Viva la vida!

četvrtak, 17.07.2008.

Nedjelja,13.7.2008.

Eh.
Probudih se jutros u 6 sati i 22 minute.
Što me je probudilo?
Svjetlo.Ne ono električno,već prirodno,od Majke Prirode.Sunce.
A krevet mi uopće ne gleda na prozor.
No,kad bolje razmislim,spavanju mi nije pomogla ni neka muha koja mi je konstantno zujala oko glave.
Predala sam se i ustala.
Došla u dnevni boravak i legla na kauč.
Uzela neku knjigu za čitat. (Sillmalirion,btw.Preporučujem samo zagriženim ljubiteljima LOTR.J)
Pročitala jedno poglavlje,kad me san ponovno svladao.
Eh,i taman ja utonula u svijet snova,onako savršen koliko on to može biti,kad osjetim čudno podrhtavanje mišića u ruci.
Nekako sam se iskobeljala iz sna da bih shvatila kako to nije neki grč,već me to moja ljubljena majka pokušava probuditi.
U 7 sati i 55 minuta.
A zbog čega?
Pa eto,da bi me priupitala zašto spavam u boravku.
Nešto sam nesuvislo promrmljala i okrenula se na drugu stranu.



No to nije bilo dugog vijeka,jer su me razbudili drugi zvukovi po kući,koje inače i ne primjećujem,ali su mi zato jutros zvučali kao da pada atomska bomba.
A zašto?
Pa,eto,izgleda da mi osjetila 100 puta bolje rade kada sam mamurna. *shame on me*
Jer,sinoć sam legla u 3 i po sata,a prije toga bila vani.
I pila čisto zato da bi si razbila dosadu.Jer tko bi trijezan podnio ono društvo s kojim sam tada bila?
Neki od njih nisu toliko ni loši,no trijezan gledati curu koja me u mortus stanju gleda kroz dno pepeljare (prave pepeljare,ne naočala) i ceri se toj slici nekih 15 minuta?!
A nisam htjela ići kući jer ionako nije nikog bilo doma (otac na putu,mama i sestra na nekoj večeri).
A i tamo je bio tip koji mi se sviđa,no samo zato jer sliči na Mr. Foggy-a (no nije ništa bilo jer ima curu,a kako i ne bi imao onakav.A ništa ni od Mr. Foggy-a.Nažalost.)
I eto me sad,22 sata su i 3 minute.
Slušam Coldplay,pišem post. (morate čuti The Scientist.Pjesma je remek-djelo.)
I malo prekidam tradiciju mojih apstraktnih postova i dajem vam nešto konkretno.
No ne znam kada ću ga objaviti,pa zato stavljam datum na početak.
Do tipkanja... :)

UPDATE
Sinoć sam opet bila vani...
It was nice....=)
Hmm...
Mislim da mi se onaj lik koji sliči na Mr. Foggy-a počeo sviđati zbog sebe,a ne zbog nečeg drugog...
I da,nema curu. :D
Eto...
U zadnje vrijeme sam malo bolje volje,hope it stays that way. =)
Ispričavam se što neću nikome javiti za ovaj post.
Nemam vremena,a vjerujem i da je većina vas negdje na odmoru.
Do idućeg posta...

Rose...=)

| 20:44 | Komentari (65) | On/Off | Print | # |

U posljednje vrijeme ne vadim slušalice iz ušiju.Muzika trešti 24 sata dnevno.
Pa čak i kad idem spavati.Najčešće i zaspim s njima.



A zašto?
Strah me tišine.
Bojim se svijeta koji me okružuje.
Bojim se muka,a još više glasa drugih ljudi.
Jer kako kaže jedna pjesma Six Packa:


Ponekad se pitam zbog čega je sve ovako kako je.
Zašto sam ja ovdje,u ovom trenutku.
Zašto,kad tu ne pripadam?
Bi li bilo bolje da sam rođena negdje drugdje?
Van Hrvatske,van Europe,možda?
Ne znam.
No znam da mi među ovim ljudima nije mjesto.
Čisto me iskorištavaju.
Druže se sa mnom kad im to odgovara i kada druge mogućnosti nemaju.
Pretvaraju se pod lažnom krinkom prijateljstva i simpatičnosti.
Toliko su prozirni da mi je muka od njih.
A maknuti se ne mogu.

U zadnje vrijeme sam manje slušala MCR,no to se opet mijenja.
Upravo njihova pjesma Kill all your friends najviše svira u mom playeru,a kako i ne bi kad je toliko prokleto točna i istinita?

'Cause we're all a bunch of liars,tell me baby who do you wanna be?

Again that lyrics.



Eh...
Eksperimentiram sa dizajnima,tako se nemojte čuditi što je svaki dan neki drugi...
No,mislim da će ovaj ipak malo duže ostati...
Well,maybe not.
Do tipkanja. :)

Rose...