Cheesteeleeshte

nedjelja, 27.01.2008.

Horvatinčić - ali iz mog kuta

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

E sad jednim dosadno-ozbiljnim postom opet riskiram da se smanji i onaj mali krug ljudi kojima bih mogao figurirati kao istomišljenik, no tako je to u životu...pjesnik je jednom rekao "ima neki đavo u mojoj psihi", a još jedan davniji "nije pjesma koju viču mnozi", pa me taj stih svrbi još od osnovne (srednje?) kad sam to prvi put čuo. Zato oprostite, ali ovo ispod su stvarno iskrena pitanja u vezi buke i trakavice koja se vuče oko tzv. "Cvjetnog prilaza". I zaista nemam namjeru sukobljavati se, dapače...saslušat ću s iščekivanjem da mi netko pametniji od mene objasni da je to sve drek i da je bolje da to dvorište stoji tak kakvo jest sada.

Da se razmemo - ako se dokaže da je tom bekriji Tomi H. nelegalno pogodovano u gradskoj upravi, ja sam iz tog razloga protiv, naravno. Otfakat ga, nije on tu bitan. Ali, i dalje sam za preuređenje, koje je zakonito. No, ovdje se potežu drugi argumenti koje jednostavno ne kužim do kraja. Zato bih o njima. Uopće mi nije u interesu, političkom ili novčanom ili bilo kakvom, čovjeku iz naslova ili Bandiću ili XY-u "držati svijeću", zabole me đon ako izvisi ili im se dokaže krivnja. Ali, jednostavno me svrbi kao građanina, koji još i skoro pa živi i radi u istom kvartu, kada se priča o "devastaciji".

Dakle - opet su jučer bubnjali i "glasno ali mirno" protestirali protiv poslovno-stambeno-pješačkog prolaza na tzv. Cvjetnom trgu (Trgu P. Preradovića) u Zagrebu. I Vili Matula, meni osobno genijalac i rijetka osoba na pozornici zbog koje vrijedi ići u kazalište, zdušno je udarao u talambase s mnozima od tih par tisuća protestanata. Zgodno je to, Zli bubnjari, svjež zrak, osjećaj da su svi "na istom zadatku"....

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Dakle. Koliko sam već puta čuo: "Projekt ima neprihvatljive i štetne elemente, devastira se jezgra..."
OK primljeno na znanje, zvuči dobro, javna inicijativa, "pravo na grad" i sve prateće parole - no to je naravno - preopćenito. Ali kad nakon toga od onih koji podržavaju prosvjed obično za pojašnjenje dobijem "lopovi" (što NIJE tema ovog posta), ili tek na izbor dobijem pogled na sredovječne gospođe sa zviždaljkama i žlicama kojima lupaju po lončićima; ili pak dječicu kojoj su uvalili bubanj da se vesele i glume da su i oni protiv - nemam jednostavno dovoljno razloga da im se svima pridružim. Koliko god bio (pre)osjetljiv na sve što se zbiva s ovim gradom. Sorry, teta...
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Što konkretno u vezi sadržaja njurgaju inicijatori?

Kažu, onih 10-ak metara ili koliko metara čvaknuto od pješačke zone u Varšavskoj bi se uzelo za kolni ulaz u podzemnu garažu. Čekaj, onih 10-ak metara gdje sada ionako stalno bude parkirano nekoliko automobila, privezano par skutera i gdje je jedna klupa? Da budemo točniji, tih 210 č. metara - za koje bi dobili novih 2340 četornih metara nove pješačke zone i prolaza u istom kvartu - uz dodane ugostiteljsko-trgovačke sadržaje?
WTF?

Kažu, rušile bi se zgrade. No, kino Zagreb i njegova unutarnja ne baš reprezentativna zgrada ne radi, a cijeli taj štakornjak i unutrašnje dvorište koliko znam, zjape polunapušteni, dijelom i krivicom mnogih od protestanata koji su davno prestali ići u to kino. Ja sam išao do zadnjeg dana.
Misle li na pročelje kina tj. relativno novu bezličnu zgradu u vlasništvu pravoslavne crkve, koja, obzirom da bi trebala biti najzainteresiranija, mudro šuti i nema očito nekih većih problema kada im Horvatinčić potfutra džepove s novčanicama?
Kažu i Vidrićeva kuća, iako sam zloglasni Horvatinčić tvrdi da je dogovoreno, ako struka bude inzistirala na tome da se ta kuća u lošem stanju (u koju se Vidrić doselio kad je postao punoljetan, doduše) sačuva - onda bi se zadržala fasada.
Misle li i na onaj birc u drvenoj truloj baraci u dvorištu, zloglasnu "Jazovku", gdje si mogao kupiti jeftinu marihuanu i shit, ako si uspio preskočiti pijanca na ulazu?

U čemu ti protestanti unutra u tom dvorištu uživaju do dana današnjeg, istinski prelazi moju spoznaju.

