27.09.2006. / srijeda

NEDOVRŠENOST



“…mislim da je zanimljivije neke situacije nedefinirati, ostaviti ih bez oblika da se same od sebe uobličuju…u suprotnom bi sve bilo onak bezbojno, crno-bijelo…”


G.S.



Ove misli mi se jako sviđaju, a s obzirom na to da ih je napisao moj dragi prijatelj znam točno kakvim situacijama su namjenjene….Konkretno: jedno lijepo dugogodišnje prijateljstvo koje je imalo predispozicije za nešto više, no ostalo je uvijek samo predivno prijateljstvo koje vrijedi čuvati i ne riskirati njegovo očuvanje zbog nekih trenutnih hirova.
Upravo u takvim situacijama ove misli imaju smisla. Ta nedefiniranost, nedorečenost, nezavršenost ima svoje čari, snagu, blještavilo.

Ta nedorečenost je također jako napeta u nekim zanimljivim serijalima….kada na kraju svake epizode ludim jer moram čekati idući nastavak da bih saznala što će se dogoditi. Ali to je ona zanimljiva napetost i naravno jako dobar trik autora serijala kako bi “natjerao” gledatelje da odgledaju sve epizode. Iako, nekim filmovima, serijama, emisijama, na žalost, ni sa kakvom nedorečenosti nema spasa.
Volim nedorečenost i u nekim filmovima jer me znaju ostaviti zatečenom, natjerati da uistinu razmislim o cijelom filmu.

No, ono što me izluđuje jesu knjige. Knjige su moja ljubav, obožavam čitati,potpuno se uživim i stvaram svoje male svjetove čitajući dobru knjigu, uživam u tome i doslovno sam ljuta, žalosna, izbezumljena kada me neka knjiga razočara. A to veliko razočaranje se uglavnom događa na samom kraju.

Navest ću dva primjera, jedan friški, a drugi od lani. No, sigurna sam da ih ima još.
Ova prva, svježa situacija, dogodila se jučer. Naime, sa svoje knjižne police nasumice sam izvukla neku knjigu. Bila je to "Dunja u kovčegu" Milana Begovića. Gutala sam knjigu i pročitala je gotovo u jednom dahu. Šizila sam na telefonske pozive ili bilo kakva ometanja. Knjiga me obarala s nogu. Nije radnja nešto spektakularno nego način na koji je pisana, kao da teče kroz moj um, nije mi dozvoljavao da se odvojim od tih ispisanih listova papira. I s obzirom na tijek priče, način na koji se priča razvijala i poneke elemente koji su kao nasumično ubačeni, a zapravo su jako bitni za cijelu radnju, nagoviještali su neočekivani kraj. Ali ovaj kraj – ne da je bio neočekivani, nego mi nije ni u peti bilo da bi me jedan tako dobar tekst od 164 strane mogao tako bolno razočarati na 165 strani. Definitivno neočekivano! Pisac je postigao svoj naum (barem pretpostavljam da je to htio). Ako je htio zabezeknuti čitatelja kod mene mu je to upalilo. Ali u tako negativnom smislu da ni ja još ne vjerujem sama sebi. Ostala sam paf, glavno pitanje mi je bilo: “I to je to ???????” Bila sam naprosto ljuta. Da je pisac među živima mislim da bih bila spremna nazvati ga i pitati što je pobogu mislio!!!

A što je zapravo bilo? Kraj sam po sebi nije loš. Je, ali ne onako jako, jako katastrofalno loš, no jako, jako katastrofalno loše je napravljen. Sve se dogodilo kao u meksičkim sapunicama – razvlače radnju na 1568 epizoda, propustiš 16 i kao da ništa nije propušteno, a u posljednjoj se epizodi dogodi zapravo sve – zaplet, vrhunac, rasplet i happy end. Tako je izgledao kraj ove knjige od koje sam, s obzirom na prvih 164 strane, očekivala jako mnogo. Možda sad u žaru i žalosti pretjerujem, ali tako sam se osjećala zatvorivši pročitanu knjigu.

