03.10.2009. / subota

ZA ŠAPU LJUBAVI


Apel za pomoć životinjicama iz Noine Arke!!



Znam da sam o ovome već pisala, ali mogu opet, da se podsjetimo da i njima treba pomoć. U cijelosti prenosim tekst i fotografije s net.hr.

Da im zima ne bude ružna




Kao svake godine tako i ove, volonteri Noine Arke pokreću akciju prikupljanja svih sredstava nužnih za liječenje i prehranjivanje napuštenih i zlostavljanih životinja, u azilima Udruge.

U azilima Noine Arke, na Veterinarskom fakultetu te u Dumovcu, nalazi se preko 150 ranjenih, bolesnih i napuštenih životinja.

Mace, psi, veliki i mali, prošli su sustavna maltretiranja, mućenja i na kraju bivaju odbačena. Mladi tim ljudi koji volontiraju, trude se socijalizirati istraumatizirane životinje, liječiti ih i pomoći im.

Kako se Udruga financira iz donacija, svako malo ponestaje joj hrane, lijekova i sredstava za održavanje.

Ovim putem pozivaju sve ljubitelje životinja da pomognu, koliko mogu.



Što je potrebno?

Prvo i osnovno hrana (konzerve za štence i odrasle pse bilo koje marke kao i suha hrana.. najbolje što jeftinija hrana, a da je bude što više, grickalice za pse i mace, isto tako i suha hrana i konzerve za mace.. u biti sve što psi i mace jedu)

Kako nastupaju hladniji dani, potrebne su: stare deke, plahte, krpe, ručnici, u biti sve što bi pomoglo da se naprave ležajevi u kojima će im biti toplo.




Lijekovi!
Ako vaš pas ili maca ne koristi neki lijek i vama ne treba, možete ga proslijediti azilu. Uz nadzor veterinara prepisuju se terapije bolesnim životinjama. Neophodne su tablete i paste za gliste.

Uvijek nedostaje sredstava za zaštitu volontera i za čišćenje kaveza: kirurške rukavice, injekcije, metle, krpe i sredstva za čišćenje.




Sve što mislite da bi moglo pomoći u radu sa životinjama i njima samima možete proslijediti azilu Noine Arke u Dumovcu koji se nalazi odmah kraj gradskog azila. Za sve informacije kako doći do tamo obratite se Marijani na 091/ 22 14 696.
Možete i doći do Veterinarskog fakulteta a prije kontaktirati Dijanu na 092/ 20 34 885.





- 10:13 - Komentari (12) - Isprintaj - #

10.06.2009. / srijeda

PAI











Moj Tata ne čita blog
mislim da ni ne zna upaliti kompjutor
ne treba mu to

Moj Tata je moj Pai
tako se "tata" kaže na portugalskom
duga priča

Moj Pai je najdivniji tata na svijetu
(sad pišem kao malo dijete
iako, uvijek ću biti njegovo malo dijete)

nikad mi nije rekao koliko me voli
niti ja njemu
to se osjeća u svakoj njegovoj riječi
telefonskom pozivu
zagrljaju

Danas slavi okruglu brojkicu
Mogu sad nabrajati želje
Ali to su želje koje mu želim uvijek
i zauvijek

Igrlit ću ga danas
i izljubiti
prošeteti s njim po Gornjem gradu
sjesti na kavu
i uživati u razgovoru

Nije materijalist
na pati na konvencionalnosti
ne treba mu nikakav poklon
i to me uvijek muči
jer nikad ne znam što mu pokloniti
ne moram, ali želim

Uvijek veli da sam mu ja najbolji dar
moja sreća i moj osmijeh

Pai moj, sretan Ti rođendan!!

- 00:02 - Komentari (13) - Isprintaj - #

03.06.2009. / srijeda

DIJETE prijetilo BOMBOM u školi!!!!!!!!





Ponavljam - DIJETE je donijelo BOMBU u školu i prijetilo. Dijete od koliko? 15 godina????? Piše o tome po internetu na par mjesta ovdje i ovdje, a vode se i žustre rasprave po forumima koje možete pročitati ovdje i ovdje.

