<body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="http://connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
Strip my mind.
srijeda, 06.01.2010.

Wow.Toliko je vremena prošlo.2 godine.

Osjetila sam potrebu za pisanjem.Ponovo.
Ne,nisam zaboravila ovaj blog.Bježala sam od njega jer su me neke moje riječi podsjećale na....svašta.
Osjećala sam se ogoljeno gledajući ih.
I still do.

Image Hosted by ImageShack.us


Nisam zaboravila ni na sve blog prijatelje čiji su linkovi dolje.
Većina vas više ne piše,no ipak vas želim pozdraviti,ispričati se zbog glupog odlaska bez nekog pravog zbogom.Voljela bih znati što je s vama sada...wink

Ja sam danas....punoljetna osoba.Mada mislim da to ne igra nikakvu ulogu.
Mogla bih reći da sam zrelija.Manje depresivna. (Mada mislim da bi neki od mojih prijatelja imali komentar na ovo...)
Kad smo kod prijatelja....Neki od njih su potvrdili svoje (ne)postojanje,neki su postali pravi,a neki su oživjeli ono što je nekad postojalo...8)



A ja?
Otkrivam svijet.Tražim ono što mi odgovara.Tražim sebe.To se nije promijenilo.
Mogu reći da sam dio sebe pronašla u fotografiji.U zadnje vrijeme se time intenzivnije bavim.Sviđa mi se to...capture the moment...pronalaženje ljepote u "ružnome"...ispunjava me.sretan

Photography. Pictures, Images and Photos

Razlog mog povratka?
Iskreno,toliko je tih načina komunikacije na internetu.Facebook,msn,twitter...i sve ih imam.
A opet se osjećam zakinuto,zarobljeno,zatočeno.
Jer prije sam tamo mogla pisati štogod bi mi palo na pamet.Sve ono što pišem i ovdje.
Više ne mogu.Toliko je ljudi tamo,"prijatelja",članova obitelji,poznanika...previše.A da ne spominjem kako guglajući svoje ime naiđem na neke svoje profile,zalutale tweetove i slično...
Znam,ja svoje ime i stavljam tamo.Ali želim mjesto gdje moje ime nije važno.Gdje su važne moje riječi.
Gdje ljudi ne osuđuju i ne pitaju za detalje i imena.
Ovo mjesto mi je upravo to pružalo prije.Hoće li i sada?
Nadam se.



Promijenila sam i dizajn.Svijetao je.zubo
Mali zaokret od brojnih tamnih.
Fotografije se u većini starih postova ne vide,no nisam ih htjela ni brisati ni mijenjati.

Nadam se da...će ovo netko i čitati.... :)
i da ću pronaći neke nove blogpale... :D

xo
R.




| 19:49 | Komentari (10) | On/Off | Print | # |



Why doesn't it rain?
četvrtak, 21.08.2008.

Samo da se javim.Živa sam. :]
Ispričavam se zbog neodgovaranja na komentare,no stvarno ne stignem.
I nemam volje.Žao mi je.
Nisam baš u nekom razdoblju.Pozitivnom.
Pravi post će idući tjedan.
Nadam se.

Photobucket

It's me.Just a shadow...

| 20:16 | Komentari (51) | On/Off | Print | # |



Viva la vida!
četvrtak, 17.07.2008.

Nedjelja,13.7.2008.

Eh.
Probudih se jutros u 6 sati i 22 minute.
Što me je probudilo?
Svjetlo.Ne ono električno,već prirodno,od Majke Prirode.Sunce.
A krevet mi uopće ne gleda na prozor.
No,kad bolje razmislim,spavanju mi nije pomogla ni neka muha koja mi je konstantno zujala oko glave.
Predala sam se i ustala.
Došla u dnevni boravak i legla na kauč.
Uzela neku knjigu za čitat. (Sillmalirion,btw.Preporučujem samo zagriženim ljubiteljima LOTR.J)
Pročitala jedno poglavlje,kad me san ponovno svladao.
Eh,i taman ja utonula u svijet snova,onako savršen koliko on to može biti,kad osjetim čudno podrhtavanje mišića u ruci.
Nekako sam se iskobeljala iz sna da bih shvatila kako to nije neki grč,već me to moja ljubljena majka pokušava probuditi.
U 7 sati i 55 minuta.
A zbog čega?
Pa eto,da bi me priupitala zašto spavam u boravku.
Nešto sam nesuvislo promrmljala i okrenula se na drugu stranu.

