brunhildina zamka mala

IZVJEŠTAJ




Photo by: Mišić





Opća panika nije prošlost u mom životu. Nakon prošlog posta o problemčićima s mojim madežom, stvari su se nešto zakomplicirale. Cijelo sam se vrijeme vrtila u krug i jako često bila na njegovom početku.
Ispalo je da ta upala kod madeža nije neka svakodnevna pojava. Zapravo, nisam ziher, al tak mi se čini jer me pogledalo bar 10 liječnika. Naime, svaki liječnik, koji me na otorinolaringologiji pogledao, je zvao kolegu u pomoć pa su oni nešto šaputali, komentirali, govorili jezikom koji ne razumijem, gledali u to kao 8. svjetsko čudo, zabili mi iglu u to (!!!), propisali još jednu rundu antibiotika i na kraju mi nisu ništa novo rekli. Problem je bio u tome što se nisu mogli složiti da li je to ispod ili pokraj madeža (???) i što je svemu tome uzrok; da li je upala ovisna ili neovisna o madežu, odnosno, da li je madež uzročnik ili nije; ako je uzročnik madež, onda što točno i da li ga odstraniti ili ne; ako nije madež uzročnik, onda što je i da li uopće dirati s obzirom na to da je madež gore (a to je osjetljivo, opasno i blablabla); ako ipak skidati madež onda je pitanje kada to učiniti – da li odmah ili kad upala prođe; ako je potrebno to rezati odmah onda postoji mogućnost da ostane veliki ožiljak; ako čekati da upala prođe mogu čekati mjesecima....i tako mali milijun pitanja bez odgovora!
Do petka!! Tad su me poslali na ultrazvuk madeža na dermatologiju. Tamo su simpatične doktorice zaključile da je madež taj koji mi stvara probleme i da moram to operirati kad prođe upala, a do tad da idem na otorinolaringologiju da oni prate proces tj. smanjenje upale.
Sva sreća da sam do sad imala posla sa izuzetno pristojinim i dragim i simpatičnim liječnicima i medicinskim sestrama, pa mi nije neka tlaka stalno ići na preglede. To mi je vrlo bitna stvar. U suprotnom bih ponorila.
S druge strane pun mi je kufer hodanja po bolnici jer imam drugih obaveza, dosta mi je lijekova i ne želim ožiljak. To je lice i jednostavno ne želim ožiljak.
Sad je pitanje u kojoj bolnici da mi to skinu. Jedni kažu da je u jednoj bolnici tim plastičara najbolji, drugi pak u drugoj, treći u trećoj, ali nitko nema nekakvo iskustvo s čime mi to može potvrditi.
Kada je sve to počelo nisam mislila da će mi to oduzeti toliko vremena i da će od te male gluposti nastati malo veća glupost.
I još jednu stvar moram priznati – to me čini prilično nervoznom. Onak iznutra. Nisam inače neki žifček, al ovo je jedna konstantna bol, ponekad jača, ponekad slabija i stalno moram paziti da se s nečim ne dodirnem da ne zaboli ili da ne razderem. I još me jako gnjavila ta neizvjesnost što će na kraju s tim biti. Sad kad znam što je to i da ću ipak morati na skidanje sad mi je nekako lakše – dok ne dođe the day.

To je sve jedan od razloga zašto su moji postovi tako rijetki i zašto nisam čest posjetitelj na Vašim blogićima. Zapravo, večinu toga pročitam ali ne stignem sve iskomentirati. Nadam se da će se to uskoro promijeniti.