Cheesteeleeshte

petak, 17.04.2015.

U potrazi za izgubljenim humorom



Humoristički film ili serija u Hrvata još uvijek spadaju u domenu Svetog Grala, o kojem se raspreda čak i u ozbiljnim (oksimorona li!) televizijskim panelima. K tome se i poziva na stara dobra vremena, koja su stala više-manje na broju od jedne (1) istinski kultne komedije. Čemera, grintanja i muke se naravno, toliko već kroz godine nakupilo i traje dovoljno dugo da smo o tome počeli snimati i odlične filmove, koji napokon beru i međunarodne nagrade. No, ako ćemo toliko čekati i na smijeh, izumrijet će prije filmska umjetnost kao takva.

Državna televizija komedije promovira i tako što ih sufinancira, a odnedavno i jednu po jednu prikazuje. Neki dan je bio Brešanov "Maršal" za kojeg bih iskreno, sada stvarno biram riječi jer svačiji rad ima neku vrijednost, mozak trebao reprogramirati. I to nazad u nevino doba igara u pješčaniku kad je kao pravi kolač, dovoljno uvjerljiv bio i onaj napravljen od modlice i pijeska. Ako se pretjeruje sa stvarnošću, onda je bolje ići do kraja i skroz poludjeti. Skrenut s uma napola je dosadno.
Prije koji tjedan sam stao mirno uz ekran u nadi da će mi Matanićevi "Majstori", izreklamirani kao "urnebesna" komedija, udijeliti mrvicu humorne milostinje. Iako svečano izjavljujem kako sam se iz petnih žila trsio iz najmanjeg koračića bucmastih nožica kućanice Keke iscijediti makar mali smiješni čvarak, a u padavičarenju Gorana Bogdana s početka naći išta busterkeatonovsko, to jednostavno - nije išlo. Lice mi ostade kameno na cijeli taj bračni dramuletić zamaskiran u komediju, zapravo komorniji od većine Bergmanovog opusa.

Da raščistimo, nisam od onih općih nezadovoljnika koji bi već klišeizirano tvrdio kako ne znamo snimiti komedije, ili da komedija nije bilo (vidi ispod). Najmanje da smo općenacionalno nesposobni za humor. Svatko znade barem jednog komičara za privatnu uporabu, zbog kojeg nam je na nekoj prijateljskoj večeri od smijeha zastala hrana/piće u jednjaku.
Šteta doduše što nemamo striktno žanrovskih neopterećenih komedija u američko-francuskom screwball stilu. Jer po hrvatskom receptu, svaki film jednostavno mora biti genetski modificiran socijalnom dramom & društvenom kritikom. Pa tako imamo oveće krdo brižno uzgojenih mutiranih filmskih kravica, s naljepljenom etiketom komedije. Ak je već tako, fer bi ipak bilo da se "napaćenom narodu" dozvoli iz njihovih vimena izmusti dovoljnu količinu smijeha nasušnoga.

Ima ta famozna Jedna iz koje svi crpimo citate, neprežaljena "Tko pjeva zlo ne misli". Čak i Nasljednik ponavlja lajne poput "Nije puno vredna ali vređati ju ne dam". No, i kroz njezin podtekst se mogu čitati problemi, osobni, bračni, klasni i međuljudski, alkoholizam, malograđanština, izvještačenost društvenih vrijednosti i morala, preljubi, materijalizam, pohlepa, odgoj djece i štošta. Doduše, s tipično Golikov(sk)om beskrajnom elegancijom, sućuti i samilošću za sve likove i njihove ljudske slabosti, koja čudom briše svaki gorak okus. Uostalom, prije gornjeg remek-djela snimio je "Imam dvije mame i dva tate", u kojem samo jasnije razrađuje identičnu tematiku.
No i takva, sa svim nevidljivim teretom, gotovo jedina upada u čisti žanr komedije, samim tim što je uspjela ostati i suptilna i opuštena. A takve u hrvatskoj kinematografiji od "Brcka u Zagrebu" (kojeg nitko nije vidio :) ) jedva da ima. S tim da ne treba biti hollywoodski klasik ili Tatijevski/Fellinijevski biser, može biti i pandan "Tesnoj koži", bedastija od svih francuskih Zidija ili de Finnesa. Čisto da se možemo za anale podičiti jednom eskapističkom komedijicom koja nije socijalna kritika tek zamotana u šareni komedijski papir. I s vječno upirućim hrvatskim prstom u brata sugrađana: "vidi ga, kakav je, seljo".

Iako ne mislim kako se smijeh na lica gledatelja nije uspio progurati kroz sve barikade, ima nekih tipičnih sastojaka u hrvatskom komedijskom loncu. Zanemarimo pri tom opću datost drvene glume i režije, ili loših fora.

