Tovarnik

srijeda , 31.01.2018.



Poštovane kolege, danas neki u sabornici nose ovu bijelu traku na ruci da se podsjetimo na 75 hrvatskih žrtava u Tovarniku koje su ubili srpski imperijalisti. Danas je dvadeseta godišnjica ukopa tih žrtava", započeo je u Saboru svoje izlaganje Željko Glasnović, podsjećajući na stravični zločin JNA, srpskih i četničkih snaga koji se je dogodio 22.09.1991.

Glasnović je saborske zastupnike podsjetio kako traku nosi i zbog toga što želi zastupnike podsjetiti i na one koji su za zločine odgovorni, "a danas sjede u Saboru".




"Najmlađa žrtva bila je stara samo šest mjeseci, dakle beba , a najstarija 104 godine. Najmlađa žrtva silovanja bila je djevojčica od samo pet godina, a najstarija je imala 80 godina", rekao je general Glasnović i dodao: "Ako to ne znate, bolje da i to zapamtite. Za ove zločine nitko nije odgovarao u Hrvatskoj".

Danas se obilježava dvadeseta godišnjica ukopa 48 mještana ekshumiranih iz masovne grobnice. Tovarnik je prije 27. godina dao veliku žrtvu u stvaranju slobodne i neovisne Hrvatske. Imena njih 72 na spomen obilježju trajno podsjećaju na žrtvu koju su podnijeli. Postrojbe JNA, paravojnih postrojbi iz Srbije i domaćih četnika, slomile su 22. rujna 1991. malobrojnu i slabu obranu sela, nakon čega je započelo sustavno i plansko ubijanje, mučenje, pljačkanje i raseljavanje hrvatskog i nesrpskog stanovništva.

U kakvim uvjetima su živjeli Hrvati u Tovarniku nakon okupacije - dovoljno je sjetiti se kako su svi Hrvati morali nositi bijele trake oko ruke i imati bijele plahte na kući, a 'policijski sat' vrijedio je samo za Hrvate. Za barbarska ubojstva 75 osoba u Tovarniku i mučenja još nitko nije odgovarao.



Osječko Županijsko državno odvjetništvo nedavno je odbacilo kaznenu prijavu novinarke Karoline Vidović Krišto i povjesničara Josipa Jurčevića protiv predsjednika SDSS-a Vojislava Stanimirovića za ratni zločin protiv ratnih ranjenika i bolesnika te civilnog stanovništva, navodeći kako “nije potvrđena sumnja da je Stanimirović počinio zločine za koje se tom prijavom tereti”.

Postavlja se pitanje zašto su sva svjedočenja očevidaca o dr. Vojislavu Stanimiroviću bezvrijedna, kao primjerice Slavice Popović, supruge hrvatskog branitelja Marijana Popovića, koja ga je ranjenog skrivala nekoliko dana? Po njezinu iskazu, u kuću je došao dr. Vojislav Stanimirović i doslovce joj rekao: „Slavice, gdje ti je Marijan? Mi ga već tri dana tražimo, on je ratni zarobljenik, ja ga moram predati i poslat ću po njega.“ Nakon toga u kuću su došla trojica naoružanih milicajaca i u njezinoj nazočnosti odvela supruga. “Poslije smo doznali da je Marijan ubijen 7. listopada i zakopan na njivi prema Šidu. Danima nakon što je Marijan odveden, dr. Ljeposava Stanimirović mi je lagala kako je moj suprug u Sremskoj Mitrovici i da se oporavlje, a u to vrijeme on je već bio ubijen.”

Svjedok Pero Markanović je 10. lipnja 2010. godine u postupku koji se vodi na Županijskom sudu u Vukovaru za ratni zločin počinjen u Tovarniku, posvjedočio kako je njegov otac Ante Markanović odveden na ispitivanje u Cvejićevu kuću gdje je i zatočen. Osobe koje su isto bile zatočena Pero Nikolić i Dragan Nakić rekle su mu da je njegov otac na ispitivanju bio pretučen. Doveden je u prostoriju pred ponoć, pretučen i krkljao je, a u jutarnjim satima su ostali zatvorenici primijetili da je preminuo. Prema kazivanju Dragana Nakića zatočenici su primijetili da je njegov otac premimuo te su rekli stražarima, nakon čega je došao dr. Vojislav Stanimirović u uniformi i s oružjem koji je, kao liječnik, utvrdio smrt njegova oca. Nakon toga su četvorica iznijela njegova oca i više se nisu vratila.

