Pismo

srijeda , 21.06.2017.



Među mnoštvom poruka podrške, na kojima vam zahvaljujem- poslali ste mi i ovaj tekst koji je napisao Tomislav Zbožinek i koji bih htio podijeliti s vama. Ako imate par minuta- obavezno ih izdvojite na čitanje ovog teksta koji prenosim u cijelosti!

"Torcido moja, sjećate li se Sanadera, Vidoševića, Rožića, Luketina, Grgića, Svaguše, Pokrovca, Maleša, Šurjaka, Fiorentinija... Dragi moji, ti vaši hajdukovci su uništili Hajduk. A njih ne prozivate, nego su vam za sve krivi Mamić, Zagreb i Dinamo. Jedino što znate je sakriti se iza riječi TORCIDA i glumiti heroje, a niste ni pisnuli kada su vam hajduk opljačkali.
To je vaša realnost. Očistite smrad iz svog dvorišta, onda pređite u drugo, kad pohvatate svoje jebivjetre koji su doveli hajduk na najniže grane. Mlatite i tucite (za drugo očito niste ni sposobni) ove svoje koji su vas opljačkali... I dajte prestanite nas terorizirati s mišljenjem ljudi koji prekidaju utakmice, devastiraju gradove, napadaju suce, sportaše i sportske legende... Sramota je što mediji toj skupini uopće daju prostor. Btw, kako je biti instrument u rukama Ostoje Rankovića, Arsenija Bauka, Peđe Grbina, Jovanovića i ekipice !?

S druge strane, Mamića ćemo razapeti zbog 100 milja kuna koje u prvom redu možda ne bi ni postojale da on nije otkrio i timario te talente (u Hajduku su, recimo, Modrića odbacili kao neperspekivnog i žgoljavog, a takvih modrića je u Hajduka bilo još jako puno), dok ćemo npr. jednog Vrdoljaka koji nam je samo na nekakvim razdjelnicima oteo milijardu kuna, birati na sljedećim izborima... Vrdoljak je samo jedan od primjera, previše ih je da ih sada sve nabrojim, ali i taj jedan primjer daje jasnu sliku koliko smo izmanipulirani od strane medija. Sveučilista nam nisu ni na top 500 ljestvici u svijetu, a nogomet nam je od kad država postoji u top 20 na svijetu... A mi zapeli popravljati situaciju u nogometu - jer eto, samo to ne valja... Uzmimo za temu naše zdravstvo - kao društvo nas na godišnjoj razini košta 23 milijarde kuna, pruža usluge za možda 5 milijardi, i onda odjednom se pojavi tema da bolnica u Klaićevoj nema 10 milja kuna za lijek koji moze spasiti 7 klinaca! Na što se troši tih 23 milijarde kuna???.... i kako u takvoj državi jedan Mamić postane glavna tema?

Jedna je stvar da je Mamić došao u bogati klub kojeg je opelješio i sveo na prosjački štap… Naprotiv, klub je učinio bogatim i klub ima dobre temelje i za svoj daljnji uspjeh i za uspjeh reprezentacije. Tu je i omladinska škola koja je zalog sigurne i mirne budućnosti i Dinama i reprezentacije. Za mene to nije neviđena pljačka, neviđene pljačke su Agrokor, razdjelnici, prodaja Croatia osiguranja, INE, HT-a, predstečajne nagodbe, slučaj DUUDI, uništavanje poljoprivrede, proizvodnje… Stoga, pitanje za sve vas velike borce za pravdu - zašto više volite upravu koja klub/državu dovede u situaciju da nemaju ni za kruh, a ne upravu koja je klub dovela u situaciju da je generator ne samo vlastitog uspjeha nego i uspjeha čitave naše reprezentacije? Doista mi to nije jasno.

I ne, ne opravdavam ničiji kriminal, ali sam (pogrešno) mislio da smo se odavno riješili komunizma u kojem je bilo dovoljno da vas tužitelj tuži, a idioti sve prihvate kao istinu pod parolom "ne bi njega tužitelj tužio da nije kriv"... Toliko vas je obuzela mržnja da jednu Janicu Kostelić svodite na puku birokratkinju jer ste poput većine ljudi pod utjecajem medija, pa bez imalo razmišljanja i u maniri najboljih inkvizitora uspijevate okriviti najveću hrvatsku sportašicu svih vremena za našu pravnu, moralnu i gospodarsku devastaciju. Čestitam vam što objektivno gledate na sve što se događa...

Nevjerojatna je moć medija. Pokazuju 'stadu' za kime da bezglavo trče i urlaju 'dolje lopovi'! Ne samo to, već im i medijski injektiraju jedan takav osjećaj herojstva, boraca za pravdu i istinu, da postaje degutantno za gledati.

To je ono što nervira ljude. One normalne. Taj normalni, civilizirani korpus ne može shvatiti kako se dio nacije, kojoj i sami pripadaju, uspije uvijek iznova zakačiti na ova javna medijska cipelarenja uvijek pomno odabranih, namontirano-politiziranih targeta.

ŽELE od vas da pljujete po Luki Modriću, ŽELE od vas da bacate hrpe blata na reprezentaciju, da vam se ona na kraju ogadi.

I uspijevaju, uspijevaju već desetljećima od vas raditi ratnike koji idu skidati zadnje 'bezboraznike' koji su se usudili okrenuti koji milijun - mimo njih, poslati par kvalitetnih klinaca u svijet, i da bi konačno ti neki završavali u Real Madridu, Liverpoolu, Juventusu itd.

Otići će Mamić, otići će Modrić, otići će Janica, zaboravit će(mo) ih, ali ''navijači'' i divljaštvo će ostati, štoviše, povećat će se na n-tu potenciju, jer uz ovakav vjetar u leđa, kada čak mnogi pravnici, politolozi, vjeroučitelji i sociolozi podržavaju i aboliraju huliganizam nije ni čudo.... još fale samo i antropolozi da kažu da je huliganizam korisna pojava za društveni razvoj i to je to, nema nam ravnih... Ostat će i naši objektivni mediji (znate da su za ostarjelog milijardera Rockefellera tiskali novine s izmišljenim vijestima, dok se novine u Hrvata tiskaju s izmišljenim vijestima za cijeli hrvatski narod), ostat će narod kojem su takvi mediji potpuno isprali mozak, borci za pravdu sa svojom brutalnom nastrljivošću, zajedljivom rušilačkom atmosferom i lažnim moraliziranjem...

Ostat će i naše efikasno zdravstvo, uspješna i nekorumpirana sveučilišta, ostat će nam razdjelnici, agrokori i predstečajne nagodbe...Ostat ćete i vi, ''navijači'' i ''simpatizeri'' našeg Dinama kojima se sada prava banda i notorni mrzitelji smiju, gledaju vas i uživaju kako cipelarite Mamića i bavite se njime. A jednom kad ga skinete, uz svesrdnu pomoć Torcide i njihovih partijskih kormilara, nepristranih medija i svekolike javnosti, tada će ta ista banda poput ptica grabljivica staviti svoje kandže na Dinamo, opelješiti i opljačkati ga gore nego što je to učinjeno s Hajdukom.

Samo onda neće biti više medija da pričaju o tim lopinama, neće vas huškati na njih 15 godina kao crvenim krpama. Vama će samo ostati gorak okus u ustima i sjećanje na Luku Modrića i vrijeme kada je igrao.
", stoji na Facebook stranici Zdravka Mamića.





Oznake: politika, domoljublje, Hrvatska

Bruna Esih

petak , 05.05.2017.






Oznake: Bruna Esih

Jasenovac - zločin nad Hrvatima

srijeda , 26.04.2017.


lijevo: Dobrica Ćosić; desno: Josip Broz


Što kaže Dobrica Ćosić, srpski političar, pisac i akademik, koautor Memoranduma SANU i jedan od ideologa modernog velikosrpstva:
Mi (srbi) lažemo da bi obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.



Branko Lustig na komemoraciji u Jasenovcu 22. travnja 2016.


Jasenovac je vječna tema svih srpskih Četnika i domaćih Hrvatskih izdajnika (jugo-naci-fašista odnosno “antifašista“)



Srpski zločini nad Hrvatima započeli su 1918 godine. Trajali su od prvih dana Trojedine Kraljevine SHS, pa do sloma Kraljevine Jugoslavije 1941. Nastavili su se u prvim danima NDH i trajali su sve do njenog sloma 1945. Nastavljeni su i od kraja WW2 do 1948, odnosno, kasnije sve do sloma SFRJ, a i dalje, do kraja 1990ih kad je Republika Hrvatska uspostavila kontrolu nad današnjim granicama. Srpski zločini nad Hrvatima trajali su gotovo 90 godina i ostavili su dubok ožiljak na hrvatskom nacionalnom biću.

Povijest uči kako niti jedan vanjski neprijatelj ne može uspjeti bez Pete kolone. Petokolonaše u Hrvatskoj ovaj blog često spominje pod nazivom jugo-naci-fašisti. Njihovi zločini nad Hrvatskim narodom započeli su istovremeno s kasnijim srpskim odnosno, oni su im prethodili. Dana 5. prosinca 1918 po zapovjedi komesara zagrebačke policije Grge Anđelinovića (djeda Vesne i Zorana Pusića) nad pripadnicima Kraljevskog Hrvatskog Domobranstva (25. i 53. domobranske pukovnije) koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu bez izjašnjavanja volje ili davanja suglasnosti Hrvatskog naroda. Bila je to reakcija na proslavu ujedinjenja koju su jugounitaristi organizirali na Trgu i krvavi početak progona svih protivnika novo stvorene Trojedine Kraljevine SHS, posebno Hrvata. Među mnogobrojnim izvorima, objektivnosti radi, ovdje se navodi jedno Britansko izvješće iz tog razdoblja.

O tome kako je nakon propasti NDH, druga, komunistička Jugoslavija započela sa zločinom u kome je likvidiran svaki sedmi Hrvat na ovim stranicama je već pisano i nema smisla to ponavljati. Jednako, tako i o političkim ubojstvima i kaznenim progonima Hrvata u svim poslijeratnim Jugoslavijama. U tom zločinačkom smislu su svi zločini koje su tijekom Domovinskog rata počinile srpske postrojbe i lokalno stanovništvo takozvane "SAO Krajine", koje je u kolovozu 1995 upravo zbog svog manje više kolektivnog sudjelovanja u njima napustilo Hrvatsku.





Broj stradalih Srba u NDH tijekom WW2 moguće je procijeniti usporedbom rezultata popisa stanovništva prije (1931) i poslije (1948) WW2. Na tom je području današnje Hrvatske i BIH (Boku Kotorsku i Srijem koji su povijesno oduvijek bili u sastavu Hrvatske, oboje s većinskim Hrvatskim stanovništvom, komunisti su nasilno 1945 anektirali Srbiji odnosno Crnoj Gori) godine 1931 popisano 1.790.000 Srba, dok ih se je Srbima godine 1948 izjasnilo 1.829.000 osoba. Uzme li se u obzir “tvrdnja” kako je u WW2 na području NDH poginulo 700.000 odnosno 1.700.000 Srba, bez prirodnog priraštaja, iseljavanja i migracije, na tim bi područjima 1948 bilo 1.090.000 odnosno Srba, gotovo da ih uopće ne bi bilo, ostalo bi ih 129.000.

Zato se opravdano postavlja pitanje gdje je “nestao” toliki broj Srba i kako je moguće prirodnim prirastom u prve tri vrlo teške poratne godine u Jugoslaviji nadoknaditi toliki manjak stanovništva? S druge strane, dokazano je kako su se navodne žrtve koncentracijskog logora Jasenovac (koji to uopće nije bio, već je bio logor sasvim druge namjene i primjene o čemu u nastavku prema knjizi Marijane Cota: “Slučaj Šakić: dezinformiranost ili zlonamjernost“) može opravdano sumnjati i zato što je već dokazano kako su navodne žrtve do 6 puta navođene na listi žrtava ili osoba koje nikada nisu bile prijavljene u selima, gradovima ili općinama odakle su oni navodno bili, te kako iste čak ne postoje ni u crkvenim pravoslavnim dokumentima.

Prometna zadruga srpske obitelji Bašić (ciglana, tvornica lanaca, pilana, ...) započela je djelovati kao radni logor krajem 1941 kada su započeli radovi na nasipu u kojim aktivnostima je sudjelovalo i lokalno stanovništvo. Većina tadašnjih zatvorenika radnog logora Jasenovac bili su Hrvati, a u pogonima je radilo i lokalno stanovništvo iz Jasenovačke okolice. U ožujku 1942 iz Jasenovca je otpušten Vladko Maček koji je u međuvremenu tamo dospio, te je kao posljednji Hrvat prebačen u kućni pritvor. Najveće strahote Jasenovca zapravo su bile jame: četničke i partizanske koje se nalaze na suprotnoj obali Save i nemaju veze s logorom Jasenovac. Po završetku rata jedna od funkcija s kojom je lansirana “legenda“ o Jasenovcu bila je prikriti partizanske zločine na Bleiburgu i širom zemlje, kao i masovne poslijeratne likvidacije širom BIH, Hrvatske i Slovenije uključujući i sam Jasenovac. Naime, u Jasenovcu odnosno oko njega, s druge strane Save, ukopane su mnoge žrtve komunističkog režima. S obzirom na to da mnogi ljudi ne znaju prirodu nastanka NDH, veličanjem Jasenovca kao najvećeg stratišta relativizira se i odgovornost Talijana i Nijemaca za Holokaust. Jedan od ciljeva prijepora oko Jasenovca je i produbljivati jaz između Hrvata i Židova. Polemiziraju li Hrvati oko Jasenovca, oni su u pravilu izloženi najgrubljim napadima i to mnogo gorim od onih koji su bili kad je Bruno Kreisky, Austrijski političar: Židov, ministar inozemnih poslova i kancelar Republike Austrije) s dokazima napao je Simona Vizentala da je Nestbeschmutzer (onaj koji prlja vlastito gnijezdo). Jer, Simon Vizental je dokazano tri godine bio tajni suradnik Gestapa. Usudi li se u Hrvatskoj netko tako nešto slično izgovoriti bilo kome? Jer, samo za primjer, u oružanim snagama NDH bilo je 170ak časnika i dočasnika koji su bili deklarirani Židovi. Jednako čitav tisak u NDH je za čitavo vrijeme njenog postojanja bio kontroliran i njime su iz NDH upravljali vlasnici - Židovi.

Milko Riffer u svojoj knjizi “Grad mrtvih: Jasenovac 1943” u izdanju Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946 (knjiga je po objavljivanju odmah bila zabranjena) navodi 2500 do 3000 zatvorenika koji su sveukupno prošli kroz radni logor Jasenovac.

Prva jugoslavenska komunistička komisija 1945 je počela iskapanje i utvrdila samo 55 žrtava nakon čega je iskapanje prekinuto. Unatoč tomu, brojka vrtoglavo raste, do ne znam kojega broja. Nameće se sljedeće pitanje. Gradina je na desnoj obali Save. Na lijevoj obali je naselje Jasenovac i industrijsko područje - Ustaški radni logor. Tu nije bilo mjesta za grobove. I zato, kad se istražuju grobovi i grobišta ide se na desnu, bosansku obalu ... Tamo su načinjeni avionski snimci humaka, kojih je jako puno. Tamo je bilo više tih snimanja, ali su iskapanja redovito prekidana, jer bi iskopali domobranske cokule, ženske štikle itd. - dakle to nisu žrtve Ustaškoga logora, nego - Partizanskoga! I zato su iskapanja prestajala, a o nalazima se šutjelo.” navodi isusovac prof. dr. Vladimir Horvat u intervjuu za Hrvatski fokus 27.5.2005..

No cilj stostrukog uveličavanja broja logoraša nije bila samo ratna odšteta koju je Titova Jugoslavija pokušavala naplatiti Njemačkoj. Zapravo, licitiranje s brojem smaknuća započeli su Englezi objavljivanjem svoje procjene o dvadesetak tisuća žrtava, odnosno zastrašujućih pedesetak smaknuća dnevno za vrijeme aktivnosti logora, a što je fantazija. Srbi pak u pravilu svoje stradale množe s tisuću, dok Hrvatski "znanstvenici" udaraju deset posto na četničku propagandu. I tako, sve dok se polemizira oko stvarnog broja žrtava, žrtve ostaju u drugom planu i služe potrebama, planovima i nakanama politike, prvenstveno antihrvatske, pri čemu se istina i patnja zlorabe za ono za što nikako ne bi smjele. Pa tako žrtve postaju obična statistika, a netragom nestaju statističko-demografski pojmovi kao što je stopa rasta ili biološki gubitak. A za to vrijeme imali smo pokolj kod Bleiburga. Imali smo Križne puteve. Imali smo masovne egzekucije “osloboditelja” u prvim danima “oslobođenja“ od “okupatora“ još krajem 1944 i početkom 1945 odnosno krajem rata širom BIH, Hrvatske i Slovenije. Imali smo i masovni egzodus vojvođanskih Nijemaca. Imali smo iseljavanje Hrvata i Talijana iz Dalmacije i progon Talijana iz Istre. Proživjeli smo i poslijeratno masovno iseljavanje većine preostalih Židova. Jednako, imali smo i umiranje zbog starosti, bolesti i gladi, za vrijeme i poslije rata. Ali zbog potreba interpretera Jasenovca načinjen je žrtvoslovni nered.

Recimo u staroj Poljičkoj Republici, pa je u tom smislu zanimljiva reakcija Josipa Kljaković Šantića na sramotni popis Saveznog zavoda za statistiku iz 1964. godine:
"Otkrio sam da je 75 žrtava četničkog zločina u Gatima stavljeno na popis kao da su žrtve Jasenovca, kao i 63 Čikeša iz Žeževice, poginula od četničke ruke. U Matičnom uredu Žrnovnice pronašao sam 30 mještana koji su poginuli za vrijeme Drugoga svjetskog rata kao partizani, no i njihova su imena uredno unesena na popis žrtava Jasenovca. Monstruoznost te podvale ide dotle da su čak i civili koji su umrli u zbjegu u El Shattu stavljeni na Jasenovački popis."

Protestirali su tako i mještani Siverića zbog stavljanja na popis njihova 42 sumještana, pokopana na mjesnom groblju, a našlo se na popisu i danas živih Siverićana. Od 218 mještana Solina koji su poginuli u borbama, strijeljani ili umrli od ranjavanja, njih 173 dodano je na Jasenovački popis.



Jasenovac, ljeto 1942., žene i djeca u zbijegu s Potkozarja


Nadalje, valja se prisjetiti "najgoreg razdoblja Jasenovca". Radi se o ljetu 1942 nakon što su Ustaška vlast i Srpski predstavnici pregovarali oko smirivanja stanja na terenu (pa su oni od tada praktično gotovo sve do kraja rata zajedno čuvali željezničku prugu prema Beogradu i onu prema Banja Luci u područjima gdje je mirno živjelo lokalno Srpsko stanovništvo). A to nije odgovaralo Saveznicima, niti Talijanima, pa su Partizani prebačeni s "talijanskog" zimovanja u zapadnu Bosnu. Partizani su u zapadnoj Bosni činili masovne pokolje uključujući i onaj pojedinačno najveći, pokolj u Prijedoru (koga su kasnije “Antifašisti” pripisali Ustašama) i tako prisilili Nijemce na reakciju. Pokrenuta je ofenziva na Kozaru. Tito je samo ponavljao već potvrđenu partizansku taktiku: zakuhaj, pa natrag pod Talijansko okrilje u Istočnu Hercegovinu. Posijao je strah na sve strane, a onda kukavički pedeset tisuća izbjeglih žena i djece ostavio na milost nacistima. Djeca odvojena od roditelja upućena su na logorske ekonomije koje nisu imale nikakve resurse za takav prihvat. Njemački TODT je majke i djecu upućivao i na rad u Njemačkoj, a koga su preživjele samo one mlađe i zdravije. I tako je nastao sveopći kaos koji se pripisuje središnjem logoru u Jasenovcu a djeca su prolazila pakao. Na sramotu Titu i "Antifašistima" reagiralo je Ustaško Ministarstvo udružbe (MU) i preuzelo 3067 izgladnjele djece iz ekonomija Jablanca i Mlake, te ih otpremilo u Zagreb i Sisak. U široj akciji ustaškog MU sudjelovali su Hrvatski Crveni Križ, Odbor narodne pomoći, Caritas Zagrebačke nadbiskupije, učenice škole za medicinske sestre i nebrojeno mnogo građana Zagreba, Siska i Jastrebarskog.

Prema dostupnim saznanjima na taj je način zbrinuto desetak tisuća djece. Djeca su raspodijeljena u bolnice i dječje domove, a ovisno o njihovom zdravstvenom stanju i u zagrebačke obitelji. Zapravo, prva masovna smaknuća u Jasenovcu počinjena su tek po završetku WW2 i to u njegovom komunističkom pogonu, uglavnom od 1945 pa do 1948, dok je sam logor trajao do 1951. A za to vrijeme poslijeratna protuhrvatska “antifašistička” propaganda primitivno je tvrdila kako su zagrebačke obitelji tražile od djece da prilagode svoj izgovor. Pa tako, “antifašisti” nikako da odluče što je njihova glavna teza: /1/ djeci nitko nije pomogao ili /2/ njihov bosanski naglasak iritirao je zagrebačku gospodu?

Zasebna civilizacijska vrijednost pripada Proboju. Dana 22. travnja 1945 dio logoraša odlučio se na pokušaj bijega odnosno, proboja iz logora. Prema nekim tvrdnjama od 1600, prema tvrdnjama drugih od 600 zatvorenika/logoraša, samo 107 ih je preživjelo proboj iz Logora i svega 11 od ukupno 176 logoraša iz Kožare. Svi ostali su, prema njima, ubijeni prilikom napuštanja logora. Deset dana po Proboju u Jasenovac ulaze streljačke čete 1. bataljuna 4. srpske brigade 21. NOB udarne divizije. Njihovi izvještaji govore nešto sasvim drugo: svega nekoliko pronađenih leševa i jedan svježi humak, a ni riječi o stotinama leševa niti o svježim grobnim humcima. U svakom slučaju, povodom Proboja događa se nešto sumnjivo. Krivotvorina ili ... ?

Upravo je žalosno koliko je u glave Hrvata usađen strah od komunističkih parola koje su trovale Hrvatsko biće za vrijeme trajanja Titove Jugoslavije, sve do 1990. Pa tako, zaslugom današnjih “antifašista“ koji su svi redom i bez iznimke zagovornici Jugoslavije, i dan danas traje vika protiv takozvanog “povijesnog revizionizma“ kad poneki povjesničar krene istraživati istinu o Jasenovcu. Sve to u smislu, kao Zapad to spočitava Hrvatskoj, jer je to najveće zlo. Pa što onda mi Hrvati imamo nešto provjeravati, ako su to oni drugi već prije “utvrdili“? A za to vrijeme, tog istog Zapada tema Jasenovca uopće na zanima, nitko je ni ne spominje. Istovremeno, gotovo dnevno, dobivamo nove recenzije Biblije i Talmuda, nedodirljivih svetih zapisa. Istovremeno, takozvana “znanost” u Hrvatskoj u WW2 i teme oko njega ulazi strogo diverzantski. Logoraš Milko Riffer, autor knjige "Grad mrtvih", došao je u Jasenovac krajem 1942 i dobio logoraški broj 2376, pa samo takvi podaci, baš kao i radovi u okviru Matice Hrvatske jednako kao i Rifferova zabranjena knjiga, mogu o Jasenovcu izgraditi vjerodostojnu istinu.

A za to vrijeme, gotovo sve kronike izbjegavaju spominjati otpuštanja i amnestije u Jasenovcu. Primjerice, povodom rođendana Ante Pavelića 14. lipnja 1944. pušteno je na slobodu 170 logoraša. Tijekom 1944 pomilovano je 350 osoba, a 10. travnja 1945 na Dan NDH, dakle svega dva tjedna prije Proboja, pomilovano je i otpušteno njih 400. Tijekom rata stotine Jasenovačkih logoraša ulaze u razmjenu s partizanima, a među njima se nalazi čak i Hrvatski komunistički lider Andrija Hebrang.

Bio iznimka ili pravilo, jedan istiniti događaj baca zanimljivo svjetlo na uobičajene predrasude o Jasenovcu. Nakon napada partizana na Crkvenom Boku Ustaše 13. studenog 1942 odvode seljane u Jasenovac i dolazi do intervencije Ustaškog MU-a. Komisija Lisak, Oršanić i Seitz oslobodila je sve uhićenike i platila im odštetu. Zapovjednik logora, Ljubo Miloš, uhićen je i zatvoren na Savskoj cesti, a kasnije intervencijom Maksa Luburića, oslobođen. Za to vrijeme mnogi su logoraši otpušteni kućama, uključujući i komuniste. Jednako, zašto se logor Jasenovac ne spominje i kao logor za izbjeglice i prognanike? Tisuće Hrvata sklonili su se u Jasenovac ispred četničkih i partizanskih progona u zapadnoj Bosni. Nadalje, logor je morao imati svoj nekakav život ili barem održavati njegov privid. Pa je tako logor imao i orkestar i razne priredbe. Navodno svaka je radionica imala svoju nogometnu momčad i dresove. Istina, sve to može biti dio sofisticirane torture, ali zanimljivo je kako svi preživjeli svjedoci kažu da to nije bilo tako, baš kao što pričaju da tortura u logoru uopće nisu ni vidjeli niti doživjeli. Jer stražarima je bilo strogo zabranjeno komunicirati sa zatvorenicima/logorašima o čemu postoje i svjedočanstva samih stražara. Nadalje, u Jasenovački logor su često dolazile nadzorne komisije, pa tako prva međunarodna komisija u logor ulazi u veljači 1942. O Jasenovcu je u to vrijeme čak snimljen i film, ali on nikada nije prikazan javnosti. Zanimljivo je i to kako se službena izvješća Međunarodnog odbora Crvenog križa čiji su predstavnici tijekom WW2 nekoliko puta ulazili u Jasenovac podudaraju se sa svim intrigantnim sjećanjem preživjelih logoraša, a koja listom govore o jednom sasvim drugačijem logoru.



Gradnja nasipa i odteretnog kanala u Jasenovcu


Uglavnom, sve su povijesne krivotvorine oko Jasenovca viktimologiju zapravo odvele u slijepu ulicu, ulicu u kojoj se licitira s brojem žrtava. Beograd i danas nastavlja po starom, a polemike u današnjoj Srbiji svode se na to je li bilo 1.700.000 ili 700.000 žrtava. Listom svi istaknuti Srpski intelektualci to brane tradicijom načina kako Srbi doživljavaju Jasenovac: “Pustimo to, jer srpski narod živi svoje mitove.“. A glede onih BIH Hrvata koji danas žure biti poslušnici Banja Luke, baš kao što su prije slušali Zagreb, oni moraju imati na umu i kako genocidna tvorevina “Republika Srpska“ ima svoj komad Jasenovca i ima svoje brojke, svoje mitove i na mitovima referentno iskazane ciljeve. A da se tijekom komunističkih Jugoslavija nije dozvolilo takvo masovno falsificiranje podataka, dobrim dijelom za velikosrpske potrebe, danas bismo možda mogli imati more dokaza o tome kako je Jasenovac bio nacističko stratište, a zapravo nemamo ni jedan jedini dokaz. I baš ti likovi iz uvijek iskvarene politike, tipovi koji žele "dobronamjerno" pojačati zločinački dojam Jasenovca i podvesti ga pod Hrvatski autohtoni rasizam, relativiziraju evidentan zločin. Po njima se tu zapravo i ne treba nešto posebno naglašavati - sve se zna i bez dokaza i sve je baš onako kako to “antifašisti“ desetljećima serviraju javnosti. A Jasenovac je bio sabirni i radni logor u NDH u kome je bilo i zločina, ali svi dokumenti o Jasenovcu su zapečaćeni i preneseni u Beograd gdje se još nalaze i dan danas, pa je opravdano sumnjati kako je sve to s ciljem da bi se prikrila prava istina koje je drugačija od “antifašističke“.

Šef civilne administracije Srbije Dr. Harald Turner u kolovozu 1942 izjavljuje kako je Beograd prvi grad u Europi koji je postao Judenfrei, a Srbija je jedina zemlja u Europi koja je u potpunosti riješila židovsko pitanje odnosno, likvidirala sve Židove. A u to isto vrijeme, u NDH, ti isti Židovi upravljaju radnim logorima (uključujući i Jasenovac, Danicu i Staru Gradišku), drže kompletan tisak u NDH, a nalaze se i u vrhu Hrvatske Vlade i Ustaškog Pokreta (recimo, Pavelićeva supruga), kao i u vrhu vojske. Istovremeno, brojni Hrvati skrivaju Židove od nacističkih progona za koje se kasnije optužuju Ustaše od kojih, paradoksalno, mnogi riskiraju živote kako bi ponekog Židova i spasili, a što ih ne amnestira za ono što su počinili na drugoj strani. Budući da je i Pavelićeva žena židovskog podrijetla, na nagovor supruge, kao i na izričito traženje Alojzija Stepinca, čak je i sam Poglavnik u nekoliko navrata nastojao spašavati židove i to kako se onda, s obzirom na situaciju, i moglo i znalo. Pa su tako, uglavnom na traženje Stepinca, brojni Židovi dobili dozvole i napustili/napuštali NDH, a samo je dio Židova završio u sabirnim logorima. Pa su tako Židovi u ratnom sabirnom logoru Jasenovcu, prema tvrdnjama Hrvatskog komunističkog prvaka Ante Cilige, koji je prve dvije godine rada logora i sam proveo u tom istom logoru, bili posebno poštovani i postavljani na sve najvažnije radne položaje u logoru Jasenovac koji je bio radni logor mnogih struka i zanimanja.

Zapravo, tek kada je u rujnu 1943 u Hrvatsku osobno došao Njemački ministar Heinrich Himmler 4.972 Židova je na izričit zahtjev Nijemaca deportirano za Poljsku. I to ne samo iz Jasenovca već i iz drugih logora NDH, pa i šire. I to je zapravo jedini realni krimen Hrvata u odnosu na Židove koga nitko ne može poreći niti poriče. Sve ostalo za što se optužuju Hrvati su jugokomunističke laži. To potvrđuju i imena 28 generala NDH židovskog podrijetla (od ukupno 131 generala koliko ih je bilo u tadašnjim Hrvatskim oružanim snagama - HOS), a koje su komunisti likvidirali. To su: /1/ Ing. Hinko Alabanda, /2/ Ladislav vitez Aleman, /3/ Edgar Angeli, /4/ Emanuel Balley, /5/ Oton Ćuš, /6/ Julio Frez, /7/ Josip Kamberger, /8/ Ferdinand pl. Halla, /9/ Dragutin Heklbich, /10/ Gjuro Isser, /11/ Oskar Kirchbaum , /12/ Rudolf Kraus-Tudić, /13/ Rikard Kubin, /14/ Josip vitez Metzger, /15. Milan Miesler, /16/ dr. Milan pl. Alinstrepner, /17/ Julio Resch, /18/ Dragutin Rumler, /19/ Julio Sach, /20/ Julio Simonović, /21/ Nikola vitez Steinfel, /22/ Ivan Šarenbek, /23/ Ivo vitez Šnur, /24/ Josip Šolc, /25/ Kvintijan Tartarglia, /26/ Rudolf Wanner, /27/ Mirko vitez Zgaga i /28/ Božidar Zorn.





Oznake: Jasenovac

Preambula treće Jugoslavije

subota , 15.04.2017.



Davor Velnić je nepažnjom yugofilskih cenzora 2. travnja u Novom listu (dogodilo se čudo) objavio jedan, za tu novinu netipičan tekst, odmah je reagiralo redakcijsko vijeće koje je “ispad“ oštro osudilo. Osudio je i HND koji je posljednjih godina postao jedan od stupova što u Hrvatskoj, po napucima iz Srbije, zastupa i provodi Memorandum SANU II. Odmah su se uzgibale i uzudile Hobocti koje tekst ovog, po njihovim riječima, “napaljenog hrvata“, proglašavaju “medijskom kanalizacijom“. Očejuke se i reakcija svih “progresivnih“ yugofila i antifašista, sve kako bi osudili uprizorenje nečastivih činjenica o Jugoslaviji u malom, kako sami sebi vole tepati "opačari bratstva i jedinstva" širom Regi(j)ona.

I dok se prethodni, kao i drugi znani i neznani listom prepoznaju i sukladno tome reagiraju, a vi čitate i ne komentirate uredništvo Blokiranog bloga želi vam blagoslovljen i sretan Uskrs.



Južnoslavenska ideja potekla je od obrazovanih i nacionalno osvještenih Hrvata koji su opterećeni germanizacijom i mađarizacijom spas vidjeli u sveslavenstvu i u bratskom suživotu s ostalim slavenskim narodima. Prije svega s Česima i Slovacima, narodima pod istom austro-ugarskom carskom krunom s kojima su Hrvati imali tradicionalno dobru kulturnu suradnju i pohađali njihova sveučilišta. Iz sličnih je razloga Crkva u Hrvata kadila ideji sveslavenstva; ona se pak nadala unijaćenju pravoslavnog istoka i plodnom ekumenskom dijalogu. Nije li se u Hrvatskoj upravo osnovana Akademija znanosti i umjetnosti nazvala Južnoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti(?), da bi se tek nakon proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske proglasila »Hrvatskom«? Međutim vrag ima tanke uši i tadašnji turski vazali primijetili su te hrvatske sveslavenske tlapnje. Znali su Srbi procijeniti kad je došlo pravo vrijeme i još bolja prigoda, tim više jer ambicija da obnove srednjovjekovno srpsko carstvo(?), čak i u svom prignutom položaju turskih vazala, nije nikad napustila »nebeski narod«.

I to je bio nesretni začetak dviju Jugoslavija: ta hrvatska naivnost i želja da joj se laska i hvali, s jedne strane, i planski osmišljeno bizantinsko laskanje koje je oduvijek tako godilo hrvatskim ušima, s druge. Spretni srpski planovi prisajedinjenja nastali u vojujućem svetosavlju vješto su se izmjenjivali kroz zajedničku povijest dviju Jugoslavija: od velikosrpskog političkog programa, Načertanija (1844.) Ilije Garašanina, dok je Srbija bila turski vazal, preko hegemonističke srpsko-jugoslavenske nacionalne politike i jezičnog jugoslavenskog unitarizma u Karađorđevićevoj i Titovoj Jugoslaviji; od Novosadskog sporazuma i Memoranduma SANU do otvorene velikosrpske agresije na bivše republike SFRJ. Da bi se to četničko zlo zaustavilo, Saveznici su 1999. bili prisiljeni mjesecima bombardirati fašističku Srbiju, baš kao što su nekad bombardirali nacističku Njemačku.




Danas kad je i najokorijelijim zagovornicima »regijona«, olinjaloj jugoslavenskoj nejači, postalo razvidno da se Srbija i zloduh četništva ne mogu tek tako geopolitički »izliti« na Hrvatsku, jer Republika Hrvatska je članica Europske Unije i članica NATO-a, a ovo je stoljeće prekratko da bi Srbija postala članicom bilo kakve europske organizacije – upotrebljene su prokušane metode srbo-četničke hegemonizacije hrvatskih prostora promicanjem jezičnog i kulturnog unitarizma. Naputak Memoranduma II. SANU je jasan: Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu. Naravno, sve to ne ide bez tradicionalnih hrvatskih izdajnika, podgrijanih orjunaša i planski postavljenih »naših« kadrova u kulturi, pravosuđu, državnoj i lokalnoj upravi. Sve uredno ugrađeno za vrijeme karaljevine i »carevine« Jugoslavije, Karađorđevićevim kundakom i Titovom partijom. Zato su potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku provjerena imena yugointelektualista, priučenih novinara i najveći proračunski paraziti: razne šeširđije, markovine, dežulovići, popovići, pilseli, karakaši, kordićke... i ostala yubulumenta sljednica razujućeg srpstva koja uporno želi dokazati da smo još uvijek na Balkanu opasani bodljikavom žicom jugoslavenskog unitarizma, da smo zapravo jedan narod koji piše i govori istim jezikom – jezikom »regijona«.

Takozvana Deklaracija o zajedničkom jeziku, predstavljena u sarajevskom Media centru 30. ožujka, pokušaj je hegemonizacije jugoslavenstvom i preambula 3. Jugoslavije, nove jugoslavenske nakaze. Taj političko-ideološki pamflet, u naravi protuustavan dokument (ne samo u Republici Hrvatskoj) i previše podsjeća na slične dokumente/naputke, prave političke platforme koje su opravdavale i prejudicirale srpsku agresiju devedesetih godina prošlog stoljeća; na krvave sukobe na tlu bivše SFRJ i na svako zlo što je protutnjilo u službi velikosrpstva.



U nekadašnjoj hrvatskoj kulturi boljševičkog predznaka, potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku i njihova sljedba žarili su i palili, i nisu se nikad pomirili s činjenicom da postoji međunarodno priznata suverena hrvatska država. Bez radnih navika i mizernog talenta sami od sebe postali su davno potrošena agitpropovska roba, nezahvalni pripuzi, uljezi i hrvatski apatridi koji intenzivno žive u fikciji propale i nepostojeće države, ali hrvatskom proračunu. Čak i uz obilnu pomoć (ovog) Ministarstva kulture, njihova je nemoć očigledna isto kao i namjera da politički, kulturno i jezično integriraju prostor bivše Jugoslavije, samo su im srdžba, očaj i mržnja vidljivi kao plikovi na licu. I dobro je da su istrčali s memorandumskom tzv. Deklaracijom o zajedničkom jeziku, makar su svoja imena sami stavili na listu i to je možda jedini građanski čin koji su ikad učinili. Malo je neobično da čin potpisivanja nisu pripisali fašizaciji Hrvatske, i optužili ustaše da su ih na to prisilili. Neka popisa, dobro je.

Grad Rijeku dobro opisuje poseban jugoslavenski scenarij skiciran još tamo od 1945., kada se od građana na silu ispražnjenu Rijeku mehanički dovode horde opančara »bratstva i jedinstva« i grad popunjava legionarima jugoslavenstva. Grad ostaje »corpus separatum«, ali ovaj put pod budnim okom i strogom upravom Partije, koja nakon 1990. kroz programski izmišljenu i nepostojeću multietičnost i multikulturalnost provodi autonomaštvo i protuhrvatsku politiku, a sve u želji da ostane Jugoslavija u malom. Riječka multietičnost austro-ugarske odnosila se na prosperitetni suživot građana Hrvata, Talijana, Mađara, Engleza, Nizozemaca, Francuza i Grka, danas je to jugoslavenski nacionalizam i predstave folklora »naroda i narodnosti«.

To je ujedno i tajna uspjeha SDP-a na lokalnim izborima u suverenoj Republici Hrvatskoj: mizerna nacionalna osvještenost, orjunaštvo Sušaka i mnogoljudna »Jugoslavija u malom« pod budnim partijskom kontrolom. SDP i njegovo glasačko tijelo u Rijeci djeluju zavjerenički. Ti birači, profesionalni multietničari, podržavaju jugoslavensku državotvornost, a ustvari samo prikrivaju srpsku umreženost. Naime svi oni još žive u riječkoj Jugoslaviji i nadaju ostvarenju neke treće sreće: tisuće njih što udobno od 1945. žive na i u opljačkanom, na gradskim i županijskim proračunskim jaslama.

