06.11.2006. / ponedjeljak

moja razmišljanja

Photo by: Brunhilda


IZBJEGAVANJE TRAMVAJA



Ne vozim se često tramvajem. Imam druga dva omiljena prevozna sredstva: tutač i cipelcug. Nekako mi je tramvaj prezagušljiv, smrdljiv, prečesto krcat i spor. Ako idem autom isto mogu zapeti u gužvu, ali imam svoj komfor, a ako pješačim (što mi je zapravo najdraže) onda moram dovoljno ranije krenuti kako bih na cilj stigla na vrijeme. Ali to nije uvijek moguće, pa mi u takvim slučajevima preostaje jedino tramvaj.
Kao što je bilo neki dan.
Morala sam nešto obaviti na mjestu koje je prilično udaljeno od moje kuće. Pješačila bih u jednom smjeru otprilike sat i pol. Nisam si to mogla priuštiti (a nisam imala auto) pa sam otišla na tramvaj.
Stavila sam slušalice na uši, upalila glazbu i krenula.
Nekoliko sam tramvaja propustila jer više ni mrav ne bi stao unutra pa se nisam htjela gurati. Tramvaj u koji sam ušla isto je bio krcat. Stajala sam na vratima tako da sam na svakoj stanici morala sići kako bih pustila ljude da izađu.
Na jednoj od stanica u prekrcati tramvaj uletava stara ispijena bakica s OooOOOoogromnim kolicima punim ambalaže. Jedva bi ona, koja ima s krevetom 20 kila, stala unutra, a kamoli još i njena kolica. Al očito se nije dala smesti.
Kako sam slušala muziku nisam pomno pratila što se događa, ali kad sam osjetila nekakvo meškoljenje iz tipične ljuske znatiželje sam ugasila muziku da čujem što se događa.
Ta bakica koja izgleda kao da jedva drži žlicu u ruci, iz sveg se glasa derala na jednu gospođu: „MARŠ, KRAVO JEDNA!!! JA SAM INVALID!!! MAKNI SE!! MARŠ!!
Uglavnom, to sičušno stvorenje je guralo tu gospođu koja se zbilja nije imala kamo maknuti, usput se derući i psujući i skidajući sve svece s neba. Nekoliko je puta ponovila da je invalid (a ponaša se vrlo žilavo i fizički sposobno), na što sam ponorila, a mislim da nisam jedina.
Derala se kao da je na razglas priključena i manijakalno je, doslovno, šakama lupala sve ljude kako bi se progurala.
Jedna joj je osoba prepustila sjedalicu i svi smo se ponadali da će ušutiti, ali nije. Gunđala je, psovala i vikala cijelim putem.

Ovaj primjer stare, naizgled nemoćne osobe iz tramvaja nije jedini....počevši od toga da „jedva hodaju i nose vrečicu“ ali mogu nabaciti šprint u tramvaj i onda do slobodnog stolca usput gurajući sve pred sobom.

Onda si mislim...stvarno mladi ljudi često ne znaju neka pravila ponašanja, ali sve mi se čini da ni neki starci nisu puno bolji.

Nadam se samo da ja neću biti takva...

- 13:20 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.