Svjedok Đuro Dominković iz Tovarnika 11. veljače 2011. godine na Županijskom sudu u Vukovaru pred sucem i sudskim vijećem pod prisegom svjedoči da je dr. Vojislav Stanimirović došao i utvrdio smrt Ante Markanovića, koji je preminuo od batina. Sjeća se da je Ante Markanović 1. listopada 1991. godine, oko 8 sati preminuo od batina. Tijelo Ante Markanovića su stavili u deku i odnijeli na groblje. Toga 1. listopada 1991. godine deset ljudi su odveli iz kuće dr. Cvejića. Svi su ubijeni.

Svjedokinja Slavica Popović iz Tovarnika jedna od oštećenika i svjedokinja u sudskom postupku za počinjeni ratni zločin u Tovarniku na Županijskom sudu u Vukovaru 12. srpnja 2011. godine pred sucem i sudskim vijećem pod prisegom je posvjedočila da je nekoliko dana u listopadu 1991. godine skrivala ranjenog supruga Marijana zajedno sa svekrvom. Onda je došao dr. Vojislav Stanimirović i njihova milicija po njega i odvela ga.

Vojislav Stanimirović je sudjelovao 1991. godine vrlo aktivno kao pripadnik pričuvnog sastava tzv. JNA na dužnosti „komandanta saniteta i organizatora zdravstva za Srijem“ zajedno s četnicima u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku i bio je nadležan svojoj supruzi dr. Ljeposavi Stanimirović i dr. Draganu Martinoviću, koji su u listopadu i studenom 1991. godine, kako bi zataškali pokolj i ratni zločin u Tovarniku, naknadno bez pregleda tijela ubijenih Tovarničana i danima nakon stvarne smrti, izdavali krivotvorene i lažne potvrde o smrti i uzroku smrti. O tome mogu i danas posvjedočiti brojni preživjeli mještani, koji su skupa, s tada još živim tovarničkim župnikom vlč. Ivanom Burikom, još u rujnu 1991. godine pokopali nekoliko desetaka mučki ubijenih branitelja i civila.

Stanimirovićevi mrtvozornici su 1991. godine i žive mještane Tovarnika: Milu Ivančića (1928.), Đuru P. Grgića (1967.) i Zoru Milovanović – Baličević (1948.), proglasili mrtvima i izdali krivotvorene i lažne potvrde o smrti i uzrocima smrti, što nedvojbeno upućuje na njihovo „odrađivanje“ prljavog posla za okupatorsku vlast.

Istražujući ratni zločin u Tovarniku i prateći suđenje osnovano se sumnja da su dr. Vojislav Stanimirović i njegova supruga dr. Ljeposava Stanimirović u svojstvu svjedoka 2011. godine, dali lažne iskaze u postupku koji se vodi na Županijskom sudu u Vukovaru za ratni zločin počinjen u Tovarniku.

Zataškavanje ratnog zločina

Skandalozno je da u objavljenoj prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi Županijskog suda u Vukovaru od 23. travnja 2012. godine za počinjenje ratnog zločina 1991. godine u Tovarniku u tekst presude nisu „namjerno“ uvršteni najbitniji dijelovi iskaza svjedoka koji govore o krimenu dr. Vojislava Stanimirovića, njegove supruge dr. Ljeposave Stanimirović.

Sramotno je da su u istoj presudi unijete sve krivotvorene i lažne potvrde o smrti i uzrocima smrti mučki ubijenih Tovarničana s kojima su dr. Ljeposava Stanimirović i dr. Dragan Martinović zataškali pokolj i ratni zločin u Tovarniku.

Za Udrugu dr. Ante Starčević – Tovarnik
Antun Ivanković, predsjednik





Oznake: zločin za koji nitko nije odgovarao

Mržnja

utorak , 16.01.2018.


Otprilike smo upoznati sa žalosnom činjenicom paljenja sirotih žena koje su bili optužene od vlasti i uz nažalost slaganje i potporu dijela kršćanske hijerarhije katolika i protestanata završile na lomači. Sa sarkastičnim suđenjem bez prava na pravednu obranu, samo s tužiteljima koji su već unaprijed donijeli presudu, a za javnost su organizirali predstavu ne bi li tu istu javnost uvjerili u ispravnost vlastitih odluka – paljenje žena po javnim trgovima. Danas je sve puno perfidnije, uloge su se promijenile. Kršćani su nanovo proganjani, iza kulisa predstava stoje režiseri linčovanja svih onih koji se drznu javno iskazati vlastito mišljenje, koje se razlikuje od njihova.