Drugi primjer je nešto drugačiji. Ovdje nije slučaj stilski uništenog kraja već DOSLOVNO uništenog kraja. Radi se o jednom od mojih najdražih pisaca – Nikolaju Vasiljeviču Gogolju. Zbog njega sam upisala faks koji sam upisala, on je potaknuo moje misli na mnoga razmišljanja, on je proširio moje svjetonazore.
I bio je lud.
Prošle godine, otprilike u ovo doba ,na red za čitanje došle su Mrtve duše. Divan roman. Jedan od najboljih primjera pikarskog romana, sve pohvale (zaslužene) i blablabla…dok nisam došla do zadnje stranice. Posljednja rečenica teksta kaže: “Pozivam vas da malo bolje razmotrite svoju dužnost i obveze svoje zemaljske službe, zato što je svima nama postalo već sasvim nejasno, i jedva da…”
Ovdje se rukopis završava.Zašto? Zato što je dragi gospodin Gogolj bio lud (i umro je u umobolnici) i spalio neke dijelove i KRAJ svog romana. Zapravo ne samo kraj, nego CIJELI DRUGI DIO svog romana. Već je kroz taj prvi dio romana svako malo pisalo: “Tu nedostaje dio rukopisa!”….”U rukopisu je ova rečenica ostala nedovršena!”…”U rukopisu nedostaje svršetak ovog poglavlja!”…”Ovdje u rukopisu nedostaju dvije stranice!”

Sad sam malo ohladila od toga svega, ali kad sam pročitala knjigu došlo mi je da mu sve kosti polomim….pih

Možda sam blesava, frikuša, neupućena, mlada, neiskusna, možda pretjerujem ili previše očekujem ali ovakva nedovršenost me…grrrrhh… jako ljuti!!



- 11:29 - Komentari (12) - Isprintaj - #

24.09.2006. / nedjelja

Photo by: Mišić
- zalazak u Italiji








NEBO JE GORJELO HLADNOM VATROM
U BESKRAJNOM MORSKOM PONORU.
ZVIJEZDA MI JE LEŽALA NA RUKAMA...
ZVIJEZDA PROKLETOG KRAJA...
ZVIJEZDA UNIŠTENOG ŽIVOTA...
ZADNJIM DAHOM ZVIJEZDA MI JE REKLA
KOLIKO ANĐELA POZNAJE;
ANĐELI ŠTO LETE...
ANĐELI KOJI ČUVAJU ZVIJEZDE...
ANĐELI PUNI UTJEHE...
A ZVIJEZDA JE ZNALA KADA NEBO PLAČE;
ZNALA JE ZAŠTO NEBO VRIŠTI;
ZAŠTO GORI...
I TA ZVIJEZDA JE HTJELA DA JA BUDEM ANĐEO...

- 10:33 - Komentari (17) - Isprintaj - #

22.09.2006. / petak

Photo by: Brunhilda
- let






SANJANJE




Ne budi me!
Ulice su prazne, hladno je.
Pusti da sanjam, sanjam,
jutro će mi ionako pokvariti sne...
Ne budi me!
Previše me košta hodanje.
Pusti da sanjam, sanjam,
vrati se po mene kada prođe ovo sve...

Sanjam, sanjam...
Svake noći isti san...
Pusti da sanjam, sanjam
kako pored mene sanjaš isto što i ja...

Ne budi me!
Putujem kroz zemlje daleke...
Pusti da sanjam, sanjam
jutro će mi ionako pokvariti sve...


JINX



U Rječniku hrvatskog jezika piše:
SAN 1) fiziološko periodično stanje počinka tijela s potpunim ili djelomičnim prestankom rada mišića
2) nesvjesna duševna aktivnost za vrijeme spavanja, sanjanje.


Obožavam sanjati. I sanjam jako često. Snovi su mi vrlo intenzivni, do te mjere da neki put zbilja ne znam što je stvarnost, a što san. Ili mi se zna dogoditi u stvarnosti da sam uvjerena da je netko nešto rekao ili se neki događaj dogodio, da bi mi tek nakon mnogo razmišljanja i razbijanja glave o tome gdje sam to čula došlo do mozga da sam to sanjala.
Nerijetko imam one snove kojima mogu upravljati, ali samo djelomično. To mi je kao neki ludi film – određujem što ću i kada reći, kamo ću ići, odlučujem hoću li nešto dozvoliti ili koji će se lik sljedeći pojaviti.

