27.11.2006. / ponedjeljak

Photo by: Brunhilda








Pogledaj sjaj u očima

koji polako gubi dah;

Umire u nestalnosti...

Tuguje u samoći...

i suzom piše oproštaj.


- 10:23 - Komentari (22) - Isprintaj - #

20.11.2006. / ponedjeljak

MIŠIĆU








Za svako „dobro jutro“,
pogled kojim me gledaš,
osmjeh koji mi poklanjaš.
Za svaki zagrljaj kojim me griješ,
sve masaže stopala,
svako češkanje po leđima.
Za svaku riječ potpore,
ohrabrenja,
utjehe,
duhovitog maltretiranja,
zafrkavanja.
Za svako smirenje u mojoj naglosti,
svako sagledavanje situacije.
Za svaku pohvalu mog rada,
svako primjećivanje nečeg novog.
Za svako „volim te“
svaku poruku kad stigneš kući,
svaku pusicu što pošalješ,
svaki telefonski poziv.
Za sve novo što me naučiš,
sve nejasno što mi objasniš,
svaki interes što pokažeš.
Za svaki tren što dijeliš sa mnom,
svaku sekundu tvoje pozornosti,
sve nježnosti.
Za sve poklone velike i male,
sve predivne večere,
sve šetnje do Cmroka,
sva maštanja.
Za svu ljubav prema mom psu,
sve poštovanje prema roditeljima.
Za sve strpljenje,
podnošenje mojih hirova,
izdržljivost.
Za svu vedrinu,
optimizam,
ružičaste misli.
Za svu radost što mi pružaš,
prijateljstvo što mi nudiš,
ljubav kojom me kruniš.
Za to što te volim do beskraja i natrag.
Hvala, Mišiću, za sve!

- 12:25 - Komentari (51) - Isprintaj - #

15.11.2006. / srijeda

moja razmišljanja

ZGODE I NEZGODE PISANE RIJEČI



Pisanje pisama je, po mom mišljenjnu, divno. Pismo je jedno malo veselje i pošiljatelju i primatelju; slatko iznenađenje, bilo očekivano, bilo neočekivano. Može biti dugo ili kratko, opsežno ili sažeto, službeno ili neslužbeno, prijateljsko ili ljubavno...
U svakom slučaju to je jedan tradicionalni oblik prenošenja manje ili više svakojakih informacija.
Razglednice i čestitke prenose manje informacija, čisto zbog svoje manje površine, ili samo naznaku/napomenu nekome da mislimo na njega/nju/njih.

U zadnje vrijeme carstvo tehnologije preuzelo je vlast i staromodna, rukom pisana korespodencija lagano iščezava.
Što se mene tiče – na veliku žalost jer sam se i ja utopila u svijet Interneta i pribjegla jednostavnijem i jeftinijem rješenju – pisanju e-mail poruka.
One su jedno vrlo praktično sredstvo komunikacije u današnjem ubrzanom životu jer za nekoliko sekundi možemo biti povezani sa sestričnom u Americi, ujakom u Japanu ili prijateljem sa razmjene studenata u Makedoniji. Pritom nismo izgubili vrijeme (i novac) pišući pismo lijepom olovkom u boji na ukrašenom papiru trudeći se da ne pogriješimo, upakiranom u prikladnu kuvertu sa čitko napisanom adresom; kupujući poštanske markice i noseći sve to u poštu ili poštanski sandučić. Još ako pada kiša ili snijeg ili je jako hladno vani ili pak vruče...Pismo kasno stigne do pošte, još kasnije do odredišta, pa dok dobijemo odgovor...
Jednostavnije je poslati e-mail. Za rođendane, blagdane, godišnjice, lijepe uspomene ponuđeni su nam maštoviti e-card-ovi. Izbor je zbilja svakome na volju.
Vrlo slične tome, ali mnogo manjih omjera su SMS poruke. One više služe za neke dogovore, iako i one mogu, pogotovo klincima, biti sredstvo komunikacije jer su u početku vrlo zabavne.
Na neki način, takvoj – elektronskoj, kratkoj komunikaciji mogu pripisati i komentare na blogu.

