06.07.2013., subota

Bježim-odlazim, van iz ovog grada!

"Zašto?? Kako?! DI-TI-JE-PAMET"
Bacam stvari u kofer. Plave je boje i nije velik. Nikad nije.
Priznat ću nešto. Više volim tamnozelenu.
"Kroooompira! luka, zelja.. KROOOMpi.."
Dolazim do stadija kad mi je dosta svega. Mi smo oduvijek bučna obitelj. Dede sa svojim kamiončekima isto nas nađu u pravi trenutak. Samo baka fali da isplače dušu tu negdje. Baka često plače. Začudo, sad se samo povukla u čošak. Moli. Psovke lete na sve strane, već je navikla. Jebemu al je živo.
Prejeli smo se lubenice, valjda je to.
Moje najdraže voće. Pitajte me to zimi i odgovorit ću isto. Stvarno. Jednom, u osnovnoj školi, pojela sam popriličnu komadinu i otišla na instrukcije iz fizike. Svakih 15 minuta sam jurila na zahod. Dok ženi nije dojadilo, pa je iskopala neke krekere u nekom ormaru i natjerala me da pojedem zdjelu 'da popiju svu tu vodu'. Ajme koja je to sraćka bila.
"Jesi spremila ventolin?? Opet će biti sranj.."
"Nikad n.."
"Prošli putt!!"
(imamo malo različitu definiciju 'sranja')
"Odmah, odmah, odmah spremi vent.. JESI UZELA PUNJAČ ZA MOOOOBITELL"
Jebeš ti i punjač i mobitel kad uvijek zaboravim napunit to čudo. Ima staž 7 godina i umirao je više puta. Prije koju godinu zaputila sam se u Rovinj iz Bala dobrano predvečer i zalutala u šumi kod Paluda. Naravno da stari frend nije bio od koristi. A sam Bog zna da se s tom šumom nije za zajebavat čak ni za danjeg svjetla.
"Di je?? Šta! Ko!? Ipak! Eeeeej. TVRDOGLAVA SI KO MATER!!"
Uz jednu malu činjenicu. Tvrgoglava na suprotan način. Ona vuče na jednu stranu a ja grizem drugu i ni milimetar. Mislim da se na neki čudan način ponosi time, kao ono, krv nije voda.
I tako. Brat je sad velik. Ima curu. Dugo se nismo potukli.
"Nemoj pit, nemoj se drogirat, pristojno se ponaš...."
Dobri su to ljudi. Zbilja jesu.

Na odlasku poljubim svoje uspavano pseto. Samo kapak podigne na pola i promrmlja nešto u snu..

- 00:40 - Komentari (11) - Isprintaj - #

02.07.2013., utorak

Još malo djetinjstva i uvod u let

Image and video hosting by TinyPic
Bili smo divlji klinci, divlji od srca. Uvijek poderanih, pokrpanih hlača, razderanih koljena, dlanova, laktova..
Ljeto me podsjeti na sjećanja.
I ljubav.
Pa jednog malog koji me pripitomio kao lisicu. Zlatne kose boje žita. Davno me prošlo, ali baš kako kažu, prve se ljubavi pamte. Ja pamtim svašta u životu, ali kad bi morala izabrati jednu stvar, izabrala bi davne oblake, neponovljiva neba nekog drugog svijeta.
A onda leptire.
Vidim nas kao da je bilo jučer. Trčimo livadom, lovimo ih, želimo ih za sebe. Derani. Slijetali su nam sami na ramena, ali čim bi ih takli, potresli bi sitan prah s krila i više nikad nisu ponovo letjeli. Padali su jedan za drugim, a mi smo bili tužni i grozni, nepopravljiva je šteta nanesena.

Od tada ne diram leptire. I puno ih je u međuvremenu sletjelo na mene. Sama sam bila jedan više puta. Dječak zlatne kose je odlepršao a da i ne zna. Maknula sam se u jednom trenu i vidjela nas odrasle u drugom. Imala sam veza u životu sasvim pristojan broj, ali malo koja je vrijedna spomena.
Prva i zadnja, to je to.

I sad gledam nas, moj blesan i ja.. kakvi smo mi leptiri? Pratim svaku nijansu, u očima, u glasu, pratim svaki povišeni ton u razmiricama. Gledam taj let i stiskam šake u krilu da ruke ne bi prevarile, pa posegle za njim. Od onih smo što vole tiho, što ne pričaju da vole, jer se podrazumijeva. On je od onih što otvaraju vrata, što banu u ponoć s ružom skrivenom iza leđa. Ja sam ona kojoj ne treba nitko ali duboko u sebi je svjesna koliko je život ljepši uz nekog istog kova, što se usudi pokazati joj da možda ovaj put nije u pravu.