Prije nekoliko godina moj prijatelj i ja raspravljali smo o snovima. Da li oni nešto znače? Da li nose kakve poruke ili su samo i jedino projekcija naše podsvijesti, naših skrivenih briga, tajni, želja i nemaju veze sa stvarnim događanjima? Da li se snovi ostvaruju? Što kojekakva vjerovanja govore o snovima? Ima li istine u svim onim sanjnaricama i objašnjenjima znakova ili simbola? Sanjamo li u bojama ili crno-bijelo? Ili je to sve stvar onoga što MI vjerujemo i u što želimo vjerovati?? I raznorazna slična pitanja.

Ja sanjam uglavnom crno-bijelo, a ako imam san u boji onda su to više neki crvenkasto-smeđi tonovi, kao kroz neki stari filter. U mojim snovima ima jako puno stvarnih, ali i nekih meni potpuno nepoznatih ljudi. Mnoštvo događaja koji neki put imaju divan i logičan slijed, a neki put su tako zakomplicirani da ih ne mogu ni rekonstruirati, a kamoli prepričati.

Ima li istine u onoj blesavoj priči da ako prvi put spavaš u nekom krevetu i nešto sanjaš da će se to i ostvariti? Ne znam! Da li je to slučajnost ili nešto što sam si ja utuvila u glavu, ali meni se u 4 takve situacije san ostvario! I što da sad mislim?

Moj Mišić jako rijetko sanja i ako sanja onda se pod obavezno ne sjeća što je sanjao.
Meni se mnogo mojih snova iz djetinjstva (kojih se sjećam do u detalje) ponovilo, kao reprizirani film...ili sanjam u nastavcima. Na primjer, san o bijelom konju (a konje, uz pse, obožavam) sam sanjala kao klinka, pa kao tinejđerica i sad relativno nedavno. Kad sam to ispričala prijatelju on se oduševio (ne bih
znala zašto) i izdiktirao mi neko, mislim indijansko, vjerovanje: „...Bijeli konj dobro je poznati simbol života i stvaranja... Vjeruje se da je sreća vidjeti bijelog konja...“ To mi je bilo tako lijepo!
Moram priznati da na mene moji snovi jako utječu. Znam se probuditi u suzama ili sva usplahirena, ili pak sretna i nasmijana. Često mi to može odrediti kakav će mi biti taj dan. Naravno, ako je u jutro neki negativan osjećaj onda to pokušavam zanemariti i pretransformirati u pozitivu.

Obožavam letjeti u snu. To mi je špica snivanja. Letim tako da „plivam“ kroz zrak, moj brat leti kao Superman, a moja prijateljica manijakalno mlatara rukama, ovisno o tome koju brzinu želi postići, dok moja mama uopće ne leti.

Nekoliko puta mi se dogodilo da brat i ja, ili prijateljica i ja sanjamo gotovo identičan san ali svatko iz svoje perspektive. Da li to znači nešto posebno ili samo potvrđuje našu povezanost, ne znam...ali je, ako ništa drugo, vrlo zabavno raspravljati o tome.

U svakom slučaju smatram da su snovi ono što mi sami vjerujemo da jesu i da ih se može tumačiti na bezbroj različitih načina.

Bilo kako bilo, želim sanjati još puno, puno lijepih snova što god da oni značili!!

- 14:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

20.09.2006. / srijeda

susjedske priče


POMOĆ



Stara gospođa Gunđić i moja baka davno, jako davno doselile su u staru zgradu u centru grada. Gospođa Gunđić na peti kat, moja baka na drugi. Iz vrlodobrosusjedskih odnosa druženje je s godinama preraslo u jedno ugodno prijateljstvo.
Bilo je to prije lijepih 60 godina.Tada su susjedski odnosi bili mnogo prisniji nego danas.(Danas ako netko u haustoru promrmlja: „dbr dn!“, a da vas ni ne pogleda, možete biti presretni.) Prije su se održavale čoporativne roštiljade na terasi, kartenpartije svaki put u nekom drugom zadimljenom dnevnom boravku, zajedno se slavilo sve: Božići, Uskrsi, Vazami, Pashe, Nove Godine, rođenja, rođendani, krštenja, pričesti.... Svega je tu bilo.