Riječki HDZ nije se nikad usudio povesti hrvatsku tihu većinu u izbornu pobjedu, artikulirati njene političke želje i tako su Hrvati u Rijeci postali politička manjina. Oklijevanje i podzemna simbioza lokalnog HDZ-a s lokalnim SDP-om traje od samog početka.



Grad Rijeka nastavila je tamo gdje je Jugoslavija propala i danas izgleda upravo onako kako bi Jugoslavija izgledala da je nekim čudom preživjela samu sebe. Grad Rijeku na izmaku razuma najbolje uprizoruje m/b Galeb na mrtvome vezu u Riječkoj luci: ruzinava podrtina lažnog bravara i pravog diktatora. To je prikladan spomenik Rijeci i jednoj propalom političkom projektu. Rijeka je ustvari m/b Galeb: abandonirana nakarada i relikt jedne tiranije. Rijeka kao Titov ratni plijen ostala je zapuštena, nepuštena baš kao i njegov zaplijenjeni i nikad pravome vlasniku vraćen m/b Galeb.

Projekt SAO Rijeka je razlog zašto se srbijanska diplomacija uz pomoć Vesne Pusić, Ive Josipovića i Dejana Jovića zauzela da taj grad postane Prijestoljnica europske kulture 2020. Nimalo nije riječ o promociji hrvatske kulture u Rijeci, već o promociji jugoslavenske kulture u jugoslavenskoj Rijeci pod budnim okom Beograda i, naravno, stari komunistički trzaj da se zavuče ruka u tuđi džep, ovaj put fondove Europske Unije namijenjene hrvatskoj kulturi, a ne promociji jugoslavenske kulture.

No vratimo se hrvatskom jeziku i njegovoj službenoj poziciji u svijetu: hrvatski jezik je jedan od 24 ravnopravna jezika u Europskoj Uniji; međunarodno je priznat kao samostalni jezik 1. rujna 2008. i njegova je kodna oznaka »hrv« pri Međunarodnom tijelu za norme ISO 639-2 »Registration Authority« u Washingtonu. Hrvatski je zaseban slavenski jezik, a njegov povijesni, politički i kulturni razvoj provodio se odvojeno i samostalno od sličnih jezika u širem i daljem susjedstvu. Standardni hrvatski književni jezik razvijao je svoje specifičnosti na morfološkoj, tvorbenoj, fonološkoj, sinktatičkoj, leksičkoj i stilskoj razini i davno usustavio svoje latiničko grafijsko pismo. Da svega toga nije bilo, prije svega stoljetne hrvatske književne tradicije, hrvatski jezik ne bi bio na ovaj način međunarodno priznat i kodificiran. Srpski jezik i kultura su nešto posve drugo. To je država koja je pala pod Turcima i preskočila renesansu, barok i prosvjetiteljstvo, sve bitne faze judeokršćanske civilizacije u Europi da bi tek stvaranjem kraljevine Jugoslavije pokušala lažima i prijevarom steći poželjne kulturološke atribute. Na primjer pokušaj prisvajanja Dubrovnika i tzv. »srpska dubrovačka književnost«?

Razumljivost s nekim drugim slavenskim jezicima, kao »krucijalni dokaz« jedinstvenog jezika nije bitna odrednica, a ni presudna.



Nego dokle ide ta »razumljivost« i zašto se crta ne podvuče na slovenskom ili bugarskom jeziku, Slovačkom ili Češkom? Meni bi odgovarala Velika Britanija, na primjer?! Skandinavci se prilično dobro između sebe razumiju, čak im je i dobar dio povijesti i državnosti isprepleten, međutim Danci ipak govore danskim, Šveđani švedskim i Norvežani norveškim jezikom, i nikome napamet ne pada te skandinavske jezike stavljati pod istu kapu. Ne postoji skandinavski jezik kao nekakav esperanto Skandinavskog poluotoka, ali postoje danski, švedski i norveški jezik.

Hrvatski jezik je Hrvatskim ustavom zajamčen službeni jezik i zato je nebitno s kojih visokih političkih adresa dolaze službene potvrde o tome. Visoke političke adrese pune utjehe i razumijevanja za hrvatski jezik trebale su se pobrinuti da nitko nikad ne dovodi u pitanje opstojnost hrvatskog jezika u Hrvatskoj, pogotovo ne on što se cijelo vrijeme prežderavaju i bogate na hrvatskom proračunu, ali ne prestaju rovariti protiv Hrvatske. Ove godine na sajmu knjiga u Leipzigu hrvatska »reprezentacija« književnosti pala je na dva nepostojeća slova: Slobodan Šnajder i Damir Karakaš nisu hrvatski pisci nego potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku, i na kojem je to jeziku onda pišu ta dva plaćenika za yugoslovenski jezik i državu na hrvatskom štandu u Leipzigu? Slobodan Šnajder je agipropovski oštroper, a Damir Karakaš je jednostavno netalentirani knjiški pozer, ali ne i književnik. Sve to ministrica Nina Obuljen dobro zna i podržava, ne zato jer može i smije, nego ova Vlada sve vrijeme svog mandata tako jedri. Ovakvo petokolonaško predstavljanje hrvatske književnosti i kulture na Sajmu knjiga u Leipzigu, pa onda selektivna nakladnička politika u Hrvatskoj – potpisnici tzv. Deklaracije o jednome jeziku naprijed, ostali stoj – i svjetonazorsko opredjeljenje Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Rijeci, isto kao i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, da se ne spominju Leksikografski zavod MK, HRT – provjerena su oružja srbo-jugoslavenstva usmjerena protiv samostalne i suverene Republike Hrvatske.





Oznake: Treća Jugoslavija, grad Rijeka, peta kolona

Europa kakvu (ne) želimo?

utorak , 11.04.2017.



U svjetlu najnovijih promjena stavova nekad apologeta masovne migracije u Europu, treba se prisjetiti jednog govora Madžarskog premijera koji je "škorirao Europu" i "multikulturnjake" tj. "neoliberale". Svaka istina na kraju dolazi na vidjeli, pa tako i ova.

"Bruxelles ne smije biti iznad zakona. Ne smijemo dozvoliti da nam nameće svoju kozmopolitsku imigracijsku politiku. Ne smijemo dozvoliti uvoz zločina, terorizma, homofobije i antisemitizma u Mađarsku."

Mađarski premijer Viktor Orban je održao moćni govor u kom je pozvao na razmontiranje projekta EU i rekao da bi članice trebale same odlučivati o svojoj sudbini. Njegova poruka se mora čuti posvuda. Premijer je urgirao na javnost da ne dozvoli bezličnim, neizabranim i od poreza izuzetim vladarima EU i UN da nastave s namjernim uništavanjem država putem masovne imigracije kroz njihove granice. Rekao je kako je sudbina Mađara postala isprepletena s sudbinama europskih nacija i da je u tolikoj mjeri postala dio unije da čak ni pojedinci ne mogu biti slobodni ukoliko Europa nije slobodna.

Europa je danas krhka i slaba i nije slobodna iz razloga što je sloboda povezana s istinom, a u Europi je danas zabranjeno govoriti istinu. Čak i kada je napravljena od svile, brnjica je brnjica.”.

Istaknuo je kako je danas zabranjeno reći da izbjeglice ugrožavaju Europu, da imigracija donosi zločin i terorizam u europske države i da migranti ugrožavaju europski način života, kulturu, običaje i kršćansku tradiciju. Orban je napomenuo da ova masovna imigracija nije posljedica nenamjernog niza posljedica, već unaprijed isplanirana i osmišljena operacija s ciljem naseljavanja ljudi u Europi koji će preoblikovati religijsku i kulturnu pozadinu Europe i eliminirati glavnu prepreku ka internacionalizmu – države.

Dame i gospodo, današnji neprijatelji slobode su obučeni u drugačiju odoru od one koju su imali raniji imperijalni vladari i oni koji su vodili sovjetski sustav. Oni koriste drugačije alate kojim namjeravaju nas podčiniti, nas zarobiti nas i uzeti nam slobodu iako nas ne skupljaju u koncentracijske logore niti šalju tenkove da okupiraju naše države. Njihova današnja artiljerija su ucjene i prijetnje.

Ipak, narodi Europe se bude i pregrupiraju, a stupovi suzbijanja istine se polako krive i počinju pucati. Narodi Europe polako shvaćaju kako je njihova budućnost ugrožena, kako su ugroženi poslovi, sigurnost i miran život. Europa je zajednica kršćanskih, slobodnih i neovisnih nacija u kojima su i muškarci i žene jednaki, u kojima postoje solidarnost i tolerancija, ponos i poniznost, pravda i milost.


Rekao je kako opasnost ovog puta ne stiže u obliku ratova i prirodnih katastrofi već u obliku masovne migracije koja kao vodeni val erodira obalne stijene. Izjavio je kako je pravi razlog migracije okupacija teritorija, iako se ona navodi kao humanitarna kriza.

Mi smo navodno neprijateljski nastrojeni ksenofobi, ali prava istina jest da među onima koji su došli bježeći od rata ima i onih koji su došli ovdje s namjerom da promjene našu državu kako njima odgovara upotrebljavajući nasilje."

Orban je rekao i kako Mađarska mora stati na put Bruxellesu ako misli da zaustavi ovu masovnu migraciju, jer je upravo Bruxelles sa svojim fanatičnim internacionalizmom odgovoran za trenutnu situaciju.

Bruxelles ne smije biti iznad zakona. Ne smijemo dozvoliti da nam nameće svoju kozmopolitsku imigracijsku politiku. Ne smijemo dozvoliti uvoz zločina, terorizma, homofobije i antisemitizma u Mađarsku. Ne smijemo dozvoliti da nam govore koga možemo, a koga ne možemo pustiti u našu državu i s kim ćemo živjeti i dijeliti našu državu. Na kraju ćemo mi biti oni koji će morati napustiti vlastitu državu. Stoga moramo odbaciti ovu shemu, ne tolerirajući nikakve ucjene i prijetnje. Vrijeme je da pružimo otpor, da prikupimo saveznike i da s ponosom podignemo zastavu naše nacije. Došlo je vrijeme da spriječimo uništenje Europe i spasimo njenu budućnost. U ovom trenutku pozivam sve državljane Mađarske na ujedinjenje, neovisno od stranačkog opredjeljenja, a isto tako pozivam i sve europske nacije da se ujedine radi očuvanja jedinstva Europe. Ako ujedinimo snage, neće nas moći srušiti. Zajedno smo jači.

Davne 1848. rečeno dnam je kako smo zarobljeni u Austrijskom carstvu. Da smo tada odustali od borbe, Njemačka bi progutala našu naciju i više ne bismo postojali. Isto tako su nam 1956. godine rekli da moramo ostati okupirana sovjetska država, ali tek tada je izbio pravi patriotizam iz svih nas. Da smo se onda predali, Sovjeti bi nas zauvijek progutali. Danas nam govore treba da se predamo uništenju jedinstvenosti, autonomije i nacionalnosti u sklopu nečega što bi se nazvalo Sjedinjene Europske Države.

Ne smijemo dozvoliti da se to dogodi. Moramo govoriti glasno i jasno i moramo odgovoriti na najvažnije pitanje koje će odrediti našu sudbinu: “Hoćemo li biti robovi ili ćemo biti slobodni?!

Borimo se Mađari, borimo se za Mađarsku!



Povijesni govor Viktora Orbana, 15.03.2016.


Moje pitanje glasi treba li i hoće li Hrvatska dočekati svog Orbana, osobu koja zdušno, iskreno i odvažno, s programom i sa srcem brani vitalne nacionalne političke i ekonomske interese? Svi koji žive u Hrvatskoj politički su Hrvati, pa tako, kao što je to vrlo jasno u svom inauguracijskom govoru rekla Predsjednica RH, aludirajući na modernu i danas u svjetu općeprihvaćenu ideju o državnosti kao nacionalnosti, ideju koja ne isključuje njegovanje vlastite tradicije i korijena, ali uključuje potpuno drugačiji pogled od onog koga se još u 21. stoljeću drže marksisti i njihovi "prijatelji" stojeći na pozicijama 19. stoljeća.. Sve ostalo je jugofilska demagogija, kojoj je mjesto izvan Hrvatske, a što je vrlo jasna poruka svima onima koji je zagovaraju, uključujući tu i blogere na ovom blogu.


Oznake: Migranti, Madžarska, Viktor Orban, EU

Krah liberalizma (1)

subota , 04.02.2017.



Godina 2016. će u povijesti zapadne civilizacije ostati upisana kao početak velike političke i kulturne prekretnice. Brexit, izbor Donalda Trump-a, talijanski referendum o ustavnim promjenama. Sve je to samo početak jednog velikog procesa koji će se nastaviti i tek dobiti svoj pravi naziv, a koga se, za početak, može nazvati - konzervativna kontrarevolucija.

Još prije koju godinu bilo je “cool“ biti “multi-kulti“. Većina nije imala ništa protiv globalizma. Društva su išla k spajanju različitih kultura i utopiji prividnog suživota u multikulturalnom svijetu. Sve je navodilo na zaključak kako zapadna civilizacija doživljava svoj vrhunac. I sve je to bio rezultat borbe liberala koja je traje još od sredine 19. stoljeća. Postignuta je prividna “ravnopravnost“ u svakom smislu. Konzervatizam je bio na koljenima. Bilo je naprosto nemoguće čuti konzervativca, a da on istovremeno ne bude javno ismijan i “osramoćen“ zbog “neznanja“ i “nazadnosti“.

Sve je naizgled bilo idilično, ali ... Ljevičari se time nisu mogli zadovoljiti. Svrha tih "progresivaca", kako sami sebe vole nazivati, baš kao što sami sebe lažno prikazuju liberalima, tada jednostavno ne bi postojala. Jer njihov je cilj da guraju prema "naprijed", prema ostvarenju utopije postavljene još u 19. stoljeću, u čiju se je realizaciju aktivno uključila porodica Rothschild. Pa su tako “progresivci“ (liberalni ljevičari) u posljednjih 30-ak godina, uz izdašne donacije kruga oko Rotschildovih (recimo George Soros i ostali) doveli do toga da se prijeđe svaka normalna, prirodna i razumna granica kada svima poželjna i toliko željena i sanjana tolerancija prelazi u čistu agresiju. Dovoljno je, na primer, prisjetiti se koliko je od 1990. na ovamo vođeno ratova koji su “širili ideje svjetskog liberalizma“, prvenstveno onima koji za te ideje zapravo uopće nisu marili niti su im te ideje bile potrebne, jer ... Oni su živjeli u relativnom blagostanju (Irak, Sirija, Libija, Tunis). Jednako tako, prijeđena je granica u kojoj je borba za ravnopravnost postala svojom suprotnošću i tako borba protiv ravnopravnosti. Granica je to kad nametanje ideologije pod krinkom svekolikih “sloboda“ prelazi u više no očigleno nasilje i teror čemu imamo prilike svjedočiti posebno od tzv. Arapskog proljeća koga je pokrenula Obamina administracija uz svekoliku podršku administracija Velike Britanije (Blair) i Francuske (Sarkozy).




Ravnopravnost i agresija

Pođimo redom. Što je ravnopravnost, a što je agresija, te kako ravnopravnost prelazi u agresiju? Uzmimo primjer homo (gay) parova. Oni zakonski imaju ista prava kao hetero parovi, ali ta zakonska ravnopravnost nikako nije i ne može biti seksualna ravnopravnost. Zakonska ravnopravnost je vrsta tolerancije u kojoj se poštuju temeljne ljudske slobode što uopće nije sporno. Međutim, sporno je kad se one koji ozakonjenu homoseksualnu vezu ne vide kao brak (ogromna većina heteroseksualaca) zakonski prisiljava da to zovu brakom. To ne pripada kategoriji ravnopravnosti niti se može govoriti o toleranciji. Jednostavno, to pripada kategoriji agresije koja ne poštuje temeljne ljudske slobode i civilizacijske vrijednosti, vrijednosti (brak, obitelj, porodica) koje su dovele do nastanka i razvoja ljudske civilizacije kao takve. Vrijednosti su to bez kojih bilo kakva civilizacija naprosto nije moguća, jer seksualno opredjeljenje je privatna i nije javna stvar.

Identični se primjeri mogu pronaći u bilo kom drugom području ljudskog djelovanja i interesa. Najočitiji primjer je Religija i Religioznost, te prava na Religiju i Religioznost kao takvu. No kako je ta tema toliko puta prožvakavana, ovdje bi je preskočio. Zato samo ukratko:
Kad ravnopravnost preraste u teror, ravnopravnost više ne predstavlja ravnopravnost. Ona se pretvara u nasilje nad čovjekom, nad njegovim osobnim uvjerenjima i nad njegovom slobodom.
A to, kao što svi znamo, definitivno pripada kategoriji koju smo u 20. stoljeću zvali fašizam, odnosno komunizam. Uzgred rečeno, to čak nije liberalno, jer ... Liberalizam u osnovi podrazumijeva toleranciju prema osobnim uvjerenjima koja u ovom, ali u i svim drugim slučajevima agresije jednostavno ne postoji. Zato svakoga tko gornje negira upućujem na Voltaire-a i njegovu “Raspravu o toleranciji“ ili na bilo koju drugu suvremeniju odnosno, suvremenu literaturu koja se bavi pitanjem tolerancije.

Govorimo li o spolnoj ravnopravnosti, o tome kako i muškarci i žene trebaju imati iste uvjete da se, na primjer, natječu za neki posao, ravnopravnost definitivno prestaje kada se poslodavca zakonski prisiljava da diskriminira i dijeli svoje djelatnike po spolu i daje prednost osobi, recimo na temelju spola. Jer, radi se o tome kako se za obavljanje posla prvenstveno traže stručne i pozitivne, radoholičarske, kvalifikacije. To što netko misli, kako se osjeća sam sobom i kog je spola, to za pravog poslodavca jednostavno uopće nije važno. Jednako tako spolne kvote u politici i predstavničkim tijelima nemaju ama baš nikakve veze s ravnopravnošću. One predstavljaju čisto i nepatvoreno nasilje. Nasilje je to nad demokratskim procesom koji bi, barem po definiciji, trebao biti lišen svake diskriminacije i u kome se prema sposobnostima, uvjerenjima i “političkoj težini“ osobu stavlja na listu s koje onda može, ali i ne mora biti birana. U konačnici sve to zavisi o slobodnom uvjerenju i pravu birača da slobodno i neopterećeno bira, prvenstveno iz svojih osobnih razloga, onoga koga žele (preferencijalno glasovanje), a ne onog kog mu netko drugi, u ime svojih partikularnih ciljeva, nameće, pa bilo to i na temelju spola.




Migranti i ksenofobija

Problemi s migrantima postojali su i postoje od kada je svijeta i vijeka. Zanimljivo je i to kako su u prošlosti migranti na kraju uvijek rušili razvijene civilizacije, koje su iz ovog ili onog razloga prihvaćale te iste migrante (primjer Rimskog carstva). Međutim, problem kakav postoji u današnjem suvremenom svijetu u ovakvom obliku nikada do sada u ljudskoj povijesti nije zabilježen. A razlog zašto je to tako jest vrlo prozaičan. Većina ljudi na zapadu nikada nije imala niti ima išta protiv stranaca, pa tako i migranata. Međutim, kad u relativno kratkom vremenu od godinu ili dvije neku sredinu ili državu preplave milijuni s potpuno drugačijom kulturom, različitim životnim navikama i općim civilizacijskim vrijednostima, kada ti isti došljaci ne poštuju niti žele poštivati vrijednosti sredine u koju su benevolentno primljeni, kada se mnogi od njih uopće ne žele uklopiti u društvo u koje su došli, naučiti jezik sredine koja ih je prihvatila, kada ne žele privređivati i biti jednaki kao svi ostali članovi tog društva, kada i noću i danju odjednom postane opasno slobodno se kretati po gradu bez straha da ćeš biti pretučen ili silovana, kad stopa kriminaliteta dolaskom migranata odjednom naglo skoči, ljudi se tada zabrinu. I to je sasvim prirodna i normalna reakcija za koju se ne može kriviti nikakva “ksenofobija“, nikakav “rasizam“ ili bilo kakva“mržnja prema manjinama“.

Kao u slučaju ravnopravnosti i agresije, i ovdje su listom mainstream mediji orkestrirani od svjetskih “liberalnih“ manipulatora odigrali svoju značajnu i neoprostivu ulogu. Umjesto objektivnog izvještavanja, mediji su se listom bacili na etiketiranje domicilnog stanovništva optužujući ga za ksenofobiju i neprihvaćanje stranaca. Pa tako odjednom, Velika Britanija, inače poznata po svojoj otvorenosti, država i društvo u kojoj žive ne samo Britanci, već i stranci: Europljani, Azijci i Afrikanci, odjednom postaje "ksenofobna", barem ako je vjerovati dominantnim domaćim i inozemnim medijima. Jednako se događa i sa skandinavskim društvom koje je sve samo ne ksenofobno i homofobno, recimo Danska i Švedska. S druge strane, društva koja žele očuvati svoj kulturni, socijalni, civilizacijski mentalitet, specifičnosti, vrijednosti i općenito vlastiti način života, a što je prije svega njihovo pravo, također se proglašavaju homofobnima: Poljska, Češka, Slovačka, Madžarska i Slovenija. Nasuprot njih, društva koja nekontrolirano primaju migrante kao i društva koja ih stavljaju u neku vrstu “preodgajališta“ - sredine u kojima su oni izolirani od svojih sunarodnjaka, a “kontrolira“ ih bilo domicilno stanovništvo ili za to nadležne represivne službe (Njemačka, Austrija), društva koja ih koncentriraju po kvartovima velikih gradova (Bilali u Francuskoj, Belgija, Nizozemska) oko kojih patrolira policija, ta se društva smatraju “tolerantnima“ i “naprednima“. Pa kao uzvrat i za uzvrat toj njihovoj“toleranciji“ u tim se društvima razvijaju i aktivno djeluju terorističke ćelije tih istih migranata. Pa tako, na taj način, ta društva postaju konstantno izložena nesmiljenom terorizmu svake vrste koga provode ili proizvode migranati.

Sve gornje nabrojano zapravo samo potvrđuje tezu kako je koncepcija neograničenog i dobrohotnog primanja migranata, migranata koji zapravo ne dolaze kako bi u nekoj sredini započeli novi život, već kako bi iskorištavali njene resurse, potpuno pogrešna. A upravo je tu koncepcija nametnu svjetski liberalizam i to uz pomoć ljevičarskih liberala i ostalih ljevičarskih hordi koje liberali koriste i programiraju za svoje partikularne ciljeve, sve kako bi se pojedina sredina rastočila i kako bi se kapital multinacionalnih korporacija (koji stoji iza svega) još više “oplodio“, jer ... Posljedice za sve u sredinama u kojima se posljednjih godina pojavio terorizam su jačanje represije i represivnog aparata općenito. Društva/države za to troše velika financijska sredstva (koja bi mogli koristiti za druge svrhe) pri čemu kupuju opremu koju proizvode te iste multinacionalne korporacije, korporacije koje su i kreirale svjetski problem migranata. Pa tako, slijedom logike umjesto povećanja ljudskih sloboda određenih grupacija, ali ne na uštrb drugih grupacija, a što je cilj istinskih liberala, dolaskom migranata i “stupnju razvoja“ sredine u smislu “multikulturalnosti“, proklamirane slobode liberalnog društva “dobrovoljno“ se smanjuju na račun sigurnosti i kontrole ugroženih građana te sredine. Ukratko, dobrodošli u Orwell-ovu 1984.

Ne zavaravajmo se, “duhovne“ pripreme za sve to počele su još davno i prije no što su se pojavile velike sjevernoafričke i srednjoazijske migracije. Dovoljno je samo vratiti se u 1980-te kada svijet zabave i medije počinju preplavljivati filmovi i serijali o sumraku civilizacije (počevši od prvog filmskog serijala Mad Max, pa nadalje) što je na neki način programirano do dana današnjeg i utire put svemu onom što se u naše vrijeme uistinu i počinje događati. Pa tako “iza zavjese“ postaje jasna uloga i značaj medija u širenju ideja i pripremi pravaca kojima treba ići “vrli novi svijet“, a što ideolozi liberalizma (Fukoyama) općenito nazivaju “krajem povijesti“. Do prije samo desetak godina sve ovo što se danas događa, mnogima se činilo nemogućim, pripadalo je fantastici. Danas nakon prvih šokantnih reakcija svih koji u to prije uopće nisu vjerovali, svi oni danas polako, htjeli ili ne htjeli, počinju prihvaćati tezu o “sumraku civilizacije“ kao nešto što je sasvim normalno i što polako postaje dijelom i načinom života. Ipak, za sada se to, srećom, sve još uvijek može više gledati u filmovima nego na ulicama, ali ... Polako se počinje događati i na ulicama.




Mediji i programiranje slike svijeta

Staro je pravilo da nazivaš li čovjeka pogrdnim imenima i k tome ga javno vrijeđaš, nikada ga nećeš pridobiti niti ćeš s vremenom promijeniti njegovo mišljenje. Naprotiv, od njega možeš samo stvoriti neprijatelja, čak i u slučaju kada je on tvoj “ideološki“ ili bilo kakvi drugi istomišljenik. Postupaš li tako kontinuirano, sigurno ćeš uspjeti u onome što izgleda kao fantastika. A to je da ćeš na kraju velik dio vlastitih simpatizera okrenuti protiv sebe. Nekoliko prethodnih rečenica vrlo jasno definiraju kako se je sve prethodno događalo i što se danas više nego evidentno događa kad, kao što je to slučaj u današnjeg svijeta, liberalna ljevica programirano preuzme većinsku kontrolu medija, što kao direktnu akciju ima za posljedicu da većina prihvaća takozvanu konzervativnu kontrarevoluciju što se u posljednje vrijeme vidi i na rezultatima političkih izbora u društvima zapadne demokracije.

U subotu 1. lipnja 1980. Ted Turner je započeo emitirati Cable News Network (CNN). Kao poslovni čovjek koji je sve što započne uspješno dovrši, on nikada nije krio svoj krajnji cilj. A to je da njegova mreža “pomogne“ - nametne, “zbližavanje“ - nasilnu asimilaciju čitavog svijeta kako bi multinacionalne korporacije preraspodjelom vrijednosti i bogatstava uništile nacionale ekonomije i tako dominantno preuzele svjetsku vlast. A to je bila ideja vodilja koja je krajem 20. stoljeća vidjela i željela planirati društvo 21. stoljeća. Počevši s CNN-om, “informacije“ upakirane u celofan promicanja “istinoljubivosti“, “čovjekoljublja“, “slobode“, “demokracije“ i “ljudskih prava“ započele su konačan proces globalizacije svijeta po mjeri liberalnog kapitala u čijoj se jezgri i dan danas nalazi ista ona porodica Rothschild koja je sve programirano započela još sredinom 19. stoljeća. Pa je tako gotovo nestvarna činjenica kako danas, 40-ak godina nakon stvaranja prve svjetske medijske mreže, od nekadašnjih pedesetak medijskih korporacija koje su u ono vrijeme u SAD kontrolirale emitiranje vijesti, danas ih to čini samo šest: Time Warner (posjeduje CNN), Walt Disney, Viacom, NewsCorp, CBS i NBC. A preko umreženih tijekova kretanja i prelijevanja kapitala (dioničarstvo), te su globalne medijske mreže uz još ponekog iz ostalog svijeta, prisutne su na svih pet kontinenata. Prisutne su u gotovo svim državama svijeta i prisutne su u oblikuju koji utječe i nameće obrazac oblikovanja javnog mnijenja. No sve je to zapravo samo manji dio priče, jer te globalne medijske mreže doslovno “programiraju“ umove svih ljudi na planeti.

Termin program koga ovdje koristim ne odnosi se na metodologiju već na sadržaj koga ti mediji nude i zastupaju. To potvrđuje i bivša istraživačka novinarka CBS-a Sharly Atkinsson, veteranka istraživačkog novinarstva koja je prva javno otkrila kako lažni “grassroots“, takozvani “samonikli pokreti civilnog društva“ (u Hrvatskoj iz nazivamo pro-ne-vladine udruge) financirani od političkih, korporativnih i ostalih partikularnih liberalnih interesa manipuliraju i iskrivljuju medijske poruke lažirajući stvarnost ili barem težeći lažiranju te stvarnosti. Programiranje kojim se svi oni zajedno bave je programiranje laži koje ima cilj sakriti istinu. Uzmimo jedan primjer izvan politike: takozvano “cjepivo“ za autizam i povezanost tog “cjepiva“ s autizmom. Mediji će tako u ime “istine“, a zapravo namjerno šireći laži, u javnost plasirati odvije grupe “studija“: one koje dokazuju kako je cjepivo učinkovito i one koje dokazuju kako je cjepivo ne samo neučinkovito, već da je čak potiče razvoj autizma. Pa će tako, u konačnici, ljudi zbunjeni proturječnošću informacija koje dobivaju od svega “dignuti ruke“. A takvi se spinovi, i svjetski i domaći, u medijima pojavljuju masovno. Spinovi se pojavljuju svakodnevno u svim sferama javnog života, a naročito u politici. S jedne strane, lansiranje laži i spinova za medije je probitačno, jer ih zbog senzacije kao takve masovno prate čime ti mediji generiraju kapital koga u njega ulažu sponzori i to prije svega u oglašavanje. S druge strane to je dobro, jer se time stvara masovna histerija i postupno se ubija svako kreativno mišljenje, mišljenje koje može biti opasno za stvarne medijske vlasnike tih medija, liberalne interesno-poslovne grupe i korporacije koje vladaju ili žele vladati svijetom današnjice.

Staro je pravilo da se istina najbolje skriva lažima, a laži se skrivaju iza istine. Sve današnje medijske koncepcije djelovanja prime-time medija temelje se na gornjim postulatima čime ti mediji odnosno, njihove korporacije, doslovno manipuliraju “mišljenjem“ čovječanstva. To pogotovo vrijedi kada su u pitanju teme ili interesi visoke politike koja, promijeni li se mišljenje javnosti i promijeni li se pojedina državna administracija, zapravo mijenja lice svijeta. Pa tako mediji u suradnji s multinacionalnim korporacijama javnosti ispiru mozak kreirajući mišljenje koje odgovara ili koje bi trebalo odgovarati interesima tih korporacije i povezanih grupa koje iz njih stoje, ali ... Ni to nije dovoljno. Jer, za plasiranje laži po medijima potrebni su posebni “čvrsti“ ljudi koji su bez srama i grčeva u želucu sposobni provoditi takvu medijsku politiku. Ovdje se radi se o jednostavnoj psihološko-sociološkoj činjenici da takav “posao“ mogu odrađivati samo fanatici, programirani i instruirani od strane vlasnika medija. I pri tome uopće nije važno radi li to pojedinac zbog novca ili u tome sudjeluje iz osobnih uvjerenja. Svaka osoba ima svoju razinu na kojoj operira i djeluje kao društveno biće. Pa tako, na kraju dolazimo do takozvanih liberalnih ljevičara, odnosno liberalnih fašista, koji su i sami po prirodi, ne ulazeći u psihološko-psihijatrijske analize, skloni manipuliranju i iskrivljavanju istine.

Primjera za potonje ima nebrojeno, a dva aktualna su nova državna administracija u SAD (Trump i Republikanci) i državna administracija u Hrvatskoj (Karamarko, Plenković, Kitarović). U oba slučaja liberalni ljevičari histeriziraju kroz mainstream masovne medije svakodnevno plasiraju laži i spinove u kojima se istina skriva lažima, dok iza „istine“ koju ti mediji promiču zapravo stoje laži koje ti isti mediji zastupaju, sve to po diktatu vlasnika medija, a koji su liberalno-interesne grupe koje su ovdje već spomenute. Recimo, primjer plasiranja pomalo bizarnih spinova i laži su glazbenici i glumci koji su odbili nastupiti na inauguraciji Donalda Trumpa, a koje nitko nije ni zvao da bi se moglo reći kako su odbili nastupiti. Drugi primjer laži su modni kreatori koji odbijaju odijevati prvu damu SAD, Melaniju Trump, a da ih ona nije ni zvala, jer ima svoje kreatore.




Rad, stjecanje bogatstva i siromaštvo

(nastavlja se)


Oznake: liberalizam, globalizam

O gluposti

petak , 27.01.2017.



PRVI OSNOVNI ZAKON O GLUPANIMA
Svi podcjenjuju broj glupana.

Na prvi pogled gornja tvrdnja je trivijalna i neuvjerljiva, ali detaljnija ispitivanja otkrivaju njenu nemilosrdnu istinu. Bez obzira kolike su i kakve procjene ljudske gluposti, činjenice uvijek isponova iznenađuju. Za neke osobe koje procjenjujemo racionalnim i inteligentnim naknadno se ispostavi kako su prilično glupe. Nadalje, glupani koji svakodnevno maltretiraju pojedinca pojavljuju iznenada i neočekivano, na najnezgodnijim mjestima i u nevjerojatnim trenucima.

Iako Prvi osnovni zakon ne govori o broju glupana, udjel glupana u ukupnoj populaciji obično se podcjenjuje, a nije ni do kraja istražen. Zato ga se u daljnjem razmatranju označava matematičkim simbolom “Ă“.

Kulturni trendovi zapada favoriziraju egalitarni pristup životu. Svi volimo misliti o ljudskim bićima kao o savršeno projektiranim strojevima. Pa tako uz impresivnu argumentaciju i formulacije, genetičari i sociolozi prednjače dokazujući kako su svi ljudi jednaki. U slučaju kada su neki jednakiji od drugih, oni to pripisuju odgoju, a ne prirodi. Međutim, svatko od nas ipak svjestan je svojih razlika, a što je još važnije, želi li nešto postići te razlike mora prihvatiti.

O razlikama možemo razmišljati iz raznih perspektiva. Od najintimnijih koje se tiču svakog od nas kao pojedinca, pa do onih koje nas se tiču kao pripadnika neke šire populacije, uključujući i onu najširu (govorim o čovječanstvu bez želje za megalomanijom). Ali, jesmo li uistinu svi različiti ili smo zapravo svi jednaki? I nadalje, želimo li uistinu biti različiti ili zapravo samo želimo biti jednaki?

Tema je složena te odgovori teško mogu biti objektivni. Zato je odgovor koga nudim subjektivan i mnogima se neće svidjeti - svi smo mi različiti. A sad, da vas do kraja šokiram. Nitko me ne može uvjeriti kako su kršćani i muslimani isti, niti da su crnci i bijelci isti. Razlike između njih su i fizičke i psihičke i duhovne i svakakve. Znam, u današnje vrijeme je nepoželjno, čak i opasno, sve to tvrditi. Ali smatram kako je te razlike još opasnije negirati. Ne zato što sam rasist, nacist ili strašni, zadrti desničar, nego zato što smatram kako su razlike najveće bogatstvo, pa i više od toga. I upravo zbog svih tih razlika mi postojimo kao pojedinci. Zato, ako biologija i evolucija ne lažu, razlike ne treba relativizirati govoreći kako su svi ljudi jednaki zato što su ljudi. Iako je to na neki način točno, u osnovi to je čista i nepatvorena laž koje su svjesni i oni koji te ideje promiču. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, naša se potraga za jednakošću ne odnosi na želju da budemo jednaki. Ona se odnosi na želju da nam se da jednaka prilika. Ona se odnosi se na našu želju da se okolina prema nama ponaša kao prema svima ostalima. Zapravo, mi se nadamo da je tako, jer ono prvo (da budemo svi jednaki) je uistinu zastrašujuće, dok je ono drugo (da nam se da jednaka prilika) nešto sasvim normalno. Uostalom, to je naše pravo.

Međutim, čini se kako je ta naša potraga zapravo zapakirana u pogrešan celofan. I tu se vraćamo na gore napisao, jer se po tome nitko od nas ne razlikuje od drugih povlaštenih manjina ili od drugih potlačenih većina. Mi tražimo jednakost, i to krivu jednakost, a zapravo želimo biti različiti. Svatko od nas mora biti svjestan svojih razlika i što je još važnije, mora ih prihvatiti. Da, različit sam. Pa što? Različit sam od svakoga u svom kvartu, ali je isto tako svatko različit od svakoga drugog. Prihvaćanjem svojih razlika pomažemo okolini da i ona za nas bude jednaka. Vrlo važno od tih razlika ne raditi senzaciju. Time se stvara animozitet, pa umjesto razumijevanja, dolazi do osuđivanja. Nekad treba biti glasan, nekad to nije potrebno, ali uvijek treba biti oprezan i direktan. Zapravo, u svemu tome treba naći pravu mjeru. Svi smo različiti, i baš zato nitko ne bi trebao biti važniji od bilo kog drugog. Nitko ne voli ljude koji su posebniji od njih, ljude koji su “jednakiji“ od drugih. Pa tako na kraju dolazimo do krajnje, kontradiktorne, istine. Moramo si dopustiti različitost kako bi svi na kraju mogli postati jednaki. Jednaki zato što smo ljudi, a različiti zato što je to najveće bogatstvo.

Međutim, unatoč svemu gornjem, ja svoje mišljenje izdvajam iz općeg motrišta. Zašto? Moje čvrsto uvjerenje je da ljudi, koliko god to željeli, nisu i ne mogu biti jednaki. Recimo, neki su glupi, dok drugi to nisu. A ta je razlika određena prirodom, a ne kulturnim i civilizacijskim čimbenicima. Neka osoba je, na primjer, glupa na isti način na koji je druga osoba crvenokosa. Neki pojedinac pripada grupi glupana jednako kao što neki drugi pojedinac pripada određenoj krvnoj grupi. Glup čovjek se rađa kao glup čovjek što pripada u neku vrstu općeg akta proviđenja.

Tvrdeći kako je Ă udjel glupana, što je refleksija genetičkih osobina, nisam reakcionaran i nemam namjeru propagirati klasnu, rasnu, spolnu niti bilo kakvu drugu diskriminaciju. Samo čvrsto i opravdano vjerujem kako je glupost neselektivna privilegija svih ljudskih grupa i kako se ona ravnomjerno i u konstantnoj proporciji distribuira unutar svih grupa oformljenih po bilo kom drugom principu. Tu činjenicu izražava Drugi osnovni zakon.




DRUGI OSNOVNI ZAKON O GLUPANIMA
Vjerojatnost da određena osoba bude glupa nezavisna je od bilo koje druge karakteristike te osobe.


U tom smislu Priroda je nadmašila samu sebe, odnosno Bog je nadmašio sam sebe (kako vam drago). Radi se o tome kako Priroda/Bog na nevjerojatno zagonetan način uspijeva održavati konstantnom relativnu učestalost određenih prirodnih pojava. Na primjer, bez obzira razmnožavaju li se ljudi na Sjevernom polu ili na Ekvatoru, jesu li bračni parovi imućni ili ne, radi li se o crncima, crvenokošcima, bijelcima ili kosookima, odnos novorođene ženske i muške djece je uvijek konstantan. Mi zapravo i ne znamo kako Priroda/Bog postiže ovaj izuzetan rezultat, ali znamo kako da Priroda/Bog radi s velikim brojevima. Najznačajnija činjenica o frekvenciji gluposti je da se udjel Ă (udjel glupana) održava sasvim neovisno o veličini grupe ili principu po kome je grupa stvorena. Jednak postotak glupana dobiva se bez obzira razmatraju li brojčano velike grupe (recimo stanovnika neke države) ili se radi o sasvim malim grupama ljudi (recimo blogerima s ovog bloga). Uz to je činjenica i kako niti jedan drugi set vidljivih pojava, kao glupost, ne nudi tako upečatljiv dokaz moći Prirode odnosno Boga.