Ako će se graditi podzemna garaža i tamo s ulice maknuti 400 automobila, kako mogu biti protiv? Jeste li prošli voznim dijelom užeg centra ZG-a lately? Za-kr-če-no. Parkiranje gotovo nemoguće tijekom većine dana. Bilo gdje gdje se može u podzemnu garažu strpati stotine autiju - ja sam za. Napravite ih pedeset.

Ako će u dvorištu gdje sad caruju šupe i prazne građevine, a štakorčići imaju karneval, biti kulturnih, trgovačkih ili ugostiteljskih sadržaja, ako će bit novih stanova i uredskih prostora, ako će pride biti i sklonište za oko 900 ljudi na trećoj podzemnoj etaži - ha, teško mi je smisliti argument protiv.

Možete li se sada prošetati tamo, uživati u urbanoj kvaliteti tog prostora? Kako se sada kulturno ili društveno gušta tamo? "Jazovka" još radi?

I najvažnije - postoji li validni i kvalitetni protu-prijedlog + lova, nečija, bilo čija za izvest ga? Imaju li ga protestanti?
Nije valjda da im je jedina ideja - da bude kako jest sada??

Ukratko, ne kužim, ljudi. Baš bi me razvedrilo kad bi mi netko objasnio.


Update (ha, ne znam ruši li nadopunjavanje posta nepisanu blogovsku etičnost autentičnosti ili kaj, no mislim da moram, uz toliko komentara i svakakvog prozivanja, pa čak i da sam plaćenik rofl Da bar! ):
Svim ad hominem-ima unatoč, ipak - hvala na stavovima, ljudi. Ja kod većine mojih osobnih impresija ostajem, mislim da sam tek u komentarima, nažalost više negdje oko 40-og - i iskristalizirao neke od svojih stavova. Možda i presažeto iznijetih u originalnom postu, pa komentari ispadaju i (relevantniji?) dio posta. Ja jednostavno mislim svojom glavom i žao mi je što ne živimo u idealnoj Arcadiji, gdje ćemo tek nešto maglovito zatražiti, a netko drugi s lovom skočiti na naš mig i podastrijeti rezultate koji nam se sviđaju. Gotovo da sam pa frapiran količinom doslovno patetike kojom ljudi pristupaju ovoj temi.
Eh, i glede garaža:
Ako mislite da su javne garaže fuj, a vozite se autom u centar grada, onda ste naravno - licemjeri. U Martićevoj ulici u centru grada, svakodnevno riskiram da mene i Princa kojeg vozim na biciklu, zbog auta redovito parkiranih na cesti koje zaobilazim istim, neki drugi auto koji je u pokretu a s kojim se gužvam u jednoj traci - doslovce ubije.
Auti u centru NE, to je moj stav, ne tvrdim da su u idealnom svijetu garaže uopće i nužne, ali dok se ne desi click u glavama Poglavarstvenika i ljudi (godine, desetljeća?), makar ih maknite s pločnika. Smanjite im broj natrpanih po ulicama. Omogućite stanarima u centru da se parkiraju u tim podzemljima, ako ništa drugo. Pa i ostalima, što da ne - ali za vrlo skupe pare. I to je recept sa "Zapada" (kojeg su ovdje neki pljuckali), koji se već tamo provodi.

Ako pak žalite za ruševnim kinom Zagreb i što u vašim glavama ono (izgleda, manje filmovi koje ste gledali)predstavlja - a niste išli u njega kad je istom bilo najteže (i kad je čak uvodilo neka nemušta kopiranja multipleksa, sjedalice, grickalice, surround i sl...), onda ste također licemjeri.
No, vječnog neplodnog statusa quo radi, baš bih volio vidjeti jednom, barem jednom, bez srcu nam prirasle hrvatske mržnje i gorčine, kako god je moguće i uz sve naše nedostatke, taj makar milimetarski iskorak a da ne nastane, baš kao i uvijek u ovim iskopanim rovovima ovdje, Armaggedon. Makar i žrtvujući neke imaginarne svetinjice u našim glavama, miris skajastih iznucanih stolica kina, tatu koji je radio u "Tipografiji", tu pravedničku von oben odbojnost prema shoppingu...

- 13:12 - Komentari (70) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.01.2008.

