Ima jedno stablo
 Nekako je centar mojih dječjih snova. Ima više centra. Kasnije se oni stope, spoje se vrhovi i ispune prazninu. Sanjala sam kuglu jako često. Nikad nisam mislila da ima smisla. Ne mislim niti sad, ali sjetim se toga s osmjehom na licu. Uvijek sam je slijedila. Voljela bi je sanjati ponovo. Rekla bi joj da slobodno dalje raste. Danas sam posjetila svoje drvce. Taman je kiša stala, a oblaci su i dalje sivili nebo. A onda zelenilo. Odavno ga nisam takla. Žao mi je, rekla sam da mi je žao. Više se ne mogu popeti, odrezali su sve donje grane. Zatukla bi nekoga. Zafrkavali su me da sam mali majmun, i bila sam. Dohvatila bi sam vrh i lelujala na vjetru. Vidjela sam cijeli grad, a šuma bi se gubila na obzoru. Uvijek sam se trudila praviti hrabrom. Sad bi voljela plakati. Naučili su me da nitko nije nezamjenjiv. Naučili su me puno groznih stvari. Ponekad djelujem grubo. Strašno me nervira ljudska glupost. Trudim se ne uzimati k srcu previše toga, ali ono što uzmem boli jako. Onda stojim, žmirim i osjećam koru pod prstima, to je najbliže što mogu doći. Bojim se da me ne prepoznaje. Bojim se da ne čuje. Ipak pričam, pišem nešto, kad si tako narastao mali.. Znaš li da smo isto godište? |