Čemu ovo sve pišem?
Dakle, pisana riječ/komunikacija je SVAKAKO nešto divno i praktično, ali njenim glavnim problemom smatram nedostatak intonacije, mimike i gestikulacije.
Naime, korespodencija nam (mislim) nikad ne ostavlja napomenu poput: „podigla sam lijevu obrvu, odmahnula rukom i skeptičnim glasom rekla „To je nemoguće!““.
Eventualno bi interpunkcija, dodavanje „smajlića“, „plaćljivka“ i sličnih dodataka mogla nagovijestiti „što je pisac htio reći“, ali ta izjava, kao i svaka druga, izvađena iz konteksta (a ponekad i u kontekstu) može biti različito interpretirana. Može djelovati pozitivno, negativno, začuđujuće, začudno, začuđeno, samouvjereno, skeptično, ironično...

Evo primjera:
U razgovoru o fućkanju, na izjavu „Ja ne znam fućkati!“ moj je prijatelj svojoj dobroj prijateljici rekao: „Koja si ti koza!....pa kako ne znaš fućkati?“
Izvađena iz konteksta izjava „Koja si ti koza!“ može djelovati uvredljivo. Čak i u kontekstu ta ista izjava može djelovati uvredljivo, ali s obzirom na dugogodišnje prijateljstvo to dvoje ljudi, njihovu povezanost i otvorenost, njegovu duhovitost, spontanost i brzopletost ova izjava je djelovala svakako samo ne uvredljivo i svi smo se tog trena od srca nasmijali načinu na koji je to rečeno.

U pisanom tekstu ne vidimo slijed gestikulacijskih događaja i ne čujemo način na koji nam osoba nešto govori. Neki ljudi jednostavno nisu vični opisivanju ili dočaravanju. Olakotna je okolnost ako smo bliski s osobom koja nam piše jer ju možemo zamisliti i čuti u svojoj glavi. No, i to može neki put izazvati problemčiće, možemo nešto krivo protumačiti i mogu se poremetiti odnosi koji nisu trebali biti poremećeni.

Ljudi zato često pišu pa brišu, ispravljaju i popravljaju kako bi što vjernije prikazali ono što žele priopčiti. Jedna će osoba u dvije riječi kazati ono za što bi drugoj trebalo dvadeset riječi.

Želim ovom pisanom riječi reći da, osim meni dragih rukom pisanih pisama i učestalih tipkovnicom pisanih e-mailova u kojima koliko-toliko mogu opisati na koji sam način nešto htjela reći, najviše preferiram razgovor uživo gdje mogu vidjeti što mi osoba tijelom i glasom želi reći.

- 11:13 - Komentari (17) - Isprintaj - #

13.11.2006. / ponedjeljak

Photo by: autor nepoznat









Pobjegli dan skriva se
u Suncu okupanom sumrakom
Traži trenutak vračanja
u potonulu noć
Želi nestali smijeh
uronjen u zvijezde
A tragovi bježe od suza
ispalih iz Mjeseca

- 13:40 - Komentari (13) - Isprintaj - #

08.11.2006. / srijeda

moja razmišljanja

Photo by: Brunhilda
- skopska zlatarna


TKO TO ZNA???




Od davnih vremena uobičajeno je da se kitimo. Svi – i žene i muškarci i djeca.
Ne želim ulaziti u povijesne detalje kako i zašto i od kud u starim civilizacijama potreba ili želja ili običaj za ukrašavanjem, jer se ne razumijem u to. Ali mogu spomenuti ono što vidim.

Nakit obožavam. Ukrašavanje također. Svaki poklon koji treba zamotati postaje malo umjetničko djelo. Okititi bor....nema večeg gušta.
Samo bih nešto uređivala i ukrašavala. Pa tako i sebe.
Volim naušnice i to velike. Zapravo, svaki dio nakita koji nosim mora biti velik. Upravo zato ne nosim istovremeno naušnice, ogrlicu, narukvicu i prsten jer smatram da bi to bilo pretjerivanje.
Volim maštovit i originalan nakit.
Zlatni lanac oko muškog vrata mi je nešto odbojno, ali osobi koja ga nosi sigurno nije.
I to je njegova stvar.
Nekome bi se možda sviđalo staviti na sebe čizme s remenčićima i lancima, traperice sa šljokicama, remen s blještavom kopčom, jaknu s krznenim ovratnikom, niz narukvica, prsten na svaki prst, ogrlicu i naušnice (plastične po mogučnosti).
Za to čak ne bih rekla: „Uf, kič“, nego: „Katastrofa!!!“
Ali tko sam ja da sudim o tome i određujem što je kič, što katastrofa, što ukusno ili primjereno?
O.K. spomenut ću i onu – manje je više!!! Ali što je manje, a što više?
Uvijek može manje i uvijek može više.
Kako Red Carpetov modni guru određuje tko je dobro odjeven, a tko loše?
Zašto mala crna haljinica nije za dnevni izlazak? Što ako je osoba bila na nekoj promociji?