Ethno

Glazbu i kako se netko provodi uz istu, djelomično i iz iskustva, vremenom sam počeo shvaćati kao nešto manje važno. I moram priznati da, iako znam da tu nemam puno istomišljenika i blasfemično zvuči, da sva silna "von oben" jamranja o superiornosti jednog načina provoda nad drugim (npr. narodnjačkim) više ne dijelim niti sa onima koji slušaju istu mjuzu kao i ja. Još ako pogotovo uzmemo u obzir da dio škvadre koju znam, a koja sluša npr. meni jako dragu tzv. "alternativnu" glazbu poput Dead Can Dance doslovce izbjegavam zbog njihovog autizma i asocijalnosti.... Imam svoj način provoda (tj. ne izlazim trenutno nikud :) ) i boli me uvce za druge. A čujte, svjedočio sam i mnogim, vrlo upečatljivim pijanstvima, riganjima i krvavim tučnjavama na raznim "urbanim", rock ili punk koncertima i slušaonicama... nema tu pravila. Niti pameti.
Na jednom tehno/house/blabla tulumu kojem sam (radeći u organizaciji) pribivao davnijih godina dilere droge i nevjerojatnu množinu njihovih sluđenih korisnika su policajci doslovce kao na traci izvlačili van, a jedna curka, sva sređena, iz torbice je hladnokrvno izvukla gun s metkom u cijevi i htjela ležerno ostaviti na ulazu "da joj ga pričuvaju".

Slušam kaj slušam, ali nemam iluzija da je to skladao Beethoven himself, jer budimo realni - jedino što se i može nazvati ozbiljnom glazbom i jest tzv. "ozbiljna" glazba. Tako da je meni (dozvolite subjektivnost) malo šuplje zazvučao npr. komentar Ede Maajke na jednom koncertu prije par godina kad je apelirao na svoju publiku da "ne slušaju narodnjačka sranja, nego radije sviraju hard core". Zašto samog sebe objašnjavati negacijom drugog?Jeste li ikad slušali HC punk, iako je jedan od mojih omiljenih žanrova? To je u najčešćem broju slučajeva, ako izuzmemo top genijalce sa stažem, gomiletina neartikulirane buke, zvali to "energijom" ili ne. Ne vidim razloga mistificirati navedeno cviljenje i ubrzano nabijanje bubnjeva (but I like it cerek ) , a pogotovo ne kužim potrebu da hardcore-aši npr. sebe identificiraju kroz osvrtanje na druge. Edo bi mogao nešto naučiti i od Mileta iz Hladnog piva, koji uporno u intervjuima izbjegava pljuckati po ostalim glazbenicima. Imaš svoje i uživaj.

No, dosta filozofiranja i njurganja....

Zabavnjaci, pogotovo stari, u meni kao već validnom sredovječnom prdonji, bude neku nostalgiju ("Sanjaj me noćas" od npr. Fosila). Čak su mi i narodu omiljeni svadbarski notni materijali - ako ništa drugo, zabavni. Još su mi zabavnije i regionalne razlike u "folky" sadržajima. Da ne velim, narodnjačke specifičnosti u Hrvatskoj. Žao mi je što nismo i nikad nećemo isfurati (doslovce, jer puno toga je zapravo samo dobar marketing) naše "narodnjake" na svjetsku ili regionalnu ethno razinu poput Iraca čijem se supijanom step-dancu pomiješanom s rockom svi klanjaju, Kubanaca zbog kojih guzicom mrdaju i najukočenije kućanice iz Reykjavika ili ciganskih, Dragačevskih i inih orkestara koji sviraju na otvorenjima festivala u Cannesu. Istu razinu uživanja (o "umjetnosti" nećemo) u onom stranom, tehnički doživljavaju i posjetioci Pashe i Fontane. I oni su svojevrsni ljubitelji world music-a smokin

Neki se pak i oblače u tuđe narodne nošnje (i Princ naravno, ima pomodnu bolivijsko-andsku dugoušatu kapicu za zimu, iako gledam 'di da mu nađem zagorski škrljačić za proljeće) - toliko ethno uđe u svakidašnjicu:

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Svi se s druge strane, kunu u fantastičnost naših klapa, no to jednostavno nije globalno prošlo. Vjerojatno nismo znali, ako već i postoji konsenzus (barem ovdje) da je to super glazba, prodati šestero ljudi bez instrumenata (zvanih obično "Intrade", "Kondura", "Ponent", tako da nitko osim škvadre iz njihovog malog mista ne zna o čemu se tu radi) i njihovo tiho-glasno-tiho milozvučenje, a i sva ostala naša gluha kola, tambure i diple nikako da umigolje u stranjska uha na njima prihvatljiv način.

No svejedno, za domaći narodni ili folk-zabavni sutlijaš, da ne velim popularnu ethno naljepnicu, vidim da postoje i neke "obavezne figure", koje su ovdje prezentirane isključivo zabave radi. Najte se odmah vređati, molim.

