Jasenovac - zločin nad Hrvatima
srijeda , 26.04.2017._620x0.jpg)
lijevo: Dobrica Ćosić; desno: Josip Broz
Što kaže Dobrica Ćosić, srpski političar, pisac i akademik, koautor Memoranduma SANU i jedan od ideologa modernog velikosrpstva:
“Mi (srbi) lažemo da bi obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.“
Branko Lustig na komemoraciji u Jasenovcu 22. travnja 2016.
Jasenovac je vječna tema svih srpskih Četnika i domaćih Hrvatskih izdajnika (jugo-naci-fašista odnosno “antifašista“)
Srpski zločini nad Hrvatima započeli su 1918 godine. Trajali su od prvih dana Trojedine Kraljevine SHS, pa do sloma Kraljevine Jugoslavije 1941. Nastavili su se u prvim danima NDH i trajali su sve do njenog sloma 1945. Nastavljeni su i od kraja WW2 do 1948, odnosno, kasnije sve do sloma SFRJ, a i dalje, do kraja 1990ih kad je Republika Hrvatska uspostavila kontrolu nad današnjim granicama. Srpski zločini nad Hrvatima trajali su gotovo 90 godina i ostavili su dubok ožiljak na hrvatskom nacionalnom biću.
Povijest uči kako niti jedan vanjski neprijatelj ne može uspjeti bez Pete kolone. Petokolonaše u Hrvatskoj ovaj blog često spominje pod nazivom jugo-naci-fašisti. Njihovi zločini nad Hrvatskim narodom započeli su istovremeno s kasnijim srpskim odnosno, oni su im prethodili. Dana 5. prosinca 1918 po zapovjedi komesara zagrebačke policije Grge Anđelinovića (djeda Vesne i Zorana Pusića) nad pripadnicima Kraljevskog Hrvatskog Domobranstva (25. i 53. domobranske pukovnije) koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu bez izjašnjavanja volje ili davanja suglasnosti Hrvatskog naroda. Bila je to reakcija na proslavu ujedinjenja koju su jugounitaristi organizirali na Trgu i krvavi početak progona svih protivnika novo stvorene Trojedine Kraljevine SHS, posebno Hrvata. Među mnogobrojnim izvorima, objektivnosti radi, ovdje se navodi jedno Britansko izvješće iz tog razdoblja.
O tome kako je nakon propasti NDH, druga, komunistička Jugoslavija započela sa zločinom u kome je likvidiran svaki sedmi Hrvat na ovim stranicama je već pisano i nema smisla to ponavljati. Jednako, tako i o političkim ubojstvima i kaznenim progonima Hrvata u svim poslijeratnim Jugoslavijama. U tom zločinačkom smislu su svi zločini koje su tijekom Domovinskog rata počinile srpske postrojbe i lokalno stanovništvo takozvane "SAO Krajine", koje je u kolovozu 1995 upravo zbog svog manje više kolektivnog sudjelovanja u njima napustilo Hrvatsku.
Broj stradalih Srba u NDH tijekom WW2 moguće je procijeniti usporedbom rezultata popisa stanovništva prije (1931) i poslije (1948) WW2. Na tom je području današnje Hrvatske i BIH (Boku Kotorsku i Srijem koji su povijesno oduvijek bili u sastavu Hrvatske, oboje s većinskim Hrvatskim stanovništvom, komunisti su nasilno 1945 anektirali Srbiji odnosno Crnoj Gori) godine 1931 popisano 1.790.000 Srba, dok ih se je Srbima godine 1948 izjasnilo 1.829.000 osoba. Uzme li se u obzir “tvrdnja” kako je u WW2 na području NDH poginulo 700.000 odnosno 1.700.000 Srba, bez prirodnog priraštaja, iseljavanja i migracije, na tim bi područjima 1948 bilo 1.090.000 odnosno Srba, gotovo da ih uopće ne bi bilo, ostalo bi ih 129.000.
