31.08.2006. / četvrtak

LJUBAV

Nešto nedohvativo, predivno,
nešto toliko malo, a veliko kao svijet.
Nešto zanimljivo i ponekad tajno.
Vječito bolno, ali lijepo.
Jako slatko, a zvjerski gorko.
Potiče suze, traži samoću i umire od znatiželje.
Nešto nedodirljivo, neophodno, lukavo,
prevrtljivo i ludo.
Zamišljeno i osjetljivo.
Nešto rajsko, među oblacima.

- 23:36 - Komentari (2) - Isprintaj - #

JUČERAŠNJA „INSPIREJŠN“



Već danima ležim u krevetu, onako zacementirana za njega u, blago rečeno, lošem izdanju. Temperatura ne pada, nos kao Sveti Rok u sezoni, glava nešto bolje nego prošlih dana...ali kičma....ma kičma mi je valjda kao u jadnog starog jazavčara, onako izvijena i bolna.
Umorna sam nakon svega.... Nakon 15 minuta razgovora, nakon ručka kojeg ne mogu pojesti do kraja, nakon kihanja 20 puta za redom, nakon okretanja na bok...
I nemrem niš. I to me izluđuje. Svi me maze i paze i to mi je već dosadilo. Osim kad me moj Mišić mazi i pazi svaki dan nakon posla. Ali on me uvijek mazi i pazi i to mi nikad ne može dosaditi.
Uglavnom, ne mogu ništa raditi, ne mogu čitati, rješavati križaljke, gledati TeVe jer mi suze oči, a u onim rijetkim sretnim momentima kada mi ne suze oči, lagano, ali teškom mukom dovučem se do kompjutora sa veselim veseljem da odem na blogiće i pogledam što ima novoga. I onda tako veselo se veseleći i željno išćekujući ne mogu otvoriti svoj blog i većinu blogova koje inače često i rado posjećujem, čitam, gledam, komentiram.
Frustrirajuće. Ali s obzirom na to da se ne volim uzrujavati (barem to pokušavam) oko stvari koje ne mogu promijeniti, samo sam pročitala mejlove i vratila se u krevet. Oči su ionako opet počele suziti (ili se to tješim, jer se ni tom zanimacijom ne mogu baviti i skratiti si dan).
Poslije tog mog kaskaderskog pohoda do kompjutora shvatim da sam opet umorna i zaspim tvrdim snom pravednika. Nakon buđenja izmjerim tempicu...i da....moja vjerna družica od zadnjih nekoliko dana još uvijek je ovdje.
A onda, opet ne znam što bih radila...pa razmišljam....#$*?=$&!¨X%#....o čemu????
Misli su totalno ispomiješane...opet...
Razmišljam o tome što bih radila kada ne bih bila bolesna. Vjerojatno bih bila negdje na kavi. Ipak se sad večina mojih dragih prijatelja i još dražih prijateljica vratila s odmora. I vrijeme je za one divne duge kave i prepričavanje događaja i opisivanje mjesta kada onako radoznalo slušamo drugoga i nestrpljivo čekamo da kažemo kako je nama bilo.
Kako bi mi takva jedna kava sada ispunila dan!!!!
Koja je to ironija života?!?!
Sad u svom jadnom očaju i dosađivanju želim nešto da mi skrati dan, da ga prespavam, da ubijem dosadu, a koliko sam imala još očajnijih urlika i molećivih klicaja (ne na glas, u svojoj glavi, of skroz) kad su krenule obaveze, pa mi je 24 sata i puno više nego PREmalo.
Ako ne bih bila na kavi, onda bih bila s Pesom u šetnji, po danu na lokalnoj pesošetačkoj livadi, a na večer (ako je lijepo vrijeme) na Cmroku...da se malo istrči, onak za pravo....Tamo zafitiljim lopticu i mala trči kao da ju great danger proganja. Al zafitiljim ju 5 puta i ona skoro da rikne...onak jezik do poda, al nema šanse da bi stala...da joj bacim 250 puta ne bi joj bilo dosta, ali zato lijepo fino kad dođemo doma, popije vodice, napapa se i spava kao tele...ni makac...Hrče, sanjna, trči u snu....
Ili razmišljam o preseljenju. O tome razmišljam već duže vrijeme, ali se moja Majka na spomen toga jako žalosti, a i nisam financijski potpuno svoja, tako da je to sada teža verzija. A i nisam nikad živjela van roditeljskog doma. Zapravo jesam...ono postpubretetsko studentsko solo življenje kada mislim da je cijeli svijet moj i da apsolutno sve mogu sama. Ima to svoje prednosti i mane. I bilo mi je FANTASTIK, ali sam znala da ću se jednog dana vratiti kući. I jesam...i prije nego što sam očekivala. Ali ne zbog manjka love ili želje za Majčinim zagrljajem. Jednostavno – baka se razbolila i trebalo ju je bedinati 24 sata dnevno i trebala je pomoć mami i bratu. Ne mogu reći ne. I vratih se doma. Baka je ubrzo umrla, no nije imalo više smisla otići od kuće dok se fax ne završi. Nekako je bilo odlično i ovako.
Ali sad je fax vrlo pri kraju i druga je priča. Neki su drugi konteksti u pitanjju. Jedni vrlo životni konteksti, ali i jako, jako lijepi. Zapravo najljepši. Toliko lijepi da frcam frcajućim frcanjem. I bez obzira na svu ljepotu konteksta i žarke želje – nije to tako jednostavno.
I onda krene struja svijesti o tome zakaj lijepe stvari ne mogu jednostavno biti samo lijepe, a ne da se uvijek nešto zakomplicira ili ne zakomplicira nego ima neke komplicirane segmente ili je to samo privid u mojoj glavi jer, po pravilu, ne može sve biti samo tako, uvijek se mora nešto duboko proanalizirati i to ne jednom nego nekoliko puta, a onda se analiziraju analizirane analize i zatim puknem ko kokica i vratim se na početak svega, a na početku bih bila i bez analize, a onda šiznem i odustanem od svega i sve lijepo ode k vragu....ili je to samo trenutni utjecaj visoke temperature....
VRIJEME BU NA MOJOJ STRANI!!!