- 15:31 - Komentari (6) - Isprintaj - #

29.06.2013., subota

"A ustvari se trebaš napiti, pa sjesti na bicikl. Jer na sreću ćeš prije naletjeti nego je pronaći." (Balašević)


Image and video hosting by TinyPic

Nisam se dugo napila. Možda je u tome problem.

Volim vjerovati da nisam veliki emotivac, ali u zadnje vrijeme se pitam šta uopće jesam.
Plačem na vaše postove, plačem na one nasumične, bole me vaše boli i ponekad plačem od smijeha. Bole me moje boli ali njima ne dam suze. Ljudi koji odavno nisu bili u mom životu, sad su tu na dnevnoj bazi. Nekad su povlačili lavinu tuge, vjerujem da to nikada nisu htjeli, pa sam živjela kako najbolje znam.

Sad se pitam dal sam pogriješila u nekim izborima.
Možda bicikl nije tako loša ideja, ponekad. U međuvremenu čovjek treba izabrati. Sljedeći put ću bacati kocku.
Voljela sam vjerovati da točno znam što mi je potrebno za sreću, da trebam posložiti sve u glavi i onda pratiti točkice. Šteta što tu nema mjesta za dobre "nalete". U svakom pokušaju ispadne neki sasvim drugi lik, iskoči iz papira kao zaboravljena dječja igra i može mi se sviđati ili mi se može ne sviđati, ali brojevi su potrošeni i on je tu.
Redaju se te crtkarije jedna za drugom.

Bliži se vrijeme za početak, od nule. I ne znam dal da crtam dalje ili pustim da budem iscrtana. Nešto ću već smisliti. Poželim malo besmisla u životu, kreativnost je pri kraju.

- 16:22 - Komentari (7) - Isprintaj - #

25.06.2013., utorak

Ima jedno stablo

Image and video hosting by TinyPic

Nekako je centar mojih dječjih snova. Ima više centra. Kasnije se oni stope, spoje se vrhovi i ispune prazninu.
Sanjala sam kuglu jako često. Nikad nisam mislila da ima smisla. Ne mislim niti sad, ali sjetim se toga s osmjehom na licu. Uvijek sam je slijedila. Voljela bi je sanjati ponovo. Rekla bi joj da slobodno dalje raste.

Danas sam posjetila svoje drvce. Taman je kiša stala, a oblaci su i dalje sivili nebo. A onda zelenilo. Odavno ga nisam takla. Žao mi je, rekla sam da mi je žao. Više se ne mogu popeti, odrezali su sve donje grane. Zatukla bi nekoga.
Zafrkavali su me da sam mali majmun, i bila sam. Dohvatila bi sam vrh i lelujala na vjetru. Vidjela sam cijeli grad, a šuma bi se gubila na obzoru.
Uvijek sam se trudila praviti hrabrom. Sad bi voljela plakati.
Naučili su me da nitko nije nezamjenjiv. Naučili su me puno groznih stvari.
Ponekad djelujem grubo. Strašno me nervira ljudska glupost. Trudim se ne uzimati k srcu previše toga, ali ono što uzmem boli jako.
Onda stojim, žmirim i osjećam koru pod prstima, to je najbliže što mogu doći. Bojim se da me ne prepoznaje. Bojim se da ne čuje. Ipak pričam, pišem nešto, kad si tako narastao mali..
Znaš li da smo isto godište?

- 23:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

23.06.2013., nedjelja

Stvar je u boji

Jedan živahan starčić s bujnom sijedom kosom i bijelom dolčevitom otvorio nam je vrata. Na rukama je imao žute rukavice za čišćenje. Jednu je skinuo i rukovao se s nama.
- Ja sam Leslie, prijatelj gospodina Carlton-Hayesa.

Možda se pitate što je toliko zanimljivo u ovom citatu. Kako da to kažem.. Ne znam. Ako ste friško pročitali Adriana Molea i nemoćne godine, vjerujem da vam je sve jasno. Odabrala sam ga jer oslikava neku bit ovog teksta.

Imam jednu malu bilježnicu u koju zapisujem stvari koje su me u nekom trenutku dojmile. S vremena na vrijeme je prođem, u međuvremenu zaboravim poantu pokoje crtice, ali dojam ostaje uvijek, sjećanje na dojam možda točnije. I dalje je jako.
Volim jake stvari u životu, volim suptilnost kojom se uvuku neprimjetno i ostave me bez daha na sekundu, dvije. Dovoljno je. Detalje. One ključne što lako promaknu, i pametne dijaloge, nedovršene rečenice, riječi koje vise u zraku i čekaju na priliku da ih se pokuša razumijeti, pokuša krivo shvatiti.. maknuti s mrtve točke.