Zato se opravdano postavlja pitanje gdje je “nestao” toliki broj Srba i kako je moguće prirodnim prirastom u prve tri vrlo teške poratne godine u Jugoslaviji nadoknaditi toliki manjak stanovništva? S druge strane, dokazano je kako su se navodne žrtve koncentracijskog logora Jasenovac (koji to uopće nije bio, već je bio logor sasvim druge namjene i primjene o čemu u nastavku prema knjizi Marijane Cota: “Slučaj Šakić: dezinformiranost ili zlonamjernost“) može opravdano sumnjati i zato što je već dokazano kako su navodne žrtve do 6 puta navođene na listi žrtava ili osoba koje nikada nisu bile prijavljene u selima, gradovima ili općinama odakle su oni navodno bili, te kako iste čak ne postoje ni u crkvenim pravoslavnim dokumentima.
Prometna zadruga srpske obitelji Bašić (ciglana, tvornica lanaca, pilana, ...) započela je djelovati kao radni logor krajem 1941 kada su započeli radovi na nasipu u kojim aktivnostima je sudjelovalo i lokalno stanovništvo. Većina tadašnjih zatvorenika radnog logora Jasenovac bili su Hrvati, a u pogonima je radilo i lokalno stanovništvo iz Jasenovačke okolice. U ožujku 1942 iz Jasenovca je otpušten Vladko Maček koji je u međuvremenu tamo dospio, te je kao posljednji Hrvat prebačen u kućni pritvor. Najveće strahote Jasenovca zapravo su bile jame: četničke i partizanske koje se nalaze na suprotnoj obali Save i nemaju veze s logorom Jasenovac. Po završetku rata jedna od funkcija s kojom je lansirana “legenda“ o Jasenovcu bila je prikriti partizanske zločine na Bleiburgu i širom zemlje, kao i masovne poslijeratne likvidacije širom BIH, Hrvatske i Slovenije uključujući i sam Jasenovac. Naime, u Jasenovcu odnosno oko njega, s druge strane Save, ukopane su mnoge žrtve komunističkog režima. S obzirom na to da mnogi ljudi ne znaju prirodu nastanka NDH, veličanjem Jasenovca kao najvećeg stratišta relativizira se i odgovornost Talijana i Nijemaca za Holokaust. Jedan od ciljeva prijepora oko Jasenovca je i produbljivati jaz između Hrvata i Židova. Polemiziraju li Hrvati oko Jasenovca, oni su u pravilu izloženi najgrubljim napadima i to mnogo gorim od onih koji su bili kad je Bruno Kreisky, Austrijski političar: Židov, ministar inozemnih poslova i kancelar Republike Austrije) s dokazima napao je Simona Vizentala da je Nestbeschmutzer (onaj koji prlja vlastito gnijezdo). Jer, Simon Vizental je dokazano tri godine bio tajni suradnik Gestapa. Usudi li se u Hrvatskoj netko tako nešto slično izgovoriti bilo kome? Jer, samo za primjer, u oružanim snagama NDH bilo je 170ak časnika i dočasnika koji su bili deklarirani Židovi. Jednako čitav tisak u NDH je za čitavo vrijeme njenog postojanja bio kontroliran i njime su iz NDH upravljali vlasnici - Židovi.
Milko Riffer u svojoj knjizi “Grad mrtvih: Jasenovac 1943” u izdanju Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946 (knjiga je po objavljivanju odmah bila zabranjena) navodi 2500 do 3000 zatvorenika koji su sveukupno prošli kroz radni logor Jasenovac.
“Prva jugoslavenska komunistička komisija 1945 je počela iskapanje i utvrdila samo 55 žrtava nakon čega je iskapanje prekinuto. Unatoč tomu, brojka vrtoglavo raste, do ne znam kojega broja. Nameće se sljedeće pitanje. Gradina je na desnoj obali Save. Na lijevoj obali je naselje Jasenovac i industrijsko područje - Ustaški radni logor. Tu nije bilo mjesta za grobove. I zato, kad se istražuju grobovi i grobišta ide se na desnu, bosansku obalu ... Tamo su načinjeni avionski snimci humaka, kojih je jako puno. Tamo je bilo više tih snimanja, ali su iskapanja redovito prekidana, jer bi iskopali domobranske cokule, ženske štikle itd. - dakle to nisu žrtve Ustaškoga logora, nego - Partizanskoga! I zato su iskapanja prestajala, a o nalazima se šutjelo.” navodi isusovac prof. dr. Vladimir Horvat u intervjuu za Hrvatski fokus 27.5.2005..