Dalmatinci

Za dalmatinsku pismu, bila ona bez ikakve glazbene pratnje (dakle, sjetno-svađalački klapski ton) ili uz pratnju laganog grčkog melosa i/ili mediteransko-melankoličnih žičanih struna; bila onaTedi Spalato, klapa "Konjuktura", Hari Rončević ili Stavros, tekstualna dobitna kombinacija sastojala bi se od:
- duša
- tilo
- more
- jubav
- umrit
- zauvik
- mater
- svića
- sviće
(dan)
- tvrda stina (ali zato meka posteja)
- nevera
- nevira
- obala

- a tu je i prigodno minimiziranje: "bokun" vina, "mrvu" soli, "ono malo" duše.....

podskupina Dinara

- zapravo i nema nekih dodirnih točaka, osim da se često ne rabe instrumenti a glasovno izražavanje namjenjeno je pobuđivanju jeze i dlaka na vratu u slušaoca. Teme su
- oooooooojjjj
- a-a-aaaaaaa
- eeee-eeeeeeeeh
- dođi mala
- moj dragane
- kad sam...
*ostatak teksta neslušljiv od naglih i na prvu loptu ubačenih glasnih samoglasnika su-pjevača*

Zagorci

Namjerno ne spominjem Prigorce, jer su vrlo upitnog identiteta, baziranog uglavnom na bezličnom "kak je lepo u Prigorju"
Uz obavezno zavlačeće cviljenje violina i bajseva, Zagorci se po meni, svojom morbidoznom melankoličnošću najviše približavaju spleenu prosječnog Poljaka. Iako su na bregima prosječno višim od poljskih močvara, magle su se očito odrazile na svjetonazor. (Pre)često su omiljene teme alkohol & tuga & smrt, najradije kombinirano. Baudelaire kao da je sam pio tudum i delanec:
- ...kad ti grobar preko riti zadnju grudu zemlje hiti, ne buš više pil - alkohol..
- ..v črnoj zemlji gnjijejo, vinca več ne pijejo....
- ...sakom dojde smrtna vura...
- ...kaj su rekli strina Dora? Da se vino piti mora...
- ...kraj najzadnje hiže / v suzah najemput sem bil...
- ...Stara baba, kak koraba...
- ...a danas od tuge se hoče podret...


Još jedna od (uz Podravce i ine) kajkavskih podskupina - Međimurci

Znam da su ona teta Liza ili Dunja Knebl (da li i Lidija Bajuk?) buzzwordi hrvatskog ethna, ali u njihovim pjesmama, usporenim poput tijeka mutnih rijeka koje ispresjecaju taj kraj, uz kajkavske optimističke standarde "dok ne užgeme smrtnu sveču/smrtnu sveču tu goruču" obavezni idiomi su vode (mutne), Drava i Mura kao takve, dijelom vjerojatno nastali još davno, pri prvom susretu pra-Međimuraca sa vodnim blagom koje ih okružuje

Slavonci

Oni su se, u regionalnim trzavicama ove male zemlje, uspjeli isfurati kao univerzalno prihvaćeni. Još uvijek je standardno pojednostavnjenje: ah veseli Slavonci: jesti, piti, ljubiti". Doduše, tu je uvijek i njihova fascinacija kapijama i šorovima kroz koje se uvijek u pjesmama nekud prolazi ili mora proći. Gornji se svjetonazor (p)odražava i uz, rojevima tambura i tonom poskočice nošene, standardne teme poput:
- neodlučnih, iako vragolastih, snaša
- i njihovih Dika
- tamburaša, s kojima se često u pjesmama komunicira, doziva i traži ih se
- širine - svega, ravnice, spomenutih kapija, šorova, Dunava i avlija
- kočija, kola, vranih konja
- neoženjenih bekrija (visprenih) koji piju, skaču, obljubljuju - sve do dugo u noć
- poljodjelskih radova koji impliciraju seks ("prašenje" zlatica, duboko oranje...)

Zanimljivo je kako ne spominju u pjesmama hranu toliko koliko su poznati po svim tim silnim kulinovim sekama, čobancima, čvarcima, kobasicama lažirajući da su zainteresirani samo za alkohol.

Posavci

Spominjem iz čistog lokalpatriotizma obzirom na neke osobne korijene, iako se nema tu što reći. Nešto kao razvodnjeni gemišt Slavonaca i Prigoraca. Za Letovanić su svi čuli i njegove cure koje su kao jabuke. Žene većinom vode pjesmu unjkavo zazivajući svoje "dragane", koji nešto prtljaju oko skela i s konjima ili u voćnjaku. Boring.

Istrani
- uz, u usporedbi s ostalima, najneutralniju glazbenu matricu (dobro, zanemarujući Tex-mex strani uvoz od Gustafa), čak i ako imaju posebnu tematiku kojom su fascinirani, ostatak zemlje (ako se ne zainteresiraju) zapravo ne zna o čemu je tu riječ, često zbog upotrebe termina poput:
- kojnala
- šegava
- žbalja
- pensa
- ubrača
- rabi/ne rabi
- nideri ninega
- vero
- kambija
- forši

..........

Uz dužno poštovanje ostalim regijama, jednostavno nisam bio u prilici, a mislim da tu dijelim i mišljenje mnogih, čuti puno više od "dođi mala kod mene u Liku pa da probaš vruću vareniku" ili "skin'la je gaće / rekla je da će/svak svoju ja nikoju, stani Linđo dobro je bilo".

