Love sucks
petak , 06.01.2017.
Zaljubimo li se svijet gledamo kroz prizmu duginih boja, ali ravnoteža je posljednja riječ koja nam pada na um. Zašto balansirati kad nas trese ljubavna groznica? Osjećamo kako možemo istrčati maraton, oboriti rekord Blanke Vlašić ili bez letjelice odletjeti u svemir. Pa ako ne nešto od toga, a ono barem popeti se na vrh obližnjeg drveta.
Ipak, zaboravljamo kako samo par koraka dijeli dobru vilu Ljubav od njene zle sestre Mržnje. Paradoksalno je i to kako Ljubav može početi kao netrpeljivost, pa čak i kao mržnja. Jednako tako Ljubav može i završiti kao mržnja čime se zatvara puni krug. Ljubavnu kemiju možemo osjetiti i prema nekome tko nam je donedavno išao na živce, a prema nekoj dragoj osobi možemo odjednom ostati hladni. I dok se kod prijelaza iz netrpeljivosti ka romansi nazire sretan kraj, kad nestane ljubav završeci nisu bajkoviti. Nevolja je u tome što rijetko kada veze umiru obostrano - najčešće se prvo ohladi jedna strana, pa druga ostane kratkih rukava, kao da joj je netko zabio nož u srce. Nakon pokojeg paketića papirnatih maramica i ponešto razbijenog suđa, uravnotežene osobe će progutati knedlu i krenuti dalje, ali kad su u pitanju emocionalno nestabilne osobe, situacija nije tako jednostavna.
Internet je mjesto gdje opsesija nailazi na plodno tlo. Pa je tako tehnologija omogućila svim psihopatima da nađu mjesto za okupljanje, najčešće pod profilom koji se krije iza nekog nicka. A najgore u svemu je što nikad ne znamo tko se krije iza kakvog profila i koliko tko profila odnosno nickova ima, pa tako zapravo ne možemo biti sigurni u osobu s druge strane virtuale. Jer sigurnost je ono što, htjeli to priznati ili ne, traži svaka osoba, pa i psihopat. Te to tako u virtualnom svijetu izaziva prvo, znatiželju, kasnije želju, a na kraju opsesiju, opsjednutost, sve u želji da se sazna tko zapravo stoji iza kog nicka. I ako ga već ne možemo identificirati imenom i prezimenom, slikom, adresom i podacima o toj osobi, pokušavamo ga spojiti s nekim drugim nickom. Ponekad sa sličnim, a ponekad s oprečnim, ali uvijek s nekim tko nas već od prije opsjeda.
Opsesija je bolest emocionalnih i labilnih osoba. U realnom životu će na njih okolina možda i gledati blagonaklono, jer su, recimo, one žrtve nesretne ili neuzvraćene ljubavi. No to vrlo često i nije tako. Jer osobe s opresivnim poremećajem (anaksioznost) zbog nemogućnosti rješavanja vlastitih emocionalnih problema iz realnog svijeta traže supstituciju. A virtualni svijet je više no idealna supstitucija. Pa u tom svijetu oni vrlo često preuzimaju ulogu lovca, ulogu potpuno suprotnu od one koje imaju u realnom svijetu. I tako kao lovci traže žrtvu, metu na kojoj će se iživljavati. No, istovremeno uz metu žrtva je za njih redovito i subjekt opsesije. Pa tako, u nemogućnosti ubojstva u realnom svijetu, koje je zakonski kažnjivo, opsesivne osobe sebi kao cilj daju zadatak: napraviti virtualno ubojstvo. Jer ono, osim što ostaje nekažnjeno (barem u većini situacija), u glavi opsjednute osobe predstavlja jedini logični kraj (neuzvraćene) ljubavi ili komunikacije.