No cilj stostrukog uveličavanja broja logoraša nije bila samo ratna odšteta koju je Titova Jugoslavija pokušavala naplatiti Njemačkoj. Zapravo, licitiranje s brojem smaknuća započeli su Englezi objavljivanjem svoje procjene o dvadesetak tisuća žrtava, odnosno zastrašujućih pedesetak smaknuća dnevno za vrijeme aktivnosti logora, a što je fantazija. Srbi pak u pravilu svoje stradale množe s tisuću, dok Hrvatski "znanstvenici" udaraju deset posto na četničku propagandu. I tako, sve dok se polemizira oko stvarnog broja žrtava, žrtve ostaju u drugom planu i služe potrebama, planovima i nakanama politike, prvenstveno antihrvatske, pri čemu se istina i patnja zlorabe za ono za što nikako ne bi smjele. Pa tako žrtve postaju obična statistika, a netragom nestaju statističko-demografski pojmovi kao što je stopa rasta ili biološki gubitak. A za to vrijeme imali smo pokolj kod Bleiburga. Imali smo Križne puteve. Imali smo masovne egzekucije “osloboditelja” u prvim danima “oslobođenja“ od “okupatora“ još krajem 1944 i početkom 1945 odnosno krajem rata širom BIH, Hrvatske i Slovenije. Imali smo i masovni egzodus vojvođanskih Nijemaca. Imali smo iseljavanje Hrvata i Talijana iz Dalmacije i progon Talijana iz Istre. Proživjeli smo i poslijeratno masovno iseljavanje većine preostalih Židova. Jednako, imali smo i umiranje zbog starosti, bolesti i gladi, za vrijeme i poslije rata. Ali zbog potreba interpretera Jasenovca načinjen je žrtvoslovni nered.
Recimo u staroj Poljičkoj Republici, pa je u tom smislu zanimljiva reakcija Josipa Kljaković Šantića na sramotni popis Saveznog zavoda za statistiku iz 1964. godine:
"Otkrio sam da je 75 žrtava četničkog zločina u Gatima stavljeno na popis kao da su žrtve Jasenovca, kao i 63 Čikeša iz Žeževice, poginula od četničke ruke. U Matičnom uredu Žrnovnice pronašao sam 30 mještana koji su poginuli za vrijeme Drugoga svjetskog rata kao partizani, no i njihova su imena uredno unesena na popis žrtava Jasenovca. Monstruoznost te podvale ide dotle da su čak i civili koji su umrli u zbjegu u El Shattu stavljeni na Jasenovački popis."
Protestirali su tako i mještani Siverića zbog stavljanja na popis njihova 42 sumještana, pokopana na mjesnom groblju, a našlo se na popisu i danas živih Siverićana. Od 218 mještana Solina koji su poginuli u borbama, strijeljani ili umrli od ranjavanja, njih 173 dodano je na Jasenovački popis.
Jasenovac, ljeto 1942., žene i djeca u zbijegu s Potkozarja
Nadalje, valja se prisjetiti "najgoreg razdoblja Jasenovca". Radi se o ljetu 1942 nakon što su Ustaška vlast i Srpski predstavnici pregovarali oko smirivanja stanja na terenu (pa su oni od tada praktično gotovo sve do kraja rata zajedno čuvali željezničku prugu prema Beogradu i onu prema Banja Luci u područjima gdje je mirno živjelo lokalno Srpsko stanovništvo). A to nije odgovaralo Saveznicima, niti Talijanima, pa su Partizani prebačeni s "talijanskog" zimovanja u zapadnu Bosnu. Partizani su u zapadnoj Bosni činili masovne pokolje uključujući i onaj pojedinačno najveći, pokolj u Prijedoru (koga su kasnije “Antifašisti” pripisali Ustašama) i tako prisilili Nijemce na reakciju. Pokrenuta je ofenziva na Kozaru. Tito je samo ponavljao već potvrđenu partizansku taktiku: zakuhaj, pa natrag pod Talijansko okrilje u Istočnu Hercegovinu. Posijao je strah na sve strane, a onda kukavički pedeset tisuća izbjeglih žena i djece ostavio na milost nacistima. Djeca odvojena od roditelja upućena su na logorske ekonomije koje nisu imale nikakve resurse za takav prihvat. Njemački TODT je majke i djecu upućivao i na rad u Njemačkoj, a koga su preživjele samo one mlađe i zdravije. I tako je nastao sveopći kaos koji se pripisuje središnjem logoru u Jasenovcu a djeca su prolazila pakao. Na sramotu Titu i "Antifašistima" reagiralo je Ustaško Ministarstvo udružbe (MU) i preuzelo 3067 izgladnjele djece iz ekonomija Jablanca i Mlake, te ih otpremilo u Zagreb i Sisak. U široj akciji ustaškog MU sudjelovali su Hrvatski Crveni Križ, Odbor narodne pomoći, Caritas Zagrebačke nadbiskupije, učenice škole za medicinske sestre i nebrojeno mnogo građana Zagreba, Siska i Jastrebarskog.