Užasno sam se iživcirala na to. Prvo - OD KUD DJETETU BOMBA??? Ok, ako se djeci prodaje alkohol i cigarete, bez nekog beda, a da ne govorim od drogi i sličnim stvarima, onda me ni ta bomba u djetetovim rukama ne čudi. Ali najviše me sad čude reakcije roditelja i nekih ljudi kada su se u neke škole postavile kamere i zaštitari, a planira se to u dosta škola. Ma uvela bi im pregled torbi i džepova kao na aerodromu. Kao, kamere narušavaju privatnost. Pa privatnosti nema. Klinci vise po internetu, po raznim chatovima, facebookovima i blogovima, i često ostave puno ime i prezime, adresu i broj telefona. To nema veze sa zaštitom privatnosti. A fotke koje ostavljaju po internetu????? I onda su nadzorne kamere za pokušaj poboljšanja sigurnosti sve djece u školi narušavanje privatnosti. Možemo gledati reality showove gdje riječ privatnost ne postoji, ali ne možemo gledati što klinci rade u školi?

U ovoj cijeloj priči s tom bombom, mene najviše zanima gdje su djetetovi roditelji ili skrbnici. Mali je imao problema u školi? Dobro, mnoga djeca imaju. Mislio je da će pasti razred? Dobro, nije ni prvi ni zadnji. Nije to ništa toliko strašno. Dijete je imalo problema sa živcima i išao je na terapiju? E to je već za zabrinut se. Zašto i od kud? Ali ne poznajem dijete, ne poznajem njegove roditelje, ne znam situaciju, pa neću ulaziti u analizu toga svega. No, ono što mi je najsmiješnije (ironično) je to koliko su zapravo školarci zaštičeni. Imaju sva prava ovoga svijeta. I sve o tome znaju. Ne smije se na njih povisiti glas, opomenuti ih, a nedajbože, zaključiti jedan. Odmah frka i panika i zadiranje u prava djeteta. Zar nije škola ODGOJNO-obrazovna ustanova??? A odgoj podrazumijeva i opominjanje i ponekad i povišeni ton. Najviše mi je žao učitelja i profesora. Gdje su njihova prava? Što je s njihovim živcima? Zato me i ne čudi taj rusvaj po školama, kad profesori ne smiju ni pisnuti - odmah su nasilnici!!

Rade se WCi od nekoliko milijuna kuna, troši se tona para na kampanje i reklame, kupuju se i prodaju nogometaši po brojkama koje ne znam ni izgovoriti, ali se ne ulaže dovoljno u školstvo, ODGOJ i obrazovanje. To nije samo u svijesti grada, nego i u svijesti roditelja. Na primjer - kada sam s prijateljicom pokretala likovnu radionicu, roditeljima je bilo preskupo dati 200 kuna za mjesec dana, 4 sata tjedno sa svim materijalima, za nešto edukativno i kreativno za njihovo dijete, ali zato nije skupo kupiti najnoviji mobitel od 1000 kuna ili play station. To su čak bili komentari roditelja koji su upisali svoju djecu u radionicu, pa su se iznenadili da ima tako malo djece.

I još jedna fascinantna stvar. O toj situaciji s bombom sam čula samo jednom na radiju i jednom na televiziji, a ne internetu sam pronašla tri članka. Dok se o tome kako su glumice bile obučene na festivalu u Cannesu piše još uvijek....
I čemu se onda ja čudim???????

- 10:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #

01.06.2009. / ponedjeljak

SKLEROZNA POPEVKA

Ne volim baš forvarduše stavljati na blog, ali ova me nasmijala do suza......duhovito i istinito...pa moram to podijeltit s Vama rofl




By Skleroticus




Saki početak već je i kraj
Tri koraka napred, četiri nazaj
A kad odrasteš utvaraš si tad,
Kak navek buš ostal spameten i mlad.

Kad jednog dana, o kakve li bruke,
Postale jesu prekratke ti ruke,
Ak hoćeš čitat, oči ti fale
I furt po hiži išćeš očale.

Tak fino, polahko, počne skleroza,
Najprije v zubima paradentoza,
Pa onda uz muke i tešku vezu
Od socijalnog dobiš protezu.

Na glavi polahko kosa otpada,
Al zato ti rasteju brki i brada,
Na kraju nekaj zaštopa ti vuha,
Niš nikog ne razmeš, čiste si gluha.