Postoji dokaz kako obrazovanje nema nikakve veze sa Ă udjelom glupana. To potvrđuju pokusi provedeni na velikom broju sveučilišta u pet glavnih grupa: radnika, činovnika, studenata, rukovodilaca i profesora. Nadalje, nije teško ni razumjeti, a kamoli dokazati kako društvena, politička i institucionalna moć povećava štetne potencijale glupe osobe. Analizirajući, na primjer, radnike dolazi se do zaključka kako je Ă udjel glupana. Međutim, vrijednost Ă u toj je grupi veća nego što se zapravo očekuje (Prvi Zakon). Zapadni trendovi smatraju kako je za ovu činjenicu kriva segregacija, siromaštvo i nedostatak obrazovanja. No, uspinjući se dalje po društvenoj ljestvici, na isti se odnos nalazi i među činovnicima kao i među studentima. Još impresivniji rezultati zabilježeni su među profesorima i to bez obzira radi li se o sveučilišnim ili srednjoškolskim profesorima odnosno osnovnoškolskim učiteljima i odgajateljima/cama u dječjim vrtićima. Nasuprot pet grupa napravljenih na principu uobičajenih podjela, formirana je i šesta, takozvana kontrolna grupa. Nju je predstavljala elita koju obično nazovemo “nobelovci“. Rezultat je bio iznenađujući i pomalo očekivan čime je samo potvrdio vrhovnu moć Prirode/Boga: udjel dobitnika Nobelove nagrade koji su glupi također je Ă.

Sviđao se nekom ili ne, Drugi osnovni zakon, a pogotovo njegove implikacije su jezive. Zakon implicira kako bez obzira krećete li se u uglednim krugovima ili vam je utočište pleme Polinežanskih lovaca na glave, jeste li u samostanu ili život provodite u društvu lijepih, jebežljivih i raskalašnih žena, uvijek se suočavate s istim postotkom glupana koji će uvijek (u skladu a Prvim zakonom) premašivati vaša najsmjelija očekivanja.

Iako eksplicite ne tvrdi, Treći osnovni zakon pretpostavlja kako se ljudska bića mogu kategorizirati u četiri osnovne grupe: I, H, S i B (prema donjoj slici).

Radi li Tomislav neki posao i gubi dok proizvodi dobit za Luku, Tomislav pripada grupi H.
Tomislav je zapravo beznadežan slučaj. Osigurava li, prema grupi I, Tomislav sebi dobitak, najmanje će isti dobitak, a vjerojatno čak i još veći Tomislav osigurati Luki i to bez obzira na to što Tomislav postupa vrlo inteligentno.
Osigurava li Tomislav svojom akcijom sebi dobitak, a Luki uzrokuje gubitak, Tomislav se ponaša kao razbojnik i pripada grupi S.Pa tako dolazimo do Trećeg osnovnog zakona.




TREĆI OSNOVNI ZAKON O GLUPANIMA
Glupa osoba je osoba koja izaziva gubitke drugoj osobi ili grupi ne pribavljajući sebi nikakvu korist pri čemu i sama trpi gubitke.


Suoče li se s Trećim osnovnim zakonom, racionalni ljudi reagiraju sa skepsom i nevjericom. A to samo govori kako razumni ljudi obično imaju problema s koncipiranjem i razumijevanjem nerazumnog ponašanja. Svi se možemo prisjetiti prilike u kojoj je neki pojedinac uzeo udjel u poslu koji mu je donio gubitak koji je kao dobitak otišao nekom drugom. Ovo je tipičan primjer beznadežnog slučaja. Nadalje, svi znamo barem po jedan slučaj u kojem pojedinac djeluje na dobrobit svih sudionika. Takvog pojedinca obično nazivamo inteligentnom osobom. Ipak, iako se takvi slučajevi uistinu i događaju, treba priznati kako su oni vrlo rijetki. Naš svakodnevni život uglavnom se svodi na slučajeve u kojima gubimo novac, vrijeme, energiju, apetit, raspoloženje i zdravlje zbog djelovanja nekog besmislenog stvorenja koje nema što dobiti i uistinu ništa ne dobiva proizvodeći nam sramotu, teškoće ili štetu. A pri tome nitko ne zna, ne razumije niti može objasniti zašto to besmisleno stvorenje radi to što radi? Pa tako kao jedino racionalno objašnjenje preostaje tumačenje kako je u pitanju glupa osoba odnosno, glupan.

Nije teško razumjeti kako društvena, politička i institucionalna moć povećava štetne potencijale glupe osobe. Ali, što zapravo čini glupu osobu opasnom po druge ljude, odnosno što je to što tvori moć gluposti?

U suštini, glupani su opasni i štetni zato što razumni teško zamišljaju i shvaćaju njihovo nerazumno ponašanje. Inteligentna osoba može razumjeti logiku razbojnika. Te akcije slijede obrazac odvratne racionalnosti i još uvijek pripadaju racionalnom ponašanju. Razbojnik jednostavno želi plus na svom bankovnom kontu, a kako nije dovoljno inteligentan smisliti model za ostvariti plus, odnosno doprinijeti tvom plusu, on će svoj plus proizvesti izazivanjem minusa na tvom računu. To je, naravno, loše, ali je racionalno, pa ako je čovjek racionalan to može predvidjeti čime se protiv njegovih manevara i ružnih težnji može izgraditi vlastita obrana.

No za razliku od razbojnika, kod glupana sve prethodno uopće nije moguće, a što objašnjava Treći osnovni zakon. Glupan će maltretirati bez razloga, bez koristi, bez ikakvog plana i bez programa, pojavljivat će se na najnevjerojatnijim mjestima i u najnezgodnije vrijeme. Ne postoji racionalan način prikaza koji govori o tome kada, kako i zašto glupani napadaju. Konfrontirani s glupanima, bili genijalci ili prosječno pametni, ljudi su u potpunosti u milosti i nemilosti glupana. Zato, s obzirom na to kako akcije glupana nisu u skladu s pravilima racionalnosti, slijedi kako je pojedinac najčešće zatečen napadom glupana. Nadalje, slijedi kako je čak i kad je pojedinac svjestan napada, on ne može organizirati racionalnu obranu, jer napad glupana nema nikakvu racionalnu strukturu.

Činjenica je kako su djelovanje i motrišta glupana apsolutno nestalna i potpuno su iracionalna što ne samo da obranu čini problematičnom, već svaki kontranapad čini izuzetno teškim. Otprilike to je kao pokušaj pucanja u metu koja je u stanju izvesti nevjerojatne i nezamislive pokrete. To je ono što su i Charles Dickens i Friedrich Schiller imali na umu kada je prvi izjavio da "uz glupost i zvuk probave čovjek može mnogo napredovati", a drugi napisao kako "protiv gluposti se i sami bogovi uzalud bore".

Beznadežni slučajevi vrlo često ne prepoznaju koliko su glupani po njih opasni što ne iznenađuje, jer njihov neuspjeh je samo još jedan izraz njihove nemoći. No ono što više iznenađuje jest kako inteligentni ljudi i razbojnici (razbojnici su često inteligentni ljudi) često ne uspijevaju prepoznati štetnost nerazdvojivu od gluposti. Zašto se to dešava, to je teško objasniti, te se samo može primijetiti da često, kada se suoče s glupanima, inteligentni ljudi i razbojnici, prave grešku prepuštajući se osjećajima samozadovoljstva i prezira umjesto da odmah luče dovoljnu količinu adrenalina i izgrade obranu.

Ljudi su pogrešno skloni vjerovati kako će glupan nauditi samo sebi. Postoje i slučajevi u kojima pojedinac dolazi u iskušenje povezati se s glupanom misleći kako ga može iskoristiti. Tako nešto ne bi trebao imati, ali činjenica jest kako uvijek ima katastrofalne posljedice zato što se temelji na potpunom nerazumijevanju suštine gluposti i glupanu daje prostor za dokazivanje vlastitih mogućnosti. Manipuliranje glupanom je do neke mjere zaista i moguće ali, zbog nestalnog ponašanja glupana se ne mogu predvidjeti sve njegove glupe akcije i reakcije. Pa će tako, prije ili kasnije, svaka osoba koja je u odnosu s glupanom nastradati od nepredvidivog poteza glupog partnera, a što sažima Četvrti osnovni zakon.




ČETVRTI OSNOVNI ZAKON O GLUPANIMA
Ljudi koji nisu glupi uvijek podcjenjuju štetnost glupana. Naročito, ne-glupi ljudi konstantno zaboravljaju kako se suradnja s glupanima u bilo kojem trenutku, na bilo kojem mjestu i pod bilo kojim okolnostima, uvijek ispostavi kao vrlo skupa pogreška.


Vjekovima i tisućljećima, kako u javnosti tako i u privatnom životu, nebrojeno pojedinaca nije uzelo u obzir Četvrti osnovni zakon što je rezultiralo neprocjenjivim štetočinstvima za čovječanstvo. Jer, ljudi su pogrešno skloni vjerovanju kako će glupan naškoditi samo sebi. On će prvenstveno naškoditi drugima.

Zato umjesto da uzimamo u obzir dobrobit pojedinca razmotrimo dobrobit društva na koje možemo gledati u kontekstu sume svih pojedinačnih uvjeta. Potpuno razumijevanje Petog osnovnog zakona je zato od suštinskog značenja za analizu. Uzgred, od svih osnovnih zakona, Peti osnovni zakon je svakako najpoznatiji i njegove posljedice se često citiraju.




PETI OSNOVNI ZAKON O GLUPANIMA
Glupan je najopasniji tip osobe.


Direktna posljedica ovog zakona jest da je glupan je opasniji od razbojnika. Rezultat djelovanja savršenog razbojnika je čist i jednostavan transfer bogatstva i/ili blagostanja. Nakon akcije savršenog razbojnika, on ima plus na svom računu koji je upravo jednak minusu koga je napravio drugoj osobi. Za društvo u cjelini to ne znači ništa, jer ono time nije ni bolje, a ni gore. Čak i ako bi svi članovi društva bili savršeni razbojnici, društvo bi stagniralo, ali ukupno ne bi bilo velike štete. Biznis bi se sveo na masivni transfer bogatstva i blagostanja u korist onih koji kreću u akciju. Ukoliko bi svi članovi društva u redovnim ciklusima kretali u akcije, društvo u cjelini i pojedinci u njemu bi se našli u potpuno stabilnom stanju bez promjena.

Kada se u akciju uključe glupani priča postaje potpuno drugačija. Glupani uzrokuju gubitke drugim ljudima bez odgovarajućih dobitaka na vlastitom računu. Pa tako društvo u cjelini osiromašuje.

Sve gornje navedeno ima određene refleksije na društvo. Prema Drugom osnovnom zakonu, udjel glupana je konstanta Ă koja nije pod utjecajem vremena, prostora, rase, klase ili bilo koje druge društvenog, kulturnog ili povijesnog faktora. Nadalje, greška je vjerovati kako je broj glupana u društvu koje je u krizi veći nego kod društva u razvoju, jer oba društva imaju isti postotak glupana. Razlika je samo u tome što u kom društvu funkcionira. U društvu koje osiromašuje glupanima je dozvoljeno da budu aktivni i da više rade. U tom se društvu mijenja struktura ljudi koji ne pripadaju u kategoriju glupana, te se smanjuje njihov udjel u područjima inteligentnih ljudi, razbojnika i bespomoćnih slučajeva s naznakama inteligencije, srazmjerno povećanjem broja razbojnika i bespomoćnih koji naginju ka gluposti.

U društvu koje se kreće nizbrdo udjel glupana još je uvijek jednak Ă međutim, u preostalom stanovništvu se među onima na vlasti alarmantno povećava broj razbojnika s elementima gluposti uz zabrinjavajući porast bespomoćnih osoba među onima koji nisu na vlasti. Takva promjena u sastavu stanovništva koje nije glupo neminovno jača destruktivnu moć Ă udjela glupana i povećava neizvjesnost, a država klizi u propast.

Prema: Carlo M. Cipolla, UC Berkeley, The Basic Laws of Human Stupidity, 1987.

I na kraju, pitanje za raspravu glasi, gdje je u svemu tome Hrvatska i Hrvatsko društvo jučer, danas i sutra?



Oznake: glupost, društvo, stagnacija

Digitalni identiteti

srijeda , 25.01.2017.



Multikulturalne, višeetničke i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota.



Od svih političkih optužbi najgora je ona da ste „rasist“. Biti osumnjičen za šverc droge, krađu državnog novca ili pedofiliju, ili biti medijski prozivan kao egzotičan zoofil, može osobi pomoći u izgradnji pomodarskog identiteta ili je učiniti medijskom zvijezdom koja je uspjela vješto izbjeći slovu zakona. No biti prozvan rasistom znači trenutačno političko izopćenje, poljubac smrti u karijeri i medijsku sotonizaciju. Do sredine prošlog stoljeća riječ „rasa“ bio je neutralan naziv u medijima koji nije imao prizvuk isključivosti. U zadnjih desetak godina sva europska zakonodavstva, mediji i školstvo, izbacili su riječ „rasa“ – osim, dakako, kada je riječ o poslovičnim negativcima „bijelim rasistima“. Evo prve jezične podvale u liberalnom novogovoru. Ako nema rasa, kako mogu postojati rasisti? U načelu vodeći mediji danas nikada ne prozivaju rasistima pripadnike naroda iz Azije i Afrike. Mase afroazijskih migranata koje se danas slijevaju u Europu u načelu slove kao žrtve zlih ustaša, opasnih nacista, demonskih fašista i podmuklih kolonijalista. Po službenim stavovima država u Europskoj uniji, rase ne postoje; rasa je prolazna socijalna tvorevina, upravo kao i nacija, vjera, spol, ili domovina koju sebi svatko može birati po potrebi. Odatle i popularnost dogme multikulturalizma, dogme koja je danas ušla u pravne dokumente svih država Europe. Drznuti se kritički govoriti o različitim kvocijentima inteligencije među narodima i rasama, njihovim karakternim razlikama, njihovim urođenim moralnim kvalitetama, ili psihofizičkim sklonostima ili bolestima, znači izložiti se optužbi da si „fašist“ i „rasist.“ Premda je bivša komunizirana i anacionalna spodoba „homo sovieticus“ i njegov balkanski dvojac „homo jugoslavensis“ kukavno završio svoj put s lažnim napjevima o bratstvu i jedinstvu, njihovi moderni sljedbenici – multikulturnjaci – žele danas stvoriti sličnu bezličnu vrstu. Neispravno je, doduše, govoriti o rasnim razlikama između Srba i Hrvata, budući da njihove etničke razlike ne podrazumijevaju rasne razlike. Danas se u medijima i školstvu EU-a i SAD-a koristi, i to prvenstveno iz samozatajnih razloga, riječ „etnički“, budući da ona zvuči ugodnije za uši nego eksplozivne riječi „rasa“ ili „rasna“ . Nova vrsta novog čovjeka zamišljena je kao metroseksualno, transrodno-višerasno, hibridno-hermafroditsko stvorenje koje je dužno pjevati napjeve o „različitosti“. I evo nove jezične podvale. Kakva je to razvikana „različitost“, ako ona briše sve rasne, nacionalne, vjerske i spolne različitosti?

Dogma o potrebi multikulturalnog društvu logičan je slijed na pobjedu Saveznika 1945. U Parizu 1950. UNESCO donosi važnu Deklaraciju u kojoj, uz ostalo, navodi: „Ispravnije rečeno, ‘rasa’ nije toliko biološki fenomen koliko je društveni mit. Znanstvenici su došli do zajedničkog zaključka i prihvatili da je čovječanstvo jedinstveno: svi ljudi pripadaju istoj vrsti.“
Riječi Deklaracije odmah su ušle u ustave svih država poratne Europe i Amerike. Za suprotna mišljenja stotina europskih i američkih znanstvenika, prvenstveno njemačkih biologa i genetičara, nitko nije pitao. Oni su u poratnoj Europi pretežno završili na crnim listama, na ulici, a njihove knjige o rasi i hereditetu dan danas su zabranjene u školama i na sveučilištima.




Politika i genetika

Politički mitovi, ili bolje rečeno političke laži, kao npr. dogma o dobrobiti multikulturalnog društva, utječu na razvoj znanosti, a ne obrnuto. Američki nobelovac James Watson, koji je ujedno najzaslužniji za analize DNK-a i ispitivanja ljudskog genoma također je bio nedavno medijski prozivan kao rasist. 2007. godine izgovorio je riječi o budućnosti Afrike, riječi koje manje više svi bijeli političari u Europskoj uniji i SAD-u potajice govore, ali se u javnosti moraju praviti blesavima i ne smiju ih naglas izgovoriti: „Sve naše društvene politike temelje se na pretpostavci da je inteligencija Afrikanca ista kao naša. No testiranja pokazuju da nije tako“. O sličnim hajkama na intelektualce i političare, koji govore o rasnim razlikama, svjedoče tisuće sličnih primjera u EU-u i SAD-u. Nedavno se austrijska vlada, pod pritiskom antifašista, uspaničila i počela skidati ploče s austrijskih škola i ulica koje nose ime nobelovca, etologa Konrada Lorenza. Jer Lorenzove knjige o „genetskom padu“ i „kriminalnim komunističkim kromosomima“ ne uklapaju se u dogmu o multikulturalnom suživotu. Ujedno su austrijski mediji otkrili da je Lorenz nekada bio dužnosnik u njemačkoj Nacionalsocijalističkoj partiji, što je bio dovoljan razlog za njegov pad u političku i medijsku nemilost. Koliko god je sloboda govora bolje zajamčena u SAD-u nego u EU-u, biolog ili genetičar koji govori o urođenim bolestima kod različitih rasa, kao na primjer o visokoj rasnoj, ali i etničkoj homogenosti Japanaca i shodno tome njihovom jakom osjećaju za međusobnu solidarnost, nasuprot koleričnom temperamentu Arapa, ili nižem kvocijentu inteligencije stanovnika Somalije, mora budno paziti kako će formulirati svoje riječi u javnosti. Na javnim tribinama u Americi, kada poznati sociobiolozi, poput npr. Richarda Lynna, govore o natprosječno visokom stupnju kriminala među Afrikancima u Britaniji i SAD-u, ili o natprosječno visokom broju nobelovaca među bijelcima u Europi i SAD-u, tada ih u pravilu štiti kordon policajca pred masom antifašističkih prosvjednika.

Multikulturalne i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota. S velikim rasnim i demografskim promjenama u Europi prvo se sukobljavaju mitovi i bizarna žrtvoslovlja različitih rasa i naroda, zatim slijedi međusobno nepovjerenje, zatim pad građanske solidarnosti, onda terorizam i raspad države. U želji da se očuva multikulturalna dogma užurbano se u američkom i europskom školstvu uklanja mnoštvo europskih klasika čija se literatura smatra rasističkim govorom mržnje. Shodno tome i u Hrvatskoj se spuštaju kriteriji u školstvu, dočim riječi „disciplina“ i „autoritet“ slove danas kao riječi iz arsenala fašizma. Po bolonjskim školskim pravilima, koje Hrvatska po svojoj servilnoj navadi danas slijepo slijedi, školstvo u Hrvatskoj morat će micati hrvatskog književnika Marka Marulića, budući da Marulićeva heroina Judita koristi govor mržnje kada siječe glavu Holofernu, liku koji predstavlja osvajača Turčina. I španjolskom mitskom heroju Cidu, i stvarnoj kraljici Izabeli, i srpskom mitskom Kraljeviću Marku, i Hrvatu Šubić – Zrinskom, i Princu Eugenu, prijete optužbe za rasizam i govor mržnje jer su u svojim govorima vrijeđali arapske i turske osvajače. A zaboravlja se da ni arapski niti turski osvajači nisu dolazili u Europu držati propovijedi o toleranciji ili pričati bajke o ljudskim pravima, nego su dolazili pljačkati i silovati. Jedini europski jezik koji su oni tada razumjeli bio je onaj mača i sjekire. Deseci milijuna današnjih neeuropskih, pretežno muslimanskih stanovnika i došljaka u Europi, svakako da moraju biti krotki, mili i egzotični, dokle god su u manjini u svojim europskim i američkim četvrtima. Tamo gdje su u većini i gdje su se udomaćili, koriste sasvim drukčija pravila ponašanja prema europskim starosjediocima. Sve ono za što su se Europljani borili tisuću godina protiv neeuropskih osvajača moraju danas brisati iz školskog programa i političkog govora, u općem pokajanju i općem nijekanju europskog bio-kulturnog identiteta.




„Nafri“, „Kafri“ i „Balkaneseri“

Njemačke vlasti i njeni ustrašeni prorežimski mediji moraju se dovijati kako službeno prozvati neeuropske, uključujući južnobalkanske, velike i male kriminalce. U patološkom strahu od međunarodnih optužbi za „neonacizam“ njemačke vlasti i mediji koriste bizarne jezične kovanice za opis neeuropskih kriminalaca, kao npr. riječi „južnjak“ ili „pojedinac s migrantskom pozadinom.“ Rasno i nacionalno profiliranje počinitelja kriminala zabranjeno je u njemačkoj javnosti i medijima. Vlasti izbjegavaju svaku javnu diskusiju o statistikama njemačkih sigurnosnih i policijskih službi, tj. da više od polovice kriminalaca u njemačkim zatvorima čine ljudi podrijetlom iz sjeverne Afrike, prednje Azije, uz znatan postotak kriminalaca romskog podrijetla s Balkana. Slična, ako ne i identična, situacija je u zatvorima diljem EU-a. Nedavno, tijekom uličnih proslava Nove godine, njemačka lokalna policija u Kölnu našla se pod medijskim optužbama za korištenje svoje interne jezične kovanice „Nafri“ u opisu velike grupe sjevernoafričkih i srednjoazijskih uličnih prijestupnika. Ta nova njemačka policijska riječ označena je kao politički nekorektna jer se rimuje s riječi „Kafri“ ili “ Kaffer“ koja ja nekad bila uobičajena u Njemačkoj za opis Crnaca i Arapa. Danas je ona „rasistički govor mržnje“. Nedavno, za vrijeme velikog novogodišnjeg slavlja pod vedrim nebom Chicaga puno je bilo riječi o „53 upucane osobe“, premda europski mediji nisu prenijeli da su gotovo sve te osobe bile Afroamerikanci u međusobnima oružanim obračunima. Najveća i najbolja grana američke privrede ionako je zatvorska industrija, u kojoj od oko 2,5 milijuna zatvorenika više od polovicu njih čine neeuropski, tj. ne-bijeli zatvorenici (po američkim službenim statistikama Amerikanci arapskog i latinoameričkog podrijetla ulaze u kategoriju „bijelaca“). Iako su američki porezni obveznici u zadnjih šezdeset godina potrošili nekoliko desetaka tisuća milijardi dolara u korist Afroamerikanca u razvikanom programu „Borba protiv siromaštva“, rezultati su mizerni: Afroamerikanci, koji čine 14 posto stanovništva u Americi, odgovorni su za više od 50 posto ubojstva u Americi, a njihovi rezultati u školstvu i dalje su loši.

Rasa nije samo fizički izgled, niti oblik tijela, niti boja kože, niti nečiji oblik fizionomije („fenotip“), kako to mediji često govore kada optužuju i karikiraju zagovornike rasnih razlika. Rasa podrazumijeva prvenstveno nasljedne psihičke i moralne kvalitete i mane. Upravo u strahu od optužbi za rasizam, biolozi, a kamoli tek sociolozi i politolozi, stoga više vole koristiti riječ „hereditet“, tj. „nasljedstvo“, nego riječ „rasa“. No niti te puno mekše riječi puno im ne pomažu protiv optužbi za rasizam. Multikulturnjaci i antifašisti ne žele priznati da su ljudi, narodi i rase različiti. Ne žele priznati da se inteligencija i karakter ne mogu naučiti napamet, ili povećati dekretom neke nevladine udruge. Inteligencija i karakter su nasljedne osobine. Psihički poremećaji, teške bolesti, poput šizofrenije, ili pak sklonost krađi i kriminalu, velikim dijelom su nasljedne osobine koje se prenose u obiteljskom stablu. Zagovornici multikulturalnog sistema i antifašisti užasavaju se od riječi „hereditet“ i „genetika“. Po njihovom shvaćanju samo promjena političke i ekonomske sredine odlučuje o kvaliteti ili nekvaliteti društva i pojedinaca. O takvoj zamišljenoj sretnoj besklasnoj i nerasnoj budućnosti fantazirali su donedavno komunisti sa svojom petoljetkom u Sovjetskom Savezu. A u komunističkoj Jugoslaviji među režimskim znanstvenicima prevladavala je dogma da će svatko postati mudar ako nauči horski pjevati napjeve o bratstvu i jedinstvu. Što se tiče modernih anacionalnih liberala, njima je ionako svejedno tko će im biti kupac robe na tzv. slobodnom tržištu. Bio kupac fašist, komunist, crnac, Srbin, Hrvat ili marsijanac – nije bitno. Ono što je trgovcu važno je prodaja, a onda dobra zarada, tko god kupac bio.




Aristocid, ili kako su drugovi rješavali nacionalno pitanje

Netočno je optuživati samo tzv. ljevičare i antifašiste za masovni dolazak Afrikanaca i Azijata u Europu. Jedan od glavnih idejnih pokretača neeuropskih migrantskih valova u Europu i Sjevernu Ameriku je katolički kler, pogotovo Njemačka biskupska konferencija, kao i brojni američki kardinali koji traže od američke vlade amnestiju za milijune ilegalnih migranata iz Latinske Amerike. Buduću da broj katoličkih bijelih europskih vjernika pada svakim danom, dobar dio klera u Americi i Europi traži sada novo stado među neeuropskim došljacima. Hrvatski kler, koji je zajedno s poljskim klerom vrlo nacionalno i kulturno svjestan, nema argumenata da spriječi dolazak afro-azijskih migranata u Hrvatsku. Nedavno klanjanje pape Franje pred afričkim migrantima i njegovo ljubljenje njihovih nogu uklapa se u kršćansku ekumensku sliku iz Poslanice po Pavlu (3:28) i njegovih multikulturalnih prodika o potrebi da „nestanu sve razlike između muških i ženskih“, i da se odbace sve međurasne i nacionalne razlike. No drukčije poima sebe u Europi afrički ili azijski došljak, a drukčije domaći starosjedilac. Teško je zamisliti da će muslimanski migrant iz Afganistana ili Iraka čistiti stražnjice žena na umoru u nekom katoličkom staračkom domu u Njemačkoj. Službene priče vladinih krugova i režimskih medija o tome kako će migranti povećavati mirovine domaćih starosjedilaca velike su laži.

Jedno su puste teološke i ideološke fraze multikulturnjaka, a drugo su nemilosrdni zakoni biologije i nasljedstva. Genetski je Hrvatska, nakon katastrofe u Bleiburgu, znatno oslabila. Komunističke masovne likvidacije građanstva, komunistička ubojstva nadarenih Srba, Hrvata i Muslimana početkom 1945. dovele su do ekonomskog pada, mentaliteta uravnilovke, kao i međusobnog nepovjerenja i straha koji se danas osjeća u Hrvatskoj. Novu jezičnu podvalu koriste u Hrvatskoj i brojne multikulturnjačke, tzv. civilne udruge („civitas“ = grad). Upravo su jugoslavenski komunisti, tj. dobrim dijelom roditelji članova „civilnih“ udruga, fizički likvidirali cjelokupno civilno, tj. građansko društvo u Hrvatskoj i Srbiji nakon svibnja 1945. godine. Nije vladavina komunističke „nove klase“ u Zagrebu i Beogradu, od 1945. do 1991., dovela samo do općeg međusobnog nepovjerenja; dovela je i do negativne sociobiološke selekcije. Negativna selekcija u Jugoslaviji odrazila se i na lažiranoj međusobnoj ljubavi između srpskih i hrvatskih komunista, koja je morala eksplodirati 1991. godine. Nisu hrvatski komunisti i antifašisti 1991. prihvatili slobodnu Hrvatsku i hrvatske nacionaliste radi svoje iznenadne ljubavi prema hrvatstvu. Njihov osnovni motiv prihvaćanja nezavisne Hrvatske bio je paničan strah od odmazde od vlastitih bivših komunističkih drugova iz Beograda. Znali su jako dobro da ako srpski drugovi uđu u Zagreb, prvo odlaze njihove glave, te da im jedino HOS-ovci jamče živote – ali i buduće sinekure. Mirnije bi se komunistička Jugoslavija raspala da je ostalo fizički živo staro srpsko i hrvatsko građanstvo i njihovi mogući potomci. Gigantske jugokomunističke likvidacije 1945. srpskih, hrvatskih i bošnjačkih intelektualaca, kao i likvidacije mnogobrojnih inteligentnih etničkih Nijemaca od Tezna, Travnika do Trebinja, dovele su do potpunog nestanka elita i dolaska najgorih ljudi na vlast u komunističkoj Jugoslaviji. Iluzije današnje hrvatske političke klase da će stvoriti novog čovjeka u Hrvatskoj putem EU dekreta ili starim napjevima o novom višeetničkom suživotu, također su oblik samozavaravanja. Ali i hrvatski nacionalisti i desničari griješe kad krivicu za nedavni rat svaljuju isključivo na Srbe i velikosrpske pretenzije. Stvarne prauzroke rata 1991., masovna ubojstva na Ovčari, u Škabrnji i ostalim mjestima u Hrvatskoj, treba prvenstveno tražiti među bivšim jugokomunistima i njihovim suradnicima iz kulturnog života i diplomacije. Isključivim optuživanjem Srba, hrvatski pravaši, nacionalisti, HOS, i svi hrvatski desničari, čine golemu uslugu bivšim komunističkim teroristima iz vlastitog domaćeg susjedstva. Neizravno oni njih i njihove bivše suradnike amnestiraju od kaznene odgovornosti. Problem je puno manji s ćiriličnim tablama u Vukovaru; puno je veći problem u toleriranju i prihvaćanju imena komunističkog masovnog ubojice u središtu Zagreba. Dovoljno je postaviti jugonostalgičarima, bivšim komunistima i bivšim i sadašnjim antifašistima u Hrvatskoj banalno pitanje: „A zašto ste se, drugovi, od 1945. do 1991. zaklinjali da ste uspješno riješili nacionalno pitanje u Jugoslaviji?“

U narednim godinama, ako ne i mjesecima, Srbija i Hrvatska, slično kao i ostale države u Europskoj uniji, bit će izložene daleko složenijim višerasnim i viševjerskim sukobima. I Srbija i Hrvatska bit će suočene s velikom zamjenom stanovništva, tako da će njihove međusobne međuetničke mržnje morati igrati sporednu ulogu.

Sa svojim neizgrađenim identitetom, svojom reaktivnom i servilnom politikom prema stranim silama, Hrvatska će se teško nositi s neeuropskim seobama naroda. Suprotno krivim stavovima čelnika EU-a i njihovih loših imitatora u Zagrebu, krivicu za rasnu i nacionalnu nesnošljivost u Europi ne nose europski, hrvatski ili srpski nacionalisti, već njihova vladajuća klasa. Zajedno s raznim antifašističkim skupinama, u ime naivno zamišljenog multikulturalnog suživota oni danas agresivno nameću iste zapadnjačke okvire, ista psihološka mjerila, iste školske testove i iste moralne pojmove koji su potpuno strani, uvredljivi i neprihvatljivi neeuropskom došljaku. Na taj način uništavaju ne samo identitet vlastitog naroda, već i identitet neeuropskih došljaka.


Dr. sc. Tomislav Sunić




Oznake: multikulturalizam, europa, Hrvatska

Upitnik

subota , 21.01.2017.




John Fitzgerald Kennedy, 21. siječnja 1961.




Donald Trump, 20. siječnja 2017.









Dr. Franjo Tuđman, 30. svibnja 1990.




X Y, ??????



Oznake: NWO, Hrvatska

Patokracija

subota , 14.01.2017.



Psiholozi i sociolozi su suglasni. Teško je prepoznati i dijagnosticirati osobe sa psihopatskim poremećajima. To nije zato što su oni povučeni illi što je okolina prema njima empatična. Naprotiv, psihopati se znaju dobro prikriti, a uz to su prilagodljivi. Pa sliče kameleonima koji oponašaju normalna ljudska bića.

psihopat će govnima gađati fasadu zato što mu to čini zadovoljstvo
kad izađeš iz kuće i počneš na njega urlati gledat’ će te u oči:
- nisam ja, majke mi! i bacati govna dalje
polomiš li mu noge sutra će se vratiti na štakama i opet raditi istu stvar
ukjučujući samog sebe psihpat nikad zbog ničeg neće žaliti, jer ga ništa ne pogađa
zato mu možeš do besvjesti lomiti noge, ali to neće imati nikakvog utjecaja na čistoću tvoje fasade


Psihopati su majstori manipulacije i kamuflaže, ali pitanje je kako oni nastaju? Konzervativna teorija govori kako se psihopati stvaraju kroz negativno kondicioniranje. Ljudi pod psihičkim i/ili fizičkim pritiskom mogu postati toliko devijantni, pa im je konačno moguće dijagnosticirati poremećaj karaktera odnosno osobnosti. Novija istraživanja pokazuju kako je sve ipak puno složenije. Činjenica je kako će se između stotinu uvijek naći barem jedno dijete koje ima izražene psihopatske osobenosti. I to bez obzira na to što mu roditelji pružaju vrhunsku uvijete osiguravajući bezbrižno i mirno djetinjstvo. Takva djeca od malena pokazuju sklonost manipulacijama, laganju, okrutnosti prema ljudima i okrutnosti prema životinjama. Pokazuju i potpun nedostatak suosjećanja i bešćutnost, čak i prema vlastitim roditeljima i njihovom bolu. Psihopati su vrlo često društveno opasni zbog utjecaja kog mogu imati na druge. Opasni su i zbog načina na koji dolaze do ciljeva. Psihopat ne pripada grupi mentalnih bolesnika, jer ne ”boluje“ od niti jednog poznatog i klasificiranog mentalnog poremećaja, ali utječe na pojedince u tolikoj mjeri da se to općenito smatra pandemijom.

dva zrna pijeska. idu pustinjom. jedno kaže drugom:
- jao kolika je gužva danas


Ljudi obično zaboravljaju opasnosti kojih nisu svjesni, uključujući tu i količine psihopata i njihov utjecaj na ljude i društvo. Psihopatija se danas smatra jednom od najvećih opasnosti. U populaciji ih je od 1% do 14%, više ih je u gradovima, pogotovo središtima, te područjima ratnih i drugih sukoba. Ima ih u organizacijama i tvrtkama koje su ekspanzivne, kao i u onima koje su kaotične. Najkonzervativnije pretpostavke govore kako 4% političara ima tipične psihopatske i sociopatske poremećaje iako sve govori o puno većem broju. No to su samo takozvani esencijalni psihopati, psihopati koji odskaču od uobičajene psihopatske populacije, pogotovo dočepaju li se položaja, novca i moći.

Psihopati nisu samo ubojice, silovatelji, kriminalci, prevaranti i lažljivci s nedostatkom pozitivnih moralnih osobina. Uz to što su majstori kamuflaže, oni se, od osobe do osobe, međusobno razlikuju. Zato je teško napraviti neku generalizaciju. Ipak, s vremenom, zahvaljujući radovima koji su se bavili izučavanjem patokracije (oblik vladavine u kome psihopati zauzimaju sve najvažnije pozicije u društvu) sistematizirana su tri najčešća oblika psihopatskih poremećaja, takozvani psihopatski trokut odnosno, Tamna trijada. To su esencijalni psihopati (sociopati), makijavelisti (utilitaristi) i narcisoidi (kućni psihopati).


šeta govno po šumi i susretne drugo govno.
- jel' govnaru, gdje ćeš? pita drugo govno
- idem u šumu skupiti drva za zimu, veli prvo
- mogu li i ja s tobom? pita drugo
- možeš
šetaju dva govna šumom i susretnu treće.
- jel’ govnari, gdje ćete? pita treće
- idemo u šumu skupiti drva za zimu, odgovaraju prva dva
- mogu li s vama? pita treće
- naravno
šetaju tri govna šumom i sretnu proljev.
- jel’ govnari, gdje ćete? pita proljev
- idemo u šumu skupiti drva za zimu, odgovore govna
- mogu li i ja s vama govnari? pita proljev
- ne možeš, mi trebamo čvrste momke




Esencijalni psihopat je osoba koja je u stanju napraviti bilo što kako bi u mozgu ostvarila dopaminsku reakciju. Esencijalni psihopat osjeća zadovoljstvo nakon mučenja, ”vampirenja“, iscrpljivanja, često čak i ubijanja drugih ljudi odnosno životinja. Vrlo često ih se naziva i sociopatima. Oni mogu nagovarati, čak i prisiliti naizgled normalnu i zdravu osobu da čini grozote koje se mogu usporediti s najgorim zločinima protiv čovječnosti. Uvriježeno mišljenje je kako u zatvorima čame isključivo psihopati iz nižih dijelova hijerarhije zato što se esencijalni psihopati češće nalaze na društvenim pozicijama što zatvor, svakako, nije. Ipak, činjenica je kako esencijalni psihopat s najniže pozicije socijalne ljestvice uglavnom radi puno manje zla i štete nego li esencijalni psihopat pri vrhu društvene piramide.

došle dvije muhe u restoran. konobar pita:
- ja ću govno s lukom. kaže prva
- i ja ću govno, ali bez luka. veli druga
- a što ti bez luka? prva pita drugu
- pa nisam luda da mi kasnije smrdi iz usta


Psihopat ne bira sredstvo kako doći do cilja. Makjavelist (utilitarist), kao drugi vrh Tamne trijade, to planira desetljećima, pa čak i stoljećima unaprijed Cilj je sebi, a ako ne sebi, ono svojim potomcima ili društvima, priskrbiti najbolje. Sve na najbrži način uz najmanji utrošak energije i novca, uz tipično negiranje, i kršenje etičnih i moralnih postulata iznimno agresivnim metodama, metodama koje se obično kose s ljudskim i građanskim pravima. Kako bi osigurao blagostanje ili egzistenciju, utilitarist, kao ekstrem unutar grupe makijavelista, ne libi se ubojstva. Tipičan utilitarist ubijanje opisuje kao ”eutanaziju iz milosrđa“ ili ”žrtvovanje manjine kako bi se spasila većina“. Ipak, on samo prati vlastite planove i oportunizam kako bi što više uspio u svom naumu.

čovjek amputirali nogu. probudi se, uz njega stoji doktor:
- dobro jutro, imam jednu dobru i jednu lošu vijest. veli doktor
- ajd, prvo lošu. čovjek se trzne
- amputirali smo vam obje noge.
- u jebemu ... a dobra? pita čovjek
- pacijent do vas se zanima za vaše papuče


Danas se sve više obraća pažnju na narcisoidnost koju se počinje priznavati kao dio psihopatije. O narcisoidima (kućnim psihopatima) zna se najviše zato što je taj poremećaj osobnosti lako uočljiv. Narcisa pokreće konstantna želja da bude u centru pažnje. Krajnji oblik narcisoidnosti je takozvani histrionski poremećaj u kome pacijent stalno želi biti u centru pažnje pri čemu vrlo često pokazuje agresivnost s izraženim zavođenjem, navođenjem, iziskivanjem, sve uz potpun nedostatak moralnosti.

