Cheesteeleeshte

Dolazi i 2009, a ne želim novogodišnje odluke, spiskove, sumiranja i ostale kujcepalce; život ide dalje. Pa ću alternativno napraviti antilistu bez nekog dubljeg smisla, o tome kako ne kužim neke stvari i perspektive za 2009 su da niti neću. Niti sam, iako godine prolaze i postajem stariji i iskusniji - otkrio zašto je tako. Nisu niti neke bitne činjenice, ali što sad... Prije koji tjedan sam ušao u jedan razgovor ispred lifta, pa me potaknuo na ovaj nasumično nabacani izborić tek nekih iz mora stvari koje ne kužim. I nastavit ću odbijati shvatiti i u novoj godini.

Zimsko/ljetno vrijeme

Svake godine nam ga dva puta okrenu i onda razni Šprajcevi na kraju TV dnevnika očinski upozore na pomicanje sata (dobro, na današnji dan će jednako šeretski ispitati kolegice iz područnih studija "je li sve spremno u Osijeku/Vitovitici/Rijeci/Gospiću za doček nove godine"). I onako uz vragolast osmijeh samoljubivo, kao da su rekli najbolju šalu, kako "noćas spavamo duže" (ne spavamo duže,ne sjećam se kad sam spavao taj famozni sat dulje; a jedina korist je što taj dan imamo sat više spremanje prije nego Nasljednikovo opremanje za vrtić ne proguta svo vrijeme prije početka posla).
Mislio sam da postoji neki fizikalno-vremenski razlog poput gubljenja vremena zbog rotacije zemlje oko njezine osi, ali zbog toga se dodaje jedan dan svake 4 godine. Taj sat se pomiče jednostavno zbog toga da zimi, kad s "Remize krenu jutarnje prve kolone" (kako to kažu Haustori) -bude dan. Ne zanima me i svejedno mi je, da li je na mom jutarnjem putu ka poslu bijeli dan ili polumrak - zanima me da zimi POSLIJE posla uhvatim barem tračak dana, a time i ono malo optimizma koji se brzo zaledi pod sivim oblacima. Zašto po ljeti, kada je bezobrazno dugačak dan, isti još i više produžuju, a zimi i ono malo dana, (u)skraćuju?
Ne kužim.

Pušači

Ajde, da budem ipak donekle prigodan jer nas u narednoj godini očekuje apstinencija po bircevima. Poštujem zakone, a trudio sam se kao ovisnik o duhanu i do sada poštivati druge. Neću se osvrtati na zakon ili posljedice, no nikad nisam shvaćao nešto drugo.
Tako npr. logiku von oben pušača koji imaju obraza davati mišljenja o narkomanima. Ne samo o potrebi borbe protiv narkomanije iz usta saborskih zastupnika pušača, već i od pučkih duhandžija sto puta čuh kako su narkići glupi i slabi.
Ne kužim otkud mojim kolegama ovisnicima o duhanu građanska hrabrost pljuckati narkomane kao niža bića, ako je pljuckatelju njegova ovisnost o lakim drogama vjerojatno i jača od prosječnog narkomana na teškim drogama. Pušači bi ih trebali BOLJE razumjeti od drugih ljudi, ter se riješiti vlastite ovisnosti prije nego kritizirati tuđu. Smiješno je usput, u koji se TV cirkus pretvara nadrealna Valdecova "Istraga", pogotovo otkad je ušao križarski rat protiv zakona o uporabi duhanskih proizvoda. Koliko god sam ja prvi bio pušač....

Auti jurilice

Ne kužim logiku da sve više građana kupuje bezočno skupe i (pre)brze aute za vožnju po našim jednako preskupim autocestama, a da postoji maksimalno ograničenje brzine u cijeloj RH od 130 km/h. Nekmoli što će se to uredno dešavati i iduće godine, predviđenom financijskom armaggedonu unatoč.
Jedno su čak mnogokubikažni veliki auti, kombiji pa čak i džipovi (usput, vjerojatno najveća količina i koncentracija terenskih vozila u državi na jednom mjestu se može vidjeti upravo tamo gdje su najmanje potrebna - u centru Zagreba popodne), koje eventualno i barem malo mogu kvaziopravdati različite poslovne ili obiteljske namjene.
ALI, samo ilustrativno primjer vozila mog susjeda


Tko god kupi dvosjed koji ide preko 220 kmh, jednostavno je i nedvosmisleno obavijestio državu: "DA, ja, Miroslav Eugen Mutibabić, NAMJERAVAM sto posto kršiti zakon kupnjom ovog vozila. Tek osobne perverzije radi". I ne kužim zašto mu unaprijed, bez ikakve grižnje savjesti, država ne rebne godišnju prosječnu kaznu za kršenje ograničenja brzine.

Mlijeko

Znam više ljudi koji kupuju samo jedan "brand" običnog, netrajnog mlijeka. S npr. obavješću "uzmi mi Vindijino, bolje mi je od Dukatovog" ili čak da je neko "užasno". Sve iste masnoće, pomuženo od istih prostodušnih domaćih krava, s farma ili iz domova naših dragih seljaka-kooperanata, kratkotrajno sterilizirano i napunjeno u bocu. I ništa više, osim ako industrijalci mlijeka nemaju TAJNE sastojke koje nisu prijavili inspekcijama. Ne kužim, iako zavidim na takvom osjetljivom nepcu, dok meni isto tijekom vremena sve više otupljuje.

Dizalo

Stajah s Prvorođencem nedavno ispred jednog lifta i stisnem gumb za dolje. Htjeli smo naime dolje. I tako, dok smo čekali, jedna gospodična koja nam je stajala iza leđa, nestrpljivo stisne gumb za gore, uz poučni ton:
-"Trebate ga pozvati da dođe do vas, sigurno je u prizemlju"
E...u tom trenutku me podsjetila da odvajkada primjećujem ta dva oprečna mišljenja među ljudima liftovoznicima. Dobro, ima i treća, onih koji stisnu oba gumba za svaki slučaj i čekaju. Ali ipak....