Stara gospođa Gunđić i moja baka u samo šest mjeseci razlike rodile su kćeri. Život je htio da i one postanu najbolje prijateljice. Skupa su rasle, krenule u školu, učile, igrale se, maltretirale mame dok piju kavu, imale su svoje male tajne, skrivale se, zaljubljivale...I jednog dana postale su jedna drugoj vjenčane kume. Njihova djeca nisu toliko bliska...mi se nismo ni imali prilike družiti toliko jer unuci gospođe Gunđić nisu živjeli u našoj zgradi. No, povezanost ovih dviju obitelji dugotrajna je i još uvijek čvrsta.

Moja je baka umrla. Kao, na žalost, i većina njene generacije. Djeca stare gospođe Gunđić su se preselila i zaista, u ovoj staroj zgradi u centru grada mi smo joj najbliži ako što treba (nešto iz dučana, odnijeti smeče...ma bilo što onako usput...da ne gnjavi svoju djecu za sitnice).

Jedne vruče kasnolipanjske noći, mislim da je bilo dva poslije ponoći, moj Mišić i ja sjedili smo u boravku i neprestano okretali televizijske programe u nadi da ćemo naići na nešto zanimljivo. Bilo je bezobrazno vruče i nismo mogli spavati.
Odjednom je, ničim izazvan, zazvonio telefon. Zbunjeno sam se javila. Nije da mi je uobičajeno da zvoni telefon tako kasno. Glas s one strane žice bio je strašan. Stara gospođa Gunđić mi je kroz hroptanje i nešto nalik dubokom disanju pokušavala reći da joj nije dobro.Nisam puno ispitivala, odmah smo odjurili k njoj.Našli smo ju u spavačici, preznojenu, skoro plavu kako pokušava doći do zraka. Taj sam tren s njenog telefona nazvala hitnu pomoć.
Javio se ugodan ženski glas:
- „Hitna! Dobro jutro!“
- „`jutro! Molim Vas dođite na ovu adresu, gospođi nije dobro!“
- „A što joj je?“
- „Ne može disati, hroplje, sva je znojna i...i...ne znam, nije dobro...“
- „Je li srčani bolesnik?“
- „Mislim da je!“
- „Koliko ima godina?“
- „Oko 80!“
- „Kako se zove?“
- „Gospođa Gunđić!“
- „A ime?“
- „Ime??? Ime ne znam!!!“ – što je bila činjenica, uvijek smo je zvali po prezimenu, nikad nisam ni pitala za njeno ime...
- „Recite gospođo, ili gospodična, a tko ste vi? S kojeg to broja zovete?“

Onda sam shvatila da mi osoba ugodnog glasa ne vjeruje.

- „Ja sam njena susjeda, nije mi baka i ne moram joj znati ime. Ona trenutno nema nikog drugog u blizini, pa je nazvala mene. Zovem s njenog telefona!!“ – malo sam se usplahirila.
- „Dobro, a koji je telefonski broj?“
Došlo mi je da zavrištim: „PA NE ZNAM PROKLETI TELEFONSKI BROJ!!!!“
Ali sam onda krajičkom oka ugledala broj zapisan na telefonu. Tek mi je tada osoba ugodnog glasa s druge strane linije počela vjerovati.

Došli su začuđujuće brzo, pružili joj prvu pomoć, zbedinali ju i odvezli u bolnicu. Drugi dan sam od njene kćeri saznala da je sve bilo u zadnji tren i da nisam bila doma imale bismo potpuno drugačiji razgovor.

Tek sam nedavno shvatila kako sam jednim telefonskim pozivom spasila život!

- 15:00 - Komentari (11) - Isprintaj - #

18.09.2006. / ponedjeljak

Photo by: Brunhilda
- kampus u Makedoniji









-IŠČEKIVANJA-

Jedna moja vizija
lijepa i smišljena
raspada se pod
okrutnom nogom stvarnosti
Moj život je trag jednog tijela
što je stvaralo za nesvijet
Jedan moj san
proklet i živ
nestaje pred
slatkim dahom jutra
Moje tijelo ostatak je jednog života
koji je ostao razočaran
u svoj (s)lijepi svijet iluzija