No osim te vrste opsjednutosti, postoji i druga vrsta opsjednutosti. A to je nekog ili neke uvjeriti u svoje vlastite ideje odnosno, općenito u svoje stavove i nazore, koji su eto, jedini ispravni. Predložak u ovom slučaju isti je kao i kod neuzvraćenih ljubavi. U realnom svijetu kod takvog pokušaja uvjeravanja ljudi takvoj osobi istog trenutka okrenu leđa ili zalupe vratima. Pa tako te osobe ostaju same i neuslišane. No što je s opsjednutošću u virtualnim svijetom? U njemu takva osoba nalaze razne profile od kojih su joj neki slični, pa tako ta osoba vrlo lako, neusporedivo lakše nego u realnom svijetu nalazi istomišljenike ili barem bliskomišljenike. Nakon toga slijedi klasika, pojedinci se povezuju, razmjenjuju misi i informacije, analiziraju, dekodiraju, stvaraju grupu. I kad se ta grupa stvori, oni kreću u napad kakav u realnom svijetu mogu samo sanjati, jer ako bi ga pokušali vrlo brzo bi završili s one strane brave. Ponekad sami, a ponekad u grupama, organizirano i nekažnjeno, vrlo često brutalno i sadistički (i šala može biti brutalnost, odnosno sadizam) iživljavaju se nad onim ili onima koje su, iz nekog razloga, ponekad ideološkog – svjetonazorskog, a ponekad emocionalnog odabrali kao žrtvu. Stara je to igra lovca i lovine koja postaje tim izraženija i okrutnija, čim su njeni sudionici, lovci, u realnom svijetu više marginalizirani i osamljeni što znači da su obično puni emocionalnih krahova zbog nemogućnosti ostvarivanja ljubavi, priznanja, pažnje i autoriteta. Zato lovina takvim osobama u virtualnom svijetu postaje osoba ili osobe koje imaju sve što ove nemaju, i to u stvarnom, ali i u virtualnom svijetu.
Opsesija nekom osobom nije ljubav baš kao ni što opsesija nekom idejom ili svjetonazorom nije znak stvarnog prihvaćanja te ideje. U svakoj opsesiji do izražaja dolazi prvenstveno sebičnost. Opsesivna osoba u realnom svijetu, ako ima partnera, ne mari za potrebe i želje svog partnera, ponajmanje za njegovu slobodu. Jedina želja takve osobe je smjestiti tu drugu osobu u kavez gdje ga nitko neće moći dotaknuti. Primjer toga je film Helenina kutija, bizarno djelo Jennifer Lynch koji govori o čovjeku koji je svojoj zaručnici amputirao obje noge kako bi ona mogla biti samo njegova. A takvih slučajeva u realnom svijetu zaista i ima. Sličan predložak je i u slučaju opsesije idejom, odnosno svjetonazorom. Situacija zatvaranja one druge osobe u kavez gdje će je prva osoba moći ideološki preodgajati u današnjem je svijetu, koji je pretežno demokratičan, neostvariva. To je bilo moguće u nekim prošlim vremenima gdje je upravo totalitarizam uspijevao ili barem pokušavao ostvarivati takve, blago rečeno, nakaradnosti. Za razliku od realnog svijeta, u virtualnom svijetu, takve su mogućnosti preodgoja još manje moguće. Jer svi mi u njega dolazimo kako bi promovirali svoje ideje, kako bi promovirali sebe, a ne da potpadnemo pod tuđi utjecaj. No, za razliku od stvarnog svijeta gdje je to nemoguće, u virtualnom se svijetu mogu izgraditi kutci za pokušaje ideološkog preodgajanja. Jedan od tih kutaka je upravo blog, jer ... Blog ima svoje urednike i administratore, ima svoje top liste, ima svoje naslovnice. Blog može osigurati popularnost i time ispuniti ispraznost stvarnosti realnog života. Pa je tako blog zapravo idealno sredstvo za provođenje torture, obično organizirane grupe koja drži kontrolu nad svim nabrojanim alatima i iživljava se nad svim ostalima koji nisu dio te grupe. Ovo naročito vrijedi u slučajevima iživljavanja nad “ideološkim“ protivnicima, posebno nad onima koji su spram njih u svakom pogledu superiorni. Ipak, koliko će ta tortura na kraju uspjeti ostaje upitno, jer ... Netko će se možda sakriti i okrenuti “bezopasnim“ temama, no uvijek postoje oni koji neće ustuknuti. Pa tako u posljednjem slučaju dolazimo do nečeg što smo već spomenuli, dolazimo do organizirane hajke.
No sve te igre, pogotovo one u virtualnom svijetu, na kraju obično urode svojim kontraefektom. Jer ono o čemu opsesivna osoba ili osobe ne razmišlja odnosno, ne razmišljaju, jest činjenica kako ni ljubav ni povjerenje, a još manje uvjerenje ne ide na silu i kako bez obzira na svu moguću agresiju nikog ne možete natjerati da nas voli ili da vas sluša odnosno, da vam se divi. Jedino što možete je natjerati drugu stranu da vas zamrziti ili još gore, jer mržnja ide uvijek u paru s ljubavlju, da vas ignorira. A ignoriranje ne ide u paru s ničim ostalim. Pa tako ignoriranje postaje najjače oružje “samoobrane“ i to bez obzira kome sve na društvenoj mreži, na nekom portalu, oni drugi slali mejlove koga treba ignorirati i izbjegavati, a koga treba komentirati ili se s njim virtualno “družiti“.
Oznake: love sucks
komentiraj (7) * ispiši * #