Jedna ideja je da, stisnuvši gumb "dolje" ili "gore", kažeš dizalu da želiš u tom pravcu i prepustiš mu da sam isprioritizira u kojem će, njemu i ostalima koji su stisnuli najpodesnijem, vremenu doći do mene.
Druga pak ideja, a vjerovali ili ne, izgleda ona većinska ( obzirom koliko sam ljudi sreo, pogotovo u NSK dok još studirah) da liftu narediš "izvoli doći ovdje, ja sam gore/dolje". Ima doduše smisla kod liftova koji pokazuju na onom malom ekrančiću na kojem su katu (iako ni tada gumbostiskači nisu u pravu, jer i takvo dizalo mora imati vlastite prioritete prijevoza, a ne one koji se nama sviđaju pa mu kao neiživljeni podoficirčić JNA naređujemo) - ali to sam sto puta vidio i čuo od ljudi i kada lift NEMA ekrančić koji pokazuje gdje je trenutno. Ergo, ti ljudi su, uključujući i gospodičnu s početka, iako najčešće nisu sigurni gdje je lift, jednostavno pravovjernici načela DOĐI OVDJE umjesto ŽELIM TAMO.

Nekad je na liftovima pisalo "Želim:" ispred gumbića, pa je bilo jasnije....vratite "želim" u liftove. I pekmez u piroške.
Iako je moja dvojba da li ipak liftovi koji pokazuju gdje su trenutno, operiraju različitom logikom od ostalih liftova, pa imamo dvije vrste dizla. Ili ekrančić tek služi korisniku lifta kao orjentir koliko mu još treba.

Nevezano uz temu, općenito fali dobrih obavijesti po zgradama, poput ove na koju sam naletio u Dubrovniku(!)


Neću politiku u moju butigu

Od SVIH i SVUGDJE čujem "politika je kurva" ili "ni u snu da mi dijete bude političar" ili "neću glasati za ikoga", ili "ne zanima me uopće", a da ne pričam o tome što bi bilo da se oni npr. jednom podmetnu ili bave politikom. Stoga što sam i sam prilično politički neaktivan, na ovom blogu se rijetko izravno tužim na političare, pa tako očekujte i u novoj godini.

Jer, svom pljuvanju unatoč, doslovce se radi o najvažnijem zanimanju u današnjem svijetu. Oni su koji upravljaju našim životima, kojima dajemo svoj novac , koji odlučuju o ratu, miru, devalvaciji, koji utječu na naše plaće, privatnost i općenito život. A tobože ne zanimaju moje sugrađane.
Koji će, ako će išta više od "politika*kurva" ili "nisam glasovao", onda fatalistički reći "pas im mater", "ne dam gamadi, sav sam porez zatajio", "gle kud nas u propast vode". Svake godine, izborne ili neizborne poput naredne, istog ću se paisvnog grintanja naslušati.

NEMA žaljenja - sami ste dragi ogorčeni sugrađani, krivi za to. Nitko neće u političare, ili povesti proaktivnim primjerom (zašto ne i revolucijom ako vam smeta?). A iako svi bojkotiraju politiku i time postaju uzrokom problema - svi bi ipak kritizirali. E, ne kužim.

Nogomet

Najveća meni enigma, ne samo ove, nego i svih prošlih godina. Već predugo, zapravo. Posebno zašto ja uporno idem gledati nogomet? Konkretno, na utakmice mojeg gradskog luzerskog kluba, te privatne prćije jednog lopova zamaskirane u grupu građana. I vjerojatno ću ići i u 2009. I nervirati se zbog istog kluba!
Gnosei authon. Fakat. Postupak koji traje cijeli život.

Roditelji

Ove, još malo pa prošle godine, više puta sam naletio na roditelje za koje se zapitaš "ne kužim zašto ovi imaju uopće djecu" ili "ne kužim zašto im nisu službe već uzele djecu ili što ne dadnu djecu na usvajanje".
I zabadalo nosa kakav jesam (dok nisam postao roditelj, priznajem bio sam manje osjetljiv na te stvari), ja intervenirah.
Ali sad tek vidim da taj čemer ili iznošenje primjera nisu neka tema za kraj godine i kraj posta, pa ću o tome drugi put.

Uostalom, prekidam popis jer ne stignem više. Whatever....

Ali da ponekad ne kužim ljude ( & samog sebe) i ono što ih motivira, u dobru, a nekmoli u zlu - ne kužim.

Je li zaista nekada bilo toliko drugačije nego danas i koliko smo mi bili superiorniji današnjim generacijama? Ili se tek, uranjajući u uspomene, uljuljkavamo u neka sretnija, djetinja vremena bez obaveza i pritisaka koje nosi srednjovječnost, a koja nas danas gazi?
Ovo je možda post i o unutargeneracijskom jazu, osim kaj je obračun s jednom internetskom forvardaljkom.



Neki dan smo se od Zapadnog kolodvora prema Trgu vozili tramvajem s našim Genetskim Miješancem i prošli pored bivšeg kina Kozara. Pa sjetno (u trenu su mi u um navrle plastične slike srednjoškolskog markiranja uz "Debbie osvaja Dallas") upitah odabranicu Srca za kojeg namjene sada preuređuju tu zgradu...a onda smo kod Frankopanske umjesto kina Jadran i sendvičarne u kojoj smo ostavljali zadnje novce poslije izlaska u Jabuku, ugledali moderni dućan s odjećom. Pa se opet prisjećali. I kaže meni Zakonito Vjenčana: "postajemo k'o oni starci što klincima s dignutim prstom u zraku objašnjavaju - aaa, ne znaš ti kak smo se mi nekad dobro zabavljali...da sam ga rodila s 18, baš bi to sad radili u tramvaju". Ovako je Nasljednik, još koju godinu pošteđen naših prodika, tek polupospano i nezainteresirano ćirio u našem pravcu, ne zanimajući ga što se to točno domunđavamo.