Ljudi su društvena bića. Zato se narcisoidnost često zamjenjuje s potrebom biti priznat ili biti poznat. Pa se tako jedna psihopatska osobina zamjenjuje drugom, tipično psihopatskom devijacijom. Ona se zove bolesna ambicija. Iako se često smatra kako narcisoidi ”ne hodaju preko leševa“ poput sociopata, u stvarnosti se i to često događa.


najzanimljiviji su likovi koji osjećaju potrebu ostavljati balegu po tuđim blogovima i uz to svima okolo mejlirat što sve zajedno predstavlja opsesivno-kompulzivni poremećaj
u psihijatrijsko-psihološkoj forenzici to nazivamo "supstitucijom"
proživljavanje i življenje tuđih života obično je povezano s narcisoidnošću koje se rađa iz samosažaljenja i obrnuto
čista psihopatologija




Čudnovat je odnos i još čudnovatija anatomija ljudskog mozga. Na stotinu muških statistički dolazi jedan ženski esencijalni psihopat. U Tamnoj trijadi žene gube u omjeru jedan prema deset. Općenito se smatra kako su takvi odnosi odraz tradicionalizma i seksizma, ali to nije istina. Proučavanja ljudskog mozga pokazala su kako svi psihopati u području hipokampusa imaju zanimljive anomalije.

Asimetrični hipokampus uzrok je devijacije u načinu kako psihopat procesuira agresiju, bijes i strah. Svi psihopati imaju problema sa suzbijanjem bijesa i agresije, te za razliku od normalnih osoba ne osjećaju strah. Poremećaje u hipokampusu prate i anomalije prefrontalnog korteksa, tako da sve vrste psihopata i karakteropata imaju izraženu impulzivnost, nedostatak kontrole i siromašni su s emocijama, naročito onima koje su povezane uz suradnju s drugim ljudima, a uz to što su altruistični, pokazuju i potpun nedostatak empatije odnosno žaljenja.

Ipak, najvažnija specifična anomalija u anatomiji mozga psihopate je nepravilno razvijen corpus callosum, dijelom koji povezuje desnu i lijevu hemisferu mozga. Zbog te anomalije psihopati nisu u stanju povezati logičke centre s emocionalnim i intuitivnim centrima. No to je samo jedna strana medalje. Druga, zapravo šokantna strane medalje je istina kako se većina psihopata ljudima čini karizmatičnima i privlačnima. Pogotovo ako oni propovijedaju mir, ljubav i blagostanje. Pa se tako događa kako se tek nakon desetljeća ili čak nakon njihove smrti o njima otkriva prava istina odnosno, rasvjetljava se njihova prava priroda.


- djeco, kad biste na cesti našli mozak i novac, što biste uzeli?
- ja bi novac. veli Ivica
- a ja mozak. učiteljica odgovara ivici
- pa dobro, svatko bira što mu fali


Kognostika psihopatije i psihopata još je uvijek u začetku. No internetska revolucija omogućuje da svako otkrivanje prave istine o brojnim popularnim ili moćnim prikrivenim psihopatima do javnosti dolazi bez naknadnog uljepšavanja. Simptomi koji odaju psihopatu su:

1. Izraženi egoizam
2. Uživanje u (psihičkom i/ili psihičkom) mučenju (naročito) djece i žena
3. Izraženo licemjerje
4. Lažljivost
5. Manipulacija svima
6. Nevjerojatna prilagodljivost
7. Ponašanje nalik na ultimativnog predatora
8. Spletkarenje i sklonost zakulisnim igrama
9. Snobizam i omalovažavanje svih
10. Nemogućnost ostvarivanja iskrenih i dubokih obiteljskih i inih veza
11. Besramno i nemoralno ponašanje
12. Hladno i proračunato razmišljanje
13. Vrhunska verbalizacija i elokventnost
14. Savršena gluma
15. Prebacivanje krivice na druge i nepriznavanje vlastitih grešaka
16. Ispričavanje po potrebi
17. Uživanje u stvaranju kaosa i pomutnje
18. Nemogućnost osjećaja ljubavi
19. Seks zamjenjuje s ljubavlju
20. Nedostatak empatije
21. Nedostatak osjećaja žaljenja i kajanja
22. Fiksacija na ispunjenje vlastitih želja
23. Nestrpljivost
24. Netrpeljivost
25. Fetišizam
26. Brzo stvaranje i razvrgavanje partnerstva s drugim psihopatima
27. Prikazivanje sebe duhovnjakom i religioznom osobom, uporaba religioznosti za vlastite ciljeve - lažna religioznost
28. Korištenje politike za vlastite ciljeve
29. Uglavnom prikriveni fanatizam
30. Isključivost
31. Sistematsko i plansko uništavanje svega što mu stoji na putu ostvarivanja cilja ili želja
32. Elitizam
33. Bolesna ambicija
34. Okrutnost
35. Prepotencija
36. Sklonost seksualnim devijacijama
37. Energetski vampirizam
38. Moderni psihopat - zmija u odijelu


dogovarali se organi tko će biti šef.
- ja mislim za sve! mozak
- ja stalno radim! srce
- ja vas sve prenosim! noge
- ja udišem zrak potreban za život! pluća
- ja vas hranim! želudac
- ne ti nego ja! crijeva
na to se javi šupak:
- ja ću biti šef!
- ma daj, budalo, gdje ćeš ti biti šef! Hahaha … svi organi u glas
šupak naljuti i odluči se začepiti. Potom se zaštopaju crijeva, blokira želudac, srce počene preskakati, noge klecati, mozak otupio od boli, … kad je postalo neizdrživo organi se obrate rekli šupku:
- daj molimo te prestani, ajde dobro, možeš biti šef.
i šupak tako postade šef - ne moraš biti mozak da bi bio šef


Uočljivo je kako ja na visokim položajima sve više psihopata. Zanimljivo je kako tvrtke koje na čelu imaju psihopate počinju tražiti radnike i menadžere s izraženim psihopatskim osobinama. Slično je i s državnom administracijom. Internetski portali puni su psihopata (vidi post). Pa se tako može zaključiti kako psihopatske institucije postaju inkubator za nove psihopate što ih čini ozbiljnom prijetnjom čitavom društvu.



Ljudi ne rade ništa kako bi psihopate maknuli s vlasti i iz politike, već ih na izborima konstantno biraju. Ljudi ne bojkotiraju tvrtke čiji psihopatski menadžeri stvaraju proizvode i usluge koji direktno ugrožavaju zdravlje i egzistenciju ljudi, bez obzira je li riječ o radnicima kompanije ili korisnicima njihovih proizvoda. Internetskim portalima vršljaju psihopati koji, obično u sprezi s uredništvom portala, manipuliraju drugima. Sve to pomalo počinje sličiti Stockholmskom sindromu, s razlikom kako u ovom slučaju ne postoje stvarni taoci, ali slično tom sindromu žrtva se počinje identificirati sa svojim mučiteljem, u ovom slučaju psihopatom.

nasilnik silovao djevojku. kad je završio pita:
- što ćeš reći policiji?
- da si me silovao tri puta! djevojka
- ali ja sam to učino samo jednom! silovatelj
- a tko kaže da se meni žuri? odgovori mu djevojka


Ponerologiju zovu još i znanošću o nastanku zla među ljudima. Ponerologija drži kako su psihopatima trebala tisućljeća da bi se oni razvili i ojačali stvarajući tako društvo koje je sve više odgovara njihovom načinu života Negirati kako danas ne živimo u globalnoj patokraciji (vladavini psihopata) potpuno je suludo. Vlade vođene psihopatima okreću se protiv vlastitog naroda, istog onog od kog žive oni i njihova država. Pronaći povijesne primjere vladavine psihopata od apsolutizma, fundamentalizma, pa do fašizma i komunizma vrlo je lako. Najnoviji primjeri patokracije mogu se naći posvuda, recimo u obliku kako vladajući smisleno i planski, financijski i energetski, isisavaju vlastite građane i državu. I zanimljivo je i kako je to karakteristično za sve oblike društva, od totalitarizama, pa do demokracija.

Slično je is a društvenim organizacijama i mrežama. Ne želeći spominjati slučajeve kojih je, recimo, ovaj portal pun samo bi citirao:
uredništva ovog portala koji je imao sreću da je bio prvi te vrste i onda posljedično najpopularniji, su od početka katastrofalna, nedavno sam kratko vrijeme bio šokiran kad su na naslovnici bile normalne preporuke, no nisam u igri pa ne znam što se to događalo, nije dugo trajalo, al je brzo nestalo, ionako je bilo atipično za image naslovnice



Oznake: psihopati

Love sucks

petak , 06.01.2017.



Zaljubimo li se svijet gledamo kroz prizmu duginih boja, ali ravnoteža je posljednja riječ koja nam pada na um. Zašto balansirati kad nas trese ljubavna groznica? Osjećamo kako možemo istrčati maraton, oboriti rekord Blanke Vlašić ili bez letjelice odletjeti u svemir. Pa ako ne nešto od toga, a ono barem popeti se na vrh obližnjeg drveta.

Ipak, zaboravljamo kako samo par koraka dijeli dobru vilu Ljubav od njene zle sestre Mržnje. Paradoksalno je i to kako Ljubav može početi kao netrpeljivost, pa čak i kao mržnja. Jednako tako Ljubav može i završiti kao mržnja čime se zatvara puni krug. Ljubavnu kemiju možemo osjetiti i prema nekome tko nam je donedavno išao na živce, a prema nekoj dragoj osobi možemo odjednom ostati hladni. I dok se kod prijelaza iz netrpeljivosti ka romansi nazire sretan kraj, kad nestane ljubav završeci nisu bajkoviti. Nevolja je u tome što rijetko kada veze umiru obostrano - najčešće se prvo ohladi jedna strana, pa druga ostane kratkih rukava, kao da joj je netko zabio nož u srce. Nakon pokojeg paketića papirnatih maramica i ponešto razbijenog suđa, uravnotežene osobe će progutati knedlu i krenuti dalje, ali kad su u pitanju emocionalno nestabilne osobe, situacija nije tako jednostavna.

Internet je mjesto gdje opsesija nailazi na plodno tlo. Pa je tako tehnologija omogućila svim psihopatima da nađu mjesto za okupljanje, najčešće pod profilom koji se krije iza nekog nicka. A najgore u svemu je što nikad ne znamo tko se krije iza kakvog profila i koliko tko profila odnosno nickova ima, pa tako zapravo ne možemo biti sigurni u osobu s druge strane virtuale. Jer sigurnost je ono što, htjeli to priznati ili ne, traži svaka osoba, pa i psihopat. Te to tako u virtualnom svijetu izaziva prvo, znatiželju, kasnije želju, a na kraju opsesiju, opsjednutost, sve u želji da se sazna tko zapravo stoji iza kog nicka. I ako ga već ne možemo identificirati imenom i prezimenom, slikom, adresom i podacima o toj osobi, pokušavamo ga spojiti s nekim drugim nickom. Ponekad sa sličnim, a ponekad s oprečnim, ali uvijek s nekim tko nas već od prije opsjeda.

Opsesija je bolest emocionalnih i labilnih osoba. U realnom životu će na njih okolina možda i gledati blagonaklono, jer su, recimo, one žrtve nesretne ili neuzvraćene ljubavi. No to vrlo često i nije tako. Jer osobe s opresivnim poremećajem (anaksioznost) zbog nemogućnosti rješavanja vlastitih emocionalnih problema iz realnog svijeta traže supstituciju. A virtualni svijet je više no idealna supstitucija. Pa u tom svijetu oni vrlo često preuzimaju ulogu lovca, ulogu potpuno suprotnu od one koje imaju u realnom svijetu. I tako kao lovci traže žrtvu, metu na kojoj će se iživljavati. No, istovremeno uz metu žrtva je za njih redovito i subjekt opsesije. Pa tako, u nemogućnosti ubojstva u realnom svijetu, koje je zakonski kažnjivo, opsesivne osobe sebi kao cilj daju zadatak: napraviti virtualno ubojstvo. Jer ono, osim što ostaje nekažnjeno (barem u većini situacija), u glavi opsjednute osobe predstavlja jedini logični kraj (neuzvraćene) ljubavi ili komunikacije.

No osim te vrste opsjednutosti, postoji i druga vrsta opsjednutosti. A to je nekog ili neke uvjeriti u svoje vlastite ideje odnosno, općenito u svoje stavove i nazore, koji su eto, jedini ispravni. Predložak u ovom slučaju isti je kao i kod neuzvraćenih ljubavi. U realnom svijetu kod takvog pokušaja uvjeravanja ljudi takvoj osobi istog trenutka okrenu leđa ili zalupe vratima. Pa tako te osobe ostaju same i neuslišane. No što je s opsjednutošću u virtualnim svijetom? U njemu takva osoba nalaze razne profile od kojih su joj neki slični, pa tako ta osoba vrlo lako, neusporedivo lakše nego u realnom svijetu nalazi istomišljenike ili barem bliskomišljenike. Nakon toga slijedi klasika, pojedinci se povezuju, razmjenjuju misi i informacije, analiziraju, dekodiraju, stvaraju grupu. I kad se ta grupa stvori, oni kreću u napad kakav u realnom svijetu mogu samo sanjati, jer ako bi ga pokušali vrlo brzo bi završili s one strane brave. Ponekad sami, a ponekad u grupama, organizirano i nekažnjeno, vrlo često brutalno i sadistički (i šala može biti brutalnost, odnosno sadizam) iživljavaju se nad onim ili onima koje su, iz nekog razloga, ponekad ideološkog – svjetonazorskog, a ponekad emocionalnog odabrali kao žrtvu. Stara je to igra lovca i lovine koja postaje tim izraženija i okrutnija, čim su njeni sudionici, lovci, u realnom svijetu više marginalizirani i osamljeni što znači da su obično puni emocionalnih krahova zbog nemogućnosti ostvarivanja ljubavi, priznanja, pažnje i autoriteta. Zato lovina takvim osobama u virtualnom svijetu postaje osoba ili osobe koje imaju sve što ove nemaju, i to u stvarnom, ali i u virtualnom svijetu.

Opsesija nekom osobom nije ljubav baš kao ni što opsesija nekom idejom ili svjetonazorom nije znak stvarnog prihvaćanja te ideje. U svakoj opsesiji do izražaja dolazi prvenstveno sebičnost. Opsesivna osoba u realnom svijetu, ako ima partnera, ne mari za potrebe i želje svog partnera, ponajmanje za njegovu slobodu. Jedina želja takve osobe je smjestiti tu drugu osobu u kavez gdje ga nitko neće moći dotaknuti. Primjer toga je film Helenina kutija, bizarno djelo Jennifer Lynch koji govori o čovjeku koji je svojoj zaručnici amputirao obje noge kako bi ona mogla biti samo njegova. A takvih slučajeva u realnom svijetu zaista i ima. Sličan predložak je i u slučaju opsesije idejom, odnosno svjetonazorom. Situacija zatvaranja one druge osobe u kavez gdje će je prva osoba moći ideološki preodgajati u današnjem je svijetu, koji je pretežno demokratičan, neostvariva. To je bilo moguće u nekim prošlim vremenima gdje je upravo totalitarizam uspijevao ili barem pokušavao ostvarivati takve, blago rečeno, nakaradnosti. Za razliku od realnog svijeta, u virtualnom svijetu, takve su mogućnosti preodgoja još manje moguće. Jer svi mi u njega dolazimo kako bi promovirali svoje ideje, kako bi promovirali sebe, a ne da potpadnemo pod tuđi utjecaj. No, za razliku od stvarnog svijeta gdje je to nemoguće, u virtualnom se svijetu mogu izgraditi kutci za pokušaje ideološkog preodgajanja. Jedan od tih kutaka je upravo blog, jer ... Blog ima svoje urednike i administratore, ima svoje top liste, ima svoje naslovnice. Blog može osigurati popularnost i time ispuniti ispraznost stvarnosti realnog života. Pa je tako blog zapravo idealno sredstvo za provođenje torture, obično organizirane grupe koja drži kontrolu nad svim nabrojanim alatima i iživljava se nad svim ostalima koji nisu dio te grupe. Ovo naročito vrijedi u slučajevima iživljavanja nad “ideološkim“ protivnicima, posebno nad onima koji su spram njih u svakom pogledu superiorni. Ipak, koliko će ta tortura na kraju uspjeti ostaje upitno, jer ... Netko će se možda sakriti i okrenuti “bezopasnim“ temama, no uvijek postoje oni koji neće ustuknuti. Pa tako u posljednjem slučaju dolazimo do nečeg što smo već spomenuli, dolazimo do organizirane hajke.



No sve te igre, pogotovo one u virtualnom svijetu, na kraju obično urode svojim kontraefektom. Jer ono o čemu opsesivna osoba ili osobe ne razmišlja odnosno, ne razmišljaju, jest činjenica kako ni ljubav ni povjerenje, a još manje uvjerenje ne ide na silu i kako bez obzira na svu moguću agresiju nikog ne možete natjerati da nas voli ili da vas sluša odnosno, da vam se divi. Jedino što možete je natjerati drugu stranu da vas zamrziti ili još gore, jer mržnja ide uvijek u paru s ljubavlju, da vas ignorira. A ignoriranje ne ide u paru s ničim ostalim. Pa tako ignoriranje postaje najjače oružje “samoobrane“ i to bez obzira kome sve na društvenoj mreži, na nekom portalu, oni drugi slali mejlove koga treba ignorirati i izbjegavati, a koga treba komentirati ili se s njim virtualno “družiti“.



Oznake: love sucks

Djeca Komunizma

srijeda , 04.01.2017.



Tko se usredotoči samo na ekonomiju ne može vidjeti krupnu sliku, jednako kao i onaj tko se usredotoči na politiku (ili reducira na ideologiju). A tko ne vidi krupnu sliku, ne vidi dobro ništa, ni ekonomiju, niti politiku (još manje ideologiju), pa se od njega ne može ništa dobro očekivati.



U Hrvatskoj vlada privid kako Ljevica u raznim oblicima čini većinu političke ponude. Tako, na primjer, imamo ljevičare-progresivce koji Hrvatsku žele vidjeti u lijevoj multikulturalno-internacionalnoj utopiji, ali i ljevičare-konzervativce koji se zalažu za socijalizam u jednoj državi zvanoj Regija. Imamo i ljevičare-populiste koji bi vješali bogataše (tajkune) i tehnokrate (menadžere), a navodno ideološki neutralni, oni robuju idejama odavno mrtvog ekonomista, Marxa (provjerite ih pitanjima o državnom vlasništvu nad “dominirajućim vrhovima” ekonomije).

Imamo Desnicu, ali … Što zapravo definira Desnicu? Ima li ona podvrsta? Nemajući namjeru razrađivati detaljnu analizu domaće političke scene zadržimo se na apstrakciji i pođimo redom. Prvo, koje su zapravo razlike između Ljevice i Desnice? U tome mogu poslužiti kratke definicije i dvodimenzionalni prikazi, ali sami po sebi oni nisu dovoljni, jer je dimenzija nebrojeno više. Kao i Ljevica, tako je i Desnica prije svega priča o povijesti, baš kako to definira Erik von Kuehnelt-Leddihn u knjizi “Leftism revisited: From de Sade and Marx to Hitler and Pol Pot”. Ljevica je:

1. Materijalizam (uz odsustvo bilo kakvih duhovnih vrijednosti): ekonomski, biološki i sociološki.
2. Mesijanizam pripisan jednoj grupi: jednoj naciji, jednoj rasi, jednoj klasi.
3. Centralizacija: eliminiranje lokalnih tradicija, karakteristika i slično.
4. Totalitarizam: prožetost svih sfera života jednom jedinom doktrinom, sve ostalo je nepoželjno.
5. Brutalna sila i terror - čista endogena sila nadoknađuje odsustvo autoriteta.
6. Ideološka jednopartijska (totalitarna) država.
7. Potpuna državna kontrola nad obrazovanjem.
8. Socijalizam kao suprotnost Personalizma.
9. Skrbnička Država koka od kolijevke pa do grobasve diktira i određuje.
10. Militarizam: novačenje i narodne armije u službi širenja ideologije.
11. Potpuna rigidna ideološka opsesija koju provodi Država nad “neprijateljem“ koga treba poraziti, uništiti i zatrti (recimo genocid na Hrvatskim narodom krajem WW2, odnosno po “oslobođenju“).
12. Odbacivanje monarhičnog sustava uz istovremeno preuzimanje predloška koji je ispred svih postavlja vođu: Führer, Duce, Vozhd, Josip Broz, Che Guevara (nošenje i predaja štafete mrtvom Josipu Brozu).
13. Antiliberalizam: mržnja prema bilo kakvoj stvarnoj slobodi.
14. Antitradicionalizam: protiv povijesti, protiv “reakcije”, protiv tradicije i protiv razlika svih vrsta.
15. Tendencija k teritorijalnom ekspanzionizmu kao oblik samorealizacije (SSSR/Rusija, Kina-Tibet, Velika Srbija i slično).
16. Ekskluzivnost Boga: Bog ne postoji niti se on tolerira, postoji samo komunistički Antibog.
17. Eliminacija posredničkih tijela; na primjer eliminacija poštenog i nezavisnog pravosuđa.
18. Konformnost masovnih medija: tisak, radio, televizija i Internet portal su u službi partije, njenih interesa i ciljeva.
19. Eliminacija ili relativizacija privatnog vlasništva: gdje ono preživi u imenu potpuno je pod državnom kontrolom; poduzetnik je samo skrbnik svog “vlasništva”.
20. Persekucija, podčinjavanje ili kontrola svih vjerskih tijela (neprijatelja se želi kontrolirati iznutra).
21. “Ispravno je što koristi Narodu” (Hitler); “Ispravno je što koristi Partiji” (Partiynost, Lenjin).
22. Mržnja prema manjinama svih vrsta (jeste li ikada čuli da su “manjine“ u komunizmu imale ili imaju ikakva prava?).
23. Glorifikacija većine i “prosječnog čovjeka” (sve se uprosječuje kako bi se sve držalo pod kontrolom, “elita“ - izuzev Partijske ‘ je nepoželjna).
24. Glorifikacija revolucije, revolta i pobune.
25. Plebejstvo: borba protiv bivših elita (uz istovremeno stvaranje nove Partijske elite).
26. Lov na “izdajice”; resentment prema emigrantima (SDB/UDBA u Jugoslaviji).
27. Populizam i “uniformatizam” (narodni sudovi, narodni automobili, narodni proizvodi i slično).
28. Ideološki korijeni u Francuskoj Revoluciji.
29. Konstantno referenciranje na demokratske principe koji u stvarnosti zapravo ne postoje.
30. Dinamički monolitizam: država, društvo, narod postaju jedno.
31. Koordinacija kroz slogane, pjesme, simbole i fraze (od Vardara do Triglava, sletovi, radne akcije).
32. Sekularni rituali zamjenjuju vjerske rituale (slavi se rođendan Josipa Broza, nosi mu se štafeta, priređuju masovni sletovi i dočeci koji postaju lokalni praznici-neradni dani, ...).
33. Konformizam kao vitalni princip (pokori se ili nestani).
34. Poticanje masovne histerije (programirano “tugovanje“ po smrti velikog vođe).
35. Tehnologija u službi moći umjesto u službi napretka.
36. Sloboda — ispod pojasa.
37. Sve za, sve kroz, ništa protiv države (Mussolini).
38. Potpuno ispolitizirani svi segmenti života: turizam, sport, rekreacija, zabava, kultura, ...
39. Nacionalizam i Internacionalizam nasuprot Patriotizmu.
40. Borba protiv izvanserijskih ljudi i svih onih koji "nadvisuju" sredinu.
41. Potpuna mobilizacija zavisti u interesu partije i države.

Nasuprot gornjoj, multidimenzionalnoj definiciji Ljevice definicija Desnice vrlo jednostavna. Desnica je suprotnost svega gore navedenog ili odsutnost istoga.

Gledajući redom gornju listu karakteristika Ljevice, postaju očite paralele između ponašanja predmodernih i modernih lijevih pokreta, ali i kontinuitet u svijetu lijevih ideja i ideologije. Marx nije ponikao iz ničega niti se stvorio ni od kuda, crpio je inspiraciju iz drugih. Teško je odvagati veličinu utjecaja jednog “mislioca“ na drugog, a još je teže procijeniti utjecaj ideja na povijesne događaje. Zato je pravo pitanje što bi bilo da se Marx nikada nije rodio, bi li na ovom svijetu uopće bilo komunističkih država? Pa se tako postavlja pitanje je li Marx stvorio ideje koje su kasnije pogonile događaje ili su događaji prigrlili i iskoristili njegove ideje? Odnos između ideologa, ideja, vođa masa i masa nikada i nigdje nije ni jednosmjerna niti jednostavna.

Kuehnelt-Leddihn dokumentira paralele između događaja i utjecaje među “misliocima“, od Jana Husa do Oktobarske revolucije i dalje. A te analogije su zapanjujuće, a uzorak s vremenom postaje dovoljno velik kako bi omogućio ispravne zaključke. Rezultat toga je portret Ljevice koji joj nije kompliment niti joj služi na čast. Međutim, ono što nedostaje jest okvir za ne-Ljevičarstvo, okvir koji bi postavio plan za zaustavljanje Ljevice. Plan koji bi popravio svu štetu koju je Ljevica povijesno učinila sredini u kojoj je djelovala: državi i narodu. Plan koji bi na boljim temeljima izgradio zdravije, sretnije i bogatije društvo budućnosti. Svojevremeno ponuđena kao okvir za budućnost, Portlandska deklaracija bila je potpuni fijasko, jer … “teorijski“ napadi s motrišta etike i ekonomije na Ljevicu privlače više ljudi nego li napadi iz “povijesne” perspective, kako to čini deklaracija. A po odabiru oružja i zaključcima povijesni napadi dio su jednog ne posve definiranog načina djelovanja koji se naziva Reakcijom.

Svatko tko si da malo truda pročitati i promisliti gornje kratke definicije Ljevice vrlo lako će samog sebe identificirati kao ne-Ljevičara odnosno, kako se to danas skraćeno naziva Desničarom. No što je s Reakcionarima? Njih definira odbojnost prema masi, prosjeku, demokraciji i slično. Ipak, ako je nekada takvih i bilo, danas ih sigurno više nema. Ostala je samo moderna Desnica koja, za razliku od moderne Ljevice, ne bježi od demokracije i čovjeka, naprotiv! Moderna Desnica smatra kako okvir demokracije može spriječiti većinu ekscesa. Reakcionar će se na sve to namrgoditi, jer on je elitist iako ... Ni on nije potpuno protiv napretka, dapače i on je za napredak, ali smatra kako se pogriješilo kada se počelo rasturati staro zlato samo zato što je staro, a ne zato da bi iz njega napravilo novo, bolje, zlato. Pa je tako Murray Rothbard svojedobno uskliknuo:
“Opozvat ćemo dvadeseto stoljeće”
A to je ono što opisuje sve što jedan Reakcionar želi, jer ... 20 stoljeće je iznjedrivši lijeve ideologije kao što su komunizam, fašizam i nacizam čitavom čovječanstvu donijelo zlo. Pa tako Reakcija postaje stav koji se svodi na opisivanje štete pojedine lijeve politike (recimo, u Hrvatskoj je Ljevica prodala INU, u Hrvatskoj je Ljevica prodala Banke, u Hrvatskoj je Ljevica prodala Plivu, u Hrvatskoj je Ljevica prodavala teritorije, ... ) i stav zašto je i kako je ono što joj je prethodilo bilo bolje (što nam ovih dana, kojeg li paradoksa, tumači MOST). No Reakcija tu staje, jer dalje ne vidi, osim deklarativno ne bavi se budućnošću, dok moderna Desnica nudi rješenja za budućnost i sanaciju štete koju je učinila Ljevica.

Reakcija se kao temeljni pristup problematici može, recimo, primijetiti čitajući blogove ovog portala. Blogovi ovog portal su gotovo listom, uz poneki izuzetak, Ljevičarski. No čak i u ne-Ljevičarskim, baš kao i u Ljevičarskim, u oboje i ekonomija i etika su sporedne teme. A ti blogovi se bave politikom, poviješću, kulturom ili takozvanom “kulturom“ (“kulturnjaci”), religijom ... I svi redom, baš kao Reakcija, samo konstatiraju stanje ne nudeći ni rješenja niti ideje, nudeći samo ispraznost. Zapanjujuća je činjenica kako se na ovom portalu Religijom bave odnosno, njome se jako vole baviti, Ljevičari, jer … Religija zapravo i nije nužno odmak od Ljevice. Koliko god to Ljevica niječe, činjenica jest kako je ona potekla iz Religije, pa tako Ljevičarska ideologija samu sebe počinje smatrati nekom vrstom supstituta Religiji, nekom novom Religijom. A Desnici to, naprotiv ne pada na pamet.

Imate li živaca guglati po Internetu i filtrirati članke/postove Ljevičara s ovog portala nećete postati puno pametniji. Jedino što ćete u svima njima naćii je isprazna prepotencija i neznanje koja postaje mjerilo za “napredno ljevičarenje” nasuprot “kaljuži“ koju oko sebe šire “nazadni desničari“, a što je zapravo i više no tragično. Jer kako tumačiti primitivne ispade Ljevičara u kojima, kad ostanu bez argumenata ili kad im se “ruši utopija” oni listom počinju direktno vrijeđati i omalovažavati. Analiziraju li se blogovi i blogeri, sve to postaje jasno već na osnovu njihove temeljne tvrdnje kako su Ljevičari po prirodi pametni, a Desničari po prirodi glupi, kako su Ljevičari intelektualci, a Desničari primitivci, i tako dalje, da ne nabrajam. A na takve tvrdnje i argumentaciju ne nailazimo samo u Ljevičarskim škrabotinama na ovom blog portal (kako drugačije nazvati njihovo pisanje?). Nalazimo ih i na fejsbuku istaknutih “intelektualaca” koji sebe smatraju ljevičarima. No što je tu je, jer odraz je to kompletne poruke koje kroz medije šalje politika što kroz paternalistički odnos spram građanstva pokazuje svoju intelektualnu, ali i svaku drugu nemoć.

Jednako, gotovo nevjerojatno zvuči činjenica, kako gotovo niti jedan jedini blog, bio on Ljevičarski, ali i ne-Ljevičarski (pravih desničarskih, intelektualnih, blogova ovdje gotovo da i nema) na ovom portalu ne dotiče ni ekonomske niti etičke analize. Za obje suprotstavljene strane na ovom blog portalu, i Ljevičare i ne-Ljevičare, etika i ekonomija su dosadni i beživotni. Pa je zbog koncentracije na ekonomiju i etiku, uz zanemarivanje ideologije, možda i to razlog zašto Liberalizam, i ne samo na ovom blogu, već i u čitavom Hrvatskom društvu, životari na margini društva. I sve to usprkos činjenici kako u posljednje vrijeme za sve grijehe koje su počinili Ljevičari: političari, ekonomisti, ali i obični građani, svi oni počinju tražiti krvce u Liberalizmu odnosno neo-Liberalizmu koji u Hrvatskoj nikada nije ni postojao, umjesto da ih traže u vlastitoj pameti, neznanju, prepotenciji i precjenjivanju (ne)sposobnosti što je pogrešnim odlukama, postupcima i kratkoročnoj slijepoj pohlepi napravilo to što je napravilo. Naime, “Za efikasnost!” nije motivirajuća parola dok su na primjer parole “Za slobodu!” ili “Za domovinu!“ ili “Za nacionalne interese!” itekako motivirajuće. Vezano za gornje parole, “Za slobodu!” zvuči jako dobro čak i bez obzira na to što većina ljudi smatra kako ona u stvari i nije neslobodna. Jer koje su to zapravo neslobode prisutne u suvremenom Hrvatskom društvu? Koliko god se te neslobode u Hrvatskom društvu traži, ne može je se pronaći. Slično je i kako Ljevičari ponekad vole koristiti parolu “Za domovinu!”. A nju koriste prventveno oni koji su toj Domovini okrenuli leđa, Jednako je i s parolom “Za nacionalne interese!”. Sve u svemu, pucanj je to u prazno nalik pucnju sitnom sačmom: pogađa i možda se može prodati u medijima, ali zapravo taj pucanj ne ruši “protivnika“. Ipak, on daje privid “progresivnosti“, iako je on zapravo Reakcija i potpuna suprotnost “progresivnosti”.



Svojedobno je Friedrich A. Von Hayek napisao kako je čovječanstvu potrebna ideja Liberalne utopije. Ipak, praktično konstruiranje takve ideje pokazalo se kao vrlo veliki problem, jer dovodi do društvenog disbalansa. Budućnost u kojoj svatko ima koliko radi i zaradi, odnosno koliko njegov rad vrijedi, zapravo većinu ljudi plaši. Pogotovo usporedi li se s budućnošću u kojoj svatko radi prema mogućnostima i želji da uopće nešto radi, a uzima prema potrebama i želji da nešto uzme (jer to želi). Pa tako, paradoksalno, nakon rušenja Komunizma u Hrvatskoj, što se poklapa s rušenjem države koja uistinu jest bila tamnica Hrvatskog naroda, umjesto da se krene ka sretnijem i pravednijem društvu za što su postojale sve ekonomske pretpostavke, suvremena Hrvatska se okreće neo-Ljevičarenju. Osim što je to bilo vidljivo kroz rasprodaju nacionalne ekonomije (privatizaciju) u kojoj su najbolje prošli dojučerašnji Komunisti, to je vidljivo i kroz državno pokroviteljstvo (financiranje) raznih ne-pro-vladinih-alternativnih udruga i neprofitnih medija, gdje se listom okupljaju svi koji sami sebe nazivaju Ljevičarima (iako to i nisu već su obični vagabundi/vucibatine navikli živjeti na tuđi račun, a ne od svog rada i njegovih rezultata). Zanimljivo je kako apolitična većina drugih sve prati i bez pogovora financirajući prvo sanaciju banaka, a potom pristajanjem na njihovu prodaju, uvjeravajući samu sebe kako je sve to doprinos nacionalnom interesu, a ne obična pljačka što je prava istina. Još je zanimljivije i kako se u tom predlošku uzimanja prema potrebi (ne-pro-vladinih-alternativnih udruga i neprofitnih medija), osim Ljevičara, u međuvremenu prilagodio i dio tihe većine. Pa su se tako, s vremenom, u natjecanje “džeparenja” vlastite Države uključili gotovo svi, svatko na svoj način i u skladu sa svojim mogućnostima, sposobnostima i prilikama da nešto negdje uzme. I na kraju u pljački, a što je jedina i prava istina, jednako sudjeluju i Ljevičari, ali i ne-Ljevičari. Uz rasprodaje javnog dobra (INA, Pliva, Banke, …), sve je to bilo dio predloška koji je uzrokovao sve kasnije katastrofe u ekonomiji i društvu nakon 2000te godine. I sve je to dio kontinuirane politike koju u Hrvatskoj od 2000te do danas provode takozvana Djeca komunizma, odnosno jugo-naci-fašisti (detalji o onom serijalu koji još nije završen) bez obzira u kojoj se ideološkoj grupaciji ili političkoj stranci oni skrivali.

Ipak i bez obzira na sve, koliko god to paradoksalno izgleda, situacija zapravo i nije tako crna. Ona je bolja no što bi se na prvi pogled moglo zaključiti. Jer svaki problem u ekonomiji rješava se sam od sebe kroz “samorestrukturiranje” društva unutar jedne generacije (20 godina). A u međuvremenu, puno je mogućnosti kako pretakati iz šupljega u prazno i ploviti na valu populizma. Da je to tako, kao primjer mogu poslužiti države poput svojedobno Norveške, Švedske, Nizozemske, Belgije, Danske, Finske, Austrije, Irske, … koje iako redom danas ekonomski nadvisuju Hrvatsku, zapravo imaju otprilike jednak ekonomski potencijal (resurse) kao i Lijepa Naša. Pa to samo potencira osnovno pitanje, a to je kako se taj potencijal i s kojom količinom pameti koristi? No, dok se u društvu, s vremenom, ne stvori zdrava ekonomija i kao posljedica “samorestrukturiranja” koje će smao po sebi donjeti “zdravo okruženje”, Ljevičari i mnogi ne-Ljevičari sebi će pronalaziti “duhovnu hranu” u Hayekovoj utopiji zvanoj Prošlost. A ta prošlost uistinu nije bila lijepa i idilična kako su nas to Ljevičari opsjenarili odnosno, kako nas to i danas pokušavaju opsjenariti. Jer, čim više kostura izlazi iz jama u kojima su Ljevičari daleko od očiju javnosti dehumanizirali čovjeka, tim glasnija postaje ona relativno mala, ali medijski eksponirana grupa spodoba čiji su se roditelji, ili oni sami, tako uspješno bavili preodgojem “narodnih” neprijatelja. Pa tako oni osnivaju Nove Ljevice, organiziraju derneke u Kumrovcu za 25. Maj, veličaju i slave 29. Novembre, natječu u prostačenju po medijima, … Zanimljivo je kako istu situaciju, isto prostačenje i isti tip eksponiranosti Ljevice postoji i na ovom blog portalu, a što samo pokazuje i razotkriva intelektualnu, duhovnu i civilizacijsku bijedu svih Ljevičara i svekolike Ljevice uopće.

Činjenica jest kako je suvremeno Hrvatsko društvo utemeljeno na koruptivnim vezama u svim slojevima društva, i horizontalno i vertikalno, kao i u grupno-interesnim sferama što sve potječe iz načina kako je to društvo funkcioniralo za vrijeme svih Jugoslavija. Činjenica je i kako su se Djeca Komunizma početkom 1990ih vrlo lako i bez problema preobratila u Očeve Tajkunizma što je u suštini jedno te isto. Radi se o jednim te istim ljudima koji su u oba sistema primjenjivali jednu te istu poslovnu etiku. U Jugoslavenskom (pa tako i u Hrvatskom) se je komunizmu poslovna etika temeljila ne prevari baš kao što je ista etika temelj Hrvatskog kapitalizma. Rezultate toga poznajemo. Komunizam je svojedobno propao, jer je bio ekonomski neizdrživ. Pojeo je samog sebe. A kapitalizam, hoće li i on propasti? Neće. Jer pravi kapitalizam u Hrvatskoj zapravo nikada nije ni zaživio, a Liberalizam još manje. I to iako i jedan i drugi svi prozivaju za sve nedaće Hrvatske ekonomije. Paradoks je to naoko teško objašnjiv, ali shvatljiv u kontekstu laži koje Djeca komunizma što danas vladaju Hrvatskom šire kako bi sakrili svoj zločin.

Oznake: ljevica, desnica, Hrvatska

Sretna Nova Godina

ponedjeljak , 26.12.2016.



Odluka o privatizaciji INE bila je politička odluka. Politika je odlučila privatizirati INU i donijela je zakon o njenoj privatizaciji, a zakon se mora provoditi.“ riječi su Ljube Jurčića, nekadašnjeg SDPovca, inače ministra u vladi Koalicije Narodnog Sporazuma na čelu s Ivicom Račanom u razdoblju 2000 do 2003.