Prema dostupnim saznanjima na taj je način zbrinuto desetak tisuća djece. Djeca su raspodijeljena u bolnice i dječje domove, a ovisno o njihovom zdravstvenom stanju i u zagrebačke obitelji. Zapravo, prva masovna smaknuća u Jasenovcu počinjena su tek po završetku WW2 i to u njegovom komunističkom pogonu, uglavnom od 1945 pa do 1948, dok je sam logor trajao do 1951. A za to vrijeme poslijeratna protuhrvatska “antifašistička” propaganda primitivno je tvrdila kako su zagrebačke obitelji tražile od djece da prilagode svoj izgovor. Pa tako, “antifašisti” nikako da odluče što je njihova glavna teza: /1/ djeci nitko nije pomogao ili /2/ njihov bosanski naglasak iritirao je zagrebačku gospodu?
Zasebna civilizacijska vrijednost pripada Proboju. Dana 22. travnja 1945 dio logoraša odlučio se na pokušaj bijega odnosno, proboja iz logora. Prema nekim tvrdnjama od 1600, prema tvrdnjama drugih od 600 zatvorenika/logoraša, samo 107 ih je preživjelo proboj iz Logora i svega 11 od ukupno 176 logoraša iz Kožare. Svi ostali su, prema njima, ubijeni prilikom napuštanja logora. Deset dana po Proboju u Jasenovac ulaze streljačke čete 1. bataljuna 4. srpske brigade 21. NOB udarne divizije. Njihovi izvještaji govore nešto sasvim drugo: svega nekoliko pronađenih leševa i jedan svježi humak, a ni riječi o stotinama leševa niti o svježim grobnim humcima. U svakom slučaju, povodom Proboja događa se nešto sumnjivo. Krivotvorina ili ... ?
Upravo je žalosno koliko je u glave Hrvata usađen strah od komunističkih parola koje su trovale Hrvatsko biće za vrijeme trajanja Titove Jugoslavije, sve do 1990. Pa tako, zaslugom današnjih “antifašista“ koji su svi redom i bez iznimke zagovornici Jugoslavije, i dan danas traje vika protiv takozvanog “povijesnog revizionizma“ kad poneki povjesničar krene istraživati istinu o Jasenovcu. Sve to u smislu, kao Zapad to spočitava Hrvatskoj, jer je to najveće zlo. Pa što onda mi Hrvati imamo nešto provjeravati, ako su to oni drugi već prije “utvrdili“? A za to vrijeme, tog istog Zapada tema Jasenovca uopće na zanima, nitko je ni ne spominje. Istovremeno, gotovo dnevno, dobivamo nove recenzije Biblije i Talmuda, nedodirljivih svetih zapisa. Istovremeno, takozvana “znanost” u Hrvatskoj u WW2 i teme oko njega ulazi strogo diverzantski. Logoraš Milko Riffer, autor knjige "Grad mrtvih", došao je u Jasenovac krajem 1942 i dobio logoraški broj 2376, pa samo takvi podaci, baš kao i radovi u okviru Matice Hrvatske jednako kao i Rifferova zabranjena knjiga, mogu o Jasenovcu izgraditi vjerodostojnu istinu.