Mislim da u svjetski show-business (ako je Lado i uspio otopiti neka japanska i ina srca na svjetskim pozornicama) nismo ugurali naš folk i iz razloga jer nikako da se od šume vidi drveće. Svi Irci stepaju kao vojska u istom ritmu i ostali stepaju sa njima uz unjkajući bendžo, ljubeć im djetelinu i slaveći Patrikovo.

Al krstit će oni majci mošt za delanec na sred Times Square-a jednog dana, kad Križevačko Spravišče stane uz bok karnevalu u Riu....možda...

- 09:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 19.01.2008.

Profesija: prosjak

OK, naša tranzicijska Dolina Suza i ne stoji gospodarski bajno i siromaštvo nekih slojeva društva još uvijek viri iza uglađenog pročelja koji Vlada polira za pregovore s EU.
No, čak i za rata, a nekmoli sada, ostao je jedan sloj društva neovisan o stvarnim društvenim i materijalnim nepogodama, koji vrlo profesionalno preživljava - prosjačenjem. Ne govorim sad o onim ad hoc prinudnim prosjacima ili zaista ponekad i potresnim starčekima koji nas zaustave & nevješto pokušavaju izmamiti milostinju.
Ovi, prilično namnoženi u mom, a vjerujem i u drugim većim gradovima, o kojima pričam su zapravo paravojni derivat glumačke profesije. Nekad dostojan i nagrada koje glumci sami sebi godišnje dodjeljuju. Ima tu i podskupina, poput quasi-prosjaka, koji tobože nešto rade u protuuslugu, ali strpajmo ih za potrebe bloga, sve u istu kesu.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Neki dan sam, prolazeći ispred starog faksa, vidio "neke nove klince" kako brzaju unutra, vjerojatno da stignu na neki ispit na vrijeme i jedan po jedan ubacuju kune na dlan prosjakinje koja se taktički natakarila blizu ulaza.
U moje doba bila je jedna starija Romkinja s obaveznom pljugom u uglu usana, kojoj smo se svi mi praznovjerni studoši iskrcavali na dlan u nadi da će i ona biti doprinoseći faktor u prolasku ispita. Imala je vrlo sugestivan nastup, u isto vrijeme vrlo uočljiv i s daškom lažne nenametljivosti. Vrlo dobro istreniran.
Sjećam se i iznenađenja kada sam jednog ljeta istu tu Romkinju ugledao u Dubrovniku, u hotelskom kompleksu na Babinom kuku, kako obučena za plažu, sjedi u bircu i ispija pivce. Onda skužim, žena se dosjetila spoju businessa i zadovoljstva, po danu lagana plaža i relaksacija, a navečer obrt na Stradunu. U onoj gunguli dovoljno je raditi i par sati kad zađe sunce.

Što dovodi do blasfemičnog zaključka: profesionalni prosjaci zapravo jako dobro zarađuju, barem u većim gradovima. Nije teško napraviti matematiku, uostalom i ja sam, ponesen društvom, jednom davno kao mlađi punoljetnik u životu "esorirao" ("E, sori, imaš kunu?") i za pola sata zaradio upad u disco & cugu.
Centar zagreba nudi tisuće ljudi dnevno. Brzina obrade može biti prosječnih 100 ljudi na sat, i to kad bi se radilo ležerno....pitaš, pospikaš, zakuneš se u tuđe zdravlje, sreću, pokupiš lovu, odzdraviš itd. U prosječno radno vrijeme i jedan ležeran dan šetnje po centru ZG-a, dakle barem 1000 ljudi. Da svaki peti čovjek dadne 2 kune (omjer ovisi o profesionalnosti prosjačkog nastupa), to je 400 kn dnevno. Puta 20 radnih dana (i da ne rade subotom i nedjeljom, a rade) = 8 000 kn mjesečno. Bez poreza i daća.

Ovo prilično odgovorno tvrdim jer znam i nešto priča o tome. Jedan poznanik, konobar, išao je jednom kući i presrela ga je, hodačima po centru možda poznata, više je ne vidim, jedna starija sijeda prosjakinja. Stalno je furala barem pet vrećica u rukama i prilično agresivno/oodlučno klimatala cestom, uvijek komentirajući sumu koju ste iskrcali, pa i protestirajući, onako nakriviši glavu u nevjerici "zar samo toliko". I tako, pošto su se znali jer je često dolazila i u njegov birc, riječ po riječ i ponudi joj on 50 kn samo ako mu pokaže koliko novaca trenutno ima u džepovima. I ova ni pet ni šest, izvadi snop novčanica, koji je, kune se on, prelazio dnevni utržak koji je on obično na kraju dana brojao. dobro, žena možda nema osobnog bankara, pa uštedu drži uz sebe....