Lomače su medijske, vatra je, usuđujem se reći, gotovo jednako opasna. Tamo si izgubio život i došao ispred Gospodina kojeg je jako žalostilo ludilo sumanutih mučitelja. Danas si spaljen na medijskoj lomači, javno difamiran, klevetan, marginaliziran, posut katranom mržnje i obljepljen perjem kvazi katoličkog fundamentalizma. Jer, ti opsjenari ne trpe zdravu nauku, odbacuju Isusa Krista i reže, da dobro ste pročitali, reže na svaki pokušaj medijskog probijanja nečega što donosi ugrozu njihovim obmanama. Možete li zamisliti, u paralernom univerzumu, da se digne medijsko linčovanje na urednika nekog dnevnog lista, a kamoli na vlasnika, jer, eto, u njegovim novinama je novinar napisao bljuvotine o Crkvi, vjeri, o Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima? Naravno da ne možete. Jer, kada ta druga strana jednog jednoumlja iskazuje svoju netrpeljivost prema Isusu i Crkvi, Domovinskom ratu, onda su oni progresivni, moderni, otvoreni. Kada pak neka druga strana misli da ima pravo misliti drugačije – nastupa javno histeriziranje, neartikulirani subjektivni ispadi koji se plaše suočiti s drugačijim mišljenjem. U nedostatku sile argumenta oni koriste argument sile. Žalosno, zar ne?



Ne mogu ne napisati da se ne slažem s dijelom tekstova koji izlaze na portalu narod.hr. Jednostavno govoreći, pripadam onim ljudima koji drže da i u trenutku isticanja istine, ona se mora moći reći više s ljubavlju. Meni osobno sve je to malo (pre)sirovo. Barem, za moj ukus. No, legitimno pravo svakoga je napisati što misli o temi o kojoj želi misliti što hoće, sve dok ne poziva na ubijanje ili neke druge oblike mržnje. Nedavno je na portalu narod.hr izašao jedan tekst o životinjama i promišljanje novinarke Ane Todorić je li mjesto životinjama u krevetu. Pustimo sada kvalitetu navedenog teksta, miješanje krušaka i navodnjavanja uzbekistanske visoravni, barem se meni tako čini, u tekstu koji je mogao biti puno kvalitetnije napisan. No, legitimno i demokratski je da bilo tko napiše što god želi. Pa i to da želi u svom krevetu spavati s rozim jednorogom, shvaćate li? Ili da pak misli da su pande najodvratnije životinje na svijetu. To što su pande preslatke meni, tebi, ovima i onima, a toj osobi su najodvratnije, temeljno pravo svakoga je tvrditi što želi pa makar to bila i najveća glupost na svijetu iz našeg kuta gledišta.

Da podcrtam: potpuno je legitimno novinarki portala narod.hr napisati da ona drži kako životinjama nema mjesta u kući, a pogotovo ne u krevetu. Potpuno je legitimno pritom na tu temu vezati i istospolne zajednice, iako je meni osobno sve to malo čudno, da se blago izrazim, ali to je njezino pravo. Onemogućiti joj to pravo, pritom je teško diskreditirati, pozivati na odstrel to mogu samo nacisti. A to se danas događa. Dobro, to mogu i komunisti, pa bih skoro napisao i to se danas događa. Mržnja spram Željke Markić je prestrašna. Ima nešto dijabolično u toj mržnji koja organski izlazi iz svih pukotina našeg društva i ne može se sakriti u javnim ispadima. Histerično tako ima ispade poznata radijska voditeljica na Otvorenom koja se potpuno subjektivno priklonila mrziteljima i mrtva hladna ne reagira, već dopušta mržnju kada slušatelj u eteru emocionalno rastrojen vrišti huškački da bi se radije valjao u govnima, s galebovima, s muhama u krevetu nego s Željkom Markić. Neki bi stvarno mogli iskoristiti blagodati našeg zdravstvenog sustava i besplatno posjetiti odjel psihijatrije. Čisto da im bude bolje.

Pod vodstvom lijevih i isključivih medija opet je Željka kriva za – sve. Pazite, u ovom slučaju navedena nije niti autorica nekima spornog teksta!? No, to ne zanima suce našeg vremena. Valjaju se oni tako, razni: pretili i atlete, vrhunski borci i propali političari poput Filipovića, svi oni željni pet minuta reflektora slave, razgolićeni mladci i žene… svi se oni valjaju po svojim krevetima radeći selfije s vlastitim ljubimcima šaljući difamacijske poruke Željki Markić. Ako su već svi oni netrpeljivi prema onima koji imaju drugačije razmišljanje, ako već svi oni pokazuju isključivost koja žalosti, zašto pak đonom u glavu udaraju nekoga tko uopće nije niti autor teksta? Razlog je provizoran: oni, barem se tako čini, mrze sve različite koji se ne uklapaju u njihove kalupe naprednjaštva. Žalosti i taj oblik primitivizma i nezrelosti hrvatskih medijskih djelatnika kojima je fora i kul sprdanje s temom udovica hrvatskih branitelja, ali kada im netko napiše drugačije mišljenje o, kako vidimo, na primjer spavanju životinja u krevetu, odmah krene lavina uvreda, notorne mržnje kakve se ne bi posramili najveći zlikovački sustavi prošlosti. To dovoljno govori o svima: ustvari to govori o jadnosti svih onih koji su demokratični samo u okruženju svojih istomišljenika. Kako površno i nezrelo. Kako jadno. I kako, po demokraciju, opasno.