Celi dan išćeš kuda kaj deneš,
Jer se pozabiš čim se okreneš,
Ni noge te više ne nose kak predi,
Pomažeš si z batinom, al kaj ti to vredi.

V kolenu škripi, kak da je hrđa,
A kičma ti bude sve tvrđa i tvrđa,
Ruke ti drhčeju, noge otiču,
Po stoput pričaš baš istu priču.

V križima išijas, v kuku artritis,
V črevima sraćka, veliju kolitis,
V plućima svira kakti trombente,
Trbuh ti raste kak da nosiš dete.

Koža ti gruba kak šmirgl-papir,
Po licu bore kak da si vampir.

Kaj seksa se tiče i tu sme slabi,
Vu tih se letih to opće ne rabi,
Nigdo za tebom se nebu okrenul,
A gdo se okrene - bormeš je skrenul.

Škodi ti slano, nemreš jest masno,
Svi te špotaju ak prdneš glasno.

I zato su zmislili te staračke hiže,
Da starost mladima tlaka ne diže.





Dragim prijateljima, članovima "Mirogojskih mališana".



To sam prvi put čula negdje u Francuskoj, kad nam je vodičica pročitala. Naime, jedna od njenih grupa bili su upravo članovi "Mirogojskih mališana" pa su joj to dali, a sad sam to dobila i na mail.

- 10:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.05.2009. / petak

moje razmišljanje





POTRUBI ZA OBRAZOVANJE













Neki dan sam potpisala peticiju za besplatno obrazovanje. Na uglu Prilaza Gjure Deželića i Frankopanske stajali su studenti s velikim natpisima "POTRUBI ZA OBRAZOVANJE" i vozači automobila i bicikla su trubili, da li zbog podrške ili iz štosa, ne bih znala. Mene je djevojka pristojno zamolila i ja sam pristojno potpisala, uz jedan hm....
Sad si razmišljam je li to bilo licemjerno ili dvolično od mene? Jer zapravo ih ne podržavam u potpunosti, a zapravo ni ne znam što točno traže. Ako traže isključivo besplatno studiranje za sve, onda se ne slažem sasvim s njima.
Podržavam njihovu borbu za studentska prava, podržavam borbu za kvalitetnijim profesorima i predavačima, podržavam borbu za striktnim zakonima o obrazovanju i za to da ih se pridržavaju i studenti i profesori.

Moje mišljenje je da školarinu za svakog studenta nekako treba financirati. Jedan od načina su stipendije, a u to bi se mogle uključiti razne državne i privatne firme. Zatim, postoji prijemni ispit, pa ako je određeni broj studenata napisao prijemni odlično onda bi mogli studirati na račun države, s tim da ukoliko netko padne godinu makar samo jednom, da automatski plača studij. A oni koji napišu prijemni ispit nešto lošije mogu studirati za "osobne potrebe" (tako se to zvalo kada sam ja upisivala fax, da li je i danas tako??). S tim da bi svaki student koji plaća svoj studij trebao imati priliku osloboditi se plačanja, a to bi se moglo postići dobrim prosjekom ocjena. I još ako bilo tko od onih što su upisali studij besplatno tj. na račun države, iz nekog razloga odustane da se onda linija za neplačanje pomakne.

Na ovo sve me ponukalo to što sam među prosvjednicima vidjela nekoliko studenata koji su upisali fakultet prije mene, a znam da nisu još diplomirali, što bi značilo da studiraju i duže od prosjeka, ili kako se to lijepo veli "vječni studenti". Iako, možda su oni kolegijalni pa samo daju potporu mladim kolegama.





Baš sam neki dan bila na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i malo sagledala te prosvjednike, kojih uopće nije bilo puno. Dobila sam dojam kao da se sve to pretvorilo u tulumčić i izbjegavanje nastave. Čini mi se da će svu tu nastavu trebati nadoknaditi, pogotovo sad kad im se bliže ispitni rokovi. Nadam se da neće imati problema oko toga i da ih neće sustići neke sankcije ili kazne.

