Cheesteeleeshte

nedjelja, 14.12.2008.

Generacijski jaz(z)


Je li zaista nekada bilo toliko drugačije nego danas i koliko smo mi bili superiorniji današnjim generacijama? Ili se tek, uranjajući u uspomene, uljuljkavamo u neka sretnija, djetinja vremena bez obaveza i pritisaka koje nosi srednjovječnost, a koja nas danas gazi?
Ovo je možda post i o unutargeneracijskom jazu, osim kaj je obračun s jednom internetskom forvardaljkom.



Neki dan smo se od Zapadnog kolodvora prema Trgu vozili tramvajem s našim Genetskim Miješancem i prošli pored bivšeg kina Kozara. Pa sjetno (u trenu su mi u um navrle plastične slike srednjoškolskog markiranja uz "Debbie osvaja Dallas") upitah odabranicu Srca za kojeg namjene sada preuređuju tu zgradu...a onda smo kod Frankopanske umjesto kina Jadran i sendvičarne u kojoj smo ostavljali zadnje novce poslije izlaska u Jabuku, ugledali moderni dućan s odjećom. Pa se opet prisjećali. I kaže meni Zakonito Vjenčana: "postajemo k'o oni starci što klincima s dignutim prstom u zraku objašnjavaju - aaa, ne znaš ti kak smo se mi nekad dobro zabavljali...da sam ga rodila s 18, baš bi to sad radili u tramvaju". Ovako je Nasljednik, još koju godinu pošteđen naših prodika, tek polupospano i nezainteresirano ćirio u našem pravcu, ne zanimajući ga što se to točno domunđavamo.

Nedavno sam bio na obilježavanju 10-godišnjice braka (i 20-godišnjice veze) kumova i na terevenkici je sve odisalo nostalgijom. Mislim, dragi su mi ljudi i sve, to je neupitno... No,
Ne samo što se u neka doba pojavio čovjek s gitarom (uvijek postoji taj jedan) i krenuo sa uvijek obligatornim i navek istim "što se nekad dobro jelo baš", "na neku čudnu foru Marina uvijek zna", Čorbama ili Djevojkama u sukobu s Titom (a ja ga očajnički nakon 4 sata muke pokušavao navlačiti barem na neki country)...nego su na počasnom mjestu u prostoriji isprintali još i verziju one uredske forwardaljke - "Za svu djecu koja su rođena 70-tih i 80-ih", koju sam valjda dobio pet puta u mjesec dana. A4 papire s potcrtanim (njima očito značajnijim) hajlajtima okačili su da vise, pa da si lijepo čitamo. I likujemo valjda, što smo pripadali toj časnoj generaciji.
Evo jedno od stotisuća mjesta gdje ju možete pročitati...

E sad, na tom terenu se često nađem u dilemi, da li da prema generacijski bližima budem okrutno iskren. Moja generacija je počela sliniti nad djetinjstvom i tinejdžerstvom, što je sasvim razumljivo, u redu i ja sam za; sve češće te pričice mogu čuti ili čitati na netu.
Jedino....
Vidim da neki (mnozi) u tome slinjenju počinju kopirati vlastite starce kada sadržaj tog moram priznati, prilično otužnog spiska, počinju prodavati kao bogomdan recept za djetinjstvo. Nije problem u nabrajanjima kakvo je to (ne)točno bilo naše djetinjstvo, nego što autor (i mnogi "genci" koje znam) s "von oben" oblaka komparira s današnjicom. Zaključujući naravno, kako je baš njegovo đetinjstvo bilo superiornije. Ili uzimajući opća mjesta koja vrijede za bilo koju generaciju (proizveli najbolje znanstvenike? imali prijatelje?) baš kao karakteristiku naše. Moš mislit.

A onda kao šlag na torti obično uslijede re: kongratuliranja s "bravo" ili "Eh, to su bila vremena". I ono, zbog čega ovo pišem: kada toga niti do kraja svjesni, počinjemo docirati klincima baš na način kako je meni ćaća znao 80-ih soliti. Kak' "vi klinci nemate pojma kaj je to zabava" ili život općenito. A pogotovo kako su plesnjaci i stiskavci na Ribnjaku i u Tucmanu bili sto puta smisleniji od mog tavorenja u mraku Jabuke.
Dakle apel da se samo toga sjetite pa ih nemojte previše daviti sa vlastitim pop i rock ukusom, kao što čujem od generacije da radi. Ionako ništ od toga čim uđu u pubertet. Ajde još klasika ima smisla...