Nedavno sam bio na obilježavanju 10-godišnjice braka (i 20-godišnjice veze) kumova i na terevenkici je sve odisalo nostalgijom. Mislim, dragi su mi ljudi i sve, to je neupitno... No,
Ne samo što se u neka doba pojavio čovjek s gitarom (uvijek postoji taj jedan) i krenuo sa uvijek obligatornim i navek istim "što se nekad dobro jelo baš", "na neku čudnu foru Marina uvijek zna", Čorbama ili Djevojkama u sukobu s Titom (a ja ga očajnički nakon 4 sata muke pokušavao navlačiti barem na neki country)...nego su na počasnom mjestu u prostoriji isprintali još i verziju one uredske forwardaljke - "Za svu djecu koja su rođena 70-tih i 80-ih", koju sam valjda dobio pet puta u mjesec dana. A4 papire s potcrtanim (njima očito značajnijim) hajlajtima okačili su da vise, pa da si lijepo čitamo. I likujemo valjda, što smo pripadali toj časnoj generaciji.
Evo jedno od stotisuća mjesta gdje ju možete pročitati...

E sad, na tom terenu se često nađem u dilemi, da li da prema generacijski bližima budem okrutno iskren. Moja generacija je počela sliniti nad djetinjstvom i tinejdžerstvom, što je sasvim razumljivo, u redu i ja sam za; sve češće te pričice mogu čuti ili čitati na netu.
Jedino....
Vidim da neki (mnozi) u tome slinjenju počinju kopirati vlastite starce kada sadržaj tog moram priznati, prilično otužnog spiska, počinju prodavati kao bogomdan recept za djetinjstvo. Nije problem u nabrajanjima kakvo je to (ne)točno bilo naše djetinjstvo, nego što autor (i mnogi "genci" koje znam) s "von oben" oblaka komparira s današnjicom. Zaključujući naravno, kako je baš njegovo đetinjstvo bilo superiornije. Ili uzimajući opća mjesta koja vrijede za bilo koju generaciju (proizveli najbolje znanstvenike? imali prijatelje?) baš kao karakteristiku naše. Moš mislit.

A onda kao šlag na torti obično uslijede re: kongratuliranja s "bravo" ili "Eh, to su bila vremena". I ono, zbog čega ovo pišem: kada toga niti do kraja svjesni, počinjemo docirati klincima baš na način kako je meni ćaća znao 80-ih soliti. Kak' "vi klinci nemate pojma kaj je to zabava" ili život općenito. A pogotovo kako su plesnjaci i stiskavci na Ribnjaku i u Tucmanu bili sto puta smisleniji od mog tavorenja u mraku Jabuke.
Dakle apel da se samo toga sjetite pa ih nemojte previše daviti sa vlastitim pop i rock ukusom, kao što čujem od generacije da radi. Ionako ništ od toga čim uđu u pubertet. Ajde još klasika ima smisla...

Sa starim je tako išlo - dok ga u jednom trenu tinejdžerstva ja nisam počeo obraćati na vlastitu (sub)kulturu (barem njen manji glazbeni dio). Što je proces koji je meni evo, puno simpatičniji. No o tome na kraju.... Uglavnom, to mi je i smiješno, kako se hvatam(o) u klopku da postanemo k'o onaj urednik Crno-bijelog u boji koji je donedavno godinama u udarnom vikend terminu TV-a davio svakom snimkom Drage Bahuna na Dolcu 60-ih i 4M sa osmijesima smrznutim u grimase koju je uspio iskopati iz arhive.

Da se ne razmemo pogrešno, naravno da svoje uspomene ne bih ni za živu glavu mijenjao - ili bilo koji detalj vlastitog djetinjstva (pa čak uključujući i pisanja zadaći pod svijećom zbog redukcija struje ili čekanja u višesatnim redovima za banalno jestivo ulje i kavu). Ali ne vidim nešto, iznad djetinjstva drugih ili najnovijih generacija, superiornije u mome. S nekim specifičnostima - svakako. Ovog izuma npr. nije bilo niti u ratu 1991


Moj obračun s forwardaljkom

Dragi sugeneracijski patnici, ovdje se izlažem da izvadite sve te praćke koje ste sačuvali iz boljih vremena ter saspete municiju u mom pravcu; ali ne mogu odoljeti biti za promjenu malo klinački zločest prema istoj, makar se vjerojatno s autorom u "stvarnom životu" razumio više nego s nekim novim klincima.
Početak zaista liči na nekakvo dobronamjerno nabrajanje, ali se vrlo brzo vidi da se zapravo referira na današnjicu, s malenog samozadovoljnog "von oben" oblaka koji sve češće slušam od generacije.

Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes

Odlično. Imamo sreće dakle što smo (većina?) to preživjeli - ali ne znam i koju to privilegiju? Zato što, osim što je zaboravio dodati i da dojenje nije bilo u trendu ("slabo vam je mlijeko") pa su nas odmah trpali kemijom - nisu npr. jele pride kašu od radioaktivnog urana i heroina?
Hvala mama!

U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu "Čuvati daleko od dohvata djece" na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima.

Zašto je to bitno? Ili je poruka da su nepotrebni i glupi ti današnji natpisi? Ili možda da se dadne dječici da sve probaju, baš kao nekad. Ono, dojenče proba gemišt, skiseli facu, a svi odrasli na XVI susretu grafičara u Zaostrogu grohotom prasnu u smijeh....

Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampers-e. Pišali smo u krevet.

Ne samo ? zbog "10-11 godina" (ponavlja se i na netu i u svim forwardima), nego važnije od toga:
Zašto onda samohvalno ne prisnažiti i npr. - srali u krevet? Možda smo se i cijeli namazali s drekom i najeli se istog - do sita? Ili smrdili po urinu, baš kao i naši madraci? Možda je još "bolje" bilo generacijama koje su se prale jedanput tjedno u lavoru ili kaci? Teško mi se odlučiti što je od toga veća fora

Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na rolama.

