30.10.2006. / ponedjeljak

Photo by: autor nepoznat









NIGDJE NIKOGA NEĆE BITI
DOK OVA NOĆ POLAKO PROLAZI
SAMO ĆE NETKO USAMLJENO STAJATI
NA OTVORENOJ BISERNOJ NEBESKOJ KIŠI
I POLAKO, SASVIM POLAKO...
KORAČA...ODLAZI
IDE K NEBU, PRIČATI S
BISERIMA NEBESKE KIŠE.
ŽELI SUZAMA ISPRATI SVIJET
SMIJEHOM ZARAZITI LJUDE
I UTEĆI.



- 08:21 - Komentari (19) - Isprintaj - #

25.10.2006. / srijeda

Photo by: Mišić
- Vir









Pošalji mi vjetar da
udahnem okus mora
Sačuvaj mi sol da
izgrize moje rane
Prenesi mi bol da
osjetim dio tebe
Pokloni mi Sunce da
me uzme u svoje vrijeme

- 11:20 - Komentari (14) - Isprintaj - #

21.10.2006. / subota

dječija posla


TETA JASNA I BOJAN




Djetinjstvo ponekad zna biti jako okrutno. Pogotovo ako jedete sporo i još k tome idete u vrtić. Takva je bila Bojanova situacija. Teška i nemilosrdna.
Volio je jesti svu hranu, no kao i večini djece, juhice i čušpajzi nisu bili omiljeni zalogajčići. Međutim dobro odgojeno dijete poput njega jelo je apsolutno sve. Jedini je problem bio to što je jeo jako sporo. Ispraznio bi tanjur do kraja ali je za to trebalo vremena. Nije mu smetalo ni to što bi se hrana već odavno ohladila.
Bojan je, kao i večina djece zaposlenih roditelja koji nemaju baka-servis ili novca za dadilju, išao u vrtić. Htjeli-ne-htjeli, u vrtiću ima djece koju tete više vole, ali ima i teta koje djeca više vole. Teta Jasna nije bila jedna od njih. Djeca su je slušala – uglavnom, ali je nisu preferirala. Bila je dosadna i monotona, a ponekad i aždaja i tiranin.
Kad je ručak zahvatila smjena tete Jasne, jadnom je Bojanu uvijek bila lopta u grlu. Nekako mu je to teško padalo.
- „Bojane poŽURI! Jedeš taj čušpajz već pola sata!“
- „Evo sad ću, teta, šamo malo!“

I tako bi to trajalo i trajalo. Bojan ne bi stigao do glavnog jela i ostao bi gladan. O tome je radije šutio da se teta Jasna još ne bi i ljutila.

Jednog lijepog dana na repertoaru za ručak bila je juhica, a nakon nje pire-krumpur, špinat i kajgana. Mmm, Bojanu bi curile sline od same pomisli na to. Ali postojala je prepreka – juha. Treba prvo pojesti juhu.
Došla juhica u tanjur i krenuo Bojan u akciju. Jede Bojan, jede, jede, ali nikad kraja. Kao da ima kamenje umjesto rezanaca i mrkvice.
Ostala djeca već odavno uživaju u špinatu, krumpiru i jajima. Njemu sve miriše i to mu teže ide juha.
Teta Jasna je opet krenula u napad!
- „Bojane poŽURI!“
Međutim, toga je dana bila osobito neraspoložena, pa mu je rekla:
- „Ako ne pojedeš juhu dok nabrojim do 10, stavit ću ti ostalu hranu u tu juhu!!!“
I naravno da Bojan nije uspio pojesti svu juhu, pogotovo pod takvim pritiskom. A teta Jasna ispunjava svoja obećanja i nakon nimalo sporo odbrojanih 10, teta Jasna je glavno jelo sasula u Bojanov tanjur još uvijek napola pun juhe.
Bojan očajan, tužan, s knedlom u grlu, na rubu suza – u trenutku uzima tanjur pun hrane i malim spretnim rukicama okreče ga i sve izbacuje na pod i ponosno (s dozom straha) vikne:
- „Onda neću uopće jesti!!!“
Djeca su u čudu zinula, a teti Jasni se gotovo vidjela para iz ušiju.

Ostatak dana Bojan je proveo u kazni, a za tu je scenu saznao cijeli vrtić i, naravno, Bojanovi roditelji. I oni su ga dobro isšpotali, ali su isto tako poduzeli nešto da ga se više ne sili jesti juhu ako ne može.
Od tada je mogao normalno uživati u hrani koju je volio.





- 09:02 - Komentari (16) - Isprintaj - #

18.10.2006. / srijeda

moja razmišljanja

Photo by: Mišić
- Reta ispod auta



ZAŠTO IMAM PSA??

