Cheesteeleeshte

Nisam htio nastavljati s bolnom trakavicom oko smrti svojeg prijatelja, ako baš nije nužno. To kako se osobno nositi s tim je jedna priča, no kako stoje sve posljedice jednog odlaska i budućnost onih najslabijih, jedna je sasvim druga priča. I čemu čije babe koje brašno služe blogovi (osim za ego-tripiranje), ako ne i radi apela. Da se ponekad i privatiziraju za valjani razlog i u situacijama kada bi Netko, Javnost, tko god izvan jednog intimnog kruga, možda mogao ljudski pomoći.

Jer situacija nije ni najmanje sjajna (nit' želim ovdje iznositi sve ili najnovije detalje...)

Najbitnije je da su ovo troje malene dječice, blizanaca s posebnim potrebama (moje kumče npr. ima cerebralnu paralizu, ostali klinci svoj set raznih dijagnoza), ostali bez tate





I ne samo to. Ostala je hrpa dugova, minusa na karticama i tisuće kuna kredita mjesečno, a udovica se, koja je i sama nezaposlena niti može raditi s troje invalidne djece na grbači bez valjane rodbinske potpore - do jeseni ne može nadati niti mirovini.

Svi mi mislimo da ćemo trajati (dugo)vječno i da nam se, pogotovo nekim muškarcima u njihovim bedastim hobijima ništa dramatično ne bi trebalo dogoditi, no život je pasji sin. Planiramo desetljeća, a onda se ona naglo skrate u kobnu sekundu, u onu zaustavljenu misao u zraku o kojoj zna pričati dežurni Hungar Igi.
Ostala je i neisplaćena kuća, auto, ali i cijela jedna još neispisana dječja životna priča i budućnost... trebam li dalje?

Ako i koliko god netko misli da može pomoći, stavljam ovdje tekući račun udovice, koji je ionako morala otvoriti da može koristiti ono malo invalidskih i inih naknada, obzirom da je onaj objavljen u prijašnjem postu, blokiran zbog smrti nositelja računa. Jer, iako se novac može još kratko vrijeme stavljati na isti (nije izgubljen, ako je netko pomogao), neće se moći podizati, i to kad ne bi bio u minusima našim svagdanjima, kao što jest, pa je minus ionako progutao sve iznose.

A sve procedure, uključujući i najbanalniju zakonsku pomoć, u ovoj državi traju i traju. Dok život i obveze melju. Banke i sve ostale vjerovnike ne zanimaju detalji, niti tugujuća rodbina, koliko god mala i u ovom slučaju, oskudna, bila. I ovih dana sam shvatio da se život i smrt svode na beskonačnu papirologiju koja nas čeka i s onu stranu jarka.

tekući račun:
Zagrebačka banka - 3234991643
Sandra Herendić

Općenito, sama industrija smrti je fascinantna. Niti ne znaš da postoji i u kojem opsegu, dok je i sam ne zatrebaš. Sprovodi su doslovce lukrativan posao, a cijena banalnog oglasa o smrti ili posljednjeg pozdrava u novinama, veličine nokta na palcu, ista je kao da se radi o komercijalnoj reklami. A znaju i iskorištavaju činjenicu da će ljudi uvijek oglastiti, jer "takav je običaj". Dapače, vidim neki dan u Večernjem oglas koji su sami oni stavili u rubriku osmrtnica, s tekstom kako umirovljenicima nude 10 % popusta za sve vrste osmrtničkih oglasa. Morbid bastards.
Da ne velim da su i svi u toj industriji sigurni u stalni priljev mušterija, bile one redovne ili preko reda. Statistike su neumoljive, a mi sami se često i guramo u iste.

Do sretnije izlike za pisanje....

1972-2008

U biti nije Kruno, nego Bruno. Nas par frendova smo ga tako od milošte nazvali kada se znao praviti blesav/djetinjast, što je inače jako volio. Pa je Ugarin Igi rekao da mu baš paše nadimak "Kruno". Bio je i posredni akter nekih od pričica na ovom blogu, npr. za "Dream job" post, kao i rekreativni komentator. Moja zadnja prepiska uopće na ovom blogu bila je upravo sa Brunom i upravo oko njegovog unazad godinu dana aktiviranog hobija, motora (riječi "samoubilačke sprave" koju sam iskoristio će me proganjati dok je ovog bloga). Za koji sam mu sto i dva puta govorio da će zaglaviti, zapravo ne vjerujući, da će to biti i to tako brzo.