Taj dio mi najviše fali danas. Da se barem ponište statistike koje pokazuju više puta smanjenu smrtnost djece u automobilima zahvaljujući pojasevima... No današnji bedaci ne znaju kako je dobro letjeti na sve strane po unutrašnjosti auta pri naglom kočenju, osjećaš se poput Supermana.

Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kole koje su i tada bile pune secera, ali nismo bili debeli zato što smo se STALNO IGRALI VANI. Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svijetla na ulici, skrivanja, planova, klisa, špekulanja, partizana i nijemaca, 1-2-3, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog sto je samo dječja mašta bila u stanju smisliti, Nerijetko, nas nitko nije mogao naći po cijeli dan. I nikad nije bilo problema...Provodili smo cijele dane praveći trokolice od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako riješiti problem.

Možda sam slijep kod očiju, ali ja ne vidim puno manje djece (osim što u mom kvartu i realno ima manje djece, jer je moja generacija barem dva puta manje plodna i manje sklonija preuzimanju obveza nego generacija naših staraca) koja se igraju po parkovima ili po dvorištima i ulicama, nego u moje doba... A još uvijek su mi pred očima debeljusi (ne jedan) iz mog prvog osnovne i kako smo ih izrugivali. Uostalom, takav sam i ja bio u ranom pubertetu (fotka odozgar je mlađa). I to, gle čuda, igrajući se STALNO VANI.
Uostalom, kaj to znači - "Nije bilo problema"? Ja sam na prvu hitnu pomoć otišao čim sam prohodao te odmah skočio s terase. I tako lom za lomom. U petom osnovne milimetri su me dijelili da si ne razrežem bubreg u razbijenim staklenim vratima u koja me kod tuče gurnuo suparnik. Ter iskrvarim i umrem. Moj trogodišnjak zna se i igrati skrivača i vere se po drveću, a na vikendici satima prebire po zemlji i travi običnom grančicom. Pride još i ima barem duplo uređenija igrališta sa svim mogućim veralicama. I uči na greškama, padovima i "pec-pec"-ovima, baš kao i ja. Što stvarno netko misli da toga više nema?

Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi. Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti.
?
Ne bih baš ulazio u tako osjetljive stvari kao što su mentalne bolesti djece ili "imaginarni prijatelji" (?). Ne znam od kud pride i statistički podaci autoru forwardaljke, ali mislim da jednostavno govori napamet. Hiperaktivnu djecu se eufemistički zvalo "živom" ili "živim srebrom" (dobri su bili "živo zlato") i ona su se ili zanemarivala ili oštro kažnjavala - oboje pogrešno. To što se ADHD nije liječio, ne znači da ga nije bilo. I da nije, konzekvento tome, bilo možda i više delikvenata. U mom 6 ili 7-om osnovne, dvojicu takvih koji su već provaljivali u aute, storpedirali su u popravni dom. Bilo je toga.

Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole. Nama nisu prodavali drogu ispred škole...
IMALI smo školskog psihologa i eto, ironično, baš smo doslovce išli u centre za USMJERENO obrazovanje - pa ne kužim...?
U redu, droge je bilo manje. Mislim da da. Iako se već u srednjoj mogla nabaviti, npr. kod kina Zagreb.

Mi nismo imali Play station, Nintendo, X-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne), nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms.......
MI SMO IMALI PRIJATELJE
I MI SMO IŠLI VAN
DRUŽITI SE S NJIMA !

Imali smo Commodore, Spectrume, Orlove i sate i sate trošili tek da na istima uopće pokrenemo banalnog Pekmena ili kvaziformulu. Ako i nismo to imali, buljili smo u ona dva programa telke, kao da ih je 99. Tko hoće buljit, buljit će u bilo što. Ili je sva ta silna nostalgija upravo moje generacije nad Vilama Amalkama, Minjama Subotama, Dozvolite Da Se Obratijima,Tomijima i Džerijima, Brankima Kockicama, Opstancima itd. - zapravo privid? Kad su to stigli gledati ako su STALNO bili u parkiću?
Ako djeca danas i više provode vrijeme za kompjuterom - onda je to zato što ovo i jest DRUGO vrijeme.
Vrijeme nosi svoje, a moraju se za vlastitu budućnost pripremiti. Što se danas ne radi na kompu? Naravno, možete mu uvijek zabraniti komp i tjerati da cijeli dan visi u kvartu uz loptu, na klupici uz pljugu i pivu, whatever. Razmišljajući da će i u budućnosti trebati smetlare ili NKV radnike koji su bili oslobođeni kompjutorskog zla.
Uostalom, svaka čast na znanstvenom pristupu informaciji da današnja djeca NEMAJU "prave" prijatelje; ovi koje mi Nasljednik već sada nabraja valjda su onda ti "imaginarni", koje autor spominje.

Padali smo s drveća, znali se posjeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga.
?
Danas roditelji idu na sud? I to kao, više nego prije? Otkud to?

Igrali smo se s lukom i strijelom, pravili katapulte i bacali petarde za Novu godinu i sve smo to preživjeli bez posljedica!

E jesemu ako danas nisu orgije petardi upravo za Novu godinu. A djeda je Nasljedniku baš ove jeseni napravio luk i strijelu od brezovine. Ima i za kupit kakvih hoćeš u TL.
A ja bi npr. kao klinac ubio za željeznicu poput Nasljednikove, koja iz dana u dan buja novim tračnicama i vagonima, financijskoj recesiji unatoč.




Išli smo biciklom ili pješke do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno! Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. U stvari, bili su cesto stroži nego sam zakon!

Opet neke pravne zavrzlame opsjedaju autora (uz vizije da se današnja djeca ne voze na biciklima i ne smiju prijateljima u kuću...)
Kaucija?? Pa nisu djeca boce u dućanu. Di je to uopće čuo?

Naše generacije su proizvele većinu najboljih znanstvenika do danas. Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo živjeti s tim!