A za to vrijeme, gotovo sve kronike izbjegavaju spominjati otpuštanja i amnestije u Jasenovcu. Primjerice, povodom rođendana Ante Pavelića 14. lipnja 1944. pušteno je na slobodu 170 logoraša. Tijekom 1944 pomilovano je 350 osoba, a 10. travnja 1945 na Dan NDH, dakle svega dva tjedna prije Proboja, pomilovano je i otpušteno njih 400. Tijekom rata stotine Jasenovačkih logoraša ulaze u razmjenu s partizanima, a među njima se nalazi čak i Hrvatski komunistički lider Andrija Hebrang.
Bio iznimka ili pravilo, jedan istiniti događaj baca zanimljivo svjetlo na uobičajene predrasude o Jasenovcu. Nakon napada partizana na Crkvenom Boku Ustaše 13. studenog 1942 odvode seljane u Jasenovac i dolazi do intervencije Ustaškog MU-a. Komisija Lisak, Oršanić i Seitz oslobodila je sve uhićenike i platila im odštetu. Zapovjednik logora, Ljubo Miloš, uhićen je i zatvoren na Savskoj cesti, a kasnije intervencijom Maksa Luburića, oslobođen. Za to vrijeme mnogi su logoraši otpušteni kućama, uključujući i komuniste. Jednako, zašto se logor Jasenovac ne spominje i kao logor za izbjeglice i prognanike? Tisuće Hrvata sklonili su se u Jasenovac ispred četničkih i partizanskih progona u zapadnoj Bosni. Nadalje, logor je morao imati svoj nekakav život ili barem održavati njegov privid. Pa je tako logor imao i orkestar i razne priredbe. Navodno svaka je radionica imala svoju nogometnu momčad i dresove. Istina, sve to može biti dio sofisticirane torture, ali zanimljivo je kako svi preživjeli svjedoci kažu da to nije bilo tako, baš kao što pričaju da tortura u logoru uopće nisu ni vidjeli niti doživjeli. Jer stražarima je bilo strogo zabranjeno komunicirati sa zatvorenicima/logorašima o čemu postoje i svjedočanstva samih stražara. Nadalje, u Jasenovački logor su često dolazile nadzorne komisije, pa tako prva međunarodna komisija u logor ulazi u veljači 1942. O Jasenovcu je u to vrijeme čak snimljen i film, ali on nikada nije prikazan javnosti. Zanimljivo je i to kako se službena izvješća Međunarodnog odbora Crvenog križa čiji su predstavnici tijekom WW2 nekoliko puta ulazili u Jasenovac podudaraju se sa svim intrigantnim sjećanjem preživjelih logoraša, a koja listom govore o jednom sasvim drugačijem logoru.
Gradnja nasipa i odteretnog kanala u Jasenovcu
Uglavnom, sve su povijesne krivotvorine oko Jasenovca viktimologiju zapravo odvele u slijepu ulicu, ulicu u kojoj se licitira s brojem žrtava. Beograd i danas nastavlja po starom, a polemike u današnjoj Srbiji svode se na to je li bilo 1.700.000 ili 700.000 žrtava. Listom svi istaknuti Srpski intelektualci to brane tradicijom načina kako Srbi doživljavaju Jasenovac: “Pustimo to, jer srpski narod živi svoje mitove.“. A glede onih BIH Hrvata koji danas žure biti poslušnici Banja Luke, baš kao što su prije slušali Zagreb, oni moraju imati na umu i kako genocidna tvorevina “Republika Srpska“ ima svoj komad Jasenovca i ima svoje brojke, svoje mitove i na mitovima referentno iskazane ciljeve. A da se tijekom komunističkih Jugoslavija nije dozvolilo takvo masovno falsificiranje podataka, dobrim dijelom za velikosrpske potrebe, danas bismo možda mogli imati more dokaza o tome kako je Jasenovac bio nacističko stratište, a zapravo nemamo ni jedan jedini dokaz. I baš ti likovi iz uvijek iskvarene politike, tipovi koji žele "dobronamjerno" pojačati zločinački dojam Jasenovca i podvesti ga pod Hrvatski autohtoni rasizam, relativiziraju evidentan zločin. Po njima se tu zapravo i ne treba nešto posebno naglašavati - sve se zna i bez dokaza i sve je baš onako kako to “antifašisti“ desetljećima serviraju javnosti. A Jasenovac je bio sabirni i radni logor u NDH u kome je bilo i zločina, ali svi dokumenti o Jasenovcu su zapečaćeni i preneseni u Beograd gdje se još nalaze i dan danas, pa je opravdano sumnjati kako je sve to s ciljem da bi se prikrila prava istina koje je drugačija od “antifašističke“.