U prvoj fazi privatizacije INE sudjelovale su ili bile upoznate s njom sve politički odgovorne institucije, kao ni u jednoj Hrvatskoj privatizaciji prije ili kasnije. Ovaj cijeli proces bio je naknadno i predmet analize Saborskog odbora za privatizaciju INE. Završni čin prve faze privatizacije bilo je podnošenje financijskih ponuda za 25% + jedna dionica INE, tj. koliko je tko od tri potencijalna strateška partnera bio spreman u dolarima platiti Hrvatskoj za taj broj dionica, za partnerski odnos definiran u ugovorima, u točno propisanom obrascu, s točno propisanim sadržajem, do točno određenog dana i sata, na točno određenoj adresi, točno određenoj osobi … kako je to uobičajeno u međunarodnoj poslovnoj praksi, a što većina međunarodnih institucija tako i propisuje za svoje poslove.“ otkriva dalje Jurčić.

Najbolju ponudu dao je mađarski MOL u iznosu od 505 milijuna dolara. Austrijski OMV ponudio je 420 milijuna na propisanom obrascu i u propisanoj proceduri. Ruska kompanija GAZPROMNJEFT se zahvalila i odustala od podnošenja ponude s obrazloženjem kako u dioničarskom ugovoru nije prihvaćen njen prijedlog članka o pravu prvokupa kojim izabrani strateški partner ima prednost, pred ostalim zainteresiranim, u kupnji dionica kod sljedeće faze privatizacije." piše dalje bivši ministar.



"Opozicija je u Saboru, prije potpisivanja, dobila kopije svih ugovora i mogla je tražiti objašnjenje za svaki članak, ali nije to učinila. Izašla je iz Sabora, a glavna primjedba je bila kako je za 25% + “jednu dionicu“ strateškom partneru dano više prava nego što mu pripada. U političkoj retorici to dobro zvuči, tim više što je tadašnja vladajuća koalicija u Saboru imala dovoljno ruku da sama, bez opozicije, većinom izglasa i provede bilo koji zakon, što je i činila. Međutim, prema tim ugovorima, većinu u Nadzornom odboru i u Upravi INE imala je," kako kaže Jurčić, "Hrvatska strana, tako da tvrdnja kako je MOLU prepušteno upravljanje INOM prvim Ugovorom je netočna. U najmanju ruku, niti jedna, ni najmanja odluka nije se mogla donijeti bez hrvatske suglasnosti, a većina odluka mogla se donijeti samo s Hrvatskim glasovima."

O ovoj tvrdnji bivšeg ministra i bivšeg SDPovca Ljube Jurčića moglo bi se ozbiljno polemizirati. Činjenica je kako je INA bila prisutna na burzi, pa se tako u trgovinu ININIM dionicama mogao uključiti bilo tko, a bilo tko, tko na burzi stekne većinski paket dionica, automatski postaje vlasnik kompanije bez obzira na prethodno potpisane ugovore. Pa on tada slobodno postavlja i kontrolira, kako Nadzorni, tako i Upravni odbor kompanije. S druge strane, ako vlasnik nekog paketa dionica posjeduje takozvanu “zlatnu dionicu“, kao što je u slučaju INE “plus dionica“ bila u posjedu MOLA, bez njegove privole ne može se donijeti niti jedna jedina odluka, bilo da se radi o nadzoru ili o upravi nad kompanijom. Uostalom, ulaskom u INU s 25+% dionica, MOL je tada od ukupno pet članova u Nadzornom odboru dobio dva, odnosno 40%. Bilo kako bilo, vlasnik “zlatne dionice“ bez obzira na učešće iz sjene može upravljati, odnosno upravlja kompanijom sukladno svojim partikularnim ciljevima i interesima. Recimo, baš kao što to MOST sa svojim zastupnicima već godinu dana kroji sudbinu i politiku HDZovih vlada nakon obaju parlamentarnih izbora, onih 2015 i onih 2016. A to je ono što se od 2003 godine događa u INI, traje do dana današnjega i razlog je svemu što se događa u INU i s INOM.

Gornje činjenice govore i potvrđuje tezu o nesposobnosti i amaterizmu koalicijske vlade Ivice Račana da se snađe i funkcionira u svijetu biznisa štiteći i nacionalne i državne interese. No te činjenice, na žalost, nisu ograničene samo na INU. One se, na primjer, odnose i na kompletnu privatizaciju Hrvatskih banaka, posebice one najveće, Zagrebačke banke. I to nakon što su u razdoblju do 2000te te banke sanirane novcima svih poreskih obveznika odnosno, svih građana Republike Hrvatske. Pa tako ta , za neke“ uspješna vlada“, nakon onih “neuspješnih“ u 1990im godinama, Hrvatsku uvodi u “bananu“, stanje u kome se za svaku iole relevantnu ekonomsku i političku odluku, po potvrdu mora odlaziti negdje u inozemstvo, k vlasniku banke, vlasniku kompanije ili MMFu koji u ime interesno-političkih skupina što stoje iza njega, direktno kreiraju politiku “banana“ država. Naravno, sve u interesu nekog drugog što predstavlja trajno stanje u kom se Hrvatska i danas nalazi. Ali, vratimo se od ove digresije natrag k temi, to je privatizacija INE.

U vrijeme kada je “uspješna“ vlada “uspješno“ započela privatizaciju, INA godišnje u Hrvatskoj i u susjednim državama okreće 2 do 2,5 milijarde €. Uz to, INA je vlasnik bogatih naftnih polja u Siriji i Rusiji. Pa tako tržišna vrijednost INE nije samo ukupan godišnji prihod, već i procijenjena vrijednost rezervi nafte koju ona eksploatira na naftnim poljima Sirije i “Bijelih noći“ na dalekom sjeveru Rusije gdje je INA također prisutna. Netko može primijetiti kako te vrijednosti i nisu vrijednosti odnosno kako one vrijede samo djelomično, jer koncesija je dodijeljena za neko razdoblje, a može se i oduzeti, ali ... Sve to demantira činjenica kako se sve to u svjetskom biznisu tako nešto uvijek uzima u obzir i pridodaje tržišnoj vrijednosti kompanije. Međutim, tu činjenicu, činjenicu “posjedovanja“ rezervi koje imaju svoju tržišnu vrijednost, oni koji prodaju INU, a potekli iz dogovorne socijalističko-komunističke ekonomije, ekonomije što je svoje rezultate dokazala propadanjem ekonomija i društva u kojima je ona svojim “revolucionarnim“ doktrinama vladala, dakle avanturisti koji su krenuli u privatizaciju INE nisu, bilo u svom neznanju ili zlonamjeri, svejedno, uopće uzimali u obzir. Njih to nije ni zanimalo, jer to jednostavno nisu shvaćali. Pa se tako dogodilo, da MOL, koji je tada u odnosu na divovsku INU bio patuljak, kupi odnosno uđe kao vlasnik u INU. Sve to pokazuje i pokazuje neveliku pamet ekonomista koji su 2003 godine savjetovali vladu, kao i diskutabilnu pamet koju je vlada, i ne samo u ekonomiji imala, i kojom je ta vlada upravljala državom koju zapravo nisu željeli, a što je neka druga priča ispričana 25. lipnja 1991. kada ti isti izlaze iz Hrvatskog Sabora ne želeći glasovati o odcjepljenju Hrvatske od Jugoslavije.

Bilo kako bilo, da se išta od gornjeg uzelo u obzir, a trebalo se je, tada 25% ne bi bilo 505 milijuna US$, već bi to iznosilo najmanje dvostruko, trostruko ili tko zna koliko puta više. Pa tako ispada, kako je tadašnja Koalicijska vlada predvođena SDPom, na čelu koje je bio Ivica Račan, zbog kratkoročnog “krpanja“ budžetskih deficita, budzašto prodala najveću i najznačajniju Hrvatsku kompaniju dajući pri tom kupcu, tada manjinskom vlasniku apsolutnu kontrolu nad upravljanjem i vođenjem tvrtke.

U razdoblju relativnog ekonomskog napretka i uspona, INA 2006 s novim suvlasnicima, MOLom, izlazi na Londonsku burzu. Izlazak formalno ima za cilj povećati vrijednost INE i proširiti biznis. No u stvarnosti posrijedi je nešto potpuno suprotno. Radilo se je o preuzimanju INE, planiranom još od MOLovog ulaska u INU. Cilj je bio, preko burzovnih mešetarenja, steći što više ININIH dionica i u konačnici je ugasiti kao samostalnu kompaniju, te u potpunosti preuzeti biznis u područjima u kojima je INA bila dominantna. I to ne samo u eksploataciji i preradi nafte, već i u eksploataciji plina i vode, jer ... Pitka voda u 21 stoljeću je najveći i najznačajniji biznis daleko veći od nafte i plina zajedno. INA ima koncesije za eksploataciju rezervi pitke vode u Hrvatskoj, a Hrvatska posjeduje najveće rezerve iskoristive pitke vode u Europi.

Tehnologija kako odigrati igru bila je klasična. Većinski vlasnik, Hrvatska država, opet dobronamjerno ili zlonamjerno (svejedno, rezultati su isti) biva blentava do boli. Pa tako u studenom 2006, nakon izlaska na Londonsku burzu, u javnoj ponudi ININIH dionica 44.000 građana Hrvatske kupuje dionice po 50% višoj cijeni u odnosu na one iz 2003, a što je omogućio je izlazak na međunarodnu burzu. Za to Hrvatska država ubire dodatnih 380 milijuna €. Novac opet, kao u priči iz 2003, državi služi za krpanje proračunskog manjka što državu čini sretnom. Zadovoljan je i MOL, jer su se njegovi planovi počeli ostvarivati - Hrvatska država iz svog portfelja gubi dionice. Godinu dana kasnije, u studenom 2007, odigrana je nova igra s 28.000 zaposlenika INE koji su po “povlaštenoj“ cijeni kupuju dodatne dionice. U državnu se blagajnu za krpanje budžetskih manjkova slijeva dodatnih 120 milijuna €, sve to na račun vlasničkog udjela u INI. Kupci dionica su zadovoljni - dionice su kupili po nižoj cijeni, a prodat će ih odnosno prodaju ih po višoj, burzovnoj cijeni. Zadovoljan je i MOL koji tako stječe nove mogućnosti da polako, prema procjeni prilika i potreba, pojedinačno otkupljuje dionice stvarajući tim “neprijateljskim preuzimanjem“ temelj za konačno preuzimanje INE. Pa je tako, u javnoj ponudi u listopadu 2008., MOL nudi 2.800 kuna po dionici i kupuje dodatnih 22,15% dionica, čime s ranijih 25 posto plus jednom dionicom, ukupno stječe 47,15% dionica, zadržava takozvanu “zlatnu dionicu“ i tako postaje najveći ININ dioničar. Vlada RH ima tada 44,83%, dok je ostatak u vlasništvu malih dioničara. Zadovoljno je i onih 44 plus 28 tisuća malih dioničara koji su dobro zaradili prodajući MOLu dionice i po 100% većoj cijeni od nabavne, a u međuvremenu su na svoje dionice godišnje dobivali značajne dividende, čime su sveukupno zaista lijepo zaradili.

Iako je do tada krio prvobitne namjere, nakon preuzimanja većinskog paketa dionica, MOL otvoreno pokazuje svoj prvobitni cilj - likvidacija INE i preuzimanje ININOG biznisa u cjelini. Pa u tom smislu počinju razne političke igre. Dio je planiran, a dio se razrađuje na licu mjesta stjecajem stjecanjem okolnosti. Pa se tako, odjednom, iz svih tih igara kao glavni krivac u javnosti prokazuje i prikazuje bivši Hrvatski premijer, Ivo Sanader. Sanadera u tu poziciju dovodi splet političkih igara, okolnosti unutar Hrvatske, stjecaj okolnosti izvan Hrvatske i okolnosti unutar tada vladajućeg HDZa. Pa on odjednom, iako “luk ne jeo niti mirisao“, postaje glavni krivac za sve i svašta. Postaje kriv zato što je kriv, ali ... Kriv je i za ono za što nije kriv, a za što su krivi neki drugi. Baš svašta! Jer, da je taj čovjek bio i jest i zaista je toliko sposoban za sve to učiniti, odnosno da je učinio sve što mu se pripisuje za svoju osobnu korist i korist stranke kojoj je na čelu, takvog bi čovjeka “pod mus“ trebalo pridobiti i postaviti ga na položaj da svojima vještinama svima donese korist i blagostanje. A da se izvuče iz blata u koje je upao, takav čovjek bi na to sigurno i pristao. To bi učinio svatko normalan, pametan i dobronamjeran, ali ... To se nije dogodilo, odnosno to se ne događa jer ... Iza čitave priče ne stoje ni normalni, ni pametni, a još manje dobronamjerni. Iza priče krije se nešto posve drugo, zapravo sasvim oprečno.

U igri “neka visi Pedro“ sudjeluju redom svi, i vlast i oporba, svaki sa svojim partikularnim ciljevima i interesima, a nitko s javnim i nacionalnim interesima države kojom upravljaju ili kojom žele upravljati. Jadranka Kosor prepuna neutemeljene ambicije, nesposobna da svojim autoritetom zadobije bilo kakav izborni legitimitet, koristi priliku zabiti svom dojučerašnjom šefu nož u leđa. Oporba na čelu sa Zoranom Milanovićem koristi situaciju u kojoj zbog svjetske ekonomske krize s kraja 2009 uzrokovane slomom burzi u SAD, u 2010 i 2011 Hrvatska strmoglavo gubi značajan postotak svog BDPa što direktno utječe na životni standard i situaciju u državi. U igri je i DORH i DInko Cvitan i Mladen Bajiić, jer kao politički kontrolirana institucija, DORH se okreće i dodvorava onima koji će doći na vlast, sve kako bi čelni ljudi u DORHU zadržali i/ili stekli i učvrstili svoje pozicije. Pa tako, bilo kako bilo, bio kriv ili ne bio, bivši premijer Ivo Sanader postaje žrtva igara, a oni koji su INU doveli i oni koji je vode u situaciju u kojoj ona danas jest, oni ostaju i zaštićeni i pokriveni.

Naime, zaboravlja se ili se namjerno ne želi znati činjenica kako INA od ulaska MOLA 2003, pa do danas, konstantno bilježi pad prerade domaće nafte i prodaje naftnih derivata. Uz to, u INI se događa i “rekonstituiranje“ kako se to inače naziva otpuštanje zaposlenika. Sve to kontrolira i time upravlja odnosno, u tome sudjeluje, novi suvlasnik, MOL. Istovremeno INA bilježi i pad biznisa ( prihoda i dobiti) u svakom od segmenata svog poslovanja. Zanimljivo je kako se danas sve te činjenice olako zaboravljaju odnosno, ispuštaju iz vida, a još je zanimljivije kako sve te nevjerojatne činjenice ne prate niti jednu jedinu glavnu svjetsku ili državnu naftnu kompaniju na Kugli Zemaljskoj, već prate samo i jedino INU. Novi suvlasnik odnosno kasnije vlasnik, MOL, zbog najave GAZPROMNJEFTA o južnom koridoru preko Crnog mora i Madžarske, odjednom bez obzira na potpisani ugovor, gubi interes za plinski biznis, eksploataciju naftnih polja i preradu nafte u Hrvatskoj, jer ... Ta eksploatacija ionako zadovoljava samo 40% lokalnih, Hrvatskih sveukupnih potreba, a rezerve nafte su takve kakve jesu, u većim razmjerima beznačajne. Pa se dodatne investicije koje bi kratkoročno povećale proizvodnju i podigle potrebnu razinu kvalitete prerade kako bi se dostigli zadani ekološki i drugi tehnički standardi kvalitete goriva, se ne isplate. Njima se ionako samo smanjuje planirani vijek trajanja eksploatacije koja je ograničena, pa se umjesto povećanja kratkoročne i dugoročne dobiti, povećavaju kratkoročni i dugoročni troškovi.


Zanimljivo je kako se gotovo identična situacija ovih godina odigrava i u rafineriji Bosanski Brod u susjednoj BIH gdje se GAZPROMNJEFTU ne isplati ulagati u tehnologiju, pa tako davno zastarjela tehnologija truje i Slavonski Brod u Hrvatskoj, a u Sarajevu, BIH, uvodi se par-nepar vožnja, jer benzin koji dolazi iz Bosanskog Broda truje Sarajevo i okolinu.

Uglavnom, zbog ekonomskih i prvobitnih razloga “neprijateljskog preuzimanja“ s kojim je ušao u biznis oko INE, MOL svoj udjel, pogotovo plinski biznis, benevolentno prepušta suvlasniku, Hrvatskoj državi, jer na njemu ionako samo gubi. S druge strane, u očekivanju južnog koridora, MOL planirano ulaže u rafineriju Százhalombatta kod Budimpešte (Madžarska) i rafineriju kod Bratislave (Slovačka). MOL naime, usprkos raznim političkim igrama između EU i Rusije, između NATOA i Rusije, ipak očekuje južni koridor, pa namjerno zanemaruje ulaganja u Urinj i Sisak (Hrvatska), te Mantovu (Italija). On ih je, kao i dijelove tržišta koje one pokrivaju, ionako kupio kako bi ostvario neke druge ciljeve. Pa na kraju sve to rezultira da umjesto da ulaskom “strateškog partnera“ počinje dobivati, INA počinje gubiti. Zanimljivo je kako se u međuvremenu ta ista INA odriče naftnog biznisa s “Bijelim Noćima“, a što se frapantno poklapa s ulaskom GAZPROMNJEFTA 2007 godine u rafineriju u Pančevu (Srbija) i kompletnu Naftnu Industriju Srbije (NIS). Time se ulaskom Rusija, kao otvoreni ekonomski i politički faktor u Jugoistočnu Europu, na velika vrata vraća u istu zonu, suprotstavljajući se tako EU, SAD i NATO paktu u cjelini promicanjem vlastitih interesa.

Sve u svemu, od 2007 pa do danas, se oko INE vode mnogobrojne igre, a sve su one redom povezane s politikom, domaćom ili međunarodnom. A za čitavo to vrijeme u INI se, još iz vremena bivše države nalazi čelni i nezamjenjivi čovjek, Tomislav Dragičević. Ulaskom MOLA taj čovjek, inače bliski prijatelj bivšeg predsjednika, Stjepana Mesića, postaje MOLOV glavni savjetnik i do svog odlaska iz INE promiče MOLOVE interese. On je zadužen stvoriti preduvjete za premještanje naftnog biznisa iz Hrvatske, prvo Sisak, a zatim Urinj, sve to u Madžarsku. S druge strane, Stjepan Mesić se kao bivši predsjednik i “stručnjak“, odjednom angažira oko promicanja GAZPROMNJEFTOVIH interesa u vezi južnog koridora, iako je evidentno da Hrvatska, koja se u to vrijeme nalazi u pristupnim pregovorima oko ulaska u EU, ima sasvim drugačije interese, kao i da baš i nisu interesu Europske Unije. Ito su samo i jedino interesi Rusije i njenih tvrtki.

Zanimljivo je i to kako te dvije osobe, Stjepana Mesića i Tomislava Dragičevića, osim bliskog prijateljstva, povezuje i jedna druga poveznica. Obojica su svojedobno bili, a za to postoje dokumenti, bliski suradnici Službe Državne Bezbednosti bivše države i to u vrijeme bivše države. Dakle u vrijeme kad su Josip Perković i Zdravko Mustač sudjelovali u ubojstvu Hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, što se sve događalo baš oko INE, tadašnje najznačajnije Jugoslavenske kompanije. Pod tim okriljem, obojica, Mesić i Dragičević, u samostalnoj Hrvatskoj imaju “putra“ na glavi. Dragičević kao eksponent MOLA, a Mesić kao eksponent Ruskih interesa i osoba koja je u vrijeme agresije na Hrvatsku pokušala zajedno s Josipom Manolićem izvesti državni udar, te kao osoba koja je krivokletnički 1998 godine na sudu u Haagu lažno svjedočila protiv države koju je kasnije, kao za nagradu strane nalogodavca, stala na čelo odnosno, nalogodavac ju je na to mjesto za nagradu postavio. Baš kao što A.G. Matoš u pjesmi kaže:
Vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko juda.

Dolaskom na vlast Kukuriku koalicije 2012 godine, umjesto da promijeni sada već vrlo evidentnu i otvorenu politiku MOLA koji kao većinski vlasnik INE otvoreno donosi odluke protiv interesa i bez pristanka Hrvatske strane, ta vlada nastavlja politiku vlade svog prethodnika, vlade Ivice Račana. No dok bi se još možda za vladu Ivice Račana možda moglo reći kako se radi o neznanju i nesnalaženju (iako to baš i “ne drži vodu“), sada se o tome više uopće ne može govoriti. Jer, radi se o otvorenom prijeziru te vlade prema državi kojoj je na čelu i koju ona svojom cjelokupnom, ali i svim pojedinačnim politikama, namjerno vodi u propast. Naime, ništa ne može racionalno objasniti niti opravdati nemušte odluke oko INE odnosno njihovo odgađanje i odugovlačenje. Istovremeno, ministar gospodarstva te iste vlade, Hrvatski ministar koji je zadužen za INU, Ivan Vrdoljak, inače član HNSa koji kao stranka u toj vladi sa svojim uhljebima ulazi i pljačka sve tvrtke u državnom vlasništvu, preko tvrtke svoje supruge godišnje od INE benevolentno dobiva 150 milijuna kuna istovremeno navodno kontrolirajući i pregovarajući s tim istim MOLOM oko rješavanja otvorenih pitanja s Hrvatskom stranom. Financijska je to korist o kojoj je, tada nepravomoćno osuđeni bivši Hrvatski premijer Ivo Sanader mogao i može samo sanjati.

Pa sve to pojedinačno, ali i zajedno, samo argumentira činjenicu o tome kako nakon smrti prvog predsjednika, Dr. Franje Tuđmana, Hrvatskom vladaju UDBAŠI (bivši YU SDBovci i ostala KOSovska agentura) i domaći petokolonaši. Pustimo na stranu evidentnu političku nesposobnost, ako ne i zlonamjeru, kojom vlada odnosno, njen tadašnji premijer, Ivica Račan parafira Slovenski prijedlog o podjeli Piranskog zaljeva / Savudrijske vale što Sloveniji jamči kontakt s međunarodnim vodama unutar Jadranskog mora i benevolentno poklanjanje dijela Hrvatskog teritorija. Vratimo se na nastavak priče o INI. Nakon gubitka parlamentarnih izbora u jesen 2015, još uvijek imajući pod kontrolom medije bivša vladajuća Kukuriku koalicija, sada u oporbi, kreće u kontranapad. Treba srušiti novu vlast, koaliciju HDZ/MOST, pa se tako, tadašnjem prvom potpredsjedniku vlade, Tomislavu Karamarku koji se nalazi čelu vladajućeg HDZa, u suradnji s vrlo ambicioznim “strateškim partnerom“ u vlasti, MOSTOM, (sličnost sa strategijom koju uspješno primjenjuje MOL ulazeći u INU s ciljem “neprijateljskog preuzimanja“) podmeće afera.

Temelj afere postaje Karamarkova izjava na sjednici vlade kojom se on protivi međunarodnoj arbitraži u Ženevi, jer ima infomacije od pravnika i stručnjaka kako će Hrvatska tu arbitražu izgubiti. Pa mu se, u suradnji s ambicioznim MOSTOM podmeće afera Konzultantica. Jer je eto, prije no što je upoznala svog sadašnjeg supruga, njegova sadašnja supruga, radila je preko svoje tvrtke statističke izvještaje za tvrtku madžarskog lobista MOLA, Josipa Petrovića, a koga je inače u INU odnosno u MOL dovela bivša Kukuriku vlast, a za što je ova primila 60 tisuća €. Uglavnom, digla se buka, prašina i galama, pa je na kraju to sve skupa srušilo koalicijsku vlast HDZa i MOSTA. Iako je od tada prošao tek pokoji mjesec, najglasniji pobornici tadašnjeg rušenja Vlade i Tomislava Karamarka, a zapravo HDZa, bili su MOSTOVCI Božo Petrov i Miro Bulj, jer ... Po njima, Hrvatska “ima šanse i svakako će dobiti arbitražu u Ženevi“. Sve u svemu, priča je to o još jednoj u nizu galama koje su se digle oko INE, galama bez ikakvog realnog pokrića, galame iz čiste i zlonamjere i jeftinog populizma, galama kojom se maskira ostvarivanje vlastitih nerealnih političkih i drugih ambicija, ciljeva i interesa. Jer, taj isti dvojac danas govori sasvim drugačije. Drvljem i kamenjem se obrušava na bivšu vladu u kojoj je i sam sudjelovao, a koja eto nije spriječila tu arbitražu. Time kompletan MOST u bivšoj, ali i sadašnjoj vladajućoj Domoljubnoj koaliciji, zapravo djeluje i radi sve kako bi tu koaliciju uništio, a što je više no evidentno. Baš kao što je MOL radio i radi sve da uništi INU u kojoj je dioničar odnosno, političkim rječnikom partner u vlasti.

U čitavu tu priču uključuje se i Saborski odbor za sprječavanje sukoba interesa. Odbor kog su u cijelosti izabrali i postavili oni koji su krenuli u rušenje vlasti i nove izbore, bivša Kukuriku vlast na čelu sa SDPom i Zoranom Milanovićem koristeći prljavu tehnologiju podmetanja i orkestriranja medija kojima vlada (a vlada ako ne gotovo svim, a ono svim glavnim medijima). Pa tako Dalija Orešković, snaha Hrvatske političke “veličine“ i “moralne vertikale“, Slavena Letice, čovjeka za sva vremena i sve režime, od Komunizma i Jugoslavije do Demokracije i Hrvatske, donosi “presudu“ kojom se na temelju izjave na sjednici vlade Tomislav Karamarko proglašava krivim za izjavu odnosno vlastito mišljenje, mišljenje koje je eto strašan delikt, mišljenje o INI i arbitraži, jer ta izjava odnosno, mišljenje, evidentno znači sukob interesa. Zanimljiva u tom smislu je i izjava njenog tasta, koji ovih dana u medijima po svim vladama od 2000 pa na dalje sipa drvlje i kamenje, dok mu te iste vlade nisu smetale kad su uhljebljivale njega i njegovu familiju, recimo njegovu snahu, odnosno, u vremenima u kojima je on narcisoidno u vlastitoj samodopadnosti i samodanoj “veličini“ glumatao i još uvijek glumata “stručnjaka“ i “analitičara“ za sve i svašta, koga su eto pažljivo slušaju i uvažavaju odnosno, koga su slušali i uvažavali i Komunisti u bivšoj državi i Tuđman i svi koji su došli poslije njega. Da ovo nije šaljivo bilo bi tragično, ali to je i šaljivo i tragično.

A jednako je pak i s politikom i političarima koji su doveli do čitave situacije, redom sve neiskrenim licemjerima, lažljivcima, zlonamjernicima, neprijateljima Hrvatske (o čemu sam pisao u postu Komentiranje zabranjeno). Andrej Plenković je na Badnjak 2016 najavio kako će Hrvatska vlada poduzeti korake da vrati INU u 100%tno vlasništvo Hrvatske države. Odjednom, kao u transu ta izjava postaje moto svih političara i klimavaca, a pogotovo onih koji su INU doveli u situaciju u kojoj se ona nalazi. Baš kao što bi to dr. House cinično rekao:
You are dying, suddenly everybody loves you.

U neku ruku, to možda zvuči i dobro i pozitivno, ali samo u smislu okupljanja stoke sitnog i krupnog zuba, kako bi to rekao pokojni Prvi Hrvatski Predsjednik, jer ... Postavljaju se i otvara mnoga pitanja:
“Kako? S kojim novcem? Je li to uopće, odnosno kako je to ekonomski izvedivo i dugoročno isplativo?“

Činjenica je kako se naftni biznis, da bi preživio, baš kao i svaki drugi biznis nužno okrupnjuje. A u tom svijetu, sama za sebe, INA je i premala i preslaba za razvoj i rast. Tržište joj je ograničeno, a u međuvremenu je izgubila i naftna polja u Rusiji i Siriji. Šanse da stekne neka nova naftna polja u područjima s rezervama nafte ravna su nuli. Rezerve nafte u Hrvatskoj su beznačajne, a eventualno istraživanje i kasnija eksploatacija nekih možebitnih značajnijih rezervi nafte i plina u Jadranu još nije dobilo svoje ekonomsko opravdanje. I ono je direktno u suprotnosti s ciljevima razvoja turizma, koji strateški gledano, donosi mnogostruko veće prihode od nafte. Činjenica je i kako “zločesti“ Madžarski MOL, da bi preživio i opstao u 2030im godinama, mora okrupniti biznis. Pa se tako već razmatra moguće udruživanje s Austrijskim OMVom koji ima razgranat biznis u Austriji, Sloveniji, Rumunjskoj i Bugarskoj. Između njih je Srpski odnosno Ruski NIS koji također neće moći preživjeti usprkos Srpskom savezništvu s Rusijom. Činjenice i iskustva govore kako su “strateška savezništva“ Pandorine kutije, a što zorno pokazuje Hrvatsko iskustvo INE s MOLOM. Je li u tom smislu izlaz za INU fuzioniranje s HEPOM, velikom kompanijom još uvijek u državnom vlasništvu i možda eventualno otvaranje istraživanja na Jadranu (za koga svi tvrde kako ispod morskog dna krije i u svjetskim razmjerima značajne količine nafte i plina) ostaje za vidjeti, jer ... To otvara pitanje rizika gubitka kompletnog turizma na Jadranu, barem onakvog turizma kakvog ga mi znamo i zamišljamo.

Ukratko, Vrag je Mefistu došao po svoje.




Oznake: Hrvatski Mefisto

Komentiranje zabranjeno

subota , 24.12.2016.



U posljednje vrijeme glavna tema u medijskom prostoru Hrvatske je “bujanje fašizma u Hrvatskoj“. Poruke upozorenja dolaze prvenstveno iz Beograda, ali se osjete se u svakom dijelu Hrvatske, ponajviše u brojnoj Hrvatskoj petoj koloni. Neki Vulin pošalje poruku i onda se hitno ujedine “izdajnici svih zemalja“ i skoče na zadnje noge papagajski ponavljajući iste optužbe odnosno, ono čime su indoktrinirani. Nije im upitno što je istina, pa čak ni onda kada im se ona servira, jer ... Istina ih i ne zanima. Sljedbenici “oca laži“ znaju kako laž može biti vrlo uspješna i korisna. I tako cijele generacije u Hrvatskoj žive od laži i za laž. Tajna je to višedesetljetne Hrvatske bijede i propadanja. A protivnici svega Hrvatskoga našli su prikladnu formulu kako manjina može vladati nad većinom što uspješno provode već sedam desetljeća. I pri tome prilično vješto, u korijenu, sijeku svaku prigodu za možebitno nacionalno osvještavanje optužujući i sotonizirajući svoje protivnike.

Zanimljivo je kako se to u pravilu događa uvijek kada bi se Hrvatski puk mogao homogenizirati. Recimo, nedavno je otkriveno još nekoliko grobišta u Hrvatskoj i u Sloveniji u blizini Hrvatske granice, nastalih nakon završetka Drugog svjetskoga rata. Od preko tisuću i pol registriranih lokacija samo u Hrvatskoj i još gotovo tisuću u Sloveniji, istraživanja su započeta u svega nekoliko koje možemo nabrojati na prste jedne ruke i tu će stati. A da se o tome ne bi previše pričalo potrebno je “zakuhati“ na drugom mjestu, skrenuti pozornost na drugu stranu, jer ... Gledano taktički, kontranapad je uvijek najbolji potez što je svima poznata i prilično uspješna, iako već davno pročitana metoda. I tako, tko još posljednje vrijeme govori o novopronađenim grobištima? Državni mediji? Oni to vješto skrivaju, a ako nešto i kažu, onda su to uglavnom krivotvorine i laži. I to ne mimo znanja vlasti, već i u suradnji s njom.



Prije nešto više od mjesec dana u Jasenovcu je postavljena spomen ploča u čast poginulim pripadnicima HOSa. Ploča je, naravno, izazvala veliku medijsku pozornost u “Regionu“. Reakcije su nastupile tek nakon što je Srbija pozvala EU da osudi Hrvatsku zbog ploče u Jasenovcu, jer ... Navodno se ustanovilo kako u Hrvatskoj “buja fašizam“ i “ustašluk“. A to i nije tako teško ustanoviti kad je u Hrvatskoj fašizam trajno stanje. No, pitanje je kako znamo da je fašizam upravo sada nabujao upravo i baš sada?

Jednostavno, na ploči podignutoj u čast 11 poginulih pripadnika HOS-a nalazi se “ustaški“ grb, zamislite kakvo je genocidno obilježje, jer je grb s prvim bijelim poljem. A tu je i i pozdrav "Za dom spremni“. Eto, sve to je post festum, nakon otvorenog miga iz Beograda strahovito uzbudilo i ujedinilo sve “hrvatske antifašiste“ i “sljedbenike Komunističke partije“, tj. SDPovce, HNSovce i neke druge “napredne“ udruge, redom sve ovce “istaknute“ pojedince, “mislioce i filozofe“, “medijske stručnjake i analitičare“ za Ostap-Benderovsku trgovinu s rogovima i kopitima. Pa su se tako svi zajedno, redom, počeli takmičiti tko će prije i jače prozvati Hrvatsku vlast, drečati o “povijesnom Hrvatskom ustašluku“. Tako, navodno, neki Bauk izjavio kako ga je zbog te ploče sram kao Hrvata. A njega slijedi i ostala baučad. I to zbog jedne ploče, ali ne “ustaškog“ grba s prvim bijelim poljem koga Arsenije gleda na krovu obližnje crkve, kad ponekad odluči otići na radno mjesto preko puta, u Hrvatski sabor. Zamislite, sve to zbog “spornog“ natpisa: “Za dom spremni“.

Grb mu, izgleda, nije smetao što dokazuje i činjenica kako je branio Predsjednicu koja je u Kanadi “ustašovala“ slikajući se sa zastavom s “ustaškim“ grbom. Malo čudno kako neokomunistički “bojovnik“ brani “ustašoidnu“ Predsjednicu. Rješenje prethodne nejednadžbe, enigme Arsenijine obrane Predsjednice leži u tome što je pronađena slika gdje je i Arsenije uslikan s “ustaškim“ grbom. Pa tako, “ustaški“ grb ne može biti sporan, ali eto “Za dom spremni“ jest sporan. Zapravo, čitava situacija možda i nije toliko “opasna“ ako se zna (tko zna, možda to Arsenije zna) kako su hrvatski komunisti svojedobno, u komunističkoj Hrvatskoj, bili prave “ustaše“. Zastava na kojoj se nalazi, ni više niti manje nego “ustaški“ grb, doduše “ukrašen“ crvenom petokrakom koja dominira i zasjenjuje grb, postojala je u doba komunističke Hrvatske.

Naravno, svi znamo kako Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nije “ustaški“, već da grbovi s prvim bijelim poljem potječu još iz ranog srednjega vijeka i da se Hrvatski grb i s prvim bijelim, ali ponekad i s prvim crvenim poljem koristio u raznim razdobljima povijesti. Dakle, Hrvatski grb nije “ustaški“, osim u jednom slučaju, pa je dokaz kako su svi Hrvati u svim razdobljima povijesti bili “ustaše“ što je zapanjujuće točno. Uvijek su ustajali protiv zavojevača i (možda na žalost, jer bi tada situacija bila potpuno drugačija, bolja) nikada nisu osvajali tuđe nego samo branili svoje. Ipak, veći je “problem“ vezan uz natpis “Za dom spremni“, ali ... Na nesreću, i to je stari Hrvatski, “ustaški“, pozdrav, a ustanovilo se i kako kunu kao platežno sredstvo nisu prvi uveli ustaše za vrijeme NDH.

Ipak, dok bi Antife ukidali i Hrvatski grb i pozdrav „Za dom spremni“, zasigurno bi ukinuli i Hrvatsku državu i Hrvatski narod, još nismo čuli kako Antife žele ukinutu kunu ili pak izbaciti iz abecede slovo U. Ipak, ponekad je bilo i takvih pokušaja. Na primjer, Univerzijada u Zagrebu 1987 godine kada je slovo "U" (riječ univerzijada počinje na žalost sa slovom U) zamijenjeno ćirilićnim slovom za "U", a to je "Y". Bila je to preteća i “slavna“ anticipacija budućih Vukovarskih ćiriličnih ploča. Pa je zapravo sva sreća kako tada nisu porušene zgrade u kojima su stanovale ili radile ustaše baš kao i ulice kojima su one prolazile nisu uništene. Naprotiv, popravljene su kako bi ustaške zgrade ipak ljepše izgledale (Zagreb je u kratkom vremenu od sive i bezlične Jugoslavenske palanke zablistao kao predivan srednjoeuropski grad, dragulj, koji je po urbanoj tradiciji, kulturi, ljepoti i mentalitetu blizak jednom Beču i Pragu). Sljedeća faza planirana za koju godinu kasnije, bila je ubijanje, protjerivanje i lišavanje imovine što stanara, a što vlasnika obnovljenih ustaških pročelja. Plan na kraju ipak nije u potpunosti uspio, a stanarima ustaških zgrada srećom se nije povraćalo od muke što u njima moraju živjeti. No, njihovoj rodbini se je ipak ponekad povraćalo od muke, jer su imali nesreću preživjeti koncentracione logore smrti širom slobodarske i bratske Srbije.

Bez obzira na sve te poznate stvari novi predsjednik (neo)KP/SDP izjavio je kako “imamo ploču s ustaškim pozdravom, što je potpuno nezakonito...“ Njemu su se pridružili i drugi članovi iz raznih “partijskih ćelija“ diljem države sa zahtjevom da se ploča skine, jer je njezin sadržaj sramota koja, navodno, nanosi štetu ugledu RH. A sadržaj ploče čine imena jedanaestorice pripadnika HOSa, službeni grb Republike Hrvatske, križ i grb HOSa i grada Zagreba pod kojim je Udruga Dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga uredno registrirana u skladu s Hrvatskim zakonom. Ali to je za predsjednika SDPa “nezakonito“. Zaista, neki vrlo inteligentan "vožd", jer ... Što je on kao “legalist“ čekao do sad i takvu “nezakonitost“ nije odmah prijavio kad je Udruga registrirana, a imao je vremena i nakon toga? To mu je morala biti “časna partijska dužnost“. Imao je vremenu i priliku, ali mali "Mirko" nije po tom pitanju učinio ništa. A takvih se, kao što je on, Hrvatska mora sramiti, jer takvi ne izvršavaju svoje dužnosti.

Što se zapravo može zaključiti iz samo nekoliko rečenica koje su i ploči izgovorili partijski aktivisti? Puno toga. Kao prvo, sadržaj ploče je sramota za Hrvatsku. U prijevodu to znači kao su poginuli HOSovci (kao i svi preživjeli HOSovci) koji su s pozdravom “Za dom spremni“ oslobađali i oslobodili i stvorili Hrvatsku zapravo sramota za Hrvatsku. Baš kao i svi ostali branitelji, zapravo Hrvatski vojnici, koji su učinili ista djela. I u tome zapravo jest i suština i problem - za sve Hrvatske vlasti, oporbe i Antife, branitelji su bili, jesu, ostali su i ostat će, biti i jesu neprijatelj broj jedan. Jer da nisu s njima se ne bi tako postupalo, pa tako nema države u svijetu, osim Hrvatske, koja svoje branitelje ponižava i kažnjava do te mjere da se oni sami ubijaju. A ako ostanu živi, onda ih se diskriminira kao u nedavnom slučaju uskraćivanja radnog mjesta branitelju u Sisku u kome se na mjestu dožupana u suradnji s tamo vladajućom “domoljubnom“ koalicijom nalazi jedan osvjedočeni kolovođa i zločinac, pardon heroj "slavne" SRAO Krajine. Samim time dobiva i smisao poruka kako su branitelji krivci, jer su oni bili glavni neprijatelj poražene agresorske vojske i njihove države, ali nažalost i neprijatelji domaćih izdajica koji su se uvijek borili protiv Hrvatske i koji se još uvijek bore za Jugoslaviju što realno znači, bore se za Veliku Srbiju.