Na motoru je i poginuo ovaj vikend. Onom na kojem sjedi Princ Nasljednik u jednoj od bezbroj sličica lijevo u boxu.
Instant smrt. Drive-in smrt, rekao bi Hun, kad se sprdao s amerikancima.



U toj brzini ostavio je iza sebe ipak puno stvari koje će trajati dugo. Ne samo nas začuđene frendove koji smo planirali još koje desetljeće s istim dijeliti naše sitne gluposti, životne planove, slušati njegove savjete oko toga gdje je što jeftinije i na stotine rata kredita u čemu je bio majstor.
Nešto se stalno smrt šulja po ovom blogu. Tuđa smrt, pogotovo bliska smrt, potpaljuje i ona unutrašnja pitanja o vlastitoj smrtnosti i kako će izgledati "dan poslije", hoće li biti kao, ne znam, u pjesmi "Raspotočje gori". Obavijestiti najbliže ljude o nečijoj smrti je ono što sam smatrao najgorom stvari koju ću morati raditi u životu, gorom od biti egzekutorom smrtne kazne, a pokazalo se da to i jest jer sam spletom okolnosti to i morao raditi nakon što je na motoru u vječna lovišta odjahao Krunek. Uf......Barem pedeset puta bio sam na rubu suza, ali ispalo je da su se za mene u ovom trenutku isplakali svi ti mnozi koji zovu mobitelom i vrte ista pitanja u nevjerici.

S Krunom sam osobno skupio pozamašnu povijest od preko trideset godina i hrpu čudnih fotografija iz djetinjstva. U svim tim pauzama i resurekcijama našeg neobičnog prijateljstva (jer od svega je najmanje bio standardan građanin) uspio sam s istim i popušiti prvu cigaretu, popiti prvi alkohol i bariti prve Njemice na moru s nevjerojatnom rečenicom za upucavanje "Eric Kästneeer" (tad smo znali jako malo njemačkog, osim "aussweiss" i "halt"). No jedno sam ja i svi iz našeg prijateljskog kruga.

Ostavio je, nažalost, osim svih neriješenih životnih situacija u kojima smo do grla svi - i suprugu i troje malene dječice, kojima smo poneki od nas i bili kumovi. Uostalom, kako vrijeme teče i svi postadosmo sredovječne prdonje, skupilo se unakrsnih kumovanja. Jedno od njih je i moje kumče, mala Lorenica, krasni anđeo koji nažalost ne hoda, s naočalicama, inače i Bruninim trademarkom koji će eto ostati kad ga budem u toj dječici pokušao detektirati dok porastu.

Kada malo pomislim, bio je svojevrsni spiritus movens našeg učmalog društvanceta njurgajući kako se slabo družimo, posjećujemo i imamo uobičajene muške rituale krda. Da sam znao da će se zbog toga otvoriti moto-svijetu, koži, kacigama i prišivkama, alkoholu i vožnji, osobno bih ga gnjavio svaki drugi dan da radimo sve što mi se nije dalo. Ne znam, da idemo na svaki Slaven Belupo-Dinamo sa ostalih stotinjak dokoličara-kibicera, svaku priglupu kino-komediju, radio bih roštilje u svom donjogradskom dvorištu ili bih starce tjerao s vikendice radi istog. Vodio bih ga i na Gang of four ovaj vikend, sve one bandove koje sam slušao a on i nije, pa je zbog društva ipak išao i bio vođa slam dancea na koncertima. Samo da ne pogine tako kako jest. Fucking bespotrebno. Čak i bez logičnog razloga. Misteriozno, kakav je zapravo i bio, sa svojih stotinu lica, ali nijednim zloćudnim.



Već vidim da će mi nedostajati njegova djetinjastost, glas koji je nekad i namjerno iskrivljavao obzirom koliko smo ga puno imitirali i ta će iskrivljenost vječno ostati njegov najprepoznatljiviji brand u našem za jednog člana, prerano osiromašenom ljudskom krugu.

Kao što rekoh, iza Krune je ostalo svašta nedorečenog. Između ostalog i troje malene dječice. Ako itko misli da može pomoći, nemam trenutno pametnijeg načina nego staviti klišeizirani žiro račun
Sandra Herendić , Zagreb, Zagrebačka banka; 2360000-3214877095

Znam da ćeš mi nedostajati i sve više, bedak, kad skužim da me nisi nazvao dva tjedna i počnem razmišljati o brisanju tvog broja iz imenika mobitela. Ali ću te pamtiti sa svim tim grimasama i koliko god mi fotografije i sjećanja dozvole, razvučenim osmjehom na licu. Dok ja, evo, u PM, sad i cmizdrim suze ravno na tipkovnicu....