Neću ovdje previše pisati o politizaciji svega toga, o našem ministarstvu i ministru obrazovanja, to sve već znamo. Uostalom, puno se već i po blogovima pisalo o ovim studentskim prosvjedima. Trebalo bi cjelokupno obrazovanje preurediti, izbaciti hrpetinu nepotrebnih obaveznih izbornih kolegija, omogućiti studentima pravo prigovora na pojedine profesore (samo ako je opravdano), a da zbog toga ne naiđu na dodatne probleme, jer zaista ima profesora za poludit, iako ima i stvarno prekrasnih, divnih, spremnih pomoći u svakom trenutku.

Drago mi je da studenti ustraju u svojim namjerama, neka ustraju i neka ne odustaju, da su složni i da ne rade incidente (a čula sam na vijestima da ih je bilo).

Ono što mi je zapelo za oko je hrpetina čikova odmah kraj ulaza u Filozofski fakultet (fotka dolje), a pepeljara i koš za smeće su na dva koraka od toga. Zar ne bismo kao pravi intelektualci koji se bore za svoje pravo obrazovanja trebali biti obrazovani iznutra i odgojeni, pristojni i znati da je smeču mjesto u košu za smeče?? Od toga bi se moglo početi!!






- 10:20 - Komentari (7) - Isprintaj - #

11.05.2009. / ponedjeljak

GDJE IMA DIMA IMA I VATRE

Jučer u podne u Martićevoj ulici ispred Bookse započeo je kraj prodaje "Uvoda u Peru K." Pere Kvesića. Najavljivano je bilo javno spaljivanje neprodanih primjeraka (kojih je ostalo 425), što je privuklo mnoštvo novinara, fotoaparata, kamera, ali i znatiželjnika, prijatelja i slučajnih prolaznika. Da bi sve bilo po zakonu i redu Kvesić je od grada zatražio dozvolu za javni palež, ali , na žalost onih koji su očekivali paklenu lomaču i na sreću onih sentimentalaca koji vole knjigu kao knjigu pa im je žao svakog uništenog primjerka, dozvolu nije dobio. Neki su bili silno, meni neshvatljivo, razočarani. No, dosjetio se Kvesić malo ekološkijeg načina za uništenje knjiga - reciklaže. Pribavio je kutije za reciklažni papir i počeo u njih pakirati knjige. U to se pojavio "Profilov" kombi, jer je Profil odlučio kupiti 300 primjeraka. Zatim je došao i "Jutarnji list" tj. EPH i kupio preostalih 125 komada. I više nije bilo knjige za spaliti. Nekolicina okupljenih doživjela je to kao loše isceniran propagandni trik i još goru realizaciju. Ali je većina to odobravala pa se isperd Bookse čuo glasan aplauz.
Pero je prvenstveno naumio prodati SVE knjige, a da ih nije prodao, zbilja ih je namjeravao uništiti (paležom ili reciklažom)
A gdje ima dima, ima i vatre pa se ipak nešto pripalilo, ono jedino što je u vezi toga i ostalo - transparenti s natpisima "Prodaja do nedjelje 10. svibnja", "Točno u podne spaljujemo sve neprodane primjerke" i "Spasite knjige od paljenja". Tako da su oni željni vatre ipak bili malo zadovoljeni, a i sam Pisac je održao obećanje.

Knjige su spašene od plamena, a nadam se da će biti i spašene zaborava, jer knjigu oko koje se diže toliko prašine (ili dima zujo ) još od prvog izdanja, svakako treba pročitati.






Početak okupljanja...






Novinari iz raznih medija...





Slaganje neprodanih primjeraka...





Bilo je tu i najmlađih, ali i psića...





Brojanje...






Snimalo se na sve strane...





Brojevi rastu...





Publika...





Ipak prodane knjige...




Lagana vatrica i govorčić...




Završni govor!!