hangover

No to nije bilo dugog vijeka,jer su me razbudili drugi zvukovi po kući,koje inače i ne primjećujem,ali su mi zato jutros zvučali kao da pada atomska bomba.
A zašto?
Pa,eto,izgleda da mi osjetila 100 puta bolje rade kada sam mamurna. *shame on me*
Jer,sinoć sam legla u 3 i po sata,a prije toga bila vani.
I pila čisto zato da bi si razbila dosadu.Jer tko bi trijezan podnio ono društvo s kojim sam tada bila?
Neki od njih nisu toliko ni loši,no trijezan gledati curu koja me u mortus stanju gleda kroz dno pepeljare (prave pepeljare,ne naočala) i ceri se toj slici nekih 15 minuta?!
A nisam htjela ići kući jer ionako nije nikog bilo doma (otac na putu,mama i sestra na nekoj večeri).
A i tamo je bio tip koji mi se sviđa,no samo zato jer sliči na Mr. Foggy-a (no nije ništa bilo jer ima curu,a kako i ne bi imao onakav.A ništa ni od Mr. Foggy-a.Nažalost.)
I eto me sad,22 sata su i 3 minute.
Slušam Coldplay,pišem post. (morate čuti The Scientist.Pjesma je remek-djelo.)
I malo prekidam tradiciju mojih apstraktnih postova i dajem vam nešto konkretno.
No ne znam kada ću ga objaviti,pa zato stavljam datum na početak.
Do tipkanja... :)

UPDATE
Sinoć sam opet bila vani...
It was nice....=)
Hmm...
Mislim da mi se onaj lik koji sliči na Mr. Foggy-a počeo sviđati zbog sebe,a ne zbog nečeg drugog...
I da,nema curu. :D
Eto...
U zadnje vrijeme sam malo bolje volje,hope it stays that way. =)
Ispričavam se što neću nikome javiti za ovaj post.
Nemam vremena,a vjerujem i da je većina vas negdje na odmoru.
Do idućeg posta...

Rose...=)


| 20:44 | Komentari (65) | On/Off | Print | # |



Say goodbye to the life you make.
četvrtak, 10.07.2008.

U posljednje vrijeme ne vadim slušalice iz ušiju.Muzika trešti 24 sata dnevno.
Pa čak i kad idem spavati.Najčešće i zaspim s njima.

Earphones

A zašto?
Strah me tišine.
Bojim se svijeta koji me okružuje.
Bojim se muka,a još više glasa drugih ljudi.
Jer kako kaže jedna pjesma Six Packa:

Srce slome čak i usta
nekog neznanog junaka
brzinom zvuka....


Ponekad se pitam zbog čega je sve ovako kako je.
Zašto sam ja ovdje,u ovom trenutku.
Zašto,kad tu ne pripadam?
Bi li bilo bolje da sam rođena negdje drugdje?
Van Hrvatske,van Europe,možda?
Ne znam.
No znam da mi među ovim ljudima nije mjesto.
Čisto me iskorištavaju.
Druže se sa mnom kad im to odgovara i kada druge mogućnosti nemaju.
Pretvaraju se pod lažnom krinkom prijateljstva i simpatičnosti.
Toliko su prozirni da mi je muka od njih.
A maknuti se ne mogu.

U zadnje vrijeme sam manje slušala MCR,no to se opet mijenja.
Upravo njihova pjesma Kill all your friends najviše svira u mom playeru,a kako i ne bi kad je toliko prokleto točna i istinita?

'Cause we're all a bunch of liars,tell me baby who do you wanna be?

Again that lyrics.

My Chemical Romance

Eh...
Eksperimentiram sa dizajnima,tako se nemojte čuditi što je svaki dan neki drugi...
No,mislim da će ovaj ipak malo duže ostati...
Well,maybe not.
Do tipkanja. :)

Rose...


| 17:04 | Komentari (28) | On/Off | Print | # |



Child in time
nedjelja, 22.06.2008.

Iz plavih dubina daleke ulice stižu hijene,spremne da pregaze moje snove.
Da ubiju moje nade.
Ja sam već pregažena.
Može li me se uništiti još jedanput?
Ne znam.
Šutim dok se približavaju.
Oči im blistaju.
Paralizirana sam.
Da pobjegnem u mrak?
Crnu,utješnu prazninu koja ispunjava tišinom i spokojem
Otupljuje sva tvoja osjetila
I natjera te da zaboraviš-
Tamo nema hijena
Mislim da idem
Ostavljam tragove po betonu
Da li je to moguće?
Jest
Samo pozovi duha izgubljenih sjećanja i vidjet ćeš ih.
Otiske mojih stopala.
Želiš li poći za mnom?


Ovo je jedna moja pjesma,bolje rečeno poetički izraz tog trenutka.
Što još reći?
Završila je škola,počelo ljeto...
Nadam se da se već dobro zabavljate... :D
I,da,ovo gore je moja slika.
Trebalo mi je dosta hrabrosti da je objavim,prvo zbog toga što sam sramežljiva,a i ne želim da blog vidi netko tko me poznaje...
No ipak...
It's kinda emoish,I know...
Želim vam svima prekrasno ljeto.....
Do tipkanja...

Rose


| 17:15 | Komentari (85) | On/Off | Print | # |



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.