Opći začini

Temeljac svakog hrvatskog filma mora biti tamnije boje. To se, uz prstohvat soli sivih socijalnih tema, postiže i dodatkom obaveznog lista Čemera.
Evo na primjeru predzadnje odgledanih "Kauboja"... Jedna, BTW odlična, iznaprodječno uspjela, filmski pismena i preporučljiva komedija, uspjela je putem čemerovog lista u svoj gusti ujušak uvrstiti i, samo nasumično: industrijski kolaps i nezaposlenost u provincijskom gradu, fizičku i psihičku bolest, mržnju, osvetu, disfunkcionalne obitelji i međuljudske odnose, nasilje, a konačno - i Smrt. I to sve u manje od dva sata.
Pomišljam kako neka bezbrižna komedija sama po sebi vjerojatno ne bi niti prošla na financiranju HAVC-a, kao nedostojna za hrvatsku filmsku školu "Život i Filmska Traka Su Preozbiljna Stvar Za Zahebanciju"

Par glavnih sastojaka za kombiniranje u komedijskim (ne)(d)jelima su, npr.:

a) Kraljica žanra, "primitivna Zagora"

Mogu pretpostaviti kako fascinacija tim malim i užarenim prostorom Domovine izlazi iz linije manjeg otpora i univerzalne lakoće ruganja "konzervativnoj, patrijarhalnoj & primitivnoj" sredini. Kako god, regija utihnulih jaganjaca stalno iznova inspirira nove generacije režisera filmova i TV sitcoma, koji na njoj bruse temu "zatucanosti". Još od Papićevih "Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja", pa kasnijeg "Kad mrtvi zapjevaju", preko genijalnog "Oprosti za kung fu" Nj. Vel. Sviličića, odličnog (mjerim hrvatskim šublerom!) Hribarovog "Što je muškarac bez brkova", do prilično uspjelog "Sonje i bika" Vlatke Vorkapić, .
Nj. V. Sviličić napravio je i "Da mi je biti morski pas (1999.)", koji bi bio neki crossover Zagore s "urbanom komedijom", podžanra u kojem tavori i njegov treći dojmljivi film. A što Ognjena po meni čini i neokrunjenim Kraljem hrvatske komedije, koliko god V. Brešan potrošio više para na kostime.

No, i bez Sviličića, evo dvije uspjele ilustracije za sastojak a)

Haiku, iz "Što je muškarac..."

Susret dva lažna mrtvaca iz "Kad mrtvi zapjevaju"


b) Ideologijo moja

Sva tri filma iz "smiješnog" Brešanovog opusa nekako upadaju u tu kategoriju. Od zadnje "Svećenikove djece" (koja naravno, mora preći u tragikomediju,a i kod Brešana uvijek netko mora umrijeti) i pripadajućih joj kontroverzi sve do bičevanja uglednih teologa kako se ruga vjeri, preko napornog "Maršala", do manje napornog ali jednako na pol puta prema ludilu stalog "Kako je počeo rat na mom otoku". Istina, rat i politika i ideologija mogu i te kako biti legitimni predmet ismijavanja (koliko smijeha već stane u hrvatsku komediju), no mi to uvijek pretvorimo u glavobolju. Uprti prst u očima hrvatskog promatrača pretvara se u pušku. Ima tu i genetske sklonosti, jer je tata Brešan zaslužan kao scenarist i za sličnu vrstu ideološkog puškaranja još u "Predstavi Hamleta..." iz 1973. Uz D. Šorka, s politički "kamiličnijim" "Malom pljačkom vlaka" i "Dva igrača s klupe", tu se ugurao i Grlić sa velebnom "Karaulom". Ne budi mi zamjereno, rekao bih da se većina tog šarenog, glasnog i uniformama okićenog društva može opisati frazom "veliki promet, mala zarada". Koliko god to bilo suprotno njihovoj stvarnoj zaradi u kinima.

c) "Urbane komedije sa socijalnim štihom":