Većina - i još tome, najboljih znanstvenika? Što sam to propustio u moru moje generacije koja se vukla po faksevima desetke godina, izgovarajući se na rat ili stvarno skurena od istog, neoženjenih, generalno malo zanesena generacija koja se pogubila u tranziciji i okrutnom kapitalizmu, od kojih neke još znam što žive sa starcima i sa srednjom školom? Uostalom, kaj je sa svim tim znanstvenicima otprije i današnjim znanstvenim novacima i malim genijalcima i izumiteljima koji su prvi na svjetskim olimpijadama? Nemojmo pretjerivati.

I ti pripadas toj generaciji?
ČESTITAM!
Hvala. Ali - na točno čemu?

Da bi ste lakše čitali, ovaj mail je napisan
VELIKIM SLOVIMA !!

To, stoga što nam je od starosti oslabio vid? Ajde i neka generacijska drugarska kritika.

Pozdrav generaciji.
ŽIVJELI !!!

Ma živio i ti meni rođo. Ali i idemo naprijed Zanimljivo je kako je autor preskočio čitanje knjiga. Valjda mu to nije bio neki prioritet...

P.S.
Zagreb NEMA isti pozivni

Postoje pjesme čiji tekstovi nisu do kraja izdržali tranziciju, ali se ipak još uvijek pjevaju, a to znači da je moja (i starije) generacije pokazala dobru otpornost, pa i pokušaj širenja ejtis ideologije. Što mi je simpatično. Jedan od onih, iako aktualnošću upitnih, ali i danas rado pjevanih tekstova, dobio sam u kasliću na reklamnom "blagdanskom" CD-u T-coma - "Zagreb ima isti pozivni".
A jeb' ga, znam da se to i dandanas kolektivno pjeva, ali - nema. Ima i neke simbolike u toj činjenici.
Da nakon svih tih desetljeća danas Akija napokon odluči nazvati njegova neprežaljena, skupa s cijelom dvoranom koja to, ili Štulićevu 041 pjeva (valjda još i grlenije nego prije, upravo zbog inata zbog prošlosti s manje bora i kila) - dobila bi umjesto ZG-a s druge strane slušalice Veneciju (uz pogođeni predbroj za Italiju, naravno).
Jura Stublić, jedan od relikta naših zlatnih 80-ih koji se u tranziciji grčevito i dalje pokušava snaći, stalno prepravlja tekstove barem jedne pjesme - pa je, baš poput mjenjača deviza na crno, prvotnih "dao bih milijardu dinara" prvo prebacio u "dolara", a nakon toga i u "eura", što danas pjeva.
Da npr. netko ne zna koje je godine Bogović nudio da nas "Zagreb zove", otišao bi do ponuđenog Ritz Cabareta, a na licu mjesta u polumračnom prolazu bi ga dočekao trokrilni ormar na ulazu u kockarnicu. Jeb' ga.

Ja sam sa starim prošao fazu slušanja predavanja o Ribnjacima gdje su kitovi lovili mačke, baš kao i singlica Petera Holma i Pro Arte. Da bi negdje u srednjoj školi dobio svojih pet minuta kazetofona u automobilu, pa starce počeo daviti prvo electrofunkom, a onda i Joy Divisionom. I začudo, u par godina toliko uspio u preodgoju da bi zatekao starog doma kako sluša moj LP od Ramonesa (otkrivši ga sam, ponesen dedukcijom iz pjesme Psihomodo Popa), uz vrhunce kada sam u vojsci dobivao pisma od kuće, u kojima je između ostalog glasilo i, citiram "Jezus i Mari Chain" imaju novu ploču, a svirali su i u Ljubljani. Super su bili! Snimio sam ti koncert na video sa Z3, pa da odgledaš kad dođeš na redovno".
Zapravo nemam ništ protiv da i mene tako obrlati moj . Bolje nego da bezuspješno vraćam kotač povijesti i uvjeravam ga kako su Hüsker Dü Biblija kako treba zvučati njegov band (doduše, da bar....).

napravio:Nemetz

Nasljednik Prvog Reda počeo je prepričavati snove. Jedno tmurno jutro, još u snu je zavikao: "netko galami na dvorištu, radi strašnu buku!". Kad smo ga probudili i pitali tko je to bio i koga je sanjao, rekao je "jedan striček".
Kakav striček?
"S bradom, galami".
Dok je spokojno tovario u jutarnju kahlicu i listao nekakav katalog, također je i saopćio: "vidio sam psa, mrava i janje".
To si sanjao?
"Daaa".

Jesen krize

Lijepa je jesen na kontinentu. Mlada jesen je već donosila neke nove znakove. Obično niču diskretno, u svrnutom pogledu uz cestu, zloslutnih imena....




Lijepa je i kasna jesen, u šumama sporednih cesta negdje iza Vrbovca, u nedođiji koja nije niti Prigorje, niti Podravina niti Bilogora, a vjetar tek donese povremeno miris duhana sa zapadnoslavonskih polja. Drvoredi izgledaju kao negdje u Rusiji, kilometri ravnih i ujednačenih, pjegastih breza uz cestu. Netko je u autu predložio da skrenemo s magistralnih cesata. Vikend je. Recesija je pred vratima, vremena previranja. Ali who cares, u svom tom mirisu lišća i jesenjoj katatoniji.
I odjednom bljesak koji oprži zjenicu, iza kojeg se pomoli oronuli putokaz što pokazuje dublje u šumu, na još sporedniju, jedva uređenu cestu. Stari Glog, pročitah. Princ naredi "skrenite, skrenite!"


U šumama je ugodno hladno. Dobra stvar ljeti, ali u ovom slučaju smo cupkajući na povjetarcu i kišici, gledajući usput na kartu bojeći se da ne zalutamo još više, čekali da Princ protegne noge. Otišao sam za njim dublje u šumarak i odjednom stari panj, baš kao što putokaz reče. Keltima je glog bio čarobnjakovo drvo, kasnije je postao drvo demona i vještica. Maloj djeci stara drva jednostavno služe tek za igru. Ili....?