Jučer se na poslu u razgovoru među kolegama razvila tema o psima. To je uvijek neiscrpna tema puna zanimljivosti, događaja, smiješnih situacija i slatkih nježnosti.
Jedan od kolega je u žalosti rekao da će svog psa ovaj tjedan voditi na injekciju (ne moram naglašavati koju). Da se već sad osjeća kao ubojica, ali psu su sve funkcije otkazale, jedino što leži i diše. Ne može jesti, piti, hodati, ne čuje i ne vidi. Star je, i koliko to bilo brutalno, okrutno i previše tužno to je možda najbolje rješenje. Jer, spasa mu nema i neće biti bolje.
Naravno da sam, kao velika ljubiteljica pasa i vlasnica jedne kujice, odmah iskreno suosjećala s kolegom, ali sam se i zapitala: „Što i kako ću ja kada Retica bude stara? Hoće li i ona tako onemoćati? Hoću li i ja nju morati voditi na injekciju?“ Umirala sam od tuge i ronila suze kada je išla na operaciju – ne želim ni zamišljati kako će biti kada...kako bi mi bilo onda....ako bi morala na injekciju...
Bilo bi mi grozno! Pregrozno! A što više slušam priče na temu životinja, sve mi se čini da će i u našoj (Reta i ja) situaciji biti vrlo slično, ako ne i jednako.
S druge strane, tko smo mi ljudi da odredimo kad je najbolje to učiniti i da li to uopće učiniti, no to je jedna tema u koju ne bih sada ulazila!

Onda si mislim: treba li mi to u životu? To da budem toliko tužna na kraju?
NARAVNO!! Što god da se dogodilo na kraju, uvijek ću imati onih 10, 12, 15 (nadam se i više) godina provedenih s mojom mezimicom. Ništa mi ne može zamijeniti to veselje koje mi ona pruža. Sve te male i velike radosti i vesele trenutke koje proživljavam svakodnevno s njom nitko mi ne može izbrisati iz glave – nikad (osim eventualno jednog dana gospodin Alzheimer ili gospođa Skleroza, ali i to se nadam da neće).
Uživam u svakom trenutku s njom.
Fascinira me činjenica da ona, ili životinje općenito (neke više, neke manje) mogu komunicirati s ljudima i mi s njima, a da nismo prolazili nikakve škole da bismo naučili njihov „jezik“. Svaki njen pogled ima svoje KONKRETNO značenje – pitanje, zbunjenost, molbu, ljutnju, žalost, bol, veselje, nestrpljivost...
Svakim svojim pokretom govori mi nešto drugo – potiče na igru, traži nježnost, ukazuje na nešto ili daje do znanja da je vrijeme za šetnju.
Svaki njen zvuk ima informaciju.
Sve što radi i način na koji to radi meni govori jako puno toga. I to mi je neprocjenjiva radost.
Svakim danom me oduševi nečim novim, nekim novim blesavim pokretom (jako je šlampava pa se npr. spopikne o svoju nogu ili zabije u parkirani auto jer ne gleda kud hoda) ili time da razumije što joj govorim/pokazujem iako je nikad nisam učila to da recimo pokaže ili donese neki predmet.

I mogu svjesno reći da mi je život puno ljepši od kad je imam. Uz sva mala živciranja koja prolazim uz nju jer to je tako ako želim imati dobro odgojenog psa i sva sitna odricanja radi nje (nije to puno, ali opet je financijski trošak ako želim da je pas zdrav) i uz sve neprospavane noći dok je bila štene ili ako je bolesna – JEDNU SEKUNDU NE BIH MIJENJALA!!!
(Što će tek biti ako ću imati dijete??..hehe..)

Činjenica je da se nikome niti jedan čovijek svaki put, ali baš svaki put ne veseli kao što to čini životinja. I sve to vrijedi neprocjenjivo mnogo tako da želim uvijek imati psa bez obzira na to koliko je težak kraj.

- 14:04 - Komentari (25) - Isprintaj - #

14.10.2006. / subota

Photo by: Mišić
- talijanska mica








Pusti da ti misli
sasvim lagano, nježno
teku kroz tijelo.
Rukama tiho poklopi oči
i dozvoli da ti usne
oblikuju riječi.
Legni oprezno na bisernu slamu
i dozovi moje tijelo
da te zagrije.