Šef civilne administracije Srbije Dr. Harald Turner u kolovozu 1942 izjavljuje kako je Beograd prvi grad u Europi koji je postao Judenfrei, a Srbija je jedina zemlja u Europi koja je u potpunosti riješila židovsko pitanje odnosno, likvidirala sve Židove. A u to isto vrijeme, u NDH, ti isti Židovi upravljaju radnim logorima (uključujući i Jasenovac, Danicu i Staru Gradišku), drže kompletan tisak u NDH, a nalaze se i u vrhu Hrvatske Vlade i Ustaškog Pokreta (recimo, Pavelićeva supruga), kao i u vrhu vojske. Istovremeno, brojni Hrvati skrivaju Židove od nacističkih progona za koje se kasnije optužuju Ustaše od kojih, paradoksalno, mnogi riskiraju živote kako bi ponekog Židova i spasili, a što ih ne amnestira za ono što su počinili na drugoj strani. Budući da je i Pavelićeva žena židovskog podrijetla, na nagovor supruge, kao i na izričito traženje Alojzija Stepinca, čak je i sam Poglavnik u nekoliko navrata nastojao spašavati židove i to kako se onda, s obzirom na situaciju, i moglo i znalo. Pa su tako, uglavnom na traženje Stepinca, brojni Židovi dobili dozvole i napustili/napuštali NDH, a samo je dio Židova završio u sabirnim logorima. Pa su tako Židovi u ratnom sabirnom logoru Jasenovcu, prema tvrdnjama Hrvatskog komunističkog prvaka Ante Cilige, koji je prve dvije godine rada logora i sam proveo u tom istom logoru, bili posebno poštovani i postavljani na sve najvažnije radne položaje u logoru Jasenovac koji je bio radni logor mnogih struka i zanimanja.
Zapravo, tek kada je u rujnu 1943 u Hrvatsku osobno došao Njemački ministar Heinrich Himmler 4.972 Židova je na izričit zahtjev Nijemaca deportirano za Poljsku. I to ne samo iz Jasenovca već i iz drugih logora NDH, pa i šire. I to je zapravo jedini realni krimen Hrvata u odnosu na Židove koga nitko ne može poreći niti poriče. Sve ostalo za što se optužuju Hrvati su jugokomunističke laži. To potvrđuju i imena 28 generala NDH židovskog podrijetla (od ukupno 131 generala koliko ih je bilo u tadašnjim Hrvatskim oružanim snagama - HOS), a koje su komunisti likvidirali. To su: /1/ Ing. Hinko Alabanda, /2/ Ladislav vitez Aleman, /3/ Edgar Angeli, /4/ Emanuel Balley, /5/ Oton Ćuš, /6/ Julio Frez, /7/ Josip Kamberger, /8/ Ferdinand pl. Halla, /9/ Dragutin Heklbich, /10/ Gjuro Isser, /11/ Oskar Kirchbaum , /12/ Rudolf Kraus-Tudić, /13/ Rikard Kubin, /14/ Josip vitez Metzger, /15. Milan Miesler, /16/ dr. Milan pl. Alinstrepner, /17/ Julio Resch, /18/ Dragutin Rumler, /19/ Julio Sach, /20/ Julio Simonović, /21/ Nikola vitez Steinfel, /22/ Ivan Šarenbek, /23/ Ivo vitez Šnur, /24/ Josip Šolc, /25/ Kvintijan Tartarglia, /26/ Rudolf Wanner, /27/ Mirko vitez Zgaga i /28/ Božidar Zorn.
Oznake: Jasenovac
komentiraj (7) * ispiši * #