I zašto se za vjenčanja moramo urediti? Zašto muškarac mora imati odijelo, a žena haljinu?
To me donedavno jako mučilo jer idem na jednu svadbu i nemam cipele koje bih mogla obući u 11. mjesecu, a da pašu na haljinu (imam samo ljetne sandale).
I totalni užas. Dodatni trošak, a nisam s novcem na TI u zadnje vrijeme.
No, mladenci su spasili stvar odlukom da Ona neće imati vjenčanicu, a On neće imati odijelo. Žele da je njihova svadba lijepo druženje s prijateljima i obitelji, a ne ukočeno stajanje jer „žuljaju cipele ili steže kravata“.

Kada sam to sva vesela ispričala prijateljima i poznanicima večinom sam naišla na odobravanje, ali našlo se par zgroženih bisera „Zar na svadbi tako?“.
Pa ljudi to je njihov dan, njihov život, njihove želje i njihov izbor!!!

I tko smo mi da osuđujemo, odobravamo ili ocjenjujemo??
Tko određuje što je dobro, a što loše, što je lijepo, a što ružno, što je kič, a što ukusno, što je glasno, a što tiho, što je skupo, a što jeftino i tako dalje i tako dalje u nedogled????

Zar nije samo bitno da smo čisti, uredni, pošteni, marljivi?? Nisu li neke druge stvari bitnije???

Ma, sve je to individualno!!!

- 16:12 - Komentari (24) - Isprintaj - #

06.11.2006. / ponedjeljak

moja razmišljanja

Photo by: Brunhilda


IZBJEGAVANJE TRAMVAJA



Ne vozim se često tramvajem. Imam druga dva omiljena prevozna sredstva: tutač i cipelcug. Nekako mi je tramvaj prezagušljiv, smrdljiv, prečesto krcat i spor. Ako idem autom isto mogu zapeti u gužvu, ali imam svoj komfor, a ako pješačim (što mi je zapravo najdraže) onda moram dovoljno ranije krenuti kako bih na cilj stigla na vrijeme. Ali to nije uvijek moguće, pa mi u takvim slučajevima preostaje jedino tramvaj.
Kao što je bilo neki dan.
Morala sam nešto obaviti na mjestu koje je prilično udaljeno od moje kuće. Pješačila bih u jednom smjeru otprilike sat i pol. Nisam si to mogla priuštiti (a nisam imala auto) pa sam otišla na tramvaj.
Stavila sam slušalice na uši, upalila glazbu i krenula.
Nekoliko sam tramvaja propustila jer više ni mrav ne bi stao unutra pa se nisam htjela gurati. Tramvaj u koji sam ušla isto je bio krcat. Stajala sam na vratima tako da sam na svakoj stanici morala sići kako bih pustila ljude da izađu.
Na jednoj od stanica u prekrcati tramvaj uletava stara ispijena bakica s OooOOOoogromnim kolicima punim ambalaže. Jedva bi ona, koja ima s krevetom 20 kila, stala unutra, a kamoli još i njena kolica. Al očito se nije dala smesti.
Kako sam slušala muziku nisam pomno pratila što se događa, ali kad sam osjetila nekakvo meškoljenje iz tipične ljuske znatiželje sam ugasila muziku da čujem što se događa.
Ta bakica koja izgleda kao da jedva drži žlicu u ruci, iz sveg se glasa derala na jednu gospođu: „MARŠ, KRAVO JEDNA!!! JA SAM INVALID!!! MAKNI SE!! MARŠ!!
Uglavnom, to sičušno stvorenje je guralo tu gospođu koja se zbilja nije imala kamo maknuti, usput se derući i psujući i skidajući sve svece s neba. Nekoliko je puta ponovila da je invalid (a ponaša se vrlo žilavo i fizički sposobno), na što sam ponorila, a mislim da nisam jedina.
Derala se kao da je na razglas priključena i manijakalno je, doslovno, šakama lupala sve ljude kako bi se progurala.
Jedna joj je osoba prepustila sjedalicu i svi smo se ponadali da će ušutiti, ali nije. Gunđala je, psovala i vikala cijelim putem.