- 17:50 - Komentari (15) - Isprintaj - #

16.09.2006. / subota

Photo by: T.H.
- zalazak u Rusiji









U ZAGRLJAJU MOZAIKA DANA
SUNCE JE BROJALO ZVIJEZDE

U PAKLENOM ZALASKU VATRE
MJESEC JE VODIO TIŠINU
KROZ MORE ŠUŠTAVIH POKRETA

TISUĆE SIVIH KAPLJICA PJEVALO JE
DAVNO ZABORAVLJENU HIMNU

RIJEČI SU TREPERILE
LOMEĆI SE NA USNAMA PUNIM
DALEKE LJUBAVI

- 15:53 - Komentari (17) - Isprintaj - #

13.09.2006. / srijeda

Photo by: Mišić
- Omiš









Boje na blijedilu
savršeno dalekog mirisa
sunčale su se na
prevelikim pupoljcima
morskog cvijeća
Boje na plavilu
divno obasjanog oblaka
spavale su na
nimalo prozirnom zraku
potonulog jutra
Boje u plamenu
ograničenog horizonta
igrale su se
ulicama ukradenih dana
iz grada snova

- 13:19 - Komentari (16) - Isprintaj - #

11.09.2006. / ponedjeljak

Photo by: Brunhilda
- vatreni zalazak nakon proloma oblaka






U TREPERAVOM POGLEDU NA ZVIJEZDE,
ŠTO TREPERE JOŠ JAČE,
SPUŠTAO SE VAL
IZ DALJINE...
SLUŠAO JE MIRIS UZBUĐENOG LISTA
KOJI SE SPREMAO DA UVENE.
SMIJAO SE NJEGOVOM SMIJEHU
PLAKAO NJEGOVE SUZE.
NA OBRONCIMA, KAMENOSIVIM,
SMIRIO SE VJETAR
DA NE PROBUDI NOĆ..
"SNIVAJ
NOĆ JE SAN UZ PLAŽU."
POGLED SE SPUŠTA NA
NOĆNE LEPTIRE
ONI LETE I MAŠU
I VIČU I SKIČE,
A NE ČUJU SE.
LET IM BIVA SVE BRŽI.
GLAS SVE TIŠI.
POVLAČE NOĆ.
TJERAJU ZVIJEZDE.
NAZIRU STRAH...
TRAŽE SVOJ DOM
DOLAZI DAN

- 15:26 - Komentari (12) - Isprintaj - #

09.09.2006. / subota

Photo by: Mišić
- jutarnjih 6:30 u Istri







Riječima uspori vrijeme
da duže uživam u usnuloj
divoti tvojih izgorenih usana.
Prstom zaustavi Zemlju i
noći neka stanu tako da
mogu polagano gledati kako
se tvoje oči pretvaraju u vatru.
Dahom mi dopuhni
svoje očarane misli
da zavedu moje umrtvljene ruke
koje bespomočno odmiču tvoj
miris iz daljine.

- 09:57 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.09.2006. / četvrtak

PASONJA

Photo by: Brunhilda








Najdraža poza po vručini...

- 17:29 - Komentari (15) - Isprintaj - #

05.09.2006. / utorak

susjedske priče



GUNĐALO




Stara gospođa Gunđić živi na petom katu jedne stare zgrade u centru grada. Ima svojih 85 godina i 95 kilograma. Voli dobro pojesti, a ponekad i popiti. Živi sama jer joj je muž pokojni, djeca se poudala i poženila, a i unučad je blizu tome.

Ona je onaj tip starih susjeda koje klinci redovito ne vole i žestoko izbjegavaju jer rado nateže djecu za obraze s izjavama poput: „a dici ti maleni“, ili „joj kako si cladak“ ili „ajme kako si naraso“ i ine varijacije.

U prošla vremena često se znala skupiti susjedska škvadra i imati kartenpartije do dugo u noć. No, stara gospođa Gunđić ostala je bez para i suparnika.

Iako zgrada ima lift (ili kućni tramvaj – kako ga je pokojna gospođa Nedić običavala zvati) staroj gospođi Gunđić teško je izlaziti iz kuće osim ako nije turska sila.
Po svemu sudeći, vrlo je vjerojatno da je staroj gospođi Gunđić dosadno u životu i da ju, obično osobama njene dobi omiljeni, televizijski program ne zaokuplja, ona često i rado telefonom zove susjede s kojekakvim primjedbama.