Životinje su divne. O Bože koliko li ih ja volim. Oduvijek sam okružen životinjama. Psima, mačkama. Katolički skaut sam, uživam u prirodi, u očuvanju prirode i očuvanju životinjskog svijeta. Bog nam je dao životinje da se skrbimo o njima, a kućne ljubimce da nam donose radost u život, da se kroz igru i suživot razvijamo i uveseljavamo. Jesu li životinje jednake čovjeku? Jednake ne, ali vrlo slične. Kako su nam znanosti pokazale čovjek je dio životinjskog svijeta i dijeli neke zajedničke karakteristike poput empatije, ili svijesti o pravednost i s drugim visoko razvijenim životinjama.

Ali čovjek iako zajednički dijeli ove kapacitete s drugim životinjama ipak posjeduje one sposobnosti što mu omogućuju naziv krune stvaranja. Tako je čovjek, muškarac i žena jedino biće na našem planetu sa sposobnošću uspostaviti svjestan i slobodan odnos ljubavi i povjerenja sa Stvoriteljem svemira. Ali ne samo s navedenim već i s voljom ući u taj odnos i u njemu živjeti i živjeti zauvijek, kako svi vjernici prihvaćaju, živjeti kao besmrtnik. Polog je to vjere, svakako, ali nešto što niti jedna životinja za sebe ne može reći. I u tome je nenadmašna veličina čovjeka. On je homo religiosus. Ta religiozno-moralna svijest o sebi, sposobnost biranja između zla i dobra, odluka u slobodi za dobro unutar perspektive vječnosti te ustrajanja u njemu čak i pod cijenu vlastita života – to je ono što nas razdvaja od životinja ne kao linija razgraničenja i odvojenja već kao posljednja stepenica u razvoju života.

Kako kršćani kažu, kruna stvaranja. I zbog tog razloga ne može se izjednačavati čovjeka i životinju. Osobito ne u kvaliteti odnosa kojeg je moguće uspostaviti. Mačka ili pas ili čimpanza ne mogu zamijeniti ljudsko biće, čedo ili ne – ma koliko mi to ponekad htjeli. Jer čovjek uvijek ima svoje „ja“ svoje „ne“ i „da“. I u tome leži problem. Mačka i pas nam idu niz dlaku, čovjek često ne. Možda je lakše s mačkom i psom, ali nije i kvalitetnije. Nije izazovnije, nije veća nagrada….Ali u tome je veličina i drama ljudska. Učeći se živjeti s drugim čovjekom mi se učimo živjeti s Bogom. I suprotno vrijedi – odbacujući život s čovjekom mi se uskraćujemo u mogućnostima ostvarenja našeg odnosa s Bogom.
Iako su i ljudi dio životinjskog svijeta ipak je čovjek taj koji je besmrtan sposoban uspostaviti odnos ljubavi i povjerenja sa svojim Stvoriteljem. Za svakoga kršćanina ovo bi trebalo biti jasno, kao što nam je jasno da je sada siječanj, ili pak kao što nam je jasno da letjeti možemo avionom, a nikako bacajući se s vrha Učke i očekivati da ćemo raširenim rukama doletjeti do Londona. Nama se ovo potonje ne mora sviđati, ali to ne umanjuje činjenicu da je to istina. Dakle, ne smijemo, osim ako nismo fašisti, nacisti i komunisti, braniti drugima pravo na njihovo razmišljanje. Bez obzira koliko nam se navedeno ne sviđa. Osuđivati čovjeka, bilo kojega, poticati mržnju, vrijeđati, jer ne misli poput nas samih je notorna nezrelost kakvu ne bi smjeli imati čak niti sedmogodišnjaci. Ovaj facebook terorizam u kojem ekipa koja ne podnosi slobodu napisane ili izgovorene riječi trči da prijavi i banira svakoga tko ne sjedi s njima u istom loncu je notorno jednumlje i jedan od najvećih oblika ekstremizma. Za sada ne tuku. Vjerojatno zato jer za sada to ne mogu činiti.

Naši branitelji ginuli su u Domovinskom ratu za slobodu. Dopustimo drugima izraziti vlastito mišljenje, bez obzira koliko se mi s tim mišljenjem ne slagali.


Marin Miletić


Oznake: mržnja

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se