Jedan od frendova živio je u Dubravi u kući pored jedne obitelji. Normalna, regularna obitelj s dobrim autom, kućom katnicom, dvoje djece i brižnim ocem. Koji bi jednom mjesečno izašao iz kuće, u uniformi, tj. u izlizanom odijelu, sa starim koferom u kojem je nosio nekakve loptice i gadgete i išao vlakom u Njemačku po sajmovima. Isključivo je operirao tamo, na sajmovima prevrćući loptice, izvodeći nekakve jednostavne mađioničarske trikove i glumeći dobroćudnog losera. Da se ne lažemo, tehnički gledano i on je bio prosjak. Samo je varirao točku, malo korigirajući ciljanu grupu. I dobro zarađivao od istog.

Što otvara pitanje one rubne skupine koji pokušavaju dočarati da zapravo nisu prosjaci, poput fektaroša za lažne lijekove, mladih radno sposobnih žena koje zlostavljaju svoju mladunčad nosakajući ih satima po hladnoći i fektajući kune a conto njih ili onih gluhonijemih koji po stolovima u bircevima ostavljaju plastične mini-igračke ili upaljače s papirićem na više jezika o tome kako su gluhonijemi i iskanjem dobrovoljnih priloga zbog te činjenice. Mislim da bi se prvenstveno gluhonijeme osobe koje rade i uklopljene su u društvo, pobunile kad bi im takav, koji zapravo pogoduje svojevrsnim društvenim predrasudama o njima, stavio plastišu na stol.

Ili dvije nevjerojatne cure koje sam vidio u jedno ljetno popodne i unatoč tome što je klišeizirani scam, u sebi aplaudirao na izvedbi. Obje atraktivne, u minicama i sređene kao da su izašle iz provoda u Pashi, stajale su kraj knjižnice Bogdan Ogrizović u čiji sam izlog buljio. I onda čujem kraj sebe zavjereničko šuškanje: "ovaj, ovaj, idemo, ti si na redu". Znatiželjan kakav jesam, stao sam da motrim na koga misle. U našem pravcu išao je đilkoš od cca 30-ak godina, u skupom odijelu, oličenje vlasnika nekog mutnog obrta. I one ravno na njega. Jedna pridržava drugu ispod ruke, a ova se drži za glavu i posrće, cice poispadale iz dekoltea. Naćulih uši.
"- oprostite, ne bi vas zaustavljale da nije frka, možete li nam pomoći?"
Đilkoš se obasjao sućuti i mogućnošću da ispadne mini-heroj dvoma komadima. Odmah gasi mobitel i prilazi nevoljnicama.
"- ma samo recite što treba"
"- Frendici mi je mučno, treba platiti punu cijenu za lijek, a ponijele smo samo novac za kavu u gradu. Treba nam točno 90 kn, možete li nam pomoći?"
Đilkoš je doslovce izvadio ekvivalent 50 EUR ("nemojte ni slučajno davati kusur") i još se ponudio voziti doma. A one, uz skrušeno zahvaljivanje i kurtoaziju da "hvala na brizi, bit će sve u redu" ga lijepo otpravile i krenule preko puta u ljekarnicu. Kako je sucker zamaknuo iza ugla, one se lagano iskrale van iz ljekarnice i krenule prema Cvjetnom tražeći novog testosteronskog naivca.
Mislim, skidam kapu. Da ih nisam vidio i čuo prije njihove zasjede, nasjeo bih na priču.

Doduše, ima tu i profića koji koriste valjda privremenu zaslijepljenost i dekoncentriranost običnog prolaznika, jer npr. jedna mlada i gipka Romkinja (vidio sam je kako praši pred policijom, mogla bi odmah u atletsku repku Hrvatske),godinama je po pješačkoj zoni glumila doslovce staricu, pognutu i ultra-tresuću od valjda, nekog zamišljenog Alzheimera. Zabarikadirala bi se duboko u crnu maramu da se ne vidi lice, tabani crni od prašine, ruke također, a tresla se stvarno kao prut na vjetru, što je potpuno odvlačilo pažnju prosječnog prolaznika, koji ne stigne malo bolje pogledati. I uspijevala. Novčanice su samo letjele oko glave.

Svirače po cesti zaista ne bih nikad stavio pod prosjake. Ne bi ni Esorije, iako znaju bit napasni. No, ima onaj jedan čiča u Jurišićevoj koji nevjerojatno iritantno cvili violinom. Mislim, i to je talent, uspijeti iz violine iscijediti ama baš svaki ton tako da ispili neku osjetljivu moždanu gangliju. E takve bih, koji kao da glume da znaju svirati, pridružio gornjim prevarantima. I sam Princ, koliko god volio ulične svirače i stajao pred njima satima plešući i pljeskajući, od ovog bježi kao vrag od tamjana.

- 08:43 - Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.01.2008.