THE END!!!

- 13:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #

29.08.2006. / utorak



Snažni noćni vrtlozi
osluhljivali su
bučne pokrete srca.
Zove me san, a
buka me guši.
Nevidljiva snaga bezbrižnosti
obuzima mi misli;
svemirska daljina
otima mi sluh;
...ja umirem od sreće...

- 16:48 - Komentari (11) - Isprintaj - #

KATAKLIZMA TIJELA

Glava mi je tempirana bomba u bas bubnju...Ne otkucava. Ova glava-bomba manijakalno lupa. Bez prestanka. Svaki tren bi trebala eksplodirati. Išćekujem, išćekujem ali ništa. Jedino što se događa je da ona neprestano lupajući odbrojava u nedogled.
Kapci su mi teški čelični oklopi koji, kao da su davno korišteni, škripavo se i polako podižu i spuštaju i svi moji napori jedva pomažu.
Zvukovi su čudni...Onako podmuklo zvečavi. Kao hrpa cvrčaka u loše zvučno izoliranom ormaru. Zvukovi su konstantni, izluđujući. Zatomljuju sve ostalo. Uši će mi se razletiti kao maslačak. Doći će netko ili nešto, nježno će puhnuti, a moje će se uši polagano, nečujno, bezbolno i jedva primjetno raspršiti u hiljade dijelova i zaploviti kroz prostor.

- 13:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #

26.08.2006. / subota

***

U trenutku vremena moje stvarnosti
život je bajan san.
I samo smijeh što luta prazninom prošlosti;
I samo vatra koja traži izvor budućnosti.
Treperavi koraci bježe za bezbolnim danima,
a tragovi nečujno teku stvarnim snom.
Zamisli buđenje u mraku svjetlosti
i potraži dan u nestaloj noći.
Bajnim snom zovem život,
a moja stvarnost je trenutak vječnosti.

- 16:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

22.08.2006. / utorak

***

ŽELIM ZAUSTAVITI OBLAK,
SPREMITI GA U VREČU,
I ČUVATI DO BESVIJESTI.

ŽELIM USPORITI VRIJEME,
ZAMISLITI SE,
I PLAKATI OD SREĆE.

ŽELIM PRESPAVATI ZIMU,
SANJATI O TEBI,
I PROBUDITI SE U LJETO.

ŽELIM POBJEĆI U PROŠLOST,
PRISJETITI SE SVEGA,
I ISPRAVITI GREŠKE.

ŽELIM SE PRIBLIŽITI SUNCU,
GLEDATI U NJEGA,
I ŽIVJETI U TOJ LJEPOTI.

ŽELIM OSJETITI TOPLINU,
LEBDJETI U NOĆI,
I ZASPATI UZ TEBE.

- 10:53 - Komentari (11) - Isprintaj - #

18.08.2006. / petak

ČIPIRANJE

Sve je počelo jednim običnim razgovorom. Dunja i ja smo pile kavu i pričale kako nam, ne baš pretjerano, nedostaju roditelji (oni su bili u Lijepoj Našoj, a mi u Makedoniji). I tako sam ja spomenula da moji taj vikend idu u Sloveniju kod prijatelja i da imaju mali problem jer Reta nije čipirana. Upoznati smo s čipiranjem pasa. To je kod nas obavezno za pse koji su sada stari oko godinu i pol. Stariji psi - po volji vlasnika. No, ako želimo u Europsku Uniju, u ovom slučaju u Sloveniju, pas MORA biti čipiran i imati posebnu inspekcijsku dozvolu na koju se čeka 3 dana. Tako Reta nije mogla u Sloveniju jer nema čip, a moji nisu imali dovoljno vremena prije puta da obave sve što je potrebno za tu dozvolu. Zato su mama i brat sredili Retici smještaj kod prijatelja no, na sreću, naša prijateljica iz Slovenije je već postala poznata s ljudima na granici jer živi na relaciji Hrvatska - Slovenija, pa je ona garantirala za mog psa i Reta je ipak išla u Brežice.
Čipiranje pasa možda i nije tako loša stvar s obzirom na to da životinje ne govore ljudski jezikom. To podrazumjeva da mnogo ljudi ne zna čitati njihov govor pa ako se izgube, a imaju čip, lakše ih se vrati žalosnom vlasniku (iako još uvijek dobro pale dobri stari oglasi po stupovima javne rasvjete, drveću ili na radiju).