Ponovo u auto. Navukli su se oblaci. Sela su rijetka na zabitim putevima, ali ipak jedno se ispriječilo ravno ispred nas. Što kaže karta?


Ne preostade nego da stanemo i razmotrimo opcije. U manjim mjestima groblja izgledaju romantično, pomislih. Pa kad smo već zalutali, groblje uz cestu mamilo je da bar na kratko onjušimo spokojnu patinu provincijskih urušenih grobnih spomenika i crvotočnih drvenih križeva s kojih su se već izbrisala imena, kako to već ide. Rijetko se u takvim mjestima može naići na savršeno održavano groblje, ali to je začudo, bio slučaj. Ljudi umrli davne 1880 imahu toliko osvježene spomenike da čovjek pomisli kako se zapravo radi o filmskim kulisama - za nešto drugo.


A za što to?
Jedini Nasljednik ponovo poviče: "idemo do bijele kućice, dođi tata, dođi".


Uzeo sam ga za ruku. Metalna vrata bila su pritvorena, a brava razbijena. Unutra, iznad povijesne grobnice neke mlade nesretne plemenitašice iz roda Pejačevića uzdigao se skromni oltar sa slikom i suhim cvijećem koje se već mrvi.
A tamo stoji djevojčica.
Vrlo ozbiljna. I zazove me da priđem bliže. Nasljednik se otrgne iz ruku i stane uz nju. Sa oltara uze križ i uperi u mene, poput nekakve ceremonije.

Djevojčica me zapita:
"Imamo poruku za tebe. Trebaš nam nešto svečano obećati."


Simultano sa hladnim znojem i padom tlaka koji osjetih, barem nekoliko kockica mozaika odmah se posložilo.
Zašto smo skrenuli s ceste, pa potom "zalutali" i čemu cijela ta scenografija - glogova, Vražjih očiju i zakletvi na oltariću nečije grobnice? Osim da bi me sve to zapravo trebalo omekšati? Mekšalo je mase kroz stoljeća, zašto ne bi i mene?
Stajali smo u toj, očito Egonovoj "Wolfshantze", izdvojenom zapovjednom mjestu njegova dječjeg zbora, par trenutaka u tišini.
Tu se i vjerojatno izletuje, skupa s već, u I dijelu spomenutim, Okićem...

Odmah sam shvatio da svi ti mali Prinčevi tobožnji verbalni ispadići s otkrivanjem cijele priče i nisu bili slučajni. Kako sam bio šaran koji dobro grize, da ne velim ogledni primjerak znatiželjnog mačka - jedno je slijedilo drugo.

On očito treba i odrasle novake. Doba kriza oduvijek rađaju, a pogotovo olakšavaju prevrate. Regrutiranje pomoćne sile u vidu odraslog prosječno tupavog muškarca ( sa slabo čitanim blogom, što moguće otkrivanje cijele zavjere javnosti čini irelevantnim), prvenstveno za obavljanje mišićnih poslova, očito je u tijeku.
A prst plavokose djevojčice bio je to tmurno popodne u vjerojatno Potemkinovskoj grobnici Marie Pejachevich Kiss-von Ittebe und Elemer, uprt u mene....da ipak ostane u familiji.

"Dođi tati!" pokušavajući biti dovoljno strog i rezolutan, zatražih Princa. Djevojčica se začudo, tek nasmiješi. Cinično, rekao bih. I mirno upita:
"A ne želiš znati što ti imam za poručiti?"
Kao da se igra s mojim živčekima, znajući u kakvom su stanju od cijelog tog kravala i kako iz njih cijedim posljednji atom otpora i snage za koordinaciju klecajućih koljena koja su polako uranjala u pod i stapala se sa zemljom poput tonuća u živo blato.

"Ne i ne, neće meni balavci određivati što i kako!" , odvratih naučenim rečenicama iz Priručnika Klišea Za Nedorasle - i uzeh Nasljednika doslovce pod pazuho, kao paket.

Niti se on bunio, niti malena, začudo. A možda i ne tako začudo...jer, kako god brzo i neometano izašao van te čudne bijele kućice i kad smo već autom izbijali na magistralu, nisam se mogao oteti dojmu da stvari ipak klize u smjeru nad kojim i nemam neki stvarni utjecaj. Jednako poput kišnih oblaka koji su tromo, ali dostižno zamračivali nebo.....

Nekoliko tjedana poslije u našoj zgradi, u susjednom stanu vrata do vrata s našim, odjednom se pojavilo svjetlo u špijunki. Dotada se stan iznajmljivao i bio napušten po više mjeseci, no očito imadosmo novog stanara. Prvih se dana moglo samo čuti tek tiho tapkanje po parketu, otvaranje i zatvaranje vrata. Živio je očito povremeno u istom.
Jednu večer, zalijevao sam cvijeće, povučeno u hodnik zbog nadolazeće zime. Kako sam ulijevao vodu u tegle, tako su sitni mravci bježali iz iste i razmilili se po hladnom mramoru. Ti mravci su uvijek zgodni za simboličku usporedbu s kuglom na kojoj obitavamo i našim svijetom, prividno sigurnim, velikim i neuništivim. Dok jednostavno ne dođe nekakva vis maior, jači kokot u kokošinjcu i sve razbuca. Makar i nenamjerno, jednim svojim "a-pćih"-om ili zalijevanjem, bio to DOW JONES, Alieni ili Drugi Dolazak. Za željenu metaforu svejedno...

Odjednom tresnuše vrata haustora, vrlo glasno. Na stepeništu se pojavi malčice pogurena sjena. Čovjek se ipak dobro snalazio u mraku, iako nije bilo upaljeno stubišno svjetlo. I krenuo ravno prema našem dijelu hodnika, gdje stajah kraj ulaznih vrata u dvorište. U taj čas, daleko s druge strane dvorišta zalaje tamo privezani preostali pit bull terijer (prvi je otišao na eutanaziju, pogledajte stare postove na ovom blogu) susjeda Nijaza. Prava noćna galama u susjedstvu.
Dignuo sam glavu. Ispred mene je već stajao čovjek u kasnim pedesetima, urastao u bradu, nimalo se ne uzrujavajući zbog ove ili, očito, zbog bilo koje druge situacije u njegovoj okolini. Malo lutajućeg, očito na sasma desete stvari koncentriranog pogleda. S obje ruke i s dosta napora, držao je pogolemu statuu bakrenog janjeta, negdje s početka 20. stoljeća. Antikna stvar, kojoj je jedina vidljiva svrha dekorirati nekakav starinski secesijski građanski forcimer...
.
Pas. Mravi. Čovjek s bradom, galama. Janje.