Nisam nešto kompetentan kopati po filmskoj baštini, no začudo, tu bi se našlo ponešto filmova iz socijalizma. Očito su se na drugim poljima mogli dobro ispucati u ideologiji, pa kad su se odlučili za urbani film & komediju, mogli benignije nego danas, to i sklepati. Bauerov Martin u oblacima (1961.) nije doduše nešto što bi me danas podiglo iz stolice, koliko se sjećam. No, osim što je dokument pop kulture u nastajanju, nominalno je i za današnje standarde prilično pismena komedija. Socijalna kritika bila je naravno, suptilna zbog takvih vremena, ali dobro bi ponekad došla današnjim ideološkim slonovima u staklarni. Iz tih vremena tu su i spomenuta dva legendarna Golika. Temeljna razlika između "Dvije mame" i "Tko pjeva" zapravo je tek u kostimima i količini osmijena na licu. No, svaki osmijeh na hrvatskom filmu je vrijedan pobrojavanja. Pa npr. i oni kiseli iz urbane tragikomedije "Kužiš, stari moj" iz plodne 1973. Iako je manje "u trapericama" a više u masnim radničkim odijelima.
Od novijih, Matanić je na žrtvenik podžanra stavio dvije žrtve paljenice. Prilično svježu "Blagajnica hoće ići na more" i vrlo indisponirane "Majstore". Ako ćemo po istim kriterijima, onda bi tu spadao i omnipresenta Sviličić s dojmljivim "Arminom".
Je li "Ne dao bog većeg zla" Tribusonke urbana komedija ili ideološka uspavanka, ne znam. U par buđenja iz katatonije može se ustanoviti kako se kronološki pravocrtno i pravovjerno klišeu filmova o odrastanju, događa u Osijeku negdje 60-ih, pa slobodno nastaviti hrkati. Djeca-glumci uglavnom uspješno dezintegriraju makar i potencijalni smijeh, a rutiner Gregurević je sitne frustracije patera familijasa ionako usavršio u TV sitcomima, minus psovke.
Naknadno za povijest, u ovu tzv. urbanu kategoriju ubacujem i dva filmića "ženskog pisma" koja sam smetnuo s uma, Grlićevu (Šteficu Cvek) U raljama života koja je u amanet ostavila barem nekoliko scena uključujući i općecitirane isprazne mačističke prijetnje "Bate Životinje", te načelno gornjemu sličan, a još jedan Tribusoničin urbano-romantični pokušaj, "Tri muškarca Melite Žganjer", koji pokoljenjima (barem, meni) nije ostavio neko upečatljivo sjećanje...osim da Melita voli kolače, kjaznam.

Kako god bilo, i dalje kao normalnu smatram želju da odgledam tu i tamo film na svojem jeziku, a čak i kao ne previše perverznu, da se pri tome možda i nasmijem.
Htio bih se, potajno rečeno, valjati i koturati po podu, padavičarski grabiti tuđe rame, cviljeti i moliti za milost upišanih gaća od smijeha, jer mi to fali. Ali dovoljan bi za hrvatski film bio i bedasti smješkić na licu, kad izlazim iz kina.
Tak da ne odustajem tako lako, tek sam u srednjim godinama i nadam se da ću do penzije ubosti i taj jackpot.

P. S. Pod "komedije"sam, jer se mora biti benevolentan, uključio uratke s barem dvije podnošljive fore. Inače liste ne bi niti bilo.
Za cijele izumrle podžanrove poput "mediteranske komedije" iz nekih prošlih vremena ("Čovik od svita", "Servantes iz Malog Mista", "Ljubav i poneka psovka"), nisam svjedok, pa ih eto, tek iz pristojnosti navodim. Serije i sitcomi, bile one iz "starih dobrih vremena" ili novije, svijet su za sebe, ponekad i uspjeliji od filmova, ali preveč je toga. Ispao je možda i neki kapitalac (ne znam na što liče npr. Šorkovi "Krvopijci"), ali slobodno me razveselite nekim biserom iz davnina.

P.S. 2
Da, kad smo kod bisera, zaboravih "Hrvatske katedrale". Ponovo Hribar, prvijenac ko kuća, iz 1992. Nominalno TV film, nema ga niti u nekom isječku na youtubeu, ali vjerujem da se negdje može u njega poćiriti. Manje je poznato djelce, uz još jedan kratki filmić iz početne ere mlade države, Dukićev "Mirta uči statistiku". Da smo ostali tako skromni i učinkoviti, di bi nam danas bio kraj.

P.S. 3
Moram i jopet apdejtirati jer sam (uz Šumu summarum) upozoren i na jedan friškiji biserčić kojeg smetnuh s uma, debut Šerbedžije mlađeg: "72 dana". Radi se o subspecie teme pasivnih krajeva, s tim da je Zagora zamijenjena Likom. Filmčina zapravo, surovo i iskreno, ali i s puno humora i simpatetike, progovara i o srpsko-hrvatskim odnosima na samom "terenu". Osim što je uveo nekoliko potpuno sumanutih likova, Danilo Š. je skužio ono što ćaća Rade rijetko želi priznati, a to je da je bio i ostao istinski komičarski talent, koji neopravdano stalno bježi u "nekake" drame.

Obiteljski projekt "Baba"...

'edna men', 'edna Joji....


Oznake: hrvatska komedija

- 11:26 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se