brunhildina zamka mala

Sve je počelo jednim običnim razgovorom. Dunja i ja smo pile kavu i pričale kako nam, ne baš pretjerano, nedostaju roditelji (oni su bili u Lijepoj Našoj, a mi u Makedoniji). I tako sam ja spomenula da moji taj vikend idu u Sloveniju kod prijatelja i da imaju mali problem jer Reta nije čipirana. Upoznati smo s čipiranjem pasa. To je kod nas obavezno za pse koji su sada stari oko godinu i pol. Stariji psi - po volji vlasnika. No, ako želimo u Europsku Uniju, u ovom slučaju u Sloveniju, pas MORA biti čipiran i imati posebnu inspekcijsku dozvolu na koju se čeka 3 dana. Tako Reta nije mogla u Sloveniju jer nema čip, a moji nisu imali dovoljno vremena prije puta da obave sve što je potrebno za tu dozvolu. Zato su mama i brat sredili Retici smještaj kod prijatelja no, na sreću, naša prijateljica iz Slovenije je već postala poznata s ljudima na granici jer živi na relaciji Hrvatska - Slovenija, pa je ona garantirala za mog psa i Reta je ipak išla u Brežice.
Čipiranje pasa možda i nije tako loša stvar s obzirom na to da životinje ne govore ljudski jezikom. To podrazumjeva da mnogo ljudi ne zna čitati njihov govor pa ako se izgube, a imaju čip, lakše ih se vrati žalosnom vlasniku (iako još uvijek dobro pale dobri stari oglasi po stupovima javne rasvjete, drveću ili na radiju).

Dunja se na cijelu tu priču lagano uzrujala jer joj je jasno kamo to sve vodi - čipiranju ljudi.
Prije par dana poslala mi je jedan mail vezan upravo uz to. Vrlo me zainteresiralo pa sam malo švrljala po internetu. Čipiranje ljudi, čini se, manje je poznato, no ne bih se čudila da postane obavezno. Ionako smo sve češće samo brojevi (JMBG, br. osobne iskaznice, brojevi u redu u banci...). Tako sam naišla na mnoge tekstove o čipiranju. Zapanjilo me. U SAD-u postoji mikročip koji se implantira pod kožu i nosi jedinstveni identifikacijski broj pacijenta i povezuje ga s njegovim zdravstvenim podacima. Ali ne samo to. Tim mikročipom možemo platiti račune, piće u kafiću ili ručak u restoranu, obaviti kupovinu... Taj čip stavja se pod kožu u desnu ruku ili na čelo. Cijeli čovjekov zapis je tu unutra. Čovjek se sruši u tramvaju, završi u bolnici i čip izdiktira povijest bolesti, alergije, današnji ručak, a na kraju još i plati troškove liječenja.
A onda su krenule neke brije gorljivih vjernika potkovanih apokaliptičnim citatima iz Biblije. Naime, knjiga otkrovenja govori o znaku kojim će Antikrist označiti sve ljude stavljajući im ga na "desnu ruku" ili "na čelo". Sad se pak pokušava identificirati taj "znak". Ma dajte ljudi, molim vas!!!

Jedna glupost vodi drugoj. Je li nam to potrebno? Gdje nam je onda i to malo privatnosti?
Ne znam...Mislim da to ne bih mogla prihvatiti.