Ako je išta za Hrvatsku sramota onda je to da upravo ti i takvi progonitelji branitelja sjede u Hrvatskom saboru, mudruju u Vladi i na drugim važnim položajima. I Anno Domini MMXVI oni uzvikuju “Drugovi i drugarice“, “Smrt fašizmu, sloboda narodu“, “Živio drug Tito i Partija“, “Sretan dan Republike, 29. novembar“ i slično, jer su to totalitaristički pozdravi zločinačkog komunističkog režima kojeg je osudilo Vijeće Europe svojim rezolucijama br. 1096 i 1481 iz 1996. i 2006. godine, iz čega onda i nije tako teško zaključiti zašto su upravo Antife, zapravo jugo-naci-fašisti najveći protivnici EU, a samim tim je i razumljivo i otkud nostalgija za takvim pozdravima, te gdje su se zapravo zabarikadirali njihovi ideološki pobornici.



Pozdrav “Za dom spremni“ sramota je za Hrvatsku. Pozdrav “Smrt fašizmu, sloboda narodu“ izrekla je u Saboru osoba Pipl Mast Trast As koja obnaša funkciju Ustavnog sudca. I to nije sramota. Molim argumentirano obrazloženje, po mogućnosti u skladu s rezolucijama Vijeća Europe da je to upravo tako. Dakle, bez obzira na sve ploču pozdrav “Za dom spremni“ treba maknuti, a osobu koja veliča zločinački komunistički pozdrav velikodušno nagraditi. Otprilike je to slično situaciji u kojoj Boru Rkmana, novinara Večernjeg lista, osvjedočenog Četnika i Razbojnika SRAO Krajine (dokumenti predočeni u javnosti) vladajuća Domoljubna koalicija na čelu s Plenkijem nagrađuje položajem dožupana Sisačko-Moslavačke županije, a branitelja i heroja Željka Soldu (osvjedočeno mnogobrojnim zahvalnicama uključujući i specijalnoj zahvalnici Hrvatskog Sabora), satnika HOSove postrojbe koja se borila na području Novske i Jasenovca, mediji orkestirano i javno prozivaju, pljuju i izruguju ne dozvoljavajući mu pri tom čak ni da u njima on išta osobno progovori u svoju obranu. Štono bi se reklo, o tempora o mores.

Nego što je s orgijanjem i zastavom s crvenom komunističkom petokrakom i slikom zločinca Broza na sam dan pada Vukovara? Naravno, to nije glorificiranje simbola pod kojim su u Domovinskom ratu ubijani ljudi i uništavana imovina. Naravno, to nije pljuvanje po simbolima Hrvatske države. I sve to od bivšeg ministra te iste države. Dapače, to je sloboda izražavanja, tako tvrde antifašisti na ovom blogu, a i šire. A tako nešto je "normalna“ stvar na koju više nitko ne reagira, jer spada u temeljna ljudska prava, baš kao i teroristički akti muslimanskih terorista širom Europe. Možda zvuči paradoksalno, ali baš je to dokaz kako se Hrvatsku zapravo i ne može optuživati da je fašistička država, jer ... U njoj bujaju komunistički simboli i antifašistički naci-fašizam svake vrste. Pa ako se Hrvatski ipak ima čega sramiti, a ima, onda je su to zapravo i Vlast i Oporba koja u beskrajnoj igri zvanoj "UDBA je naša sudba" vodi ovu državu, a koja nije sposobna ili ne želi zaštititi vlastiti narod od ponižavanja. Hrvatska su sramota i svi oni izdajice koji sustavno rade protiv te iste države. A to su upravo takozvani “antifašisti“.

U Hrvatskoj danas nema ustaša, ali imam osjećaj, bude li zatrebalo sigurno će ih biti, jer ... Ustaše će ustati u obranu svoje domovine. No zato u njim ima crvenih fašista, i to ne mali broj, koji sebe nazivaju krivim imenom - antifašistima. Ako je vjerovati filozofima Theodoru Adornu i Hanah Arendt, samozvani "antifašisti" su zapravo fašisti i samim time ne mogu biti ništa drugo. Podsjetimo se, Hanah Arendt rekla je kako ne može zamisliti da postoje antifašisti koji ne bi morali ujedno biti i antikomunisti. A Theodor Adorno je komuniste nazvao crvenim fašistima. Sve u svemu, vrlo prikladno ime za današnje Hrvatske antifašiste. A oni, kako bi ipak opravdali svoje nasljedne “antifašističke mirovine“ (drugovi i drugarice, danas u Hrvatskoj ima više umirovljenih boraca antifašista iz rata od prije 70ak godina nego branitelja iz rata od prije 20ak godina) i mnoge druge povlastice. Pa samim time život ipak postaje lagodniji i udobniji nego li u “smradu i znoju lica svog i tijela“ naporno raditi za život kao što to moraju svi ostali. Ipak, ovdje treba razlikovati dvije vrste antifašista. Jedni su pravi antifašisti, a drugi su krivi antifašisti. Pravi nisu, a krivi jesu komunistički antifašisti. Pravi antifašist i antikomunist bio je, uz mnoge druge, na primjer, i Blaženi kardinal Alojzije Stepinac. Najveće mnoštvo Hrvatskog puka su antifašisti, ali ujedno i antikomunisti. Današnji simpatizeri zločinca Josipa Broza i 29. novembra sigurno ne mogu biti antifašisti. Oni su samo obični crveni fašisti, jer su totalitaristi. Oni su ime antifašizma uzurpirali isključivo i jedino za sebe. Obzirom na sve rečeno, red je da se “bojovniku“ i osvjedočenom četniku Vulinu (ta mu titula ionako nije uvreda) prizna kako je ipak u pravu kada kaže da u Hrvatskoj “buja fašizam“. Upravo tako, u Hrvatskoj buja komunistički, srbočetnički i jugoslavenski fašizam. Buja jugo-naci-fašizam i paralelno s time buja Velikosrpstvo.

A to većina Hrvata i Hrvatskih državljana i vidi i zna. Ali ne vide ili se barem prave kao da ne vide oni koji bi trebali vidjeti. Pa umjesto da vlastodršci na svaki pokušaj insinuacije o ustašama, o “Za dom spremni“, o NDH, o Domovinskom ratu i slično odgovore kao pravi državnici i političari državnog i nacionalnog (u političkom smislu) kova, imajući u vidu državne i nacionalne interese i prioritete, oni se, Kao Plenki emisiji jugo-naci-fašista i petokolonaša Ace Stankovića Nu2, kukavički ispričavaju, sami ne znajući ni kome niti za što. Jednako se tako smušenjak iz Argentine, koji natuca Hrvatski jezik malo bolje od bivšeg Hrvatskog premijera, Ivo Stier, inače ministar inozemnih (pravi termin po Klaićevom rječniku Hrvatskog jezika) poslova ispričava se insinuatorima i opravdava osnivanje Udruge HOSa u doba SDPove, Račanove, vlade. Neovisno o tome kada je Udruga registrirana, ona je registrirana je prema tadašnjim i još uvijek važećim Hrvatskim zakonima. Točno je, dakle, kako je Udruga dragovoljaca hrvatskih obrambenih snaga grada Zagreba (UDHOS-ZAGREB) koja je postavila “spornu“ spomen ploču u Jasenovcu, registrirana 7. prosinca 1998. godine. Samo taj zakon, izgleda, ne važi za Jugo-naci-fašiste i Velikosrpske petokolonaše u Hrvatskoj. Oni bi mimo zakona skidali i skinuli ploču, jer ... Oni su legalisti i domoljubi odnosno, otadžbinoljubi. Sve u svemu, ako je išta sramota za Hrvatsku državu onda su to upravo oni, ti i takvi.

Za to vrijeme Predsjednik vlade bi osnivao neka povjerenstva koja će razmatrati “sporna“ pitanja i “spornu“ ploču u Jasenovcu. Istovremeno, tom briselskom seljačiću i malom pokvarenom karijeristi nije palo na pamet osnovati povjerenstvo koje će razmotriti tko je i zašto ubio branitelja Pajičića, tko to u Srbu i Borovu Selu otvoreno četnikuje protiv Hrvatske i slično. Zato mu predlažem da umjesto osnivanja povjerenstava jednostavno promijeni zakon ili neka postavi referendumsko pitanje o micanju ploče iz Jasenovca i zabrani pozdrava "Za dom spremni“ i zabrani “ustaškog“ grba koji s krova obližnje Markove crkve vrijeđa i Vladu, s jedne, i Sabor, s druge strane, nalazeći se točno u sredini između obje institucije. I zašto Premijer ne bi ili nije osnovao povjerenstvo za promjenu imena zagrebačkog trga koji nosi ime jednog od najvećih svjetskih zločinaca 20. stoljeća? Je li zato što mu je Josip Broz “simpatičan“ ili zato što sam ni o čemu ne odlučuje. Kako u Državi tako i u vlastitoj kući.

Zašto sve dosadašnje vlasti, uključujući i sadašnju do sada, toleriraju komunistički totalitarizam? Zašto su nedosljedni unatoč rezolucijama Vijeća Europe i Deklaraciji Sabora Republike Hrvatske iz 2006. kojom je Sabor je potvrdio deklaraciju od 30. lipnja 1998.
... smisao i sadržaj Rezolucije 1096 o ukidanju nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. lipnja 1996“.
U istoj “Deklaraciji o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. godine“ u točki 12 piše:
Hrvatski sabor se pridružuje pozivu koji je Parlamentarna skupština Vijeća Europe uputila svim komunističkim i postkomunističkim strankama da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

Što su (neo)komunisti u Hrvatskoj učinili u smislu te saborske deklaracije? I što je u tom smislu učinio bivši briselski ćato, sadašnji Hrvatski premijer i njegova Vlada? Ništa, ama baš ništa. Niti su se distancirali od zločina svojih predaka, niti su ponovo procijenili svoju povijest. I k tome, posve obrnuto, neki od njih izražavaju žaljenje što su zločinac Broz i drugi komunistički zločinci naredbodavci i izvršitelji (čija su imena poznata) bili preblagi i posao nisu obavili “savjesnije“. Identificirati, uhititi, transferirati, osuditi, kako je to svojedobno slavodobitno izrekao jedan bivši osvjedočeni UDBAš iz vremena Jugoslavije, inače njihov pokrovitelj.



Što se tiče zahtjeva za “ponovnom procjenom povijesti komunizma“,svaku novu spoznaju o tome jugo-naci-fašisti smatraju revizionizmom, jer ... U tu se komunističku “svetinju“ ne smije dirati. Time jugo-naci-fašisti pokazuju nezamisliv prezir prema znanstvenicima i intelektualcima koji istinu žele saznati na osnovi objektivnih znanstvenih istraživanja, a ne panegrika (koji dolaze i s ovih blog stranica) “povjesničara“ i “intelektualaca“ tipa Jakovine, Markovine, Klasića i ostalih. Otkrivanje novih grobišta, novih spoznaja o trostrukom logoru Jasenovcu i slično za jugo-naci-fašiste čisti su revizionizam. Zato su i obustavljena istraživanja logora Jasenovac. To je jedino bilo bi u interesu jugo-naci-fašista i lažnih židova kao što je mali Slavek Goldštajn, koji u svojoj prošlosti krije mračne tajne glede svezi organiziranih poslijeratnih likvidacija (zato i jest tako drečavo glasan), no ... I one će doći na vidjelo. Cilj jugo-naci-fašista, ako su imalo dosljedni, je u tom smislu “potvrditi“ suglasnost o broju “ustaških zločina“ na preko milijun, a ako ne ide barem na nekoliko stotina tisuća. Pa, ako ni to ne ide, onda na nekoliko desetaka tisuća. No, ako ni to ne ide onda, jebiga, mora se jasno i glasno reći istina. Jednako, cilj može biti i poučiti djecu u školama zašto Josip Broz nikada nije došao u Jasenovac? Cilj može biti i zašto su istraživanja već u bivšoj državi, čim su nepažnjom započeta, bila obustavljena? Je li to zato što su pronašli nešto što ih je toliko šokiralo da hitno prekinu istraživanje svojih “dokaza“? Jednako, cilj bi mogao biti i da nas jugo-naci-fašisti “pouče“ koliko je žrtava bilo u najmanje 600 grobišta u Sloveniji i najmanje 900 u Hrvatskoj, kao i tko zna koliko na drugim mjestima, u BIH, Srbiji, ... Koliko ih je suđeno i dokazano osuđeno prije smaknuća, a koliko ih je stradalo jer, za tako nešto dokaz o krivnji nije bio potreban. Svi oni su krivi iako im to sudski nije dokazano. To je velebno “otkriće“ kandidatkinje za Glavnog tajnika UN. Osobe, koja nonšalantno izjavljuje kako ploču u Jasenovcu treba skinuti šrafcigerom, dobro znajući pri tome kako su Slovencu, Slavku Jageru, pripadniku HOSa, četnici na sam Dan Republike, 29. Novembra 1991., šrafcigerom iskopali oči, a potom mu doslovce i brojčano polomiti svaki kost i košćicu u tijelu. Human je to čin nadasve, baš kao što je i Humana sama Vesna Pusić. Eto, takve se osobe i takvih se osoba Hrvatska (a i čitav svijet) trebaju sramiti. I još samo ovo. Zašto se Antife boje znanstvenih istraživanja i ukidaju institucije koje se time bave? Njih znanstveni argumenti ne zanimaju. Njih ne zanimaju ni humani, ljuski, jednostavni mali čovjekoljubivi i istinoljubivi argumenti. Argumenti su za njih revizionizam, jer bi taj revizionizam zapravo baš o njima iznjedrio strašnu istinu. A to je da su oni zlo, da su oni ološ, da su oni šljam, da su oni sramota ljudskog roda. Šljam jednak ISILovskom ili nekom drugom sličnom šljamu i to bez obzira na to što je se svojedobno u najsretnijoj državnoj zajednici na Kugli Zemaljskoj ikada, Jugoslaviji, za revizionizam išlo tucati kamenje i primati batine i poneki metak na jednom malom Jadranskom, Hrvatskom, turističkom otočiću, Golom otoku, čiji je upravitelj bio otac bivšeg Hrvatskog predsjednika Ive Josipovića.

Sve u svemu, zato osim mladih stručnjaka svih profila, izuzev društvenih koji ionako u inozemstvu nemaju što raditi (osim možda konobariti) i znanstvenici, također, napuštaju ovu zemlju. Zemlja je to u kojoj bi se, objektivno gledajući, moglo prilično dobro živjeti. Jeste li ikada čuli kako je bilo koji jugo-naci-fašist napustio zemlju Hrvatsku i to usprkos činjenici kako on tu zemlju ne voli niti je podnosi? Naravno da niste. Jer danas tako dobro plaćenih poslova u inozemstvu ima sve manje ili ih uopće nema. Oni postoje samo i jedino u zemlji Hrvatskoj.

Zamislimo istraživanja u prirodnim znanostima i tehnologiji gdje se pronalaze nove teorije, dolazi se do novih otkrića i izuma. Zar sve te nove spoznaje, koje često potiru i dovode u pitanje stare spoznaje, nisu li one također neka vrsta revizionizma, jer se njima stare spoznaje revidiraju, a nove uspostavljaju? Za takav se revizionizam u znanosti dodjeljuju Nobelove nagrade. A jugo-naci-fašisti zapravo onemogućavaju i zabranjuju istraživanja, ukidaju institucije koje se bave istraživanjem, posebno one koje istražuju povijest.. Oni se boje istine, jer bi se time otkrila sva njihova laž. Komunistička je historiografija čista i nepatvorena laž. Komunizam je čista i nepatvorena laž.

Jugo-naci-fašisti ne samo da sprječavaju reviziju vlastite prošlosti, već oni ne dopuštaju ni reviziju prošlosti u vrijeme NDH. Njihov stav prema NDH je za njih također “dogma“, tj. nema druge istine osim njihove isitne. Pitanje koje se vrlo često postavlja u “kritičnim“ situacijama jest:
“Je li NDH uistinu bila zločinačka država?“
To se pitanje uvijek postavlja jedino kada se nekom ii nečemu želi nametnuti krivnja pripadnosti Hrvatskom narodu. To se pitanje postavlja najvišim nositeljima vlasti kao što su Predsjednik Države, Predsjednik Vlade, Predsjednik Sabora. Pitanje se uvijek i stalno postavlja ministrima, ali i slično. To je pitanje naročito omiljeno u jednoj HRT emisiji koja ide Nedjeljom u dva. I svi se oni u svojim odgovorima uglavnom kukavički ispričavaju benignom petokolonašu Aci Stankoviću, čovjeku koji je u Hrvatsku, na ondašnji Radio 101, došao sa zadatkom kontrolirati i nadzirati tada vrlo popularnu Zločestu djecu, inače zagrebačke ustaše. Došao je baš nekako istovremeno s Moranom Kasapović, koja je, kao i on, po zadatku, došla na tadašnju Televiziju Zagreb. Nadzirala ih je i koordinirala Mirjana Rakić kojoj je to ovlaštenje, kao svojoj suradnici dala tadašnja Služba Državne Bezbednosti, a što ova otvoreno priznaje (no zbog toga joj se ne prašta niti pola). Jedina razlika između njih bila je to što Morana nije željela na Hrvatskoj Radio Televiziji 1990/91 govoriti Hrvatskim nego Srpskim jezikom, dok se Aca trudi i s vremenom je naučio govoriti čistim Hrvatskim jezikom. Pa je zbog toga Morana svojedobno maknuta, da bi opet isplivala kad je na čelo HRT došao čovjek koga se je odrekla i vlastita kći i vlastita unuka. U međuvremenu je Morana naučila ponešto Hrvatskog (iako joj se često omakne naglasak koji para uši). Pa u društvu sa svojim bivšim šefom, agentom KOSa, Goranom Radmanom i kolegicom Elizabetom Gojan, koja predstavlja uvredu za fizički portret bilo koje žene (nešto kao naša Anabonita @blog.hr Ermacora) postaje ključni stup Radmanovizije.

Naravno, NDH nije ni u kom slučaju više ili manje zločinačka nego npr. komunistička Hrvatska odnosno, Jugoslavija. Naprotiv, komunistička Hrvatska odnosno, Jugoslavija višestruko je zločinačkija država od NDH. Ako se “zločinačkost“ mjeri brojem žrtava, stvar je izravno jasna. Komunističkih žrtava je mnogostruko više. No ipak, osnovno je pitanje treba li razlikovati Državu od Režima? Nitko ne može opravdavati niti jedan režim koji je činio ili čini zlo. Ali država koja je nastala voljom većine naroda i državljana te iste države ne može biti zločinačka. Jedino što može biti je da bude nesretna, jer nije bila slobodna. Zavisila je od "osloboditelja". Netko bi zločest mogao primijetiti istu stvar i na suvremenu Hrvatsku, ali ni ona nije slobodna odnosno, slobodna je samo prividno pošto svi režimi u njoj koji su došli poslije Tuđmanove smrti manje ili više klimaju stranim vladarima. Ipak, današnja Hrvatska nije i ne može biti zločinačka, kao što joj to imputiraju oni kojima nije drag “ustaški“ grb i “ustaški“ pozdrav "Za dom spremni", ali im je draga “ustaška“ kuna i “ustaška“ saborska fotelja, fotelja u Vladi, fotelja u sudbenoj vlasti ili fotelja bilo gdje drugdje, samo da je u ili pri vlasti. I NDH i sadašnja Hrvatska su u osnovi nastale iz istih motiva: težnje Hrvatskoga naroda da stvori samostalnu i neovisnu državu, da bude svoj na svome. A onaj tko smatra tu težnju opravdanom, ne može govoriti o zločinačkoj državi. Komunistička “antifašistička“ Hrvatska poslije Drugog svjetskoga rata, naprotiv, nije nastala kao težnja za samostalnom državom, već kao težnja jugo-naci-fašista i velikosrba za nekom drugom državom, Jugoslavijom.



Zašto se uporno i stalno inzistira na NDH kao zločinačkoj državi? Odgovor je jednostavan. Zato kako bi se nakon toga po analogiji i današnju Republiku Hrvatsku moglo nazvati zločinačkom. Oba stupa vlasti u susjednoj Srbiji su tu suglasni i brutalno iskreni. Za njih, baš kao i za većinu Srba u Srbiji Hrvatska je bila, jest i zauvijek će biti zločinačka. Jer Hrvatska im smeta zbog toga što samom činjenicom dok je bilo kakve Hrvatske ne može biti ikakve Velike Srbije. A to je ono na čemu inzistira i peta kolona u Hrvatskoj i njihovi mentori izvan Hrvatske. No čitava stvar ide još dalje. Ako je NDH zločinačka država onda je i narod koji je želio tu državu zločinački narod. A samim time je i današnja Hrvatska zločinačka država. Pa kada se postigne suglasnost da ta laž postane javno prihvaćena istina, onda je svaka Hrvatska država zločinačka. I to je ono što posve otvoreno zagovaraju srbočetnici, srbijanska politika, ali i svi izdajnici i petokolonaši u Hrvatskoj. Ipak, krajnje je nepošteno, nemoralno i pokvareno smatrati državu zločinačkom, a istovremeno se boriti za fotelje u toj istoj zločinačkoj državi. A to upravo rade jugo-naci-fašisti.

Prema tome, laž je kako je sadašnja RH stvorena na antifašizmu komunističkog tipa. Ne, nije. Današnja Hrvatska stvorena je na borbi protiv komunističkog, jugoslavenskog, srbočetničkog i velikosrpskog naci-fašizma. Nosioci borbe u Hrvatskoj bili su Branitelji – u početku ZENGE i HOSovci (čija se spomen ploča tako bezočno napada), a kasnije, od studenog 1991. HV. Branitelji su bili svi oni koji su umirali s pozdravom “Za dom spremni“ i svi oni koji su s pozdravom "Za dom spremni“ protjerali agresora koji je kukavički pobjegao. Da nije bilo HOSovaca, ni današnji jugo-naci-fašisti ne bi mogli sjediti u Saboru Republike Hrvatske, jer u parlamentu neke druge države, da je kojim slučajem nastala, sigurno ne bi sjedili. Hrvatska nije nastala njihovom zaslugom, već je nastala usprkos i unatoč njihovoj izdaji. Jer kako objasniti činjenicu da su za skoro svaku akciju Hrvatske vojske srbočetničke i jugoslavenske postrojbe znale prije no što je akcija počela? Dokaz je to da jugo-naci-fašisti Hrvatsku nikada nisu željeli niti je danas žele. A dokaz tome je i to što su se protiv Hrvatske borili u Drugom svjetskom ratu. Jer da su se borili za Hrvatsku, kako danas oni ističu, onda bismo poslije 1945. godine unatoč genocidu nad svakim sedmim Hrvatom imali samostalnu Hrvatsku državu. Ona bi doduše bila komunistička i totalitaristička, kakve su bile i ostale komunističke države. No padom Berlinskoga zida komunizam bi pao i u takvoj Hrvatskoj. A ostala bi samostalna država koja bi se, kao i druge Europske države, transformirala u demokratsku državu. Pa tada Domovinskog rata, razaranja trećine Hrvatske (sravnjena sa zemljom) i svih drugih problema što su proizašli iz pljačke komunista, a koji su se prozvali Tajkunima, od Todorića, preko Tedeschija i ostalih, ne bi ni bilo. Ne bi bilo ni svih žrtava genocida, počevši od onih 1945 pa do onih 1991, ne bi bilo masovnih silovanja koja su kao dio sustava terora na okupiranim područjima republike Hrvatske od 1991. do 1995. provodili tipovi kao što su Pupovac, Rkman, Stanimirović i ostali. Ne bi bilo ni Pusića, ni Josipovića, ni Mesića, a ni ostalih. Zaključak je to koji je neoboriv kako po logici, tako i po prirodnom slijedu činjenica. A tako je i sa zaključkom kako su (anti)hrvatski komunisti i današnji jugo-naci-fašisti, koji su u bivšoj državi Jugoslaviji upravljali Hrvatskom izravni krivci za Domovinski rat. Velikosrpski šovinizam je prema tome mala beba.

A kada je bilo jasno da do rata mora doći, onda su se ti i takvi dogovorili, rasporedili i uvukli u sve strukture s ciljem preuzimanja vlasti. I to im je, na žalost, uspjelo. Pa usprkos prividu demokratskih i poštenih zbora, ti i takvi, poslije smrti Prvog Hrvatskog Predsjednika (ovo pišem velikim slovima iz poštovanja) upravo oni vladaju Hrvatskom sve do dana današnjeg. Oni drugi su ginuli za Hrvatsku, a ovi prvi su za to vrijeme mešetarili po Europi i Hrvatskoj, radili pretvorbu i privatizaciju narodne imovine, te se bogatili organiziranom pljačkom svakojake vrste. Pa kada je država, mimo njihove zamisli, ipak stvorena, isti su požurili zasjesti na vlast. No ostali su vjerni svojim načelima: ono što drugi ostvare oni prigrabe sebi. Baš kao što to rade klasični strvinari u životinjskom svijetu. Surađivali su i surađuju s onima koji su abolirani i nagrađeni za zločin protiv Hrvatskog naroda protiv koga su se kao agresori i okupatori borili ratu protiv Hrvatske. A za te svoje djelatnosti, svi oni koji su se u ratu protiv Hrvatske i Hrvatskog naroda borili s puškom u ruci, svi oni su kao nagradu dobili važne funkcije u državnim strukturama, obogatili se i postali privilegirana kasta.

Jugo-naci-fašisti su odavno shvatili kako za njih lustracije nema. Lustracija jest za one koji su svojom krvlju stvarali Hrvatsku državu, za onu tihu šutljivu Hrvatsku (političku) većinu i to samo zato što ona nije lustrirala vladajuću manjinu. Baš kao što se nije lustriralo pripadnike Srba u Hrvatskoj koji su se borili protiv Hrvatske, ali se je zato lustriralo pripadnike Srba i Pravoslavce koji su se borili za svoju domovinu, za Republiku Hrvatsku čime su ovi automatski postali Hrvati. Baš kao što su u Austriji Austrijanci, u Njemaćkoj Nijemci, u Francuskoj Francuzi i slično. Sve u svemu, jugo-naci-fašisti su za sada uspjeli, imaju neku vrstu Regiona. S druge strane, bez obzira tko dođe na vlast, (neo)komunisti, antifašisti i "domoljubi“, velikosrbi su uvijek dobitnici. To je jedini racionalni način kako se može objasniti propadanje Hrvatske u svakom smislu. Potvrdu za to imamo u prošloj, SDPeovoj vladi, ali i u svim Hrvatskim vladama nakon 2000. godine. A sudeći prema sadašnjem stanju stvari, današnja Vlada više djeluje kao da je u dosluhu s napadačima na HOSovce, na pozdrav “Za dom spremni“ i na “ustaški“ grb, nego što brani integritet i interes Hrvatske. To je vidljivo i u najnovijem potezu kojim je skinula blokadu Srbije u pristupnim pregovorima EU zbog sporne Točke 26 o Obrazovanju. Treba se samo sjetiti svih sporazuma koje je Srbija potpisala s Hrvatskom i činjenice kako nijedan od tih potpisanih sporazuma Srbija nije sprovela. A tako će biti i s ovim. Neka druga vlada, neke druge države, blokadu bi maknula tek nakon što bi Srbija počela praktično počela provoditi sve točke potpisanog sporazuma. Pa se zato postavlja pitanje, je li ta vlada ucijenjena od strane centra “regiona“ preko pročetničkog etnobiznismena, je li ucijenjena od briselskih komesara i drugih antihrvatskih elemenata? Kako drugačije objasniti farsu u kojoj umjesto da Hrvatske vlasti postupe u skladu s Europskim i odlukama vlastitog Sabora, one ipak ostaju dosljedne same sebi dopuštajući da se snimaju filmovi i objavljuju knjige koje blate Hrvatsku i Hrvatski narod i državu i sva to još velikodušno financiraju? Kako drugačije objasniti da se u Hrvatskoj nekažnjeno veličaju simbole jednog genocidnog totalitarizma, a zabranjuju Hrvatski povijesni simbole koji izvorno nemaju veze s NDH? Jer, "Za dom spremni“ nije ustaški pozdrav. Ustaški pozdrav je bio "Za dom i Poglavnika spremni“ što je bitna razlika u bilo kom logičkom, nelogičkom, racionalnom i iracionalnom smislu. Nešto je to kao razlika između pameti i budalaštine, inteligencije i imbecilnosti.

Sve u svemu, oni, jugo-naci-fašisti svih veličina i svih podvrsta time samo dokazuju i pokazuju kako oni ne poštuju ni vlastite zakone, pa onda od njih ne treba ni očekivati da će poštivati tuđe. Jer da poštuju vlastite, poštovali bi i tuđe. Za njih ne vrijede Europske rezolucije, niti Hrvatske deklaracije, bez obzira na to što su bili briselski činovnici (pa su se nečemu morali naučiti ili priučiti, žele li nas podučiti) i bez obzira na to što su prethodno sudjelovali u donošenju i potpisivanju Hrvatske deklaracije. Za njih je to sve samo farsa, mrtvo slovo na papiru. Jer kako protumačiti izbor nekih nemoralnih i nestručnih i osvjedočeno protuhrvatskih ministara, državnih tajnika i slično? U bivšim vladama, ali i u sadašnjoj vladi? Postoji vrlo mala mogućnost da se radi o ucjeni, a ogromna mogućnost kako se ipak radi o organiziranoj zlonamjeri.

Svaka pomisao na skidanje ploče u Jasenovcu i eventualnu zabranu pozdrava “Za dom spremni“ uvod je u već viđene napade na branitelje, počevši od napada jugo-naci-fašista na takozvane “šatoraše“, kako su iz sprdnje zavali grupaciju koja je opravdano tražila reguliranje svojih prava, među kojima je bilo puno i previše jugo-naci-fašista s ovog blog portala, portala koji promiče i nastao je u cilju promicanja jugo-naci-fašizma za što je dovoljno samo letimično pogledati naslovnicu portala ne ulazeći u sardžaje), na omalovažavanje i ponižavanje Hrvatskih građana, Hrvatskih institucija, Hrvatske države kao cjeline, a to znači uništenje Republike Hrvatske kao samostalne države, za koje je kao preduvjet prvo potrebno uništiti je ekonomski i planski poticanim iseljavanjem, a što se događa ovih dana i ovih godina. Teško je zapravo oteti se dojmu kako se tu ne radi o sustavnom planu vanjskih centara moći potpomognutih domaćom petom kolonom i briselskim slugama.

I dok se s jedne strane sotoniziraju sva Hrvatska obilježja pod kojima je stvorena Hrvatska država, istodobno se glorificiraju sva protuhrvatska, sva komunistička i sva neokomunistička obilježja. Režimski mediji sa simpatijama prenose orgijanja s komunističkim zastavama s crvenom zločinačkom petokrakom, slikom zločinca Josipa Broza, pozdravima pod kojima je napadana Hrvatska, te kao senzaciju traže, baš kao što Diogen sa svijećom traži čovjeka, ustašku kapu ili crnu košulju u Bleiburgu ili na nekom koncertu, sve da bi time potvrdili ustašoidnost Hrvatskog naroda. Pri tome, imena trgova, ulica i institucija zadržavaju imena komunističkih zločinaca. Pa ako su sve dosadašnje vlasti koje sebe nazivaju demokratskim bile sklone komunističkim zločincima i zločinima (po onom što se ispod površine događa, teško je zaključiti kako nisu), onda bi im trebalo predložiti ili da diljem Hrvatske zabrane imena ulica i trgova koja nose ime zločinca Broza kao i drugih komunističkih zločinaca ili da dopuste, ravnopravnosti radi, trgove i ulice s imenima ljudi iz totalitarnih, fašističkih i nacističkih režima.

Iz postojećeg stanja u ovoj jadnoj i bijednoj državi može se zaključiti samo jedno:
U Hrvatskoj je, za sada, uspješno provedena selektivna lustracija, jer je većina Hrvatskog domoljubnog puka već odavno lustrirana i to od strane onih koji nikada nisu željeli slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, onih koji su njome vladali od 1945. do 1990. i onih koji njome vladaju od 2000. do danas. No, bez obzira na sve to, red je da ih se lustrira. Zasad je to nemoguće, jer su na vlasti oni koje treba lustrirati. I dok je u Hrvatskoj stanje takvo kakvo jest, dok se nešto korjenito ne promijeni, neće u njoj biti ni sreće niti solidnog života. Neće u noj biti ni mira niti pravde. Neće u njoj biti ni istine niti blagostanja. To nam, zasad, jamči i sadašnja vlast u Hrvatskoj. No veći krivci od vlasti za loše stanje u državi su oni koji su se dali prevariti, a to su Hrvatski birači. Opcija ima, one ipak dolaze i jedino se mogu ostvariti putem izravnih izbora zastupnika u Hrvatski sabor, izbora izborom imena i prezimena. Eto, to bi trebala biti referendumska inicijativa, koja bi, jamačno prošla velikom većinom, prvo po broju potpisa za raspisivanje referenduma, a zatim po broju zaokruženih ZA. Pitanje je samo ima li ga itko hrabrosti pokrenuti?





Oznake: za dom spremni

U očekivanju komentara

petak , 23.12.2016.



Čitajući donje izjave "velikog glumca" nisam dugo dvojio. Umjesto komentara odlučio sam te "umotvorine" direktno citirati i očekujem vaše komentare.



„Strašno je da ovde ima toliko talentovanih i vrednih ljudi, vrhunskih sportista i umetnika, a da smo mi ipak uspeli da zaratimo sa sopstvenom braćom, da smo uz sve te naše divne talente ostali nekako zaostali čim smo mogli da se krvavo pobijemo na kraju XX veka.(…) Svi narodi na prostoru bivše Jugoslavije…zamrzeli braću…krenuli jedni na druge. Pa nije slučajno da su svi ti najveći ratnici, nazovi heroji koji su završili u Hagu, zapravo kriminalci“, rekao je između ostalog rekao je Rade Šerbedžija, isti koji je pobjegao u Beograd čim je počela agresija na Republiku Hrvatsku.

„Bitange eto šta su ti koji su zavadili običan narod. Od tih bitangi nije mogla da se spasi divna Jugoslavija. Nije važno ko je više stradao, čije su žrtve najbrojnije, jer nismo smeli da dozvolimo da jedan pošten i častan čovek izgubi život u Jugoslaviji. Nepravedno oduzet život je svemirska katastrofa. Nismo mogli da se civilizacijski nosimo sa istorijskim trenutkom.“

Iako se kasnije u nekoliko navrata pokušao izvući, naglasivši kako nije uvrijedio Hrvatske branitelje, malo mu je tko doista povjerovao. Rade se iz medijskog prostora nije povukao, već sada konkretno i otvoreno govori:
“Ja sam stopostotni Srbin”

I upravo ta izjava govori dovoljno sama za sebe i na neki način potkrjepljuje sve njegove ranije izjave.

Naime, u razgovoru za srpske “Novosti“, obojenom uglavnom pitanjima o glazbi, koncertu, umjetnosti i pjesništvu, Šerbedžija je uspio “uglaviti” i malo svojevrsnog nacionalizma. Na pitanje ima li potrebu da na jednom mjestu bude svoj na svome, Rade kaže:
“Ja sam odavno svoj na svome. Kad jednom postaneš stranac, nikada više ne možeš nazad. Rekao mi je veliki hrvatski pjesnik Danijel Dragojević: “Uh, što ti zavidim, ti si ono što ja sanjam cijeli život, da postanem stranac u vlastitoj zemlji”. Ima u tome nekakve ljepote. To je donhuanizam, ne u smislu osvajanja žena, nego kao samoća, kao filozofska kategorija. Kada jednom to osjetiš nekako ti postaje slatko, zavodljivo. I s druge strane, kad si stranac negdje, na drugi način si građanin planeta, mala je jedna zemlja. Prepoznajući to u sebi, osjećam ljubav i posebno lokalni patriotizam prema mojoj nacionalnosti i porijeklu. Ja sam Srbin, stopostotni! Isto tako volim i domovinu gdje sam rođen. Jer, nisu me samo otac i majka napravili, napravile su me i ličke planine, onaj moj Velebit i Jadransko more koje volim cijeli život. Napravili su me kao mladog čovjeka zagrebačka akademija i teatar, isto kao i Beograd u koji sam dolazio, bilježio prve uspjehe i snimao filmove.”





Oznake: Komentari

Kolone

subota , 17.12.2016.



Svatko ima svoj osobni odnos prema tragičnom padu Vukovara 18. studenog 1991. Pa tako ratni zločinac Vojislav Šešelj Srbima čestita oslobađanje Vukovara od Ustaša. Domaća peta kolona se pak besramno priključuje braniteljskoj, dok ćirilica na Hrvatskim institucijama u Vukovaru, baš kao u vrijeme okupacije, djeluje sablazno. Uz sve to, na našu žalost, rodoslovna i ženidbena raslojavanja zahvatila su i branitelje Vukovara. U Jugoslaviji su krvna zrnca igrala značajnu ulogu, pa nije nikakvo čudo kako je rodoslovlje presudno i u Jugoslavenskoj Republici Hrvatskoj. Pa se tako Vesna Teršelić usuđuje tražiti promjenu naziva za Domovinski rat, jer je on neprihvatljiv Srbima. I to u Republici Hrvatskoj koja je, barem formalno, nacionalna država Hrvata i u kojoj je službeni jezik Hrvatski.



U ozračju partijskog demokratskog centralizma i organizacijskog jedinstva, zahtjev jedinstvene kolone u Vukovaru nametnut je dekretom. I tako, mediji pod kontrolom bivše antifašističke Vlade besramno su nas uvjeravali kako smo imali jedinstvenu Kolonu sjećanja. Jedinstvenu kolonu prepoznale su i vladajuće stranke, a potvrdila ju je i oporba. Međutim, tog nesretnog 18. studenog 1991. smo na Hrvatskoj strani imali dvije kolone. Jedna je bila braniteljska i ona je direktno odvedena na stratišta i u logore. Druga kolona, kolona “civilnih žrtava rata” Hrvatske nacionalnosti vozana je tih dana tmo amo po Vukovaru, gdje je dio odmah smaknut u logoru Velepromet, a dio malo kasnije u nekim drugim logorima u Srbiji, a dio je jednostavno prognan, jer nije bilo organizacijskih kapaciteta za veća klanja. Pa su se tako u koloni sjećanja na tragediju Vukovara, dvadeset i toliko godina poslije, na drugoj strani okupili i četnici i “civilne žrtve rata” Srpske nacionalnosti, među kojima se našlo puno vikend četnika i kriminalnog ološa koji je svojedobno, nakon pada Vukovara, marširao uz čuvenu budnicu Srpskih heroja:
“Mila majko šalji mi salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”.