- 08:23 - Komentari (14) - Isprintaj - #

11.10.2006. / srijeda

IZGUBLJENA PRIČA

Photo by: Mišić
- Cetina



Sinoć sam imala fenomenalnu priču u glavi. Barem mi se činila takvom. Bila je samo u okvirima, trebalo bi je razraditi.
Ali to je bilo sinoć, oko ponoći, kada sam, začudo, već bila u krevetu i tonula ka dubokoj REM fazi.
Još sam kroz ta poluopijena razmišljanja nagovarala svoje umorne mišiće da se pokrenu i dohvate olovku i papir da zapišem barem imena ili jedan dio situacije koju sam imala.
No, umrtvljenost je preuzela potpunu kontrolu.
Tješila sam se time da je priča predobra da bih je zaboravila. Smireno sam utonula u carstvo snova i tamo lepršala po tko zna kojim nadnaravnim prostorima i sa tko zna kojim situacijama iz moje podsvijesti.
U jutro – bam- tabula rasa – nix – nula!!!!
JEDNO VEEEELIKO NIŠTA!!!!!
Priča??? Ma koja priča???
Mozgam, vrtim sve u krug, misli rade kao vekerica, čak se vračam i u isti položaj u kojem sam zaspala.
Ili jednostavno priča nije bila dovoljno dobra da bih je zapamtila!?!
I opet se onda ljutim sama na sebe što uvijek učinim istu grešku – ne zapišem! Grrrrhh!!!
Najbolje stvari mi padaju na pamet pred spavanje ili u snu. Zbog toga sam neko vrijeme držala olovku i papir pripremljene pokraj kreveta, da ne bih slučajno nešto propustila. Tako sam neke stvari i zapisala. Nekoliko izjava ili samo natuknice koje bi bile dobre za postati nešto više od natuknice, no u jutro su mi bile tako bez veze da sam ih odmah izbrisala iz svih foldera moje sanjarice. Ali su zato dvije pjesme ugledale svjetlo dana. Jedna na hrvatskom i druga na engleskom jeziku. U to sam se vrijeme intenzivno koristila tim jezikom pa sam počela razmišljati, a očito i sanjati na engleskom. (Budem ih stavila uskoro na blog. Možda kao „sanjane pjesme“?!?)
Uglavnom to je bilo produktivno i sama sebi sam dokazala da je tako bolje i da mi neće kruna s glave pasti ili san pobjeći ako zapišem ideju na papir.
No, očito opet neko vrijeme moram ponavljati zaboravljeno gradivo da bih naučila lekciju.
Jer...pametan piše ,a... ma ne želim napisati nastavak, svi ponekad zaboravljamo!!!


A možda priča odluči izroniti jednom...kad olovka bude u blizini....ili da si kupim diktafon??


KONEC

- 14:47 - Komentari (22) - Isprintaj - #

09.10.2006. / ponedjeljak

Photo by: nepoznat autor








PSIHOLOGIJA, GENI I GLAZBA






Glazba me promijenila. I mijenja me. Živim s njom. I rastem.
Učili smo u školi na satovima psihologije da ako žena za vrijeme trudnoće uči ili se bavi nečime intenzivno, npr. stranim jezicima, vezenjem, matematikom, čitanjem, glazbom ili tko zna čime, da će onda dijete biti uspješno na tom području ili će barem lakše svladavati matamatičke zadatke, gramatiku, biti kreativno ili će možda lijepo pjevati.
No, jednostavnije, sve to možemo pripisati i genetici. Kako nam drago.

Moja je majka, kad je u trbuhu nosila moga brata, svirala u tamburaškom orkestru. U visokim stadijima trudnoče tamburicu je naslanjnala na trbuh. Dok je nosila mene, pjevala je u zboru.
Bila to genetika ili psihologija – moj brat je stvoren za glazbu. Sluh ima nevjerojatan, telent za sviranjne svakog instrumenta kojeg dohvati (violončelo, glasovir, gitara, bass-gitara, bubnjevi, usna harmonika...). Čuje neku pjesmu na radiu prvi put u životu, uzme gitaru i odmah je odsvira. Na žalost, glazbom se bavi samo amaterski. Za sad. Ima uho, ima ritam ima osjećaj, ljubav, volju i ima bend.

Možda su ipak i geni u pitanju.
Baka je bila operna pjevačica, mama i njena sestra glazbeno su obrazovane, tata je samouk, ali također veliki ljubitelj glazbe i sviranja, pa smo valjda i zbog toga mi tako „navudreni“.

Ja sam obožavatelj glazbe, ali nisam takav talent kao moj brat. Završila sam glazbenu školu, postigla sam što sam htjela, a sada samo uživam u njoj, ne „proizvodim“ je. Meni dajte note, naučiti ću i odsvirati predivno, ali neću znati i moći stvoriti nešto novo. Po tome se divim svome bratu. No, meni je ovo dovoljno, baš zato što sam dobila lijepo osnovno obrazovanje osjećam glazbu svim čulima.
Ja stvaram na drugom području i to me veseli. Puno!