Sa starim je tako išlo - dok ga u jednom trenu tinejdžerstva ja nisam počeo obraćati na vlastitu (sub)kulturu (barem njen manji glazbeni dio). Što je proces koji je meni evo, puno simpatičniji. No o tome na kraju.... Uglavnom, to mi je i smiješno, kako se hvatam(o) u klopku da postanemo k'o onaj urednik Crno-bijelog u boji koji je donedavno godinama u udarnom vikend terminu TV-a davio svakom snimkom Drage Bahuna na Dolcu 60-ih i 4M sa osmijesima smrznutim u grimase koju je uspio iskopati iz arhive.

Da se ne razmemo pogrešno, naravno da svoje uspomene ne bih ni za živu glavu mijenjao - ili bilo koji detalj vlastitog djetinjstva (pa čak uključujući i pisanja zadaći pod svijećom zbog redukcija struje ili čekanja u višesatnim redovima za banalno jestivo ulje i kavu). Ali ne vidim nešto, iznad djetinjstva drugih ili najnovijih generacija, superiornije u mome. S nekim specifičnostima - svakako. Ovog izuma npr. nije bilo niti u ratu 1991


Moj obračun s forwardaljkom

Dragi sugeneracijski patnici, ovdje se izlažem da izvadite sve te praćke koje ste sačuvali iz boljih vremena ter saspete municiju u mom pravcu; ali ne mogu odoljeti biti za promjenu malo klinački zločest prema istoj, makar se vjerojatno s autorom u "stvarnom životu" razumio više nego s nekim novim klincima.
Početak zaista liči na nekakvo dobronamjerno nabrajanje, ali se vrlo brzo vidi da se zapravo referira na današnjicu, s malenog samozadovoljnog "von oben" oblaka koji sve češće slušam od generacije.

Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes

Odlično. Imamo sreće dakle što smo (većina?) to preživjeli - ali ne znam i koju to privilegiju? Zato što, osim što je zaboravio dodati i da dojenje nije bilo u trendu ("slabo vam je mlijeko") pa su nas odmah trpali kemijom - nisu npr. jele pride kašu od radioaktivnog urana i heroina?
Hvala mama!

U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu "Čuvati daleko od dohvata djece" na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima.

Zašto je to bitno? Ili je poruka da su nepotrebni i glupi ti današnji natpisi? Ili možda da se dadne dječici da sve probaju, baš kao nekad. Ono, dojenče proba gemišt, skiseli facu, a svi odrasli na XVI susretu grafičara u Zaostrogu grohotom prasnu u smijeh....

Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampers-e. Pišali smo u krevet.

Ne samo ? zbog "10-11 godina" (ponavlja se i na netu i u svim forwardima), nego važnije od toga:
Zašto onda samohvalno ne prisnažiti i npr. - srali u krevet? Možda smo se i cijeli namazali s drekom i najeli se istog - do sita? Ili smrdili po urinu, baš kao i naši madraci? Možda je još "bolje" bilo generacijama koje su se prale jedanput tjedno u lavoru ili kaci? Teško mi se odlučiti što je od toga veća fora rolleyes

Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na rolama.

Taj dio mi najviše fali danas. Da se barem ponište statistike koje pokazuju više puta smanjenu smrtnost djece u automobilima zahvaljujući pojasevima... No današnji bedaci ne znaju kako je dobro letjeti na sve strane po unutrašnjosti auta pri naglom kočenju, osjećaš se poput Supermana.

Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kole koje su i tada bile pune secera, ali nismo bili debeli zato što smo se STALNO IGRALI VANI. Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svijetla na ulici, skrivanja, planova, klisa, špekulanja, partizana i nijemaca, 1-2-3, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog sto je samo dječja mašta bila u stanju smisliti, Nerijetko, nas nitko nije mogao naći po cijeli dan. I nikad nije bilo problema...Provodili smo cijele dane praveći trokolice od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako riješiti problem.