Uobičajene zablude

Ništ' važno, naletih na zanimljivu stranicu o mini-mitovima, koje sam i ja čuo papagajski ponovljene od stotina ljudi. Pa da se podijeli....
http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_misconceptions

Onu mantru o tome da "koristimo samo 10 % mozga" sam najčešće dobivao, u svim kontekstima. Nažalost, ljudi - pušiona. Slična stranica, malo detaljnije:

Neke stvari niti nisam znao, npr. da Napoleon i nije bio nešto nizak, oko 170 cm, što je čak i više od prosječnog Francuza 19. stoljeća.

Zanimljivo je i da okuse kusamo cijelim jezikom i da nema područja jezika posebno senzibiliranog za maminu turšiju ili Daljipijeve sljastice.

Ili da brada i dlake NE rastu jače od brijanja, kao i da koale nisu medvjedi.

A sad, tvrde i da voda u moru i jezerima nije plava samo zbog refleksije (pače, da bolje propušta crvenu), nego i zato što JEST plava.

Ima i ono malo novije zrnce za razgovor uz kavu kaj sam čitao po internetu, iako je "vijest" stara....Berlinčani 1963 nisu Kennedyev "Ich bin ein Berliner" shvatili kao "ja sam kobasica" - jer u Berlinu ionako za tu klobasu ne vele "Berliner".

Jednan štiklec valjda svi koji su čitali tu knjigu zapravo znaju, no Biblija nigdje ne spominje jabuku, nego voće. Ipak, Englezi su u srednjem vijeku pod "jabuka" podvodili svo voće. Pa se vjerojatno kulturalno-pomodarski uvriježilo (kao ono grozomorno skidanje podvezice zubima na svadbama....)

- 10:14 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.01.2008.

Što sve (ne)moramo

Da nema društvenih pravila igre, ponašanja i etikete, odosmo u barbarizam, tako neki barem tvrde. Ima tu i stvari koje uopće nisu nužne i ne bi civilizacija propala niti bi zbog takvih efemerija trebali patiti postojeći međuljudski odnosi ali se ipak "moraju" ili "podrazumijevaju". Barem u našem društvenom kontekstu. Ima tu i podosta tihog trpljenja, a pogotovo govorenja jednog i mišljenja drugog. No, to je cijena koju plaćamo jer želimo općiti "s ljudima".
A s "ljudima" jednostavno moraš biti taktičan, imam dojam (i po sebi) da su svi postali nešto jako osjetljivi ako ne igraš po uvriježenim kanonima društvene igre.

Dežurni Avarin je spakirao kofere i zbrisao iz Zagreba živjeti u jedan od pitoresknih gradića županije koja okružuje grad. Time je najomiljeniji Ugar dobio i svoj "mir", kojeg danas svi počesto zazivamo kada nam se užare mobiteli a obveze koje preko njih preuzimamo stisnu obruč. Živjeti u drugom gradu zapravo je odličan izgovor da si dovoljno daleko, ako ti se ne da ići na famozno "piće". Krivi su i mobiteli, kao što sam rekao. Danas si uvijek dostupan uz njih i svi to i očekuju od tebe. Ako se nisi javio na mobitel, prvo pitanje od osobe koja te zvala (prije nego jel sve u redu sa zdravljem) obavezno je:
"Zvao sam te neki dan na mob, što se desilo? Nisi se javio / nisi bio dostupan / bio ti je isključen / pa kaj se ti ne javiš na mobitel?!"
Taman kad pomisliš da je toj osobi gorjela kuća, on obično svečano objavi da je mislio da se vidite "na kavici" ili da te pita je li kod tebe slučajno zaostala njegova singlica Ljupke Dimitrovske iz 1977.

Osim što se moramo javiti na mob, uz to je vezan i famozni odgovor koji se najčešće daje u slušalicu na pitanje zazivatelja "Bok, jel' smetam, jesi li u gužvi?"
- "Ma ne, reci..."
Nikada ne odati da te netko probudio, pogotovo da zapravo i smeta, jer upravo odštemavaš glavni električni vod u kući ili npr. držiš zadrekanu pelenu u ruci a mali ti se sa smeđom guzicom penje na vrh glave. To je nepristojno reći.
Jednom sam nazvao tatu i probudio ga valjda iz najdublje REM faze, ali na telefon se MORAŠ javiti ako zvoni, pa je tako i on potaknut zvonjavom u bunilu isplivao na površinu svoje snomorice, a razgovor je tekao ovako:
"Daaa..." /glasom koji odzvanja iz najdublje jame Hada/
"Bok tata, jel' smetam, jesam te zbudio?"
"Mhneeh....reci.."
"Gle, mislio sam te pitati...:" /najednom se čuje tupi udarac/
"Tata?"
Tišina.
"Tata?"
Tišina, isprekidana ritmičnim disanjem s druge strane/
"Tata?!" /već uznevjerenim glasom/
"Mmhh...grmpljlj.... kaj se desilo?...Što radim na podu?...kako sam uopće dospio na pod??"
Čovjek se onesvjestio od vjerojatnog pada tlaka uzrokovanog naglim buđenjem i skakanjem do telefona, ali i u trenutku kad je valjda već klizio prema podu, neće majci (pa makar niti rođenom sinu) priznati da sam ga deranžirao. Blažena etiketa.