Brat i ja smo odrasli uz Beatlese, Presleya, Rolling Stonese, Ray Charlesa, no također i uz Beethovena, Mozarta, Čajkovskog, Saint-Saensa, Wagnera i ostale genije.
Zahvaljujem svom životu, dobrim ljudima, a ponajviše mojim roditeljima što su mojim ušima priuštili sva ta milozvučja. Osim kućnog odgoja potpuno svjesno tvrdim da me odgajala i glazba. Jer, osim što sam iz znatiželje saznavala činjenice iz života genijalnih skladatelja i tako oplemenila svoje znanje, tako sam se informirala i o načinu života koji se živio uz glazbu 60-ih i 70-ih. To mi je sasvim odgovaralo.Sve je to proširilo moje horozonte. Glazbu vidim bojama. Neki put i kao mnoštvo vode koja luduje i smiruje se u ritmu. Zato se ne čudim kako je Smetana dobio inspiraciju za svoju „Vltavu“.

21.02.1998. Page&Plant u Zagrebu. Tada sam bila vrlo klinka. Ali uspjela sam namoliti mamu da mi pomogne sašiti „trapezice“, kako bih bila u duhu koncerta. To me ispunjavalo. Bila sam oduševljena, iako mi se sad čini da sam djelovala kao Kekec u Kulušiću. Ali to je sad manje bitno.
I opet su se proširili moji obzori. Otvorio mi se svijet haharskog nestašluka kojeg sam objeručke prihvatila (u granicama primjerenosti). A sve opet zbog glazbe.

Prštim emocijama dok slušam neku određenu meni dragu muziku. I mislim da nikada neću shvatiti neke novopečene glazbene izražaje. Ne želim vrijeđati ničiji ukus, ali u nekim pjesmuljcima ne nalazim kvalitete, ne vidim smisao.
No, nije ovdje riječ o tome.

U mojoj kući uvijek nešto negdje svira, ako ne radio, onda brat svira glasovir ili gitaru.
Glazba mi nekako ispunjava kuću radošću. Koja god prilika bila. Kad su gosti obavezna je glazbena kulisa. Za Božić mama svira božićne pjesme, kad se slave rođendani uvijek je tu netko s gitarom.
Sve to meni i mom postojanju daje veliko veselje.
I želim se veseliti vrlo često!!

- 13:27 - Komentari (14) - Isprintaj - #

07.10.2006. / subota

Photo by: Brunhilda
- Mjesec u Makedoniji









NEGDJE NA MJESECU,
U RUPAMA SVJETLA,
SKRIVAO SE SAN
BJEŽEĆI OD DANA.

NEGDJE NA ZEMLJI,
U MIRISU SVIJETA,
PLAKALA JE STVARNOST
TRAŽEĆI SVOJ SMIJEH.

NEGDJE U ZRAKU,
NA PROCVALOJ PRAŠINI,
PLUTALI SU LJUDI
MISLEĆI NA SEBE.

NEGDJE U SVEMIRU,
NA JEDNOJ ZVIJEZDI,
ŠETALE SU MISLI
NEGDJE DO MJESECA.

- 15:21 - Komentari (8) - Isprintaj - #

04.10.2006. / srijeda

Photo by: Brunhilda
- most preko Vardara












Vreli uzdasi njene ljepote
čekali su valove
u beskrajnom morskom
predsoblju
Na granici divote i propasti
zaluđeno sam stajao
i promatrao plavi vjetar pogleda
Na razmeđu divote = zbog
neprestanih morskih kapi
u njenim očima
Na daljini propasti = zbog
ponora u koji sam propadao
gledajući je





P.S.nemojte me pitati zašto je pisana u muškom rodu, jer ne znam...tako mi je nakako došlo!

- 12:31 - Komentari (17) - Isprintaj - #

01.10.2006. / nedjelja

photo by: T.H.
- crno-bijeli zalazak u Rusiji










Kad na jedno obićno jutro
padne komad Sunca
moje oči polaze u tamu
svog vlastitog svjetla
Otvara mi se prozor
velikog izbora dana
i biram
pažljivo
polako
svaki ton u toj
tipičnosti prolaznosti
Na cesti led
na ledu koraci
Trčim za njima
ali mi bježe
Ne daju mašti
da izmjeni put
Svaka iluzija nestalna je
i kratka
jer dan ne da danu
da ga mijenja

- 08:48 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se