Možda sam slijep kod očiju, ali ja ne vidim puno manje djece (osim što u mom kvartu i realno ima manje djece, jer je moja generacija barem dva puta manje plodna i manje sklonija preuzimanju obveza nego generacija naših staraca) koja se igraju po parkovima ili po dvorištima i ulicama, nego u moje doba... A još uvijek su mi pred očima debeljusi (ne jedan) iz mog prvog osnovne i kako smo ih izrugivali. Uostalom, takav sam i ja bio u ranom pubertetu (fotka odozgar je mlađa). I to, gle čuda, igrajući se STALNO VANI.
Uostalom, kaj to znači - "Nije bilo problema"? Ja sam na prvu hitnu pomoć otišao čim sam prohodao te odmah skočio s terase. I tako lom za lomom. U petom osnovne milimetri su me dijelili da si ne razrežem bubreg u razbijenim staklenim vratima u koja me kod tuče gurnuo suparnik. Ter iskrvarim i umrem. Moj trogodišnjak zna se i igrati skrivača i vere se po drveću, a na vikendici satima prebire po zemlji i travi običnom grančicom. Pride još i ima barem duplo uređenija igrališta sa svim mogućim veralicama. I uči na greškama, padovima i "pec-pec"-ovima, baš kao i ja. Što stvarno netko misli da toga više nema?

Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi. Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti.
?
Ne bih baš ulazio u tako osjetljive stvari kao što su mentalne bolesti djece ili "imaginarni prijatelji" (?). Ne znam od kud pride i statistički podaci autoru forwardaljke, ali mislim da jednostavno govori napamet. Hiperaktivnu djecu se eufemistički zvalo "živom" ili "živim srebrom" (dobri su bili "živo zlato") i ona su se ili zanemarivala ili oštro kažnjavala - oboje pogrešno. To što se ADHD nije liječio, ne znači da ga nije bilo. I da nije, konzekvento tome, bilo možda i više delikvenata. U mom 6 ili 7-om osnovne, dvojicu takvih koji su već provaljivali u aute, storpedirali su u popravni dom. Bilo je toga.

Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole. Nama nisu prodavali drogu ispred škole...
IMALI smo školskog psihologa i eto, ironično, baš smo doslovce išli u centre za USMJERENO obrazovanje - pa ne kužim...?
U redu, droge je bilo manje. Mislim da da. Iako se već u srednjoj mogla nabaviti, npr. kod kina Zagreb.

Mi nismo imali Play station, Nintendo, X-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne), nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms.......
MI SMO IMALI PRIJATELJE
I MI SMO IŠLI VAN
DRUŽITI SE S NJIMA !


Imali smo Commodore, Spectrume, Orlove i sate i sate trošili tek da na istima uopće pokrenemo banalnog Pekmena ili kvaziformulu. Ako i nismo to imali, buljili smo u ona dva programa telke, kao da ih je 99. Tko hoće buljit, buljit će u bilo što. Ili je sva ta silna nostalgija upravo moje generacije nad Vilama Amalkama, Minjama Subotama, Dozvolite Da Se Obratijima,Tomijima i Džerijima, Brankima Kockicama, Opstancima itd. - zapravo privid? Kad su to stigli gledati ako su STALNO bili u parkiću?
Ako djeca danas i više provode vrijeme za kompjuterom - onda je to zato što ovo i jest DRUGO vrijeme.
Vrijeme nosi svoje, a moraju se za vlastitu budućnost pripremiti. Što se danas ne radi na kompu? Naravno, možete mu uvijek zabraniti komp i tjerati da cijeli dan visi u kvartu uz loptu, na klupici uz pljugu i pivu, whatever. Razmišljajući da će i u budućnosti trebati smetlare ili NKV radnike koji su bili oslobođeni kompjutorskog zla.
Uostalom, svaka čast na znanstvenom pristupu informaciji da današnja djeca NEMAJU "prave" prijatelje; ovi koje mi Nasljednik već sada nabraja valjda su onda ti "imaginarni", koje autor spominje.

Padali smo s drveća, znali se posjeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga.
?
Danas roditelji idu na sud? I to kao, više nego prije? Otkud to?

Igrali smo se s lukom i strijelom, pravili katapulte i bacali petarde za Novu godinu i sve smo to preživjeli bez posljedica!

E jesemu ako danas nisu orgije petardi upravo za Novu godinu. A djeda je Nasljedniku baš ove jeseni napravio luk i strijelu od brezovine. Ima i za kupit kakvih hoćeš u TL.
A ja bi npr. kao klinac ubio za željeznicu poput Nasljednikove, koja iz dana u dan buja novim tračnicama i vagonima, financijskoj recesiji unatoč.




Išli smo biciklom ili pješke do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno! Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. U stvari, bili su cesto stroži nego sam zakon!