- 08:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

30.04.2009. / četvrtak

JURIM NA JUG









Koferčić je spakiran
Pokloni zamotani
Auto odmoran

Lijepi vikend vam želim

- 09:17 - Komentari (10) - Isprintaj - #

15.04.2009. / srijeda

MOJ FACEBOOK





Svi nešto šuškaju o tom facebooku, pa ću i ja malo. Mišljenja su različita, ali uglavnom dvije krajnosti - jedni su ovisni, drugi ga ne podnose. Rijetko kad čujem da je netko ravnodušan, ili tak-tak. Ja volim facebook. Doduše, trebalo me je dugo nagovarati da se prijavim. Prvo zato što nisam imala pojma što je to, pa kad sam dobivala pozive od raznih znanaca samo sam to uredno brisala. Ali kad su mi prijateljice objasnile kak to sve funkcionira, nevoljko sam se prijavila...i sad mi nije žao. Na početku sam među svim tim mogućnostima i aplikacijama bila izgubljena kao kokoš na vašaru i zapravo se nisam ni trudila shvatiti. No, stvar se promijenila, skužila sam sistem. Te sve silne aplikacije, igrice, testove "što si bio u prošlom životu" ili "koji si lik iz crtića" i slično uredno ignoriram. Ponekad, u nedostatku nekog dobrog štiva, a s viškom vremena, rješavam razne filmske ili glazbene kvizove.

No nije to ono zbog čega mi se sviđa Facebook. Najviše mi se dopada zbog toga što su mi se javili neki ljudi koji su se s vremenom negdje izgubili. Jer da bih dobila nečiji broj telefona ili mail moram tu osobu i vidjeti. Jedna prijateljica iz osnovne škole, na primjer. Bile smo nerazdvojne prva četiri razreda, onda se ona preselila na drugi kraj grada i u drugu školu. U to vrijeme - to je bio kraj svijeta. A kako smo odrastale u vrijeme bez mobitela, kompjutora, e-mailova, a neki čak ni telefon nisu imali, jedini način komunikacije bilo je dopisivanje (ona prava pisma, rukom pisana, sjeća li se još itko toga?).
I to je trajalo dosta dugo i onda je izblijedilo. Zatim se pojavio Facebook i ona me pronašla i sad se opet lijepo dopisujemo na modernizirani način.

Zatim još jedan prijatelj iz osnovne škole, koji se po završetku 8. razreda vratio u Bosnu. Godinama smo se dopisivali, ali onda je došao fakultet, otišao je u drugi grad, a na kraju i u drugu državu. Isto me našao na FB-u i napokon smo se nakon 5 godina neviđanja našli kada je došao u Zagreb, zato jer smo se uspjeli preko Facebooka dogovoriti za nalazak.

Još mnogo kolega iz šlole, osnovne i srednje, ekipa s faxa, i za sve njih mi je drago da ih imam na okupu naughty

I jedan primjer koji mi je definitivno najdraži - preko fejsa sam si sredila posao. Naime, moj jutarnji ritual je doručak i kavica pred kompjutorom. Tako sam skoro svako jutro pila online kavicu na FB chatu s prijateljicom koja ima svoju firmu. Čule smo se mi i inače povremeno, ali ne toliko intenzivno. I svaki dan smo si imale nešto novo za reći. Tako je jednog dana ona došla na ideju da radim za nju, jer joj fali ljudi. Inače nisam oduševljena miješanjem prijateljstva ili ljubavi i posla, ali znam da smo i jedna i druga tipovi koji znaju što znači "služba je služba, a družba je družba", tako da za sad sve funkcionira odlično.

Moj profil je privatni. Dakle nitko tko nije moj "prijatelj" ne može vidjeti moje podatke, ni fotografije. Za fotke uvijek stavim opciju "only friends", iako me netko pitao zašto ne stavim "friends of friends", ali nemaju kaj ljudi koji me ne poznaju gledati moje fotke.

Naravno, puno mi je draže komunicirati s meni dragim ljudima u živo, ali s obzirom na užurban način života, različito radno vrijeme, sve silne obaveze koje dolaze i ovo je prihvatljivo. Ako ništa drugo većina ima flat rate internet tako da je i jeftinije od telefoniranja ili slanja sms-a.
Još uvijek šaljem pisma (i dobivam, naravno) jer to jako volim, to je ipak ono trajno, ali idem i u korak s vremenom.

Ne smatram se ovisnom o Facebooku i nadam se da neću ni biti. Sad jedino znam da mi nije žao da sam se prijavila.

- 17:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #

01.04.2009. / srijeda

RAZGOVOR UGODNI





Photo by: Brunx


- Retice! S tobom stalno nekaj! Te šetaj, te peri nogice, te hrani, daj vode, kupaj, briši, igraj se, mazi, pazi, vodi veterinaru, tješi.....A kaj ti nama???