- „Mileno, zakaj oni tako lupaju?“
- „Preuređuju stan, obavjestili su sve stanare o tome.“
- „A koji stan?“
- „Onaj veliki na prvom katu.“
- „Ajme meni kak je to glasno. Pa zakaj to rade?!?“

Samo da napomenem da mi živimo u stanu iznad tog koji se preuređuje.

Ili situacije poput:

- „Reci mileno, zakaj se ne uredi ovo dvorište?“
- „Gospođo Gunđić, zbilja ne znam. Vjerojatno za to treba novfcih, a toga nema...“
- „A to je taaako ružno vidjeti odozgo...“

Još jedna napomena – gospođa Gunđić živi na petom katu, stara je, ima mrenu i stalno se žali da niš ne vidi.

Naša zgrada na vrhu ima zajedničku terasu. Do prije dvije godine gore su redovito bile roštiljade, to se znalo, to se radilo i svi su bili dobrodošli. Ako ne na hranu, onda na piće, ako ne ni na to onda u ugodno društvo.
No, nešto se trebalo popraviti na terasi i naša su druženja neko vrijeme stagnirala.

Sada je opet sve u najboljem redu i roštiljade su počele. Prva je bila ispunjena zvonjavom mog mobilnog telefona. (Nisam ga mogla isključiti iz određenih razloga.) Stara je gospođa Gunđić imala mnoštvo pitanja:

- „Pa zakaj roštilj delate gore?“
- „Jedva smo dočekali da se popravi terasa, pa tome u čast.“
- „Pa nikad se nije to radilo!“
- „Kako ne, gospođo Gunđić? Pa Vi ste bili glavni gore!“
- „To je bilo davno....A bute zapalili nekaj!! Iskre lete na sve strane!!!...Pa koliko vas ima??? Do kada bute bili gore?

Pozvali smo ju da nam se pridruži...možda prestane...

-„Ne hvala, prestara sam ja za takva druženja!“

Poslali smo joj tanjur najfinijeg mesa....Telefon nije zvonio valjda dok nije pojela...

Poslije saznasmo da je iznazivala sve susjede kako bi saznala njihovo mišljenje o tom opasnom okupljanju na terasi. Ljudi su bili sretni i oduševljeni i bez problema nam se pridružili i proširili naše ugodno društvance.

Sljedeća roštiljada započela je gotovo identično. Telefon je uporno zvonio, meni se kosa dizala na glavi i jedan tanjnur najfinijeg mesa nije pomogao.

Kasnije se netko dosjetio da joj pošaljemo flašu vina. I jesmo.

Ostatak popodneva bio je miran i bez nepotrebnih prekidanja zvonjavom mobitela.
Sve ostale roštiljade prošle su nesmetano.

- 14:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #

04.09.2006. / ponedjeljak

Photo by: Brunhilda
- vatreni zalazak nakon proloma oblaka







Sve što sjaji u potonulom mraku
podsjeća me na one lude zvijezde iz mora
Svaki zvuk što traži svoj izvor
miriše na savršeno pustu jesen
Jer tada...samo jedan list što
leti s vjetrom nema tlo da padne i
samo jedna kap što klizi niz drveno
tijelo nema rijeku da je uhvati.
Ali tada će...taj samo jedan list
naći tu samo jednu kap i odjuriti
s valovima svjetla u dan bez kraja.

- 20:15 - Komentari (11) - Isprintaj - #

03.09.2006. / nedjelja

Photo by: Brunhilda









moja mala

- 17:13 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Nasloni se na zid iščekivanja,
Pruži ruke i vikni,
Navedi me da drhtim,
Neka me smiri miris
tvog zapaljenog baršuna.
Legni na krevet čežnji,
Zatvori oči i plutaj,
Zazovi me, potraži me i donesi
da s tobom podijelim
postelju od pepela uvele ruže.

- 09:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.09.2006. / petak

GLEDAM NEBO KAKO PLAČE

I DRSKO SE BUNI URLANJEM.

ZAMIŠLJAM DUGU ISPOD SUNCA,

PREKO PLANINA,

ALI NOĆ JE...

- 08:45 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se