Opet neke pravne zavrzlame opsjedaju autora (uz vizije da se današnja djeca ne voze na biciklima i ne smiju prijateljima u kuću...)
Kaucija?? Pa nisu djeca boce u dućanu. Di je to uopće čuo?

Naše generacije su proizvele većinu najboljih znanstvenika do danas. Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo živjeti s tim!

Većina - i još tome, najboljih znanstvenika? Što sam to propustio u moru moje generacije koja se vukla po faksevima desetke godina, izgovarajući se na rat ili stvarno skurena od istog, neoženjenih, generalno malo zanesena generacija koja se pogubila u tranziciji i okrutnom kapitalizmu, od kojih neke još znam što žive sa starcima i sa srednjom školom? Uostalom, kaj je sa svim tim znanstvenicima otprije i današnjim znanstvenim novacima i malim genijalcima i izumiteljima koji su prvi na svjetskim olimpijadama? Nemojmo pretjerivati.

I ti pripadas toj generaciji?
ČESTITAM!

Hvala. Ali - na točno čemu?

Da bi ste lakše čitali, ovaj mail je napisan
VELIKIM SLOVIMA !!


To, stoga što nam je od starosti oslabio vid? Ajde i neka generacijska drugarska kritika.

Pozdrav generaciji.
ŽIVJELI !!!


Ma živio i ti meni rođo. Ali i idemo naprijed wink Zanimljivo je kako je autor preskočio čitanje knjiga. Valjda mu to nije bio neki prioritet...

P.S.
Zagreb NEMA isti pozivni

Postoje pjesme čiji tekstovi nisu do kraja izdržali tranziciju, ali se ipak još uvijek pjevaju, a to znači da je moja (i starije) generacije pokazala dobru otpornost, pa i pokušaj širenja ejtis ideologije. Što mi je simpatično. Jedan od onih, iako aktualnošću upitnih, ali i danas rado pjevanih tekstova, dobio sam u kasliću na reklamnom "blagdanskom" CD-u T-coma - "Zagreb ima isti pozivni".
A jeb' ga, znam da se to i dandanas kolektivno pjeva, ali - nema. Ima i neke simbolike u toj činjenici.
Da nakon svih tih desetljeća danas Akija napokon odluči nazvati njegova neprežaljena, skupa s cijelom dvoranom koja to, ili Štulićevu 041 pjeva (valjda još i grlenije nego prije, upravo zbog inata zbog prošlosti s manje bora i kila) - dobila bi umjesto ZG-a s druge strane slušalice Veneciju (uz pogođeni predbroj za Italiju, naravno).
Jura Stublić, jedan od relikta naših zlatnih 80-ih koji se u tranziciji grčevito i dalje pokušava snaći, stalno prepravlja tekstove barem jedne pjesme - pa je, baš poput mjenjača deviza na crno, prvotnih "dao bih milijardu dinara" prvo prebacio u "dolara", a nakon toga i u "eura", što danas pjeva.
Da npr. netko ne zna koje je godine Bogović nudio da nas "Zagreb zove", otišao bi do ponuđenog Ritz Cabareta, a na licu mjesta u polumračnom prolazu bi ga dočekao trokrilni ormar na ulazu u kockarnicu. Jeb' ga.

Ja sam sa starim prošao fazu slušanja predavanja o Ribnjacima gdje su kitovi lovili mačke, baš kao i singlica Petera Holma i Pro Arte. Da bi negdje u srednjoj školi dobio svojih pet minuta kazetofona u automobilu, pa starce počeo daviti prvo electrofunkom, a onda i Joy Divisionom. I začudo, u par godina toliko uspio u preodgoju da bi zatekao starog doma kako sluša moj LP od Ramonesa (otkrivši ga sam, ponesen dedukcijom iz pjesme Psihomodo Popa), uz vrhunce kada sam u vojsci dobivao pisma od kuće, u kojima je između ostalog glasilo i, citiram "Jezus i Mari Chain" imaju novu ploču, a svirali su i u Ljubljani. Super su bili! Snimio sam ti koncert na video sa Z3, pa da odgledaš kad dođeš na redovno".
Zapravo nemam ništ protiv da i mene tako obrlati moj . Bolje nego da bezuspješno vraćam kotač povijesti i uvjeravam ga kako su Hüsker Dü Biblija kako treba zvučati njegov band (doduše, da bar....).

- 15:41 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se