- Ja vam uljepšavam život!! Vrlo jednostavno. Ja trebam samo postojati i biti tu. Veseliti vam se. Biti s vama. Osjetiti vas. Sve znam i sve osjećam - kad ste sretni, kad ste tužni, kad se smijete i kad plačete. Dođem, naslonim glavu i sve proživljavam. Uostalom, tko bi vas probudio u jutro? Ja samo postojim. To mi je posao. To mi je život. Kad me moji prijatelji pitaju "Što ti radiš inače?", velim im "Ja sam pas!". Samo mi zavidno vele "Ah, blago tebi!" I sve je jasno!!

- 10:23 - Komentari (19) - Isprintaj - #

21.03.2009. / subota

LEGENDA O MILI





S obzirom da sam veliki zaljubljenik u Poljica, nekadašnju Poljičku republiku, red je da ovdje, na blogu, prozborim malo i o tome, a pogotovo o jednoj hrabroj djevojci kaja je svoj život dala za svoj narod. Tako barem govore priče o njoj.

Poljica su mnogi htjeli zauzeti. Ali nikome, do Napoleona, to nije pošlo za rukom, pa tako ni Turcima. U toj priči glavnu ulogu ima Mila Gojsalić, od milja zvana teta Mila.








U doba prodiranja Turaka, Mila Gojsalić bila je poljička djevojka iz sela Kostanje. 1530. godine, kada je Topan paša sa svojim turcima postavio svoje šatore na litici iznad kanjona Cetine, vidio je Milu, valjda negdje u selu i pošto poto ju je htio imati. Ona se kao prava čedna djevojka opirala tome, ali je ipak, za spas svoje zemlje, žrtvovala svoj život i iskovala plan sa svojim Poljičanima. Jedne je noći pristala doći u Pašin šator i zavela ga. Kad je on zaspao, Mila je zapalila barutanu, a Poljičani su navalili na Turke. Jadni Turci nisu imali nekog lijepog izbora - ili trčati u vatru i u ruke Poljičana, ili skakati u ponor s litice.










Njezin lik isklesao je Ivan Meštrović na ušću rijeke Cetine kraj Omiša. Jakov Gotovac je skladao operu „Mila Gojsalić” 1951. godine. O njoj je pisao August Šenoa.

U njezinom rodnom mjestu Kostanju, održava se ljetna kulturna priredba pod nazivom Dani Mile Gojsalić. Na susretu klapa dodjeljuje se kip nazvan po njoj za promidžbu dalmatinske baštine. I danas u tom selu žive Gojsalići. Uređena je kuća Mile Gojsalić, u kojoj su pohranjeni zapisi i dokumenti iz 16. stoljeća.


Prije mnogo, mnogo godina, u vrijeme bez mobitela, jednog ljeta koje sam provodila u Milinom kraju, slušala sam radio Brač. Bila je neka nagradna igra, ne sjećam se više nagrade (nije mi bila ni bitna), ali se dobro sjećam pitanja. Ono je glasilo "Tko je napravio kip Mile Gojsalić?" Čini mi se, drugog kipa osim ovog na fotkama nema, a taj kip napravio je jedan jedini Ivan Meštrović. I ljudi se javljali na telefon i govorili svašta, a jedna je gospođa rekla Meštrović. Ali gospon na radiju je rekao da je to netočan odgovor, na moje, a pretpostavljam i gospođino, veliko čuđenje. Onda me emisija još više zanimala. Na kraju - točan odgovor u toj nagradnoj igri bio je Joko Knežević. Hm...bilo je mnoštvo upitinika iznad moje glave. Koliko sam ja upćena, Knežević nije bio kipar, nego slikar i mozaist....Šteta što tada nisam imala telefon.


Iako čitav život dolazim u te krajeve i znam gotovo svaki pedalj tog dijela, obavezno uvijek stanem na vidikovcu kod tete Mile i uživam u prekrasnom pogledu na kanjon, Omiš, Brač, pa čak i Biokovo. Prizor naprosto nevjerovatno lijep, opuštajuć, zadivljujuć. Možda sam i subjektivna, ali baš me briga :)





P.S. fotke sam posudila od Brunx zujo

- 08:25 - Komentari (21) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se