Jedna vukovarska kolona sjećanja bi, po nekim zamislima, trebala obuhvatiti sve “sudionike bitke za Vukovar” kao i sve “sudionike Domovinskog rata”. Pa je tako Hrvatski branitelj zapravo “sudionik Domovinskog rata” baš kao i četnički ubojica, a “neutralna” Vesna Teršelić predlaže izmjenu naziva Domovinski rat, jer je po Srpskoj tradiciji taj rat zapravo Otadžbinski. Dakle, gledano iz Velikosrpske perspektive, naša je Domovina dakle Otadžbina Srba u Hrvatskoj, sve u smislu podrijetla i katastarskog smisla očevine, za potrebe otimanja za vlasništvo nad Lijepom Našom kao i za potrebe izmišljenog prava na Hrvatske krajine i čitavu Hrvatsku zemlju. Hrvatska je Hrvatima samo Domovina, a Srbima je više od toga, Otadžbina. Hrvatski Stožer za obranu Vukovara, sastavljen od Hrvatskih branitelja, uzvratio je terminom pete kolone u Vukovaru i u cijeloj Hrvatskoj što je izazivalo bijes vladajućih Partijskih struktura u Hrvatskoj, koje su se tako potvrdile kao protuhrvatske. Bilo je to prije dvije tri godine. Jednako, isti bijes tim istim Partijskim strukturama u Hrvatskoj sve to izaziva i danas, kad su nakon dva uzastopna neuspjeha na parlamentarnim izborima one prividno maknute u oporbu.

Sve to se događa u okvirima providnog političkog inženjeringa. Domaća peta kolona zna kako ona zapravo nema što tražiti u Vukovaru 18. studenog, ali svojim dolaskom u Vukovar na obljetnicu pada namjerno diže tenzije i crveni se. Jer čovjeka, ma kakav bio, uvijek i nepogrešivo hvata sram kad se kao zločinac, direktni ili petokolonaški, nađe u okruženju istine čijoj tragediji je i on pridonio, relativizirajući ili zlonamjerno iskrivljujući istinu, šireći laži, obmane i ucjene. Uza sve to, peta kolona ne samo što time potiskuje naše sjećanje na Srpsku i Srbijansku agresiju na Hrvatsku i BiH, na Srpske i Srbijanske zločine, peta kolona kao cilj ima i onemogućavanje nacionalnog okupljanja Hrvata i svih dobronamjernih građana, ove zemlje na temeljima vukovarske tragedije, odnosno na temeljima Domovinskog rata. Kratka je to priča o jednoj petokolonašici koja se zove Vesna Teršelić, ali i o svim ostalim petokolonašima koji su se tamo pojavljivali ili se pojavljuju.

Je li u Vukovaru uopće ikada bilo jedinstvene kolone? Odgovor je nije, a teško je i da će ikada biti. Jer jedni su branitelji Vukovara završili su u Srbijanskim logorima, a drugi su došli pod udar Hrvatske države, odnosno “Manolićeve komisije” i “Perkovićeve zaštite”. Zapovjednik obrane Vukovara grubo je bačen u zatvor Vojne policije i pretučen od strane operativaca SIS-a, uglavnom redom sve bivših UDBAša. Pravo mu budi, jer je Mile Dedaković Jastreb trebao pokrenuti braniteljski pohod na Zagreb, preuzimanje vlasti i tako spriječiti privatizacijsku pljačku pete kolone u Hrvatskoj. Ne, niste pogriješili što ste pročitali, jer je to u osnovi bila optužba pod kojom je Mile Dedaković Jastreb uhapšen nakon pada Vukovara. A gledajući sve u nekim širem kontekstu, zapravo postaje zastrašujuće kako se u Hrvatskoj nakon pada Vukovara zaista nije dogodio građanski rat? Jer i tada, baš kao i danas, Hrvatska je bila i jest temeljito reokupirana kroz pomalo nakazno, iako u tadašnjim okolnostima potrebno, pomirenjem sa zločincima koji su je svojedobno uništavali pod okriljem Jugoslavije, a koji je uništavaju i danas, ponovo ogrnuti u plašt ili pod pokroviteljstvom Vlasti.



I tako, svi Hrvati, oni dobri i oni zli, uključujući tu i osuđenike za krvni delikt, s vremenom su zgurani u jedinstvenu kolonu, u koju su pridodani i oni koji se Hrvatima nikada nisu osjećali, s time da su, zlu ne trebalo, oni postavljeni na ključne pozicije. A na te pozicije su ih, paradoksalno, postavili baš oni koji su za Hrvatsku krvarili. Posljednjih se godina pokušava tako stvoriti jedinstvena peta (jugoslavenska) kolona svih "dobrih ljudi", svih kriminalaca i svih ubojica u Hrvatskoj. I tako Hrvatska, formalno u EU, umjesto u Europu, se postupno integrira u Region (Jugoslavija minus Slovenija).

Sjeća li se još itko pokreta ”Stop progonu Hrvatskih branitelja”? Peta kolona u Hrvatskoj dozvolila je Srbiji progon Vukovarskih i drugih branitelja koji su preživjeli Srbijanske logore. Glavni Hrvatski gradovi: Zagreb, Split i Rijeka postupno su pretvoreni u Pete kolone. Iako ne tako daleko od crte bojišnice (u jesen 1991 ona je bila Na Kupi, svega 30 kilometara zračne linije od haubica i VBRa JNA dometa 40-50 kilometara), upravo ta neiskorjenjiva peta kolona u Zagrebu zaslužna je što taj grad nikada nije bombardiran. A Vukovar, iskreno, Vukovar zapravo nikada i nije oslobođen. Vukovar je razaran i kada su nakon ulaska Hrvatskih vlasti 1997. u njemu obnavljane zgrade. Bi li itko branio Vukovar da je mogao znati kako će se Partija i UDBA u suvremenoj Hrvatskoj vratiti na vlast? Zapravo, ako ćemo po istini, Partija i UDBA nikada, ama zaista baš nikada, nisu ispustile vlast iz svojih ruku. A da je to mogao znati, bi li tko išao braniti Vukovar gdje će se u nekoj budućnosti, danas bliskoj prošlosti, recimo na čelu Ministarstva branitelja usidriti petokolonaši Predrag Matić i Bojan Glavašević, da o drugima tipovima kao što su Željko Jovanović, Vesna Pusić i mnogi iz okruženja MIlanovićeve vlasti, da dalje ne nabrajam? Sve to je omogućilo Tuđmanovo naivno, zapravo lažno, pomirenje provedeno kao jezovita obmana Hrvatske nacije poslije njegove smrti, za što bi se, da to na onom svijetu može znati i vidjeti, pokojni Predsjednik okretao u grobu.



HRT je svojedobno, u emisiji Nu2 prikazala zastrašujuće svjedočanstvo Marijana Gubine o četničkom maltretiranju njegove obitelji u Dalju. Pa je tako njegova sestra gotovo godinu dana bila izložena pojedinačnim i grupnim silovanjima. A Gubina je u toj emisiji pozvao na praštanje, čime je zapravo i razotkrio zašto je pozvan u emisiju Ace Stankovića, inače također petokolonaša. Jer njegov oprost trebao je navesti sve nesretne Hrvatice da svojim Srpskim silovateljima, a silovanih je bilo na tisuće, kao što je bilo i na tisuće Srpskih silovatelja. Pa tako ti isti silovatelji danas u Vukovaru, ali i u čitavoj Hrvatskoj žive slobodno i k tomu drski su i nasilni, baš kao u vrijeme okupacije dijelova Hrvatskih teritorija (1991-1995/97). Ipak, dizajner i petokolonaš Goran Radman (Aca Stanković je samo običan mali benigni izvršitelj) ovako bolesnog praštanja u Hrvata je u toj istoj emisiji omanuo, jer ... Nije mogao znati da će u toj istoj emisiji Gubina ukazati i na svoje osobne dane ropstva. A njih je bilo samo 260. Naime, naime ti “dobri Srbi”, te “civilne žrtve rata”, oni su koristili Marijana kao robovsku radnu snagu. Zašto bi “civilne žrtve rata”, kako to tepa Vesna Teršelić, Zoran Pusić i ostala svita iz Documente, centra za suočavanje s prošlošću, same cijepale svoja drva kada je tu rob Gubina, jedanaestogodišnji Ustaša?



Kako prepoznati tekstove pete kolone o Vukovaru? Pa, u tim se tekstovima sramotno zaobilaze neke nove okolnosti u Regiji, recimo oslobađanje Vojislava Šešelja, divljanje Srbijanskog fašizma potpomognutog u sjeni vojnih vježbi Srbije i Rusije u susjedstvu Vukovara, svakodnevno medijsko maltretiranje Srbijanskog predsjednika Nikolića i premijera Vučića, inače pripadnika četničkog pokreta, osoba koji su u vrijeme rata i okupacije dijelova Hrvatskih teritorija na tim teritorijima vršljali i radili svoju prljavu rabotu.

“Jedni su se borili za Hrvatsku, a drugi za pobjedu nad Srbima”, piše petokolonašica Jelena Lovrić, inače bliska suradnica KOSa i SDBa u bivšoj Jugoslaviji, drukerica koja je “skidala“ glave svojih kolegama koji su se osjećali Hrvatima i koja je otvoreno, s pojavom Miloševića 1986/87 stala na njegovu stranu i bila otvoreno protiv Hrvatske. Za sve ovo, naime, postoje i vjerodostojni dokumenti. I zamislite vi sada tu pamet? Jelena je nesretna što dostojanstveni Vukovarski branitelj Tomislav Josić prepoznaje najviše državne dužnosnike kao petu kolonu. A za to vrijeme u Srbiji uvelike maršira novi pokret za Veliku Srbiju, a Šešeljevi najbliži suradnici iz agresije na Hrvatsku i BiH, predsjednik i premijer Srbije, stalno pokreću nove zajedničke vojne vježbe Srbije i Rusije, i to na granici s Hrvatskom. No, i tako iskusnoj petokolonašici, Lovrićki, ipak se je otela nezgrapna formulacija. Jer po njenoj izjavi dade se zaključiti kako smo mi Hrvati ipak ratovali sa svim Srbima, a ne samo sa Srbijancima i Četnicima, a što je jedina prava istina. A ovo nešto malo življa srpskog, a zapravo pravoslavnog, porijekla u Hrvatskoj se ionako nikad nije osjećalo Srbima, već političkim Hrvatima. A jedina razlika njih i nas jest vjera, no to i nije razlika, jer su u Hrvatskoj sve do dolaska Jugoslavije postojali Hrvati katoličke i pravoslavne vjere, baš kao što ima Hrvata i ostalih kršćanskih i ne-kršćanskih vjera, te Hrvata nevjernika, kako se to oni izjašnjavaju. Uostalom Hrvatska Pravoslavna Crkva je, vjerovali ili ne, priznata u zajednici svjetskih Pravoslavnih Crkvi, ali jedino nije priznata od Hrvatske države, jer petokolonaši u Ministarstvu Uprave (recimo, bivši ministar Arsen Bauk), po napucima Jugo-naci-fašista, Srpske Pravoslavne Crkve, Teršelićke, Pupovca, Stanimirovića i ostalih ne žele registrirati. Na kraju, na ovom mjestu, potrebno je naglasiti jednu malo poznatu činjenicu. Naime, sve do dolaska Trojedine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u Hrvatskoj nije postojala Srpska Pravoslavna Crkva, već je ona oktroirana od Kralja, nelegalno je preuzela imovinu Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj (iz koje je poslije potekla Hrvatska Pravoslavna Crkva), a sve s zločinačkim planom kako bi se stvorila Velika Srbija. Pa je samim time, i ta Crkva jedna obična zločinačka organizacija i s njom treba tako postupati.



Svojedobno, se je Pupovac pojavio i u Vukovarskoj Petoj koloni:
“Bili smo različiti u ovoj koloni”, rekao je tada.
Različiti? Da, istina. Ali u kojem to smislu različiti? Tko su žrtve, a tko agresori? Šute o tome i Vesna Teršelić i Zoran Pusić i njihova “Documenta”. Šute o tome predsjednik RH, premijer RH i svi ministri u Vladi RH. Vojvoda Vojo Šešelj tako čestita četnicima, Srbima i Srbiji “Dan oslobođenja Vukovara”. A za to vrijeme, bivša ministrica, pardon ministarka Vesna Pusić i bivši predsjednik, pardon predsednik Ivo Josipović proglašavaju ga luđakom, čime perfidno odvlače pažnju od pravog problema: stotina tisuća fašističkih četnika, koji ovih dana marširaju Srbijom, četnika koji se spremaju na novi pohod na Vukovar. Pa tako, nakon što je prepoznao Ustašku zmiju u svakom Hrvatskom srcu, Ivo Josipović pronalazi Četničku zmiju samo u Vojislavu Šešelju. A pitome srpske mase koje u većini glasuju za takve, samo su zavedene. Kada se na nekom koncertu u Hrvatskoj pojavi jedna kapa koja podsjeća na Ustašku i to na glavi plaćenog provokatora, Milorad Pupovac diže na noge čitav svijet, dok istovremeno šuti, a zapravo se zadovoljno smješka kad milijun opakih četnika u Srbiji, i tko zna koliko njih u Hrvatskoj i u BiH pripremaju novi pohod na Vukovar. Pa se tako Pupovac ponekad, s vremena na vrijeme, već prema procjeni trenutne situacije, pojavljuje u Vukovarskoj petoj koloni.
“Bili smo različiti u ovoj koloni.”, njegove su riječi.
Različiti? Usitinu, bili smo ali u kojem smislu? Tko su bile žrtve, a tko je bio agresor? O tome šute i Milorad Pupovac i Vesna Teršelić i Zoran Pusić i njihova “Documenta”. Šute o tome i GONGovci, Dragan Zelić, Jelena Berković i ostali. A šutjeli su o tome i Ivo Josipović i Zoran Milanović, kao i svi ministri, da ih poimenično ne nabrajam, u Milanovićevoj Vladi.



Kada je svojedobno, godine 2006, relativno pametna glumica Charlize Theron producirala dokumentarac “East of Havana” o mladim kubanskim reperima i o Kubanskoj “hip hop” sceni, Američka država jednostavno ju je protjerala. Castro je komunističko zlo, pa ti Charly putuj doma u svoju rodnu Južnu Afriku, gdje možeš pjevati protiv aparthejda, kao što možeš pjevati i za njega. Charlize se poslije, klečeći na koljenima, pokajnički vratila u SAD. Godinu dana, sve iz početka, učila je sve o SAD-u, polagala ispite iz Američke povijesti i Američkog domoljublja, a čuvari Američke države poligrafski su pratili koliko je, kako je i je li uopće iskrena. Tako je to u SAD ukoliko želiš dobiti njihovo državljanstvo, i to bez obzira što je Theron slovila kao borac protiv Američke isključivosti. Pa je na kraju Charlize kapitulirala i, vjerovali ili ne, prometnula se u promotora Američkog idiotizma.

A o tim i takvima Chalizama i Charlijima, kod nas, u Hrvatskoj, priča je posve drugačija. Papiri se brzo i jednostavno srede, bez edukacije o Hrvatskoj, o Hrvatskoj povijesti, o Hrvatskoj kulturi, bez obveznog pismenog izjašnjavanja s potpisom da primatelj Hrvatskog državljanstva Hrvatsku voli i poštuje Hrvatsku, kako je to slučaj svugdje u svijetu želi li odrasla osoba drugog državljanstva uzeti državljanstvo zemlje u kojoj živi. Pa nam se je tako dogodilo da je u Hrvatsku, u kratko vrijeme, stigla sva sila agenture iz susjedstva. A ta agentura ne snima dokumentarce o Dalmatinskoj klapskoj pjesmi, već izravno kreće sa svojim programom, javnim osporavanjem svega što je Hrvatsko, grubo šamarajući Hrvatske domoljube, i tako dalje. Pa tako, uvozni, protuhrvatski pozicionirani pisci, redom svi s jedinim školovanjem po podoficirskim školama bivše JNA, dobivaju, zapravo sami sebi uručuju “prestižne međunarodne nagrade“ na natjecanjima, uglavnom po Regionu, za koje nitko osim njih nije niti čuo. Sve je to dio široke Regionalne korupcije. Iz korumpiranog i podijeljenog Sarajeva stigla je tako u Hrvatsku čitava legija “pomiritelja”. Pa tako danas oni, o našem trošku, upozoravaju svijet na izmišljenu diskriminaciju u Hrvatskoj. Iz Travnika je tako stigao bosanski, a zapravo jugoslavenski “performer”, koji traži da se Hrvati suoče sa svojom prošlošću. Iz Slovenije je pak stiglo svega i svačega, a među njima i kći oficira JNA, dokazanog i osuđenog Ruskog špijuna u doba Titove Jugoslaviji, s namjerom da imenuje ratne zločince na Hrvatskoj strani, iz vremena agresije Srbije i JNA na Hrvatsku i BiH, ali i iz današnjih vremena. A sve takve bi Amerikanci glatko pospremili u Guantanamo. Pa se tako čovjeku nelogično nameće pitanje možemo li mi nekako napustiti EU i priključiti se SAD kao njihova 51. država?

Sjećate li se, Donald Trump, je u svom predizbornom programu najavio kako će iz SAD deportirati 2 do 3 milijuna lopova, razbojnika i svih ostalih koji ilegalno žive u SAD. A nakon objave i verifikacije rezultata izbora, najavio je to kao jedan o prvih potez nove Američke admnistracije. Donald Trump će to i provesti. Ne pledirajući ništa, bez ikakvih zadnjih misli, treba se zapitati što bi Donald Trump učinio da je kojim slučajem on dobio slične izbore u Hrvatskoj?

Srećom, kod nas u Hrvatskoj potisnuto je javno otvaranje osobnog identiteta i rodoslovnog podrijetla. U to spada i rodoslovlje supruge i uže rodbine. Srećom, jer se na toj osnovi grade podmukle političke podvale. Ali zamislite, iako je stanovništvo SAD nevjerojatna skupina svakakvih useljenika, Barack Obama je morao Američkoj javnosti prezentirati svoje političko, rodoslovno i vjersko korijenje, dokazujući svima kako SAD nosi u svom srcu. Pretpostavimo sada situaciju da je otac Baracka Obame razotkriven kao sudionik Komunističke represije? Barack bi pred Američkom državom najprije odgovarao za to što se uopće usudio kandidirati za predsjednika SAD, a s takvom mrljom u prošlosti njegove obitelji ne bi mogao ni primirisati politici.



A kod nas? Situacija je obrnuta. Sve vladajuće strukture, bez obzira otkud dolaze, gotovo svakodnevno potvrđuju svoju manju ili veću mržnju prema svemu Hrvatskom dokazujući time svoju ljubav prema Jugoslaviji. Upravo zato Hrvatskoj treba temeljita lustracija, i to ne samo pripadnika Jugoslavenske represije, već i lustracije svih onih koji su obnašali bilo kakve funkcije u suvremenoj Republici Hrvatskoj. Koliko god netko mislio kako je sve ovo nategnuto i nevjerojatno, neka se samo okrene oko sebe i na odnos svih Hrvatskih vlasti nakon Tuđmanove ere prema Braniteljima. Pa je tako zapravo sve ovo istina, toliko zastrašujuća, prestrašna i neugodna istina, da se s njom može jedino živjeti na način da se je potisne i negira ona uporno negira i odbacuje. Sve je to već poznato iz psihologije.

Zavaljujući pretenzijama naših susjeda na Hrvatske zemlje i pripadnom široko generiranom protuhrvatskom raspoloženju u našem neposrednom okruženju, dijelom u Europi i dijelom u svijetu, kod nas je prisutno snažno protuhrvatsko djelovanje na bazi prikrivenog identiteta. A tom je identitetu ponekad teško prepoznati ishodište. Primjerice, Vesna Teršelić predlaže preimenovanje Domovinskog rata. Tko je zapravo ta osoba? Hrvatskoj javnosti predstavljena je kao Slovenka, no njena narodnosna, vjerska i politička mapa znatno je šarenija. Da je Teršelićka narodnosno Slovenka, odnosno da je vjerski katolkinja, nju ne bi smetao naziv Domovina, odnosno Domovinski rat, naziv uobičajen za sve katoličke zemlje i višenacionalne vjerske zajednice. Možda bismo dobili novog Stanka Vraza, koji bi afirmirao Hrvatsku kulturu i Hrvatski identitet? Srbi za svoju domovinu imaju rodoslovnu riječ Otadžbina, a Nijemci su jednako uzdizali Fatherland, napose za vrijeme njihovog nacizma, sličnog Srpskom i Srbijanskom iz svih ratova vođenih u 20. stoljeću koji su zahvatili ovaj prostor.



Pogledajmo rodoslovno korijenje Vesne Pusić i njenog brata Zorana. Vesna je bila ministrica, pardon ministarka vanjskih poslova Hrvatske pardon Regiona. Zoran je bio , a još i danas jest u takozvanoj “Documenti”. Ali njihov djed nije nitko od Šešeljevih četnika, no i tu se spominju neke davne četničke vojvode koje su to postale tako što su prvo pucali mitraljezima u kasnu jesen po Jelačić placu usred Zagreba, a kasnije u Skupštini Jugoslavije po Stjepanu Radiću i njegovim kolegama. Pa zato takva “djeca komunizma”, bez obzira što im je otac bio visoki dužnosnik, sudac u NDH, a koga je štitio osobno Poglavnik (čudo po kome se je poslije premetnuo u velikog komunistu opisat ću u drugo postu), teško prepoznaju Srpski šovinizam.

Jednako, bez obzira što oni pričali i što vi mislili, povijesna je istina, kako je Zoranov i Vesnin otac bio polužidov, a recimo i supruga Rafaela Bobana svima poznatog iz jedne pjesme, inače rođenog Koprivničanca, koji je zaslužan što Sinagoga u Koprivnici nije niti dirnuta, ali koju su bivše Jugoslavenske vlasti i nekad, i danas, čuveni Slavko Goldstein, u ime promicanja Jasenovačkog mita, jednostavno pustili da trune i propada, pa je ona tako postala najobičnija ruševina. A sad, možete li zamisliti sljedeću povijesnu istinu? Supruge ne samo nekih visokih dužnosnika NDH bile su židovke. Pa se tako ni njima niti njihovim obiteljima nije dogodilo ništa. Što bi povjesničari tipa Jakovine i Klasića na to rekli, to nećemo saznati nikada. Vesna Pusić je u braku s Jurgisom Oniunasom, američkim Litavcem, Židovskog porijekla. Sve to zapravo i ne bi trebalo biti bitno i zapravo bi za nas moralo biti velika prednost. Naravno da je Vesna Pusić nešto drugo nego što jest, pripadnica mafijaškog pokreta koja živi u državi koju stalno baca na koljena. Jednako je, vjerovali ili ne, bilo i jest u slučaju njenog bivšeg šefa, premijera Zorana Milanovića. I kod bivšeg predsjednika Ive Josipovića. U svim tim slučajevima imamo nedopustivo nejasne rodoslovne matrice, koje ukazuju na etablirane pripadnike Jugoslavenske represije, sve u Regionalnim razmjerima. U Americi svi oni zajedno i pojedinačno ne bi mogli ni blizu politike. U Hrvatskoj je situacija drugačija, pa tako paradoksalno ispada kako je ključ za ulaz u politiku i dobivanje vlasti u Hrvatskoj zapravo potomstvo. Roditelji predodređuju, a potomstvo preusmjerava djelovanje roditelja. I stoga nije ni čudno kako su svi oni zapravo antihrvatski nastrojeni. Jer postoji opasnost da netko otkrije stvarni identitet njihovih roditelja, roditelja koji su djelovali protiv Hrvatske i Hrvata, što u hipotetskoj situaciji zdravog domoljublja kakvo je recimo u SAD automatski znači ne samo silazak s vlasti, već i kazneni progon ukoliko djelujete protiv temelja države.



Hoće li se Hrvati konačno, bolje rečeno, hoće li se Hrvati ikada naučiti pameti? Na ljutu ranu, ljuta trava. Ne, to nije geslo političkih opcija. To će vam kao temeljni princip liječenja, i to onog uspješnog liječenja, preporučiti, provoditi i tako će vas ozdraviti svaka zdrava seoska travarica, ukoliko ih još uopće ima. A jednako će tako postupiti i svaki liječnik koji zna svoj posao. Ipak, za razliku od konkretnih profesija u kojima nema fuliranja, u političara i u politici je stvar potpuno drugačija. Zato naša budućnost ovisi o tome imamo li mi svoju agenturu u domaćoj petoj koloni.

Katolička crkva u Hrvata bila je premrežena Jugoslavenskom agenturom, ali je ipak našla snage vrbovati nekolicinu doušnika u Jugoslavenskoj UDBI što joj je pomoglo stvoriti i razraditi strategiju, taktiku i operativu svog djelovanja. Pa bi tako, kao što nam peta kolona uvaljuje sumnjive likove s Hrvatskim imenima, ali ne i Hrvatskim opredjeljenjem, i mi morali slijediti neka pravila za klasične uhode. Izmisli se novo rodoslovlje i podrijetlo, doda strano ime i strano prezime, javno se izgradi protuhrvatski svjetonazor i već razni kombinatori prilaze našem igraču, nude mu povjerljive informacije i unosne sinekure. Hrvat koji se odluči na takvu “žrtvu” uživat će dobar položaj, izvrsna primanja i kvalitetno društveno pozicioniranje.

Što se čeka?




Oznake: peta kolona, Hrvatska

Anatomija pete kolone u Hrvatskoj (2. dio)

petak , 16.12.2016.



Peta kolona označava tajne skupine koje se bave subverzivnim aktivnostima koje imaju za cilj srušiti ili ometati postojeći poredak u interesu jedne agresivne vanjske sile.

Pojam “peta kolona”prvotvorno je korišten 1936. godine u Španjolskom građanskom ratu i opisao pristalice ustanika, koji su nakon vojnog udara ostali u područjima pod kontrolom vlade da bi izvodili razne akcije, čim bi to bilo sa vojnog stajališta korisno. Španjolski general Emilio Mola, koji je bio jedan od vojnih vođa vojnog udara protiv druge Španjolske Republike, rekao je da će voditi četiri kolone prema Madridu, ali da će peta kolona, odnosno pristalice Generala Franca u Madridu početi s ofenzivom.

Izvorno značenje dolazi od Ruskog građanskoga rata i bila je naziv jedne elitne jedinice. Tu "5. kolonu" je osnovao Lav Trocki.

Uoči drugog svjetskog rata brojne njemačke organizacije su poduzele pokušaje sa svrhom ometanja unutarnjeg poredka u drugim zemljama s ciljem da kroz svoje provokacije izazovu eskalaciju i represije tako da bi imali opravdanje za vojnu intervenciju.

Koncepcija pete kolone je nastavljena i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Pod nazivom „diverzijske snage“ države Varšavskoga pakta su obučavali komuniste iz zapadnih zemalja da bi oni u slučaju rata zajedno sa specijalnim snagama Pakta zauzimali ili uništavali strateške ciljeve na području NATO-a. Isto tako su države NATO-a podržali s istim ciljem antikomunistički otpor skupina u istočnim bloku.

Termin se dakle često upotrebljava u smislu "dobrovoljnih pomagača", ili pomagače osobito nekih političkih skupina, koji su u međunarodnim sukobima neprijatelji svoje vlastite zemlje iz ideoloških razloga.




Pobornici anacionalne, velikosrpsko-četničko-komunističke ideologije su svoj rušilački program nazvali - "detuđmanizacija" samostalne Hrvatske - i sistematski ga provode od 2000. godine. Njihov rušilački nagon uzročnik je svih posljedičnih problema koji nas prate, a posebno su vidljivi u propasti hrvatskog gospodarstva. Taj problem možemo riješiti jedino i isključivo na predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Danas je u samostalnoj Hrvatskoj zabrinjavajuće političko i gospodarsko stanje, a uz to izlaz iz krize se ne vidi. Suprotno nadi i pričama o oporavku, Hrvatsko se gospodarstvo i dalje urušava, te se stvara sve veći međuljudski jaz. Krajnje je vrijeme da se hrvatski narod upita, zašto nam je tako? Uspjeh civiliziranih razvijenih zemalja Europe temelji se na zajedničkim nacionalnim interesima. Zajednički nacionalni interesi svakog civiliziranog naroda, preduvjet je napretka.

Rušilački programi

1. Suprotstavljene ideologije

U Hrvatskoj su prisutne dvije suprotstavljene ideologije, s time da državnu politiku vode i dalje vode ideolozi koji su bili i ostali protiv samostalnosti Hrvatske. Te dvije međusobno suprotstavljene ideologije razlog su današnjem stanju:

Prva je nacionalna prohrvatska ideologija stvorena u Domovinskom ratu suprotstavivši se Velikosrpsko-četničkoj agresiji na Hrvatsku koja je desetljećima držala hrvatski narod obespravljenim po nacionalnim, kulturnim i ekonomskim pitanjima, a Hrvatsku i Hrvatski narod sistematski pljačkala.

Druga ideologija je anacionalna, Jugo-naci-fašistička, koja je vladala od 1945. do 1990. godine, s početkom Domovinskog rata neko vrijeme je bila u iligali, no danas je sve glasnija. To samo govori kako je ta ideologija bila protiv stvaranja samostalne Hrvatske, pa je logično da ona danas ruši sve što simbolizira Hrvatski nacionalni identitet i Hrvatsku samostalnost. Ako nema Hrvatske samostalnosti tada nema ni Hrvatskih nacionalnih interesa, a na nacionalnim interesima se temelje sve države demokratske Europe. Pobornici te ideologije taj su rušilački program još davno sami nazvali - "detuđmanizacija" samostalne Hrvatske - i sistematski ga provode od 2000. Godine do danas. Njihov rušilački nagon uzročnik je svih posljedičnih problema koji nas prate, a posebno su vidljivi u propasti Hrvatskog gospodarstva. Taj problem možemo riješiti jedino i isključivo na predsjedničkim i parlamentarnim izborima.

2. Ideološka poveznica Velikosrpsko-četničkih i Jugo-naci-fašističkih ideologa

Velikosrpska ekspanzionistička politika u raznim oblicima i intenzitetom traje još od Garašaninovog programa iz Načertanija od 1844. godine. U realizaciji te antihrvatske politike bili su uključeni mnogi Velikosrpski ideolozi. Svaka od tih ekspanzionističkih ideologija temelji se na nekom od oblika intelektualne i ekonomske obespravljenosti hrvatskoga naroda, sve do fizičkih tortura i likvidacija Hrvatskih domoljuba.

U razdoblju za Hrvatski narod, posebno od 1945. do 1990. godine, Jugo-naci-fašistički ideolozi su u ime i za račun programa Velikosrpske zločinačke ideologije provodili politiku koja se je temeljila na obespravljenosti Hrvatskog naroda, pljački Hrvatske, progonu Hrvatskih domoljuba, te pojedinačnim i masovnim likvidacijama svih onih koji nisu prihvaćali taj zločinački režim.

U skladu sa stoljetnom težnjom Srpskog ekspanzionizma, godine 1991. srbočetnički je agresor izvršio vojnu agresiju na Republiku Hrvatsku. Uz velike ljudske žrtve i ogromnu materijalnu štetu, Hrvatski branitelji su u oslobodilačkim akcijama Bljesak i Oluja zaustavili agresora i oslobodili Hrvatsku.

Rušenjem Jugoslavije, Hrvatski jugo-komunistički ideolozi osjetili su se ugroženima, pa su pasivno ili aktivno stali na stranu Srbočetničke politike.

U svim ratovima pobjednici su likvidirali one koji su bili na strani neprijatelja ili su ih barem onemogućili da sudjeluju u političkim aktivnostima, a posebno u donošenju bilo kakvih odluka suprotnih ideologiji i interesu pobjednika. Međutim, Hrvatska pobjednička elita, u dobroj namjeri pomirbe, nije to učinila, što je rezultiralo ovim apsurdnim stanjem koje danas imamo u Republici Hrvatskoj. Apsurd je u tome što se Hrvatski branitelji konstantno nalaze u statusu progonjenih zvijeri, a poraženi u ratu su u foteljama vlasti.

Praksa je pokazala kako s ideološkim zločincima nema pomirbe, pa su oni samo čekali povoljan trenutak da nastave tamo gdje je agresor zaustavljen. Taj su trenutak u potpunosti dočekali 2000. godine. Tako su došli u priliku rušiti nacionalne temelje samostalne Hrvatske stvorene u Domovinskom ratu što su nazvali - "detuđmanizacija" samostalne Hrvatske. Tako je ta antihrvatska Velikosrpsko-četničko i Jugo-naci-fašistička udružena mašinerija upropastila Hrvatsku i Hrvatsko gospodarstvo, a Hrvatsku vanjsku politiku usmjerila približavanju aboliranim Srbočetničkim ideolozima, s ciljem izjednačavanja krivnje. Taj program izjednačavanja krivnje sadrži zaštitu i prikrivanje zločina i zločinaca iz vremena Srbočetničke agresije 1991-1995 i onih iz razdoblja 1945. - 1990. godine.

Ta zajednička ideologija s Velikosrpskim ideolozima vidi se i u zahtjevu za povlačenje Hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid izvršen nad Hrvatskim narodom. Ta zajednička ideologija vidi se u umnožavanju broja žrtava u Jasenovcu i u zajedničkom sjećanju na 27. srpnja, datum koji je po povijesnim činjenicama poznat kao Četnički ustanak protiv Hrvatskog naroda. Ta se zajednička ideologija još bolje vidi u odnosu na žrtve Bleiburga odnosno organiziranog pokolja poznatog pod zajedničkim nazivom Križni put. Ti su se zločini skrivali i punih 45 godina bili su državna tajna, ka i u činjenici da kad su u razdoblju 2012’2015 zakratko došli na vlast, Jugo-naci-fašisti su ukinuli pokroviteljstvo Hrvatskog sabora u odavanju pijeteta tim žrtvama.

Osnovna pravila kod svakih izbora, bilo onih parlamentarnih, bilo onih predsjedničkih je da birači moraju znati kome daju glasove, tko su protivnici samostalne Republike Hrvatske, tko su sluge Velikosrpsko-komunističkog režima, tko su progonitelji Hrvatskog naroda, a posebno progonitelji Hrvatskih branitelja. Ako znamo koliko je taj velikosrpski i velikosrpsko-komunistički režim učinio zla Hrvatskoj i Hrvatskom narodu, onda samo luđak ili protivnik Hrvatske i Hrvatskog naroda može za predsjednika izabrati osobu iz tog miljea. Isto tako znamo kako je bivši predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, ideološki i genski slijednik Jugo-naci-fašističkog režima od kojeg se nije odvojio. I da je svim svojim bićem zastupao i provodio antihrvatsku Jugo-naci-fašističku ideologiju koju je provodio i njegov prethodnik, predsjednik Stipe Mesić.




Ocjena Etičkog sudišta o Ivi Josipoviću

U skladu s poznatim činjenicama, Hrvatsko nacionalno etičko sudište je na svojoj prvoj sjednici 20. listopada 2014. u Vukovaru jednoglasno zaključilo da podigne Etičku optužbu za veleizdaju protiv tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, protiv bivšeg predsjednika Stipe Mesića, protiv tadašnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i saborskog zastupnika Milorada Pupovca, te ostalih sudionika "detuđmanizacije" samostalne Hrvatske.

Hrvatsko nacionalno etičko sudište brojnim je argumentima utvrdilo kako je tada aktualni predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović ukupnim svojim djelovanjem nanio i nanosi veliku štetu Hrvatskim nacionalnim interesima:

- Ivo Josipović je dosljedno cijeli svoj mandat provodio britansku i velikosrpsku strategiju koja je sustavno krivotvorinama pokušala pretvoriti agresiju Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u navodni građanski rat s podijeljenom odgovornošću i krivnjom:

- U posjetu Vukovaru, zajedno s bivšim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem javno je demonstrirao prihvaćanje velikosrpskih krivotvorina o izjednačavanju zločina;

- U Dubrovniku je u pozivu za koncert beogradske filharmonije izdajnički pretvorio agresiju Srbije, Crne Gore i JNA na Dubrovnik u splet nesretnih politika, amnestirajući agresore;

- U skupštini Bosne i Hercegovine lažno je optužio hrvatsku politiku 90-ih godina za svo zlo u Bosni i Hercegovini;

- Sklopio je strateško partnerstvo s Velikom Britanijom i prihvatio provoditi britansku politiku u regiji, tako da se više brinuo za regiju nego za svoju Hrvatsku;

- U izraelskom Knessetu teško je optužio vlastiti hrvatski narod lažno ustvrdivši da u hrvatskim srcima još uvijek živi ustaška zmija;

- Pokušavao je do zadnjeg trenutka povući hrvatsku tužbu pred Međunarodnim sudom pravde protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj;

- Ivo Josipović bio je politički pokrovitelj djelovanja pete haaške kolone u Hrvatskoj na čelu s Vesnom Teršelič i Zoranom Pusićem, te im je za izdajničko djelovanje dodjeljivao odličja i najveća priznanja, čime se objektivno i sam svrstao u petu kolonu;

- Autoritetom Predsjednika Hrvatske zatražio je od Ustavnog suda Republike Hrvatske ocjenu ustavnosti Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije. Dakle, Ivo Josipović je s najvišeg mjesta vlasti u Hrvatskoj proučio: "Slažem se da vojni sudovi JNA sude i presuđuju hrvatskim braniteljima, slažem se da Srbija aktivira te optužnice.";

- Sprječavao je istraživanje i osude komunističkih zločina te je veličao crvenu zvijezdu petokraku kao simbol pravde i slobode. Čak je tvrdio da je Hrvatsku stvorio Tito i komunisti, a da su je hrvatski branitelji samo još jedanput obranili od nasrtaja velikosrpske politike;

- Ivo Josipović snosi moralnu i drugu odgovornost što je u Ured Predsjednika uveo kao svoje savjetnike notorne protivnike hrvatske državnosti kao što su Dejan Jović, Budimir Lončar i Darija Šilović Karić.


Slijedno tome od tog istog Etičkog vijeća, bivši predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, osuđen je za veleizdaju kao dokazani petokolonaš.




Oznake: peta kolona, Hrvatska

Koga vrijeđa Božić

srijeda , 14.12.2016.



Neda Ritz dobila je odgovor kakav zaslužuje, nakon što je službeno postavila pitanje zašto HRT, kao javna TV jedne sekularne države, obilježava katolički blagdan Božić, i to ni manje ni više nego postavljanjem adventskog vijenčića u studio. Ipak, problem je puno dublji od toga, jer se oko Božića vodi pravi kulturni rat.



Jedna od stvari kojima je Donald Trump, novoizabrani predsjednik SAD, najviše zgrozio liberale, njegova je izjava kako nema ništa protiv čestitanja Božića:
“Tko se pobogu uopće može uvrijediti time što je netko čestitao Čestit Božić” zapitao se on.

“Ono što mene vrijeđa je način na koji se naša religijska uvjerenja tretiraju u javnosti. Postoje restrikcije oko toga što smijete, a što ne smijete reći, jednako kao i oko toga što smijete u javnom prostoru. Vjerovanje u lekcije iz Biblije ima jako puno veze s našim uspjehom i rastom kao nacije. To je naša tradicija, i preko 200 godina koja je izvrsno funkcionirala u našu korist. Godinama smo imali izložene prekrasne jaslice u javnim prostorima i nitko se nije žalio oko toga.