"Dobra večer, ja sam novi susjed", reče.

Višegodišnja sitna prepucavanja sa Najbliskijim Ugarinom oko toga koji to perverzni poriv mene i obitelj (osim vikendice tik na granici) malo malo pa povuče u posjete našem Sjevernom Susjedu, te nedavni posjet Ljubljani nakon 14 punih godina (ne računajući 1,5 h između vlakova), motiviralo me na ovu foto putopisnu skasku.
Nemojmo barem ovdje i sada o Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu te pripadajućoj real-politici, mislim da su sve te goleme morske mase i spuštanja na visokim razinama dovoljno oplahnuli sva ostala internetska mjesta i zakutke. Život je kratak, a život se živi, s obje strane Schengenske željezne zavjese. Pa neka ovo bude namjerno pomalo pristrani epski sonet u slikama u čast dragim susjedima. Lijepa riječ otvara sva vrata, a želim i uzvratiti za mnoge lijepe riječi i usluge koje dobih na različitim putovanjima kroz Deželu.

Jer, tu su i sitne predrasude (s obje strane) kakvi smo to mi u zrcalu onih drugih, a Slovenci u tome često budu očešani kao tobožnje neljubazni (au contraire, ne znam npr. dekana nekog drugog fakulteta osim mariborskog koji bi po hotelima razvozio i ne tako važne goste fakulteta nakon večere koju je sam platio, kao što je on + što su i prepristojni u usporedbi npr. sa Austrijancima), sitne duše ili pak distancirani malograđani. A s druge strane tobožnji kmetovi, kako se kome našemu gosponu čovjeku s malom maturom iz Štakorovca ili Zmijavaca sprdne. Ima i u ovom postu podsmijavanja, ali neka se shvati kao dobronamjerno.

A kmetova glede, nemam ništa protiv da i kod nas ima više "kmečke pojedine" u mnogim restoranima i gostionicama, baš kao što ima u Ljubljani ili Celju. Započet ću zato gastronomski, slikama ljubavi koja ide kroz želudac. Repu i zelje molim, dajte i kod nas na menije, dragi ugostitelji - što fali?






Uostalom, kad jednom probaš zaseku, namaz od mljevenog špeka, to je to. Doručak šampiona.

Tako blizu a tako daleko

O (ne)sličnostima....Ugledati se na nekoga BTW ne znači pristati na kapitulaciju i ono dječje "moj tata je jači od tvog nanananana". Razlike mogu biti inspiracija.

Slovenija je mjesto gdje još pada snijeg kada dođe zima, za razliku od npr. ovdje, jedna stvar na koju naravno ne možemo utjecati lokalno. Zima je u Zagrebu postala tek period ružno-depresivnog polukišno-hladnjikavog vremena do dolaska proljeća. Počinju mi nedostajati one utješne, lijepe, bijele i sunčane, ledene zagrebačke zime iz djetinjstva, prekrivene snijegom škripavim pod nogama....evo Ljubljane od neki dan:






U Sloveniji npr. drže do zgodnog, dobro uzdržavanog dvorca na brdu.



Malo malo pa neki dvorčić, a ovako stari poput Celjskog dvorca ispod, kod nas u 70 % slučajeva izgledaju poput kamenih krljušti stare babe utonulih u vremensko propadanje.



Ljubljanski Grad na vrhu brda Laibaščani su dobro iskoristili za kulturna zbivanja, a utjecaj zagrebačkog Medvedgradskog fejkanja se vidi samo na jednoj problematično i prilično evidentno prije nepostojećoj četvrtastoj kuli (ne vidi se baš na slici), koja im je očito trebala za nešto, pa nadozidali ljudi.



ALI treba reći da Ljubljančani inače nemaju problema sa sitnim modifikacijama i interpolacijama u prostor, čak i najpovijesnijih dijelova grada i najstarijih crkava. I to ne odnedavno, već tradicionalno još od doba J. Plečnika s početka prošlog stoljeća. Koji je ne samo pred kraj karijere skoro srušio Ljubljanski Grad za novi divot-parlament Slovenije (da mu je prijedlog prošao), već je svud po centru par desetljeća haračio i iznova dizajnirao ulice, trgove, crkve i građevine, dodajući svašta novog na postojeće i tumbajući sve, uključujući i kud se po novom ulazi u crkvu. Tako je dizajnirao i nešto slično što ZG ima na Vukovarskoj, no ipak - jedinu meni znanu piramidu na nekoj srednjoeuropskoj gradskoj ulici u starom djelu grada. Iako gorljivi katolik, Plečnik nije odolio zavodljivom masonskom Zoisovom sirenskom zovu. No, inače na par mjesta u Ljubljani primjetih piramidalne građevin(ic)e. Fetišisti.



Na Plečnikovu knjižnicu mi, priznajem idu suze na usta. Samo mali pogled na dio:



Zagreb ima neboder na Trgu (na kojeg poluobrazovani klajnburgeri nepotrebno grintaju), koji vuče korijene od modernističkog neboderskog zdanja na istom mjestu. Ljubljančani su pak svoj Nebotičnik ostavili onakvim kakvim i jest bio kad je i kao modernističko remek djelo nastao. Uostalom, ulici daje i nekakav New-yorški štih...