Ali to s telefonima je banalan primjer. Mnoga su ostala, povijesno utemeljena zlatna pravila, za čije izvrdavanje možeš završiti na crnim listama...tek npr. neki koje na prvu ruku vadim.:

- Ne reći da ti hrana koju ti netko skuha ne valja, čak niti da fali malo soli. Nikada.

- Ne reći da ti nečije dijete nije preslatko ili simpatično.

- Ne reći da ti se nekud s nekim ne ide. Smisliti izgovor. Jer bolje je lagati. Oni vještiji ga imaju već spremljenog. Roditelji se izvlače na djecu, zdravi da su zapravo bolesni, oni bez obaveza da eto baš iznenada imaju jednu Neodgodivu.

- Ne se smijati na sprovodima!

- Ne reći šefu što ga ide. Radije zamišljati da mu glavu koristite kao boksačku krušku, dok ravnomjerno klimate glavom i bilježite njegove/njezine veleumne misli u rokovnik

- Nikad ne komentirati ako netko u društvu ima periku.

- Ne zvati telefonom u vrijeme Dnevnika.

- Ne prelaziti na "TI" usred razgovora, makar ni omaškom. Niste zajedno ovce pasli.

- Nikad ništa ne pokupiti s poda (nekmoli strpati u usta) ili neki antikvitet sa smeća - dok god drugi gledaju.

- Praviti se u društvu da ne vidite da se netko oblio kao prase & dosadan je kao stjenica i učtivo konverzirati s njime, trpeći ruku oko ramena i zadah na uhu.

- Ne priznati da je seks bio bez veze.

- Dame ne pitati za godine i kilažu. That's personal.

- Niti ikada priznati za kog ste glasovali. That's personal, too.

- Pokriti usta rukama dok zijevaš, jer pogled u tvoje zube i ždrijelo je toliko neprirodan i degutantan da zapravo nisu dio tvog tijela, nego tek zastrašujući dodaci istom, grotlo mistične tmine u koje se ne smije niti pogledati jer bi sugovornik spržio oči. Kao da normalnije od tog postaje kad odrasli muškarci u tangama šetuckaju po plaži....

- Gledati U OČI dok se kucaš čašama!

- Poljubiti se dvaput, jer "tri put se ljube Srbijanci"

- Uvijek suflirati starcima i trpiti kvocanje, dozvoljeno je tek se taktično izvlačiti iz njihovih perpetualnih savjetodavnih stupica.

- Ne odbijati pozive na svadbu & krstitke & barem "dođite vidjeti dijete" - pa makar i od vanbračnog unuka stričevićeve polusvekrve.

- Ne počinjati rečenicu s "JA" na prvom mjestu. Magarac. Umišljenko. Samoživo niže biće.

- Kumstvo se NE ODBIJA! Never. Ever.

Rijetki su društveni izopćenici koji gore navedeno blatantno krše. To su ljudi debelog oklopa i veselo spremni na život isposnika u pustinji. Kum Ico, koji svake noći spava hladnokrvnim snom pravednika, valjda je sve gore navedeno (i večkratno) prekršio, a pride neće propustiti prigovoriti u društvu da je netko "dosadan" ili da se loše obukao. I unatoč tome si je priskrbio krug prijatelja, dobar posao i vjernu suprugu. Ergo, "moramo" li baš sve to (i drugo, koje ne spomenuh) ili smo ponekad Pavlovljevi peseki?

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

- 09:51 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 08.01.2008.

Dječji rad 2

Mijenjam tezu iz prošlogodišnjeg blogovskog grintanja o dječjem radu....jer, let's face it:
Roditelji su često umorni. Zato bi svaki dvogodišnjak ipak trebao znati kako im olakšati život. Ne bi li bilo lijepo da se u maglovito zimsko ujutro samoinicijativno uputi za vozačko sjedalo i zazove:
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

A poslije posla ponudi
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Pa nakon dobrog ručka otrči oprati suđe i veselo očisti lavabo
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

A nakon što se sam dobro nasanjkao
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

odluči majci malo pomoći usisati
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

i usput se sjeti pomesti i dvorište
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

A neprocjenjiv je osjećaj kada uvečer u smiraj radnog dana, uz logorsku vatricu Vaš dvogodišnjak umornom ocu na uho odsvira set best of-a Ibrice Jusića...
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

laze

Ah... gdje je sada glasnogovornik Virovitičkog gradonačelnika da vas uvjeri da ove fotke u sebi nose izrečene istine?

- 08:10 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.