A sad? Marija i mali Isus se rijetko prikazuju. Čak i riječ “Božić” nekako je postala kontroverzna. Koga, za Boga miloga, može uvrijediti ako netko čestita Čestit Božić?! Čestitka nije uvredljiva ni prema jednoj vjeri, i ona ne pokazuje nepoštovanje prema nikom tko prakticira bilo koju drugu vjeru. Čestitanje Božića je jedna predivna tradicija." završava Trump.

Povodom pitanja iskazanog na 41. sjednici Programskog vijeća, smatra li se prikazivanje adventskog vijenca, kao dijela blagdanske scenografije u informativnim emisijama HRT-a, narušavanjem programskih načela utvrđenih Zakonom o HRT-u, Nadzorni odbor HRT-a ističe kako je člankom 9. Zakona o HRT-u određeno da javne usluge HRT-a sadrže programske obveze koje ispunjavaju demokratske, socijalne i kulturne potrebe hrvatskoga društva.

Advent ili došašće je vrijeme pripreme za blagdan Božića, koji se u Republici Hrvatskoj slavi kao nacionalni blagdan i neradni dan prema Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, a razdoblje adventa se tradicionalno obilježava isticanjem adventskih vijenaca ili adventskih zvijezdi.

Obilježavanje adventa predstavlja dio hrvatskoga nacionalnog, kulturnog i tradicijskog identiteta, zbog čega Nadzorni odbor HRT-a smatra da nisu prekršene odredbe Zakona o HRT-u, niti da je isticanjem adventskog vijenca u informativnim emisijama HRT-a, došlo do povrede bilo čijih prava ili osjećaja
”, stoji u priopćenju koje je potpisala predsjednica Nadzornog odbora HRT-a Anja Šovagović Despot.

Trump želi zadržati riječ “Božić”, umjesto danas već uobičajene “blagdani”. Najavio je kako će se kao Predsjednik SAD boriti na sudu za veće vjerske slobode, jer Amerika, smatra on, pokušava “sanitizirati” javni prostor i očistiti ga od kršćanskih simbola.

“Isti ljudi koji traže poštovanje za svoja uvjerenja često ne pokazuju nikakvo poštovanje prema vjerovanjima drugih ljudi (pođimo samo od izravnog vrijeđanja i blaćenja na ovom portal, a što je podržano uredničkom politikom portala blog.hr, moja opaska). Izgleda kako svaki tjedan imamo nova negativna pravila oko nekog pitanja koje ima nešto s kršćanstvom. Mislim da je to sramotno”, kaže Trump.
“Borit ću se na drugoj strani mnogo jače nego bilo tko prije mene, jer mislim da je to stvarno nečuveno”.

Kad su ga upitali smatra li da će evanđelja utjecati na njegove odluke u Bijeloj kući, Trump je rekao, “duboko unutra, možda i hoće”. A kad su ga pitali zašto ga vrijeđa kad se riječ “Božić” zamjenjuje riječju “blagdani”, kako je danas “politički korektan” običaj na zapadu, rekao je:
“Vidim kako se dućani poput Macy’sa i brojni drugi boje upotrijebiti riječ “Božić”. Možda je po zakonu ne smiju koristiti. No to je nečuveno, i uraditi ču neke stvari oko toga. Vjerovanja zapisana u Bibliji i te kako imaju puno veze s našom zemljom”, kaže Trump.

A sad se vratimo na domaću scenu. Ista je stvar i u Hrvatskoj, gdje svaki malograđanin slijedi zapadnu modu, pa kad vidi da tamo neki smatraju da je riječ “Božić” politički nekorektna, preslikavaju tu modu na naše uvjete kako bi mogli svojim suseljanima reći kako su zaostali katolibani dok su oni, eto, napredni. No kao što naši ljevičari ne bi nikad odbili kune jer imaju ustaško ime, neće odbiti ni božićnicu zato, bez obzira što se ne zove “blagdanica”, tako ni američki “liberali” (neo-marksisti) ne odbijaju dolare samo zato jer na njima piše “Vjerujemo u Boga” (“In God We Trust”).

Najparadoksalnije jest kako se svi oni strahovito vrijeđaju kad netko čestita Božić ili Uskrs samo katolicima, ili samo kršćanima. Jer, to je tako diskriminatorno! A kad im netko čestita Božić – e onda ih vrijeđa to što ste im čestitali “Božić”, a ne “blagdane”, jer “nisu svi ljudi Kršćani”, pa ne slave svi Božić. Ali svejedno, oni ne rade na Božić, kao ni nedjeljom (neradna nedjelja je u osnovi također produkt kršćanstva, iako ima korijene u antičkom Rimu gdje je ciklus bio deset dana). Ukratko, ne čestitate li tim ljudima Božić, ne valja, jer ste ih “isključili”. Čestitate li im, opet ne valja jer ste ih “uključili” u nešto u što navodno ne žele biti uključeni. Odnosno, žele, ali tako da oni zapravo preuzmu “instituciju Božića” od kršćanskog blagdana Božiće, pa kad ga već ne mogu ukinuti, oni rade svjetovni “blagdan” koji se zove “blagdan”. Blagdan za koji se ne zna što se obilježava i što se slavi, već je prilika da se napijete u firmi na domjenku, te da na par dana zanemarite obitelj, jer ste prezauzeti nalaženjima s prijateljima, domjencima s poslovnim partnerima, i kupovinom darova, a potom u ponoć možete otići na polnoćku kako biste imali izgovor za tulum do jutra.

Stvar je, kao i kod istospolnih zajednica koje ti isti nazivaju “brakovima”. Kao i u slučaju Božića, ni tu se, naravno, ne radi o ljudskim pravima, već se radi o rušenju temeljne institucije povezane s Kršćanstvom , a čime se posredno ruši i Kršćanstvo. Do pred koje desetljeće ti isti liberali zagovarali su ukidanje braka kao relikta srednjeg vijeka, patrijarhalne institucije zasnovane s ciljem represije nad ženama i djecom. Pa je samim time, po samoj svojoj prirodi, brak diskriminativna institucija, jer … Brak podrazumijeva diskriminaciju-isključenje iz svog seksualnog života svih drugih osim svog bračnog partnera. Podrazumijeva i to da sami odgajate svoju djecu umjesto da, recimo, njihov odgoj prepustite široj zajednici. Pa samim time niti jedno od toga nije “liberalno”. Danas ti isti kažu kako oni u toj patrijarhalnoj, nepravednoj, zastarjeloj i opresivnoj zajednici zvanoj brak ne mogu sudjelovati. I kako je to nepravedno odnosno, kako bi ipak možda i mogli sudjelovati (što im nitko ne brani), ali samo pod jednakim uvjetima kao i svi ostali. Dakle jedan odrastao muškarac i jedna odrasla žena, a ne eventualno četiri maloljetne djevojčice, kako o u Islamu po uzoru na njihovog Proroka Muhameda (zapravo običnog pedofila, moja opaska). Međutim, oni bi sudjelovali pod svojim uvjetima što implicira namjeru korumpiranja i preuzimanja institucije koju se ne može tako jednostavno ukinuti, jer … Ta institucija je prirodna, neusporedivo starija od Kršćanstva i seže desecima, možda i stotinama tisuća godina u ljudsku povijest. Zajednica je to na kojoj se temelji i na kojoj je nastala ljudska civilizacija, pa tako samim time, bez nje civilizacija zapravo i ne postoji.

No vratimo se Božiću. Zanimljivo je kako se svi oni koji se zalažu za “politički korektno” i uškopljeno, vjerski neutralno čestitanje Božića (kao da taj kršćanski blagdan može biti vjerski neutralan) uredno Muslimanima čestitaju njihove blagdane, poput Ramazana i Kurban-bajrama, i to pod njihovim pravim imenom, a ne kao “blagdane”. Čestitaju ih onima koji ih slave, ali i onima koji ih ne slave. I pravoslavni Božić čestita se pravoslavnim vjernicima pri čemu nitko ne spominje “blagdane”. Isto je s židovskim blagdanima. A baš kao i ti “blagdani”, tako i Božić za sve Kršćane ima posve određeno značenje. Za ostale, Božić može, ali i ne mora imati značenje, no oni se nemaju što vrijeđati time što Kršćani slave svoj blagdan. I što ga zovu onako kako se on oduvijek zvao. Ideja čestitanja “blagdana” bez spominjanja Božića u osnovi je vrlo uvredljiva.

U Hrvatskoj za sada ostaje čestitanje Božića, kao što u studiju HRTa ostaje adventski vijenčić unatoč naporima Nede Ritz, Elizabet Gojan, Ace Stankovića, Domagoja Novokmeta i ostalih koji dolaze s te strane. Ipak, postavlja se pitanje do kada, jer … Kulturološki rat tek je započeo.

Bivši papa Ratzinger bio je prisiljen na ostavku. Njegovo mjesto preuzeo je čovjek koji pleše kako suprotna, liberalna, strana svira. Jer time, na neki način, štiti Crkvu kao instituciju od napada i optužbi za pedofiliju. Baš kao što je zanimljivo i to da ti napadi dolaze od strane liberala koji tu istu pedofiliju legaliziraju (tzv. puzajuća legalizacija). Baš kao što su u ime ljudskih prava prethodno legalizirali homoseksualizam, koji im je zapravo poslužio kao odskočna daska u pravcu legaliziranja pedofilije. Uostalom, u nekim “naprednim” državama pedofilske stranke danas su dio legalizirane stvarnosti koja sudjeluje u rada njihovih parlamenata. Zanimljivo, sve optužbe na račun pedofilije u Crkvi su prestale odjednom, kao odrezane, kao da ih nikada i nije bilo, kao da je više nema. A pedofilija je jednaka, a možda čak još i veća, sastavni je dio tzv. “civilnog” društva koje se nudi kao protuteža “religijskom” društvu. Pa tako dolaskom papa Franje na čelo Katoličke crkve, sve optužbe prestaju, a ovaj za uzvrat, kao kompenzaciju, Crkvu danas sve više naginje moralnim relativizacijama. I zato me ne bi začudilo da jednog dana sam Papa Franjo kaže kako bismo jedni drugima trebali čestitati “blagdane” ne spominjući Božić.





Oznake: Božić, blagdani

Anatomija pete kolone u Hrvatskoj (1. dio)

utorak , 13.12.2016.



Peta kolona označava tajne skupine koje se bave subverzivnim aktivnostima koje imaju za cilj srušiti ili ometati postojeći poredak u interesu jedne agresivne vanjske sile.

Pojam “peta kolona”prvotvorno je korišten 1936. godine u Španjolskom građanskom ratu i opisao pristalice ustanika, koji su nakon vojnog udara ostali u područjima pod kontrolom vlade da bi izvodili razne akcije, čim bi to bilo sa vojnog stajališta korisno. Španjolski general Emilio Mola, koji je bio jedan od vojnih vođa vojnog udara protiv druge Španjolske Republike, rekao je da će voditi četiri kolone prema Madridu, ali da će peta kolona, odnosno pristalice Generala Franca u Madridu početi s ofenzivom.

Izvorno značenje dolazi od Ruskog građanskoga rata i bila je naziv jedne elitne jedinice. Tu "5. kolonu" je osnovao Lav Trocki.

Uoči drugog svjetskog rata brojne njemačke organizacije su poduzele pokušaje sa svrhom ometanja unutarnjeg poredka u drugim zemljama s ciljem da kroz svoje provokacije izazovu eskalaciju i represije tako da bi imali opravdanje za vojnu intervenciju.

Koncepcija pete kolone je nastavljena i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Pod nazivom „diverzijske snage“ države Varšavskoga pakta su obučavali komuniste iz zapadnih zemalja da bi oni u slučaju rata zajedno sa specijalnim snagama Pakta zauzimali ili uništavali strateške ciljeve na području NATO-a. Isto tako su države NATO-a podržali s istim ciljem antikomunistički otpor skupina u istočnim bloku.

Termin se dakle često upotrebljava u smislu "dobrovoljnih pomagača", ili pomagače osobito nekih političkih skupina, koji su u međunarodnim sukobima neprijatelji svoje vlastite zemlje iz ideoloških razloga.




Iz zastupničkog pitanja Frane Matušića saznajemo da je dvoje uzornih socijaldemokrata Milanka Opačić i Nenad Stazić uz simboličnu cijenu od 7 kuna po danu ljetovalo na Brijunima dva vrela mjeseca i da ih je tamo dovozio i odvozio, ni manje ni više, nego gliser Hrvatske vojske.

Gospar Frano je, međutim, u duhu stare dubrovačke diplomacije, prešutio još neke zanimljive činjenice koje će ipak isplivati na površinu nakon što je gliser njegovim retoričkim pitanjem potopljen.

Ministar obrane Branko Vukelić će tako dometnuti kako je gliser služio ne samo kao prijevozno sredstvo do Brijuna, nego i kao taksi do Pule u sitnim noćnim satima, a sam prozvani Stazić u svoju je obranu obznanio da je korištenje vojnog brzojurećeg čamca odobrio glavom i bradom sam predsjednik države Ivo Josipović, koji je, pak, tu vijest potvrdio čak iz dalekog New Yorka, dodavši još neka uvjerljiva objašnjenja.

On je to učinio jer se do Brijuna ne može pješice, što je neoboriva činjenica. Josipović bi takav prijevoz odobrio ne samo članovima svoje stranke nego i svim drugim zastupnicima i zastupnicama, jer je ovdje bio bitan cilj putovanja, a cilj, kao što je poznato, opravdava sva sredstva.

A cilj putovanja, procijedio je to Josipović kroz zube, bio je posjet jednoj od predstava privatnog teatra Rade Šerbedžije zvanog vrlo učeno Ulysses, što valjda dolazi od Uliksa ili Odiseja. A ta kazališna odisejada zaista je postala, kako jednom izjavi Račanov ministar kulture Anton Vujić, više društveni, točnije politički, nego kulturni fenomen, koji traje evo već desetu godinu.

Rade Šerbedžija je do raspada bivše Jugoslavije bio vrlo poznat i omiljen glumac na prostorima cijele te bivše države, ostvario je, nema zbora, niz zapaženih uloga, bio je prvakom hrvatskog glumišta i žestokim navijačem Partizana.

A onda je, kad se ta država počela rušiti i kad je došlo do hrvatsko-srpskog rata, izabrao domovinu u kojoj nije rođen, sretno se priženio s Lenkom Udovički, kćerkom istaknutog jugoslavenskog diplomate i obavještajca, povezao s moćnim lobijima u Britaniji i u SAD-u, predstavio se kao žrtva nemilosti “Tuđmanova režima”, otišao u London pa u Hollywood, gdje je odigrao nekoliko epizodnih uloga u američkim filmovima i s dodatnim teretom slave i novca nakon velike promjene vlasti 2000. vratio se trijumfalno u Hrvatsku, u Istru, na Brijune, ili, kako on voli reći, Brione na kojima provodi nekoliko mjeseci godišnje u društvu svojih umjetničkih i političkih prijatelja sa svih “naših prostora” i naravno u društvu svoje uže i šire obitelji, usput s njima priređujući koju predstavicu koja je opet namijenjena ekskluzivnom krugu njegovih poklonika.

Kao nekada Brozu, na raspolaganju mu je cijeli državni protokol: kuhari i sobari, timari životinja i čuvari plaža. Prva, znakovita i glamurozna bila je izvedba “Kralja Leara”, što bijaše ironijskom aluzijom na netom preminulog Franju Tuđmana. I apsolutno ni jedan kulturni događaj, ni jedno kulturno ime u novijoj hrvatskoj povijesti nije pobralo toliko pozornosti i toliko skrbi društvene zajednice kao fenomen Šerbedžije.

Šerbedžijinu autobiografiju financira Ministarstvo kulture, Rijeka mu daruje stan, a njegovu sinu, skromnom redatelju Danilu otvorena su sva vrata filmskih fondova i televizijskih prikazanja. Šerbedžijin budžet od 3,5 milijuna kuna pune država, Istarska županija, gradovi Zagreb i Pula, T-com, HEP i druga, što državna, što privatna poduzeća, pohodili su ga već na premijeri pokojni Ivica Račan, Antun Vujić, Đurđa Adlešić, Josip Leko, Ivan Jakovčić, Nikola Pilić, Goran Štrok, Furio Radin, Marina Paliković, Tena Štivičić, Duško Ljuština, Tomislav Dragičević, Igor Dekanić, cijela ekipa Gonga (Mesić se ispričao), a tamo i dalje hodočaste svi političari koji drže do svoje karijere.

Ove je godine bio najavljen dolazak na Brijune i Jadranke Kosor, ali je propustila tamo otići, što je izazvalo gnjev nekih komentatora i taj bi je propust zaista mogao stajati karijere više nego smanjivanje radničkih prava.

Osim Jadranke, neugodno iznenađenje priredila je i Angelina Jolie. Mediji su u slavu našeg junaka pisali danima kako ova slavna dama stiže njemu ravno u pohode, a od nje ni traga ni glasa. Cijela ova politička predstava, ova prava mitologija ne da se objasniti tek umjetničkim fascinacijama političara, medija i sponzora (ta toliko je podjednako dobrih, a ignoriranih glumaca i festivala).

Ona je objašnjiva političkim mazohizmom (“oprosti nam, Rade, što si nas ošamario”), jugofanatizmom i nastojanjima za obnavljanjem popucanih veza, u kojima uloga jednog srpsko-hrvatskog poznatog glumca s “međunarodnom reputacijom” može biti dragocjena.

U svom demanti-odgovoru Ministarstvu branitelja koje ga je kritiziralo zbog navodno uvredljivih izjava o Domovinskom ratu i braniteljima, poznati glumac Rade Šerbedžija gorko konstatira kako je u Zagrebu četnik, a u Beogradu izdajnik. Četnik zaista nije, jer nikada nije nosio džeferdara o ramenu, a još manje je izdajnik srpske stvari. No, vjerojatno mu nije lako. Bilo bi mu lakše da je četnik u Beogradu, a izdajnik u Zagrebu.

Rade je bio fanatični navijač Partizana na utakmicama protiv Dinama, uoči fatalnih devedesetih solidarizirao se sa Slobodanom Miloševićem i njegovom antibirokratskom revolucijom, kad je počeo rat, preselio se u Beograd, a onda se kao disident nekoga ili nečega zaputio u bijeli svijet sve do Hollywooda, nad ruševinama Vukovara stigao sudjelovati u snimanju jednog srbijanskog propagandnog filma.

Dvije tisućite, promjenom vlasti, vraća se u Hrvatsku, osniva Teatar Ulysses na Brijunima, režira svrgnutoga Kralja Leara s jasnom asocijacijom na umrlog Franju Tuđmana, organizira predstave i konferencije o Gavrilu Principu kao borcu protiv imperijalizma, formira glumačke i autorske ekipe po strogom jugoslavenskom ključu.

Naknadno se predstavlja kao mirotvorac, danas žali za Jugoslavijom "koja je bila krasna zemlja koju razvališe idioti", recitira nostalgične pjesmice, vraća se jugoslavenstvu kad već nije uspjela velika Srbija.

Eto, to bi ukratko bio politički profil "velikog glumca". Malo je čudno i za mnoge iritantno da se takav profil oblikovao u Zagrebu, u gradu u kojemu je Šerbedžija osnovao obitelj, bio neosporna obožavana zvijezda, protagonist hrvatske kulture i jezika, zaljubljenik u Krležu. Kad je bilo stani ili pani, izabrao je ipak Beograd, dok su njegovi kolege i prijatelji organizirali po kazalištima kulturne brigade otpora, a pjevači pjevali "Moju domovinu".

Kažem, malo čudno sve to jest, ali sve je to istovremeno i pravo jednoga čovjeka da se osjeća, misli i govori kako hoće. Ono, međutim, što je još čudnije i što je teško razumjeti i još teže opravdati, to je odnos hrvatske politike prema čovjeku koji se stavio na neprijateljsku stranu dok je zemlja doslovce krvarila. Država mu daje cijeli otok u koncesiju, financira njegovo kazalište i tjera javna poduzeća da ga sponzoriraju, njegove predstave pohode uglednici, dobiva stan i postaje akademskim profesorom, stalni je gost televizija, novina i svečanih prijama.

Ukratko, postaje kulturnom i političkom paradigmom, kojoj se svi klanjaju do poda u skladu s maksimom: svi se svima moramo ispričati, pa i žrtva agresoru. "Oprosti što si me zgazi", rekao bi ironično čakavski pjesnik.





Oznake: peta kolona, Hrvatska

Dr.sc. Franjo Tuđman

subota , 10.12.2016.


Mali homage veličanstvenom čovjeku u strahovito opasnim vremenima.



Dr.sc. Franjo Tuđman, 30. svibnja 1990.

Mnogi se čude kako je jedan umirovljenik "ispod dekice", kako ga neki vole prikazivati, uspio napraviti takvo remek djelo, izvući svoj narod iz ralja zvijeri i stvoriti samostalnu, neovisnu Republiku Hrvatsku. Postoje ljudi koji čitav život rade, uče, nisu eksponirani, njihov rad ne čini se kao nešto presudno važno, no onda dođe trenutak kad to skupljeno znanje, strahovita volja i snaga, zabljesnu u punom sjaju. Trenutak kad sve što si prošao i radio u životu dobije smisao, kad dođeš u priliku da Kairosa uhvatiš za čuperak i održiš se, drugim riječima: uspneš se na vrh vala i uspješno na tom valu dođeš do obale koju si u snovima zamišljao. Ta obala je samostalna, neovisna, demokratska Republika Hrvatska. U trenutku kad su gotovo svi, svi osim Hrvata, bili protiv osamostaljenja Hrvatske, Predsjednik Tuđman našao je način da ostvari hrvatski san: samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku.

Kako ne biti duboko tronut čovjekom koji je mir umirovljeništva zamijenio potpunom izvjesnošću smrti? Predsjednik Dr.sc. Franjo Tuđman podsjeća na samuraja ronina, ronina koji se razočaran bešćutnosti vladara povlači u duboku kontemplaciju, ali nakon nekog vremena, uvidjevši kako je vladar potpuno poludio i da narodu prijeti pomor odbacuje svoju vlastitu sigurnost, te staje na čelo obespravljenog i mučenog naroda. Isukavši mač Predsjednik Tuđman prvi staje pred zvijer razjapljenih čeljusti, narod oduševljen hrabrošću Dr. Tuđmana predaje mu svoju sudbinu u ruke, najbolji hrvatski sinovi i kćeri predaju mu svoje živote u ruke. Ostalo je povijest. Toliko o stvarima koje se danas još mogu vidjeti samo u filmovima, a koje smo mi mnogi doživjeli u svom životu i kojih smo bili sudionici (bez ljubomore molim).

U trenutcima kad je protiv sebe imao jednu od najjačih armija Europe, britanski, američki, francuski, ruski, ... Strahoviti otpor ideji samostalne i neovisne Republike Hrvatske. Hrvatski predsjednik Dr. Franjo Tuđman uspio je san pretvoriti u stvarnost. Taj otpor velikih sila nije bio samo simboličan. Taj je otpor bio strahovit i uključivao je: embargo na oružje, diplomatske aktivnosti u svrhu denunciranja ideje o samostalnoj Hrvatskoj, lobiranja i ocrnjivanja Hrvatske i Hrvata u čitavom svijetu, blokiranja istine o Domovinskom ratu, blokiranja istine o JNA koja je potpuno prešla u ruke Miloševića, kao i širenje laži o povijesti Hrvata i Srba, naravno na štetu Hrvata. I tako do pakla i natrag.

Posebna je priča kontraobavještajni rad i aktivnost KOS-a, poznate su operacije Opera i Labrador, uz tisuće nepoznatih operacija. Sve te operacije imale su za cilj prikazati Hrvate kao zločince i divljake. No, kao i obično, svaka laž i prijevara ima svoj rok trajanja i na kraju istina pobjeđuje. A istina je na kraju i pobijedila.

Kakav um i kakav veličanstven čovjek? I za tisuću godina pričat će se priče o Dr. Franji Tuđmanu, o snazi i moći uma koji je jednu malenu zemlju s par milijuna stanovnika uspio dovesti do osamostaljenja, strahovitoj sili uprkos. Neprocjenjivo.

Činjenica je kako je Hrvatska malo kad u svojoj povijesti bila u tako strašnoj poziciji. Samo kratka rekpitulacija koga su sve Dr.sc. Franjo Tuđman i Republika Hrvatska imali za neprijatelje:

1. Neprijateljsku vojsku na svom teritoriju, strahovito naoružanu i spremnu na sve. Ta vojska nikad nije zaštitila niti jednog Hrvata, paralelno je sa četničkim paravojnim postrojbama rušila Hrvatske gradove, ubijala nenaoružane civile, svih nacionalnosti, sve koji nisu bili za njih, ubijali su čak i ranjenike, silovali i palili, nemali broj oficira JNA osuđen je za te zločine. No, s obzirom na štetu i broj mrtvih, možemo reći da su samo suđeni simbolično.

2. Petu kolonu u vidu instruiranog dijela srpskog naroda, koji pobiše i protjeraše sve Hrvate. Trećinu zemlje okupiraše, tisuće pobiše, a nekoliko stotina tisuća prognaše iz svojih tisućljetnih domova. Na kraju, u tom potpunom ludilu, sami su sebe izagnali.

3. Srbiju i Crnu Goru koje se nisu libile pokrasti cjelokupno zajedničko naoružanje, razoružati Hrvatsku teritorijalnu obranu, te tim oružjem masovno, neselektivno i brutalno bombardirati gradove i civile, pljačkati, paliti, ubijati, silovati.

4. Neprijateljski nastrojene najjače svjetske sile Neke od tih sila kasnije su shvatile zločinački karakter velikosrpskih zločinaca, te pravednost hrvatskog nastojanja i postale nam saveznici.

5. Petu kolonu unutar neokupirane Hrvatske, jer ... Što je nego peta kolona onaj tko izjavljuje da je "11 000 srpske dece nasilno pokršteno od strane Hrvata" i to u trenutku kad Hrvatska treba biti priznata, naravno da ni do dana današnjeg niti jedan takav slučaj nije potvrđen. Tajne operacije KOS-a i bivše UDBE. Tajna (i javna) nastojanja jugo-nastrojenih političara i stranaka, infiltrirane KOS-ovce u postrojbama HV-a, nemali broj zločina počinjen je na način da nedvojbeno šteti ugledu države u nastajanju, uz nemjerljivu štetu žrtvama, naravno.

U tim i takvim okolnostima prvi Predsjednik Dr.sc. Franjo Tuđman uspio je cilj svih Hrvata sprovesti u djelo.

Dakle, nesporan je i nemjerljiv doprinos prvog Predsjednika Dr. Franje Tuđmana stvaranju samostalne, neovisne, demokratske države Republike Hrvatske, čime Dr.sc. Franjo Tuđman postaje daleko najveći i najznačajniji Hrvat u čitavoj povijesti 20. stoljeća i jedan od najvećih i najznačajnijih uopće.



Koliko se ostvarilo od onoga o čemu je Dr. Sc Franjo Tuđman govorio na Plesu 23. studenog 1996. po povratku iz SAD, gdje mu je dijagnosticiran karcinom, prosudite sami.

Prvom Presjedniku Dr.sc. Franji Tuđman zlonamjerno se spočitava “nesnalaženje“ u miru i ekonomiji. Zaboravlja se kako je Hrvatska tek izašla iz krvavog rata. Zaboravlja se kako se u takvim okolnostima umnažaju mutni likovi. Zaboravlja se kako se u takvim uvjetima zakoni sve manje poštuju. Zaboravlja se kako Dr.sc. Franjo Tuđman nije mogao utjecati na rad policije i pravosuđa, bar ne u značajnoj mjeri. Sve to za razliku od vremena poslije kada padaju maske i javno se demaskira sprega policije, pravosuđa, politike i raznih protivnika Hrvatske, Hrvata i Hrvatstva općenito. Jer tko brani policiji, državnom odvjetništvu ili sudstvu da sudi? Da istražuje ili podiže optužnice prema zakonu? Tko je taj tko može poštenog čovjeka na nešto natjerati ili prisiliti, ma koliku on vlast imao? To se zaboravlja. Zaboravlja se kako je svaka loša presuda ili svaka loša istraga grijeh onoga tko to radi. Svatko za svoja djela ili nedjela odgovara sam. To se prečesto zaboravlja.

Također se zaboravlja kako je 1999. stanje u RH bilo tisuću puta bolje nego danas. I to ratu uprkos. Zaboravljamo se kako smo 1999. praktički tek izašli uz rata, a vanjski dug je bio 10,17 mlrd. €.

1999. – 10,17 mlrd. €
2003. – SDP, vanjski dug raste na 19,9 mlrd. €
2009. – HDZ, vanjski dug 39,1 mlrd. €
2014. – SDP, 53.073.533.453,87 € i raste svake sekunde
2017. – HDZ, 57.619.063.628,47 € (u trenutku pisanja)
Dug inače možete pratiti u živo ovdje.

Dakle, za vrijeme predsjednikovanja Dr.sc Franje Tuđmana RH se zadužila za 10,17 mlrd. €, od čega je dug države bio 3,9 mlrd. €. Evo što piše Jutarnji list 18.07.2009 o tom dugu:
U ukupnom Tuđmanovu vanjskom dugu, mora se priznati, država je sudjelovala sa 3,9 milijardi eura, što čini udjel od 38 posto. Međutim, zbog teških poslijeratnih prilika većina je državne potrošnje bila kanalizirana u obnovu stradalih područja, na socijalna prava najugroženijih skupina stanovništva, ali i na sanaciju bankarskog sustava.

Dakle, Dr.sc. Franji Tuđmanu pripisati ovo teško stanje više je nego zlonamjerno, a činjenica je kako peta kolona i hohštapler političari upravo prvom Predsjedniku pripisuju krivi smjer kojim je Hrvatska otišla. Jasno je kako to apsolutno nije istina. Dr.sc. Franjo Tuđman ostavio je državu sa minimalnim dugom i maksimalnim potencijalom da se razvije u uspješnu i stabilnu državu.

A onda slijedi potop koji traje do dana današnjeg, s tendencijom poplave biblijskih razmjera. Nakon prvog Predsjednika vlast je preuzeo SDP. Pa ako je bilo nepravilnosti i svega i svačega, a bilo je i što je apsolutno normalna pojava nakon krvavih ratova, SDP je imao priliku poraditi na tome. Što su učinili neka prosudi svatko za sebe prosudi? No može se zaključiti kako je SDP podvostručio dug iako su uvjeti, za razliku od prijašnjih, bili skoro pa idilični. I ne samo da je podvostručio dug već je zasijao sjeme zla i destrukcije Hrvatske ekonomije, Hrvatskog društva i Hrvatske politike, općenito, što je danas jasno svakome tko misli svojom glavom, prati brojke i gleda što se oko njega događa u društvu i u ekonomiji.

Sažimanjem cijele priče u ovaj mali dnevnik dolazi se do saznanja kako je Dr.sc. Franjo Tuđman uspješno i uz minimalan trošak uspostavio i stabilizirao Republiku Hrvatsku. Kako je za njegovog mandata vanjski dug bio minimalan i za jednu državu koja rata nije vidjela, a kamoli za teško razorenu i opljačkanu Hrvatsku. Kako je Dr.sc. Franjo Tuđman pobijedio sve moguće sile i otpore i ostvario hrvatski san, stvorio neovisnu, samostalnu, demokratsku i u svijetu priznatu i poznatu državu – Republiku Hrvatsku.

S obzirom na sve činjenice najmanje što se može je Dr.sc. Franji Tuđmanu, dostojanstvenom, mudrom i hrabrom čovjeku, vječno biti zahvalni na učinjenom.


Neka mu je vječna slava i hvala!


14.05.1922. - 10.12.1999.



Oznake: Dr.sc. Franjo Tuđman

Verica

petak , 09.12.2016.



Zvala sam se Verica Nikšić, imala sam 13 godina kada su me Srbi ubili u Širokoj Kuli, jer sam se rodila kao Hrvatica.



Bila sam mala zaigrana djevojčica. Voljela sam se igrati, ići u školu. Voljela sam svoju mamu, tatu i sestru. Voljela sam život. Imala sam 13 godina i maštala o budućnosti.

Onda su jednoga dana počeli stavljati nekakve barikade, pa nismo smjeli nikud. Nismo mogli niti u školu. Počeli su nas napadati. Naši susjedi. Ljudi koji su počeli puštati dugačke brade. I onda, jednog dana, počeo je rat. I ubijanje ljudi koje su oni zvali ustašama. A moja mama ih je zvala Hrvatima. A ja? Ja nisam znala što to znači biti Hrvat, biti Srbin, biti ustaša. Bilo mi je samo do igranja, iako se više nikad nisam se igrala.

Po čitave dane naši su susjedi pucali minobacačima po Perušiću, Ličkom Osiku i okolnim mjestima. Buka granata je postajala neizdrživa. Mina je bilo jako jako puno. U blizini je bila tvornica mina. Pa su oni neprekidno pucali. A to je znalo trajati satima. I tako čitav dan. I po čitave dane.

Jako sam se bojala. Povremeno su pucali i iz pušaka. Pucali su i po našoj kući, pa nikad nismo smjeli stajati pored prozora, jer ... Nikad se nije znalo kada će zapucati. Mama mi je govorila da oni to nas samo malo straše. Bilo mi je malo čudno, to da nas malo straše. A da mi jedva preživimo kad nas samo malo straše. Ali valjda mama zna. Ili me možda samo tješi?

Ubrzo su počeli nestajati ljudi koje su oni zvali ustašama. Pitala sam mamu:
“Mama, što je to ustaša?“
Mama mi je odgovorila da oni, kad hoće ubiti nekog Hrvata, samo kažu da je ustaša. Pa ga potom ubiju kao psa.
“Ubijaju li oni samo muške? Ubijaju li i stare žene?“ pitala sam.
Mama mi je rekla da nema veze koliko tko godina ima. Nema veze i je li muško ili žensko. Oni ga jednostavno proglase ustašom.

Nisam to razumjela. Pitala sam mamu:
“A djeca, jesam li ja ustaša? Hoće li i mene ubiti?”
Mama više nije mogla govoriti. Samo me je grlila i plakala. A ja sam razmišljala:
„Što ako sam ja taj ustaša_ I mene će ubiti.“

Taj dan nisam ništa jela. Jednostavno nisam mogla. Samo sam razmišljala:
“Što ako sam ja ustaša?“
Drugi dan pitala sam mamu kako oni znaju tko je ustaša? I što je to ustaša? Vidi li se to na nekome kad je ustaša? Bilo me strah. Ima li možda negdje na meni neki znak da sam ja ustaša?
“Ludice mala, nema ništa na tebi što je znak da si ustaša. Ti si prekrasna mala djevojčica, ali…?”
“Ali što mama?”
Mama se opet počela tresti.
“Ma daj, reci mi što ali? Možda ipak ima nešto zbog čega će me oni proglasiti ustašom i ubiti?”
“Ima ... ma ne ... ne mislim da će te ubiti ... nego ima nešto … oni svakog Hrvata, a ponekad i Srbina, kog žele ubiti proglase ustašom. Ali ne vjerujem da će te ubiti. Pa ti si moja slatka mala curica koja nikome ništa nije zlo učinila.”
To me je malo smirilo. Pa sam mamu pitala:
“A ti mama, jesi li ti nekome nešto zlo učinila?”
“Nisam zlato.” rekla je mama.
“A striček Petar, teta Marija, baka Kate, jesu oni neko zlo učinili kad su ih ubili?”
Mama se opet počela tresti. Znala sam da sam pretjerala.
“Oprosti mama, neću te više pitati ako o tome e želiš pričati.”
“Ma nije to zlato moje malo, nego ... teško mi je, ali ... Evo, odgovorit ću ti. Nisu ništa bili krivi ni striček Petar, niti teta Marija, niti baka Kate, mislim ... Krivi su jer su Hrvati … Ma nisi me razumjela, nitko od njih nije ništa učinio da ga se proglasi ustašom i ubije ... Dovoljno je što si Hrvat.”
“Mama, ali ti si Hrvatica!” uskliknula sam i šokirala se jer sam odjednom shvatila da će joj reći kako je ustaša i ubiti je.
“Ma neće, ne pričaj gluposti.” rekla mi je mama.

Taj tren počelo je pucati. Metci su se odbijati po zidovima. Mama me je stisnula u naručje kako bi me zaštitila. U kuću su upali naoružani bradati ljudi i istjerali nas van govoreći nam da smo ustaše. Strašno sam se bojala za mamu.
“Moja mama nije ustaša vikala sam” dok me je mama smirivala.
Bradati su se ljudi smijali i govorili grozote. Mama je plakala i govorila:
“Nemojte nju molim va! Ubijte mene samo nju poštedite! Molim vas ljudi, budite ljudi! Nemojte mi dijete ubiti!”
Oni su se samo smijali. Počeli su nas tući puškama. Jedan od njih me je jako udario. Skoro sam se onesvjestila. Pala sam i plakala. Mama je ležala u krvi. Oni su se smijali i govorili:
“Sad ćemo videti kol’ko ustaše veruju u Boga? Bacaj to u kuću i pali!”
“Moja mama nije ustaša! Nemojte je ubiti!” vikala sam.
Mama mi je nešto pokušavala reći, ali nije mogla. Sve me je više hvatala panika. Jedan mi je bradati govorio:
“Mama t enije ništa naučila? Tvoja mama je Hrvatica. Svi ste vi Hrvati ustaše i mi ćemo vas sve pobiti.”
“Što smo vam napravili?” pitala sam.
“Hrvati ste” odgovorio mi je bradati.
“Pa nisam ja birala kako ću se roditi? Ništa vam nismo napravili.”
“Ajde ne mudruj nego marš nazad u kuću. I ponesi mamu.” odbrusio mi je bradonja.

Pomogla sam mami da nekako ustane. I odteturale smo u kuću. U njoj je već bilo puno ljudi koje sam jedva prepoznavala. Svu su bili krvavi i izubijani. Čekali smo što će se dogoditi. Eksplodirao je zid i raznio je neke ljude. Opržila nas je vrelina. Bacila sam se po mami da je zaštitim. Jako sam se bojala da mama ne umre. Druga eksplozija me je ošamutila. Kad sam se osvijestila, vidjela sam kako uokolo nas sve gori. Nisam više osjećala strah. Nisam više ništa osjećala. Znala sam da odlazim. I osjećala tugu zbog svih tih ljudi koji su oko mene jaukali, koji su umirali.

Shvatila sam kako idemo sa ovog zlog mjesta od ovih zlih ljudi. Kako idemo kod dragog Boga.

Sve je oko mene nestajalo i osjetila sam ljubav ...




U jednom danu ubijeno je 34 stanovnika Široke Kule uključujući i curicu od 13 godina, Vericu Nikšić. Pokolj nikad nije dobio epilog na sudu. Samo u Širokoj Kuli, Urijama, Ostrvici, Ličkom Osiku, ubijeno je oko 180 Hrvata. Svi koji nisu uspjeli pobjeći sa okupiranih područja. Pobijeni su na najokrutnije moguće načine.

Nitko nikada nije odgovarao osim što su kolovođe okupacije i ovih zločina osuđeni u Beogradu zbog pokolja obitelji Rakić, ukupno njih petero, a koji su pogubljeni od optužbom kako je Mane iako Srbin, bio hrvatski špijun, a što provjereno ne odgovara istini. Netko iz obitelji Rakić bio je jako utjecajan u Beogradu i nije dao da to prođe bez kazne. Pa su Čedo Budisavljević