Razmišljala sam o tome danas dok sam bosa trčkarala cestom u 3 ujutro tražeći mjesec. Šta je toliko bitno? Pa bitno je, šta nije! Nema ga.
Svejedno. Naći ću drugi mjesec. Naći ću drugog Adriana Molea i možda mi ponovo uspiju dići tlak nadobudni zagovornici ideje o zaštiti institucije braka.
Možda jednom kasnije uspijem prizvati svaku pojedinost, ali u principu odbijam to svjesno raditi. Nikada ne čitam knjigu dva puta, nikad ne gledam film dvaput. Ni jedna oluja ista.

- 05:59 - Komentari (11) - Isprintaj - #

20.06.2013., četvrtak

Kofein i tako neke asocijacije

Ok, službeno sam na 15. kavi, a to je samo pola današnje norme. Kako bi rekao moj djed "Herc bu te drapil!". Vječni zajebant, već dugo nije s nama. Taj čovjek nikad nije znao njemački ali je jednom Nijemcu objasnio kako mu je prase pobjeglo iz koca. "Majne švajne preko plota suk" tako je nekako išlo. Jako su ga ljutile artritične ruke ali svačem me naučio u životu. Bio je majstor elektrike. Još mi na ormaru stoje predškolski strujni krugovi s patuljcima i 3centimentarskom uličnom lampom koja i dalje svijetli kad se dobro porihtaju kontakti. Voljela bi da je brat bio tada veći, bila bi to klapa i pol.

Ovakvu jednu sam sačuvala, samo nije punjiva:
Image and video hosting by TinyPic
najdraža toksična stvar koju posjedujem.

Nego, neš ti današnje električare.

Pokvario mi se internet prije koji dan i sad dođe, tako jedan stariji gospodin iz T-coma. Pogleda router, pa da bi on na tavan. I ništa, vodim ja njega, kad on spazi kutiju i hvata se za glavu. "Maaaajko mila Bože dragi ajuuu". Da tko je to radio "Jebali ih Hercegovci!". A kad jesu, šta ćeš.

Tako da, stara škola :).

- 14:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.06.2013., srijeda

O svašta nečem ili kako si čovjek da posla kad ga ima sasvim dovoljno za još jednu neprospavanu noć

Sutra, kad me sretnete u tramvaju, na cesti, na zebri.. Ne drogiram se i (gotovo) ništa slično. Puno me noći još čeka ali uglavnom je sve u redu. Čak i ako padnem pod neki bicikl.. radim to i inače.

Pogodite šta mi se desilo danas?

Raspala se u busu kroz sve žive stepenice. Kojih ruku na srce i nema tako mnogo, ali sasvim dovoljno da dvije bake prekrše pokoju Božju zapovijed i vozač ubaci lero, hvata me i ne zna bi li se smijao il pozvao hitnu. Takva sam u principu ja.
A on.. on mi je nacrtao Hitler smajlija i krug na zidu još davno. Kaže anti stress kit: "Bang head here". Trebala bi ga slušati koji put. Vratila sam crazy-creepy klaunom, pa nek ga zove kako želi. I ovcom u svemiru koju i dalje čuva u novčaniku.
Mali princ bi bio ponosan. Iako ni moja ovca nema brnjicu. Razmišljala sam da je stavim naknadno, ali ne ipak, ne.
Neke stvari su preodređene na neizvjesnost. I ja ih volim tako.


- 04:24 - Komentari (8) - Isprintaj - #

18.06.2013., utorak

Zašto?

Ne znam. Valjda mi nedostaje pisanje.

Nedostaje mi doduše puno toga i u prvom mi redu nedostaje pameti. Ali dobro to.
Čak i onaj monkey program kojeg sam koristila jedno ljeto.
Čudno kako besmislene stvari čovjeku padnu na pamet kad poželi nečem dati smisao.
Sjetim se tog monkey-a malo češće.
Mora da je neki kaos. A možda to i drugi rade.

Bojim se da sam izgubila ono nešto, ali više se bojim da nešto nisam nikad ni imala.
Sad se treba pojaviti moja draga najhrabrija od svih oblaka i razuvjeriti me oko nekih stvari. Ali voljela bih prvo raščistiti sama sa sobom te iste. Uvijek sam imala osjećaj da me smatraš boljom nego što jesam.

Trebala bi se ugledati na tebe. Spakirati najnužnije i pravac na put. Kad putujem, ja dugo putujem. Minus i minus daju plus. Izumit ću to za zbrajanje.

Inače, tako, puno previše razmišljam.
Ali i dalje se nadam.



- 02:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

< srpanj, 2013  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (6)

"Riječi su bile na putu, a kad stignu, Liesel će ih držati u ruci poput oblaka, i iscjedit će ih, poput kiše."
Marcus Zusak; Kradljivica knjiga

Ja nisam Liesel i ne znam cijediti oblake, ali volim ih kako se samo oblaci mogu voljeti.




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se