Iako Plečnikova suluda snomorica o "katedrali slobode" na Ljubljanskom Gradu nije ostvarena, činjenica je da se rijetko vidi toliko golih komada (socrealističkih koka ili ne) na nečijem nacionalnom parlamentu, kao što se vidi na prihvaćenom Glanzovom predstavničkom domu



No da, Slovenija također ima i više nego lijepih/ljupkih starih građevina i gradskih trgova, poput Ljubljanskih....







Vidio sam svakakvih sveučilišnih zgrada, ova je u prve tri...



Celjskih trgova...





Mariborskih...






A i mnozi gradovi im žive na rijekama, za što je Zagreb zauvijek zakasnio....










U centru Ljubljane, osim pomalo nobl stava i dizajnerske odjeće na mladima i starima, te specijaliziranih mondenih dućančića za sve i svašta (posebno za čaj, posebno za med, posebno za sol i kakao...) - NEMA grafita. Nigdje na zidu nisam vidio one silne zagrebačke besprizorne črčke, koji kao znače nekakva slova ili nedefinirane "poruke" na engleskom.
Jedna od rijetkih slovenskih iznimaka koju sam našao je grafit u Celju, ali molim pogledati pobliže:

Ima li npr. i Torcida Škofja Loka? Armada Sevnica? Huncuti Polzela? Tko zna.

Humor.
Slaba točka Slovenaca. Dobro, i naša - nemojmo se samozavaravati. Ovako nešto glat bi prošlo i ođeka, a Stevo Cvikić bi pride čak i patio od zavisti što nije izmislio pandan Klobasekovom Pepiju. I da, R.I.P. Nela.



Slovenščina

Koliko god mislili da je, barem mi kajkavci, kužimo - ima tu zbunjujućih stvari. U Mariboru smo Najvoljenija i ja stali u čudu "a što sad" na znak: "Pozor - pogrezljivi valj." Pače, Huno-Hrvat mi je jednom mailao fotku Đapića na košarci, s tekstom evo to mi je prva asocijacija na izraz "pogrezljivi valj" . No, u Ljubljani se pak to isto (ali ipak jasnije) piše drugim riječima:



Što dovodi do pitanja regionalnih razlika. Više nego jedan Mariborčanin koje znam (s jednom gospođom i radim) mi se, osim što mi je rekao da je govor i narječje Ljubljane i Maribora "čist nekaj drugačno" (tukaj vs tlele) - ujedno i požalio da "sav novac ide u Ljubljanu". Naravno, ista pokvarena ploča kao i sa Splitom i Zagrebom. Izgleda da nema dovoljno male države na svijetu gdje se regije ne kolju, valjda se i u Liechensteinu na nož dočekuju Vadužani i Nendelčani.

Još o jeziku. Što bi prosječno perverznan muškarac iz Hrvatske koji nije vješt u slovenskom (usput Slovaci svoj jezik zovu slovenski, a slovenski zovu slovinski; neću ni ulaziti u užas prosječnog Amerikanca kada otkrije da još postoji i Slavonija, a da su svi Slaveni) mogao pomisliti kad pročita npr. "poročni šopki"?



dok Vanja uživa u dobrom društvu...



Ili zašto je Slovenija prije nas ušla u EU? Kako i ne bi - ima blaga na kile (i metre)!



Uostalom, nije bi bitno kojim jezikom pričaš u Sloveniji, reklame mogu biti i na bastardu raznih jezičnih utjecaja na plahi Prešernov izričaj, pa tako nastaju i čudovišni složenci poput


Miješano

U Sloveniji su već zabranili pušenje. Bio pušač ili ne, moram priznati da je ugodna promjena u kafiću namirisati koju vrstu čaja kuhaju ili jesu li upravo pečeni kroasani s marelicama ili čokoladom. Nije kraj svijeta izaći van i pušiti svoju ovisnost, iskreno rečeno. Probao sam, a bircevi i pubovi su začudo puni unatoč katastrofičnim prognozama. S tim da najokorjelije ovisnike Slovence baš briga je li vani pri tome i hladno - hrpimice sjede za vanjskim stolovima, makar i za mećave koja je upravo u tijeku.
Uglavnom, ovako će izgledati Zagreb slijedeće zime, pa proučite i pripremite toplu odjeću pri izlasku. Osim ako ovisnici ponovo ne izmigolje malju zakona, kako je to u nas običaj:



Ljubljana je i mjesto slavno po svom pica-bureku. Na burek se stavi sir i šunka s vrha. Strancima je to i zakon. Sumnjam i Ljubljančanima, obzirom na svu tu silnu ukusnu kmečku pojedinu, ali ipak, ovo je najslavniji picaburek u gradu, "Olimpija". Na internetu imaju i videozapise burek majstora kako plešu s tjesteninom u ruci. Nurejev je goli k.



Ima i Nob(e)l burek za istančanije ukuse



Najbolji ulični natpis na koji sam ikada naletio bio je u Celju, makar i ne bio izvorno njihov



Franc iz pretprošlog rata zapravo više nič ne "potrebuje", pa mu je vjerojatno svejedno i za ovu spomen ploču



U Sloveniji su imali i svoj mali, brzi i efikasni nedavniji rat. Kakav god da bio i što god se u njem desilo, makar i da su se "spretepli" s oklepnikima i to bez žrtava (i bacanje prethodno ispražnjene kantice sa zasekom na oklopnjak u prolazu se računa - pa što?)- eto odmah primjernog spomenika (piramidalnog, naravno ). Učite se, domoljubi....



Kad smo već kod sličnih tema, na ovoj Ljubljanskoj ogradi su pištolji ili...?



Slovenci ipak prije svega vrijedno delajo. Tako još uvijek pale i peći u mističnom, u patinu i čađ utonulom Trbovlju ter prerađuju rude. Netko mi je rekao, nisam provjerio, da je najviši industrijski dimnjak u Europi upravo tamo, suspektno možda čak i ovaj



Uglavnom, to su neke od nabacanih impresija. Neću sad viceve o Austrijskim/EU parkiralištima za kraj, jer da budemo iskreni, u toj konstelaciji snaga i po istim kriterijima, mi smo možda navučeno jedva podzemna garaža.