Ovaj primjer stare, naizgled nemoćne osobe iz tramvaja nije jedini....počevši od toga da „jedva hodaju i nose vrečicu“ ali mogu nabaciti šprint u tramvaj i onda do slobodnog stolca usput gurajući sve pred sobom.

Onda si mislim...stvarno mladi ljudi često ne znaju neka pravila ponašanja, ali sve mi se čini da ni neki starci nisu puno bolji.

Nadam se samo da ja neću biti takva...

- 13:20 - Komentari (17) - Isprintaj - #

02.11.2006. / četvrtak

moja razmišljanja

Photo by: Mišić



mmm dobar izlalak.....ili??


Starim li ili se mijenjam ili se sve oko mene mijenja, pitanje je sad.

Utorak, 31.10., ta popularna, slavna, dugo željno iščekivana NOOOĆ VJEŠTICAAAA!!!!!!!!
S obzirom na to da je srijeda bila neradni dan odlučili smo navečer izaći nakon relativno duge pauze od izlazaka.
Nalazak kod mene u 22h, a poslije kamo se dogovorimo, ali da do pola 12 krenemo. Sjeli, pijuckali, pričali, smijali se, a sat i pol projurilo u tren i već je bilo pola 1.
Krenusmo! Prva destinacija bila je Gjuro, a kad tamo stotonjak ljudi ispred strpljivo
čeka na smrzavici kako bi ušli i unutra vjerojatno stajali kao inćuni u limenci, a da im nitko ne garantira dobru muziku; plesanje je nemoguće zbog prenapučenosti, a razgovor zbog buke. Gledajući taj prizor iz toplog auta, gdje svira nama odlična glazba bez dvojbe smo produžili prema Purgeraju. Tamo se također nazirala neka gužvovita situacija. Nazvali smo prijateljice koje su bile unutra da pitamo ima li smisla tražiti parking. One su se baš pokušavale probiti do izlaza kako bi ulovile zraka. Skupili smo ih i nastavili put sa zaključkom da idemo u Jabuku.
U Jabuci ima mjesta i plača se upad. Ali nije da ima mjesta radi toga što se plača upad, nego zato što Jabuka ima terasu koja je bila poluprazna jer ljudi tamo ne žale biti iz dva jednostavna razloga : hladno je i ne čuje se muzika. A oni koji jesu na njoj ili su imuni na hladnoću (ne ja) ili su toplo obučeni ili im je sasvim svejedno gdje su bitno je da se druže ili im je općenito sasvim svejedno gdje su.
Jednostavno ne mogu više biti stisnuta u zadimljenom i gibati se u ritmu horde. Činilo nam se da smo dali 25 kuna samo kako bi, kad izađemo, smrdili po dimu. Mislim da je prošlo pola sata kada smo odlučili na povratak kod mene. Bilo nam je žao, jer zbilja volimo tu Jabuku, nekako se održala bez obzira na sve novopečene klubove i stilove.

Onda se pitam kako sam nedavno sve to uspjevala. Nije mi ništa smetalo. ni zagušljivost, ni rulja, ni smrzavanje....samo loša muzika.
Nisam tako nadobudna da čekam u redu za ulazak u neki klub.
Da li je to zato što smo sada gotovo svi u sretnoj vezi pa više ne idemo van sa svjesnom ili nesvjesnom mogučnosti da se nešto upeca? Idemo van radi plesa, promjene okoline, pića...
A tako nešto možemo i kad se skupimo kod nekog.
Zapravo mislim da su se neki pragovi tolerancije pomaknuli i da smo sada postali zahtjevniji. I promijenili smo mišljenje o nekim načinima zabave. Naravno, još uvijek volim ponekad izaći u disko gdje trešti glazba i plesati do kasno u noć. No, pod određenim uvjetima – da nije gužva (zato izlazim preko tjedna), da mi glazba odgovara (zato imam sužen izbor mjesta), da imam auto ili love za taxi. Razmažena??? Jesam!!! Ali i moje je društvo takvo, pa smo svi spremni na dogovor.
Kad ne idemo van najdraža su mi okupljanja na princip „čajanke“ (na kojoj se rijetko pije čaj) ili kućni tulumi.

Ne čini mi se da se sve oko mene promijenilo.
Još je uvijek princip izlaska jednak.
Samo je možda jedna stvar presudna – NEKI NOVI KLINCI!!!

- 15:57 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se