brunhildina zamka mala

Znaš kaj? Ne znaš naravno, mrzim kad upadnem sa znaš kaj, a znam da ne znaš, što je i logično jer da znaš ne bih te pitala znaš kaj...

..."Ja držim vrlo mudrim ono keltsko vjerovanje da su duše onih koje smo izgubili zarobljene u nekom nižem biću, u kakvoj životinji, biljci ili neživu predmetu, i tako stvarno izgubljene za nas sve do onoga dana koji za mnoge nikada ne osvane, kad se dogodi da prođemo pokraj nekog stabla, da dođemo u posjed nekog predmeta koji je njihova tamnica. Tada one uzdršću, zovu nas i čim smo ih prepoznali, čarolija je nestala. Mi smo ih oslobodili, one su pobijedile smrt, pa se vraćaju i opet žive s nama."

- tako piše Marcel Proust u svom Combrayu

Ovo mi je predivno. I nekad bih čak vjerovala u to. Sjećam se jednom dok smo Ana i ja sjedile na Opatovini (mislim da je to bio onaj dan jednog proljeća kada sam našla djetelinu s 4 lista), puno prije nego smo čitale "Combray", zagledale smo se u jedno drvo kraj ograde igrališta škole na Opatovini. I gledale smo to drvo i šutile i ono se micalo. Ali nije se micalo lišće kao kad puše vjetar. Micalo se samo deblo. Drvo je plesalo. A mi smo ga i dalje gledale, ne znajući jedna da i ona druga gleda. Onda kada smo shvatile da obje gledamo to drvo pitale smo se u isti čas da li gledamo istu stvar. Tako smo počele raspravljati o tome kako se drvo zaista miče i kako je u njemu netko živ, nešto živo, neka sila koja ga tjera da pleše.

Da ne dođe do zabune, nije to bio ples kao kad neki "sotonisti" koji idu na vjeronauk plešu na "Nema povratka"...bio je to ples uz tišinu.

I tako to je bio jedan naš lijep dan. To drvo i dalje stoji tamo, a sada znamo za ovo keltsko vjerovanje i sigurne smo da to drvo više nikada neće plesati zato jer smo prepoznale tu dušu i ona sad živi s nama. Izbavile smo je iz tamnice, a to drvo i dalje stoji. Možda čeka drugu duši da zadrhti i počne plesati...

ne...još nisam popila kavu, nisam ni psa prošetala...nekako je vruće, lijeno...dobro sam spavala al kao da me vlak pregazio, tj. kao da me još uvijek gazi. Leži pas kraj mene, tu na podu i gleda me...sad joj je super, al i njoj bu vruće kad izađemo van. Previše posla danas, a treba i učit. Za 10 dana na put...jupi...U zemlju gdje vječno Sunce sja (bar tako kaže Dado Topić). Avionom dole, autom natrag. Milina!!! E, a tam bu vrućina za ponorit...kažu prek 40 stupnjeva. No, nije bitno! Za sada sam još uvijek ovdje i pripreme ne traju, nisu ni počele. Kao da idem na kraj svijeta, misli moja mama. Ili za cijeli život, to isto mama misli. Idem u Makedoniju, na tri tjedna i gotovo. Roditelji su zaista divnu ( dobro, nekad su manje divni). Uglavnom blinka mi neka lampica u glavi da bih bar otprilike trebala počet razmišljat što mi treba, al nekako mi je to sve preblizu. To je valjda kao kad ideš na more. Ma kompliciram bez veze. Ništa!

Pas lovi muhu. Skakuće tu oko mene i lovi muhu. Samo kad si zamislim da će zbilja možda i ulovit muhu, i da će je progutat i pojest....ajme meni, odmah mi pozli. Pa se sjetim jednom na Viru, mi u Nostromu, i zabavljamo se i plešemo i pričamo na šanku, kad čovjek pokraj mene spazi žohara, digne ga s poda stavi na šank, malo ga proučava, a zatim pojede. Nevjerojatno mi i danas zvuči, to nije bio film ili gumeni žohar za gađenje života djeci i odraslima nego pravi pravcati žohar. Fuj.

Pas i dalje lovi muhu i potajno se nada da ću se odlijepit od stolca i otić u hodnik, uzet lajnu, otvorit vrata i da ćemo izletit van i uživati na suncu i igrati se. Al ne, dogodit će se samo to da ćemo otići van, nećemo se igrati jer je prevruće. Poslije toga ćemo doručkovati, a onda ću popit kavu....to je valjda najlijepši dio dana - jutarnja kava. .

Šugavi kliše al tak je. U želji da komentiram jedan tekst ne jednom blogu, stvorio se novi blog.Za sad sam bez inspirejšn, no danas je takav dan. Nekako se ufuravam u prednosti interneta i kompjutora. Vrijeme bu na mojoj strani!