Dunja se na cijelu tu priču lagano uzrujala jer joj je jasno kamo to sve vodi - čipiranju ljudi.
Prije par dana poslala mi je jedan mail vezan upravo uz to. Vrlo me zainteresiralo pa sam malo švrljala po internetu. Čipiranje ljudi, čini se, manje je poznato, no ne bih se čudila da postane obavezno. Ionako smo sve češće samo brojevi (JMBG, br. osobne iskaznice, brojevi u redu u banci...). Tako sam naišla na mnoge tekstove o čipiranju. Zapanjilo me. U SAD-u postoji mikročip koji se implantira pod kožu i nosi jedinstveni identifikacijski broj pacijenta i povezuje ga s njegovim zdravstvenim podacima. Ali ne samo to. Tim mikročipom možemo platiti račune, piće u kafiću ili ručak u restoranu, obaviti kupovinu... Taj čip stavja se pod kožu u desnu ruku ili na čelo. Cijeli čovjekov zapis je tu unutra. Čovjek se sruši u tramvaju, završi u bolnici i čip izdiktira povijest bolesti, alergije, današnji ručak, a na kraju još i plati troškove liječenja.
A onda su krenule neke brije gorljivih vjernika potkovanih apokaliptičnim citatima iz Biblije. Naime, knjiga otkrovenja govori o znaku kojim će Antikrist označiti sve ljude stavljajući im ga na "desnu ruku" ili "na čelo". Sad se pak pokušava identificirati taj "znak". Ma dajte ljudi, molim vas!!!

Jedna glupost vodi drugoj. Je li nam to potrebno? Gdje nam je onda i to malo privatnosti?
Ne znam...Mislim da to ne bih mogla prihvatiti.

- 14:14 - Komentari (19) - Isprintaj - #

16.08.2006. / srijeda

***

POGLEDAJ KROZ MOJE PRSTE I POLJUBI NAŠU NOĆ
ZAUVIJEK SPAVAJ U TAMI, POKAŽI VATRI PUT
OBUCI SE U NEBO I NESTANI
RECI KAKO ŽELIŠ JUTRO, BACI MI PORUKU
DODAJ MI ZVJEZDANI POGLED USNULIM POKRETOM
ZAUSTAVI RIJEČI U ZRAKU, ODNESI IH NA OBLAKE
OBOJI SUZU MOREM, OBEĆAJ MI ZALAZAK
PORUČI SUNCU DA GA TREBAM
NEKA MI NE UMIRE
NE VOLIM MRAK U SEBI, NE ŽELIM OTIĆI
OSTVARI MI ŽELJU I ŠAPNI DA OSTAJEŠ
NE PODNOSIM TIŠINU, ,PJEVAJ S PROLJEĆEM
ZAŽELI ŽELJU U SEBI, POŠALJI MI KIŠU

- 16:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #

06.08.2006. / nedjelja

osjećaj i daljina
blizina i muk
pogled i znanje
izgubljenost i traženje
i vrijeme i vrijeme
praznina
poljubac i put
nevažnost
strah i hladnoća
misli i poraz
sunce i vatra
čekanje
sloboda i prekid
zbunjenost i slika
poljubac i sreća
trud i tajne
istina
ljubav

- 15:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #

04.08.2006. / petak

***
Oluje u mojoj glavi luduju
i ne želim da me svijet sruši
Treba mi malo hrabrosti
da proživim svoju neveru
Doživjet ću novo jutro
s mislima još u noći
I Oluje će me rušiti
i rušiti, i svijet će ludovati
sve u mojoj glavi
Tek kad se isprepletu sve žice
naći ću dio želje za...
i Oluje u mojoj glavi luduju
i ne želim da me svijet sruši

- 12:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

02.08.2006. / srijeda

***


Mi nikada nismo bili
Mi smo samo zalutali
među prljave dokove
vlastitih uspomena.
Izgubljeni u zajedničkom ljetu
Zaboravljeni od sulude sudbine.
Mi nikada nećemo biti
jer ćemo zaglibiti
u propali hir oronule ljubavi
Utonuli u bezbrižne noći
Probuđeni u pospanom raju.
Mi nikada ne možemo biti
jer nas sputava
vjetar plašljivosti
što trči za svjetlom
Zavedeni od ledenog straha
Omamljeni mirisnim poljupcima

- 11:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se