Ovo su za mene inspirativni novinski članci
Koliko zagrebačkih petogodišnjakinja, tek npr.
- za svoje idole smatra Alexandra Fleminga jer je izumio penicilin (iako smatra da to još treba usavršiti)
- kad Teta u vrtiću dade zadatak da nacrta nešto s početnim slovom ‘G’ odluči se na giljotinu, jer je Lavoisier pogubljen na njoj?
- ima stav o Bushu jer “nije dopustio da se potpiše Ugovor iz Kyota”
- ima iza sebe već 5 izuma
- kreira univerzalno čitajuću poruku s osnovnim informacijama o našem planetu za svemirce
- smatra da bi dovoljno jak magnet stavljen u utrobu Zemlje ponovno stvorio Pangeu, a da bi ljudska rasa trebala evoluirati tako da se spoje najbolje biološke karakteristike triju postojećih rasa



Uma na slici iz Jutarnjeg, uz porciju zelenog čaja po svom izboru.
Zamislite dijete koje dobrovoljno i na vlastitu inicijativu ne jede slatko i ostala sranja,jer nije zdravo!?
Blagoslov.

I začudo, sve to bez velike intervencije roditelja, koji čak niti nisu glumili Japu Kostelića, nego začuđeni kaskaju za malom furijom i neprestance su bombardirani pitanjima kojima ih zaskače i u kupaonici.
Bilo roditeljskoj utjecaja ili ne (to je posebna priča), mali je problem što je Uma rođena u Hrvatskoj, gdje je ne samo sustav školstva, nego i znanost prilično duboko u ćerdanju i ono malo novca za iste, a upis na faks se i dalje radi na "mili moji"....
Vođa Ugarskog Najcrnjeg Cinizma prokomentirao je dodatno cijelu priču o životu takvih u Domovini nam i sa "a onda je pojede Nijazov pas......ili BMW-om pregazi 17-godišnji sin vlasnika tiskare...".
Aj' istolerirat ću mu ovo skidanje uroka s malene genijalke, obzirom na poruku koja je tužno istinita u mnogim drugim situacijama.

A i hrvatski obrazovni sustav je, nažalost, upravo sjajan u stvaranju mediokriteta i niveliranju takvih malaca "neš se ti majci pravit pametan" na nivo svih ostalih. Kao alternativa istome se s druge strane nudi još upitnija Waldorfska pedagogija koja razoružava djecu pred budućim životnim iskušenjima, nudeći im crtkanje, ritmiku i plesuckanje kao mogućnost da u ovom i ovakvom društvu napreduju

Usput, je li "genijalnost" zaista i sama po sebi križ koju osoba mora nositi na leđima cijeli život?
Supružna Pratiteljica je jednom rekla kako zapravo ne bi voljela da Princ u životu bude tzv. "genijalac", jer previše razmišljaju pa su "sjebani", da 'prostite. U najmanju ruku češće melankolični, suočeni ne samo s filozofskim pitanjima nego i životnom realnošću.

Crnu stranu te medalje je urotničkom teorijom popunila i The Kuma, iskomentiravši dio priče kako malecna sanja genetski modificiranu ljudsku rasu sa
"Ako ona ima takve planove s nama s 5 godina, kaj će biti s 25 godina?"

Još jednom negativizmu unatoč , doduše, istina - etika i genijalnost često ne moraju ići zajedno, a treba pogledati samo kakve smo lijepe atomske bombe izumili. Uma, ne daj se iskoristiti, eto da ja ipak zaokružim.

No dobro, dok malena Uma voli Fleminga, Pasteura i Einsteina, Princ voli.....
.........
Sladoled?

Oh da, na razini opsesije











Od koje je jača eventualno opsesija vlakovima i željeznicom (broj lokomotiva igračaka u stanu narastao je do 5 i raste, a obična šetnja sve više završava na željezničkom kolodvoru i vožnji od nekoliko prigradskih stanica). Samo da ne postane oni manijaci koji imaju cijele website-ove posvećene vlak-fetišima, pa broje koji je i kada došao na neku stanicu....












Svoj dječici u svakom slučaju želim život sa što manje dodatnih briga, makar bile i znanstveno-filozofske. Civilizacija u kojoj danas živimo ionako će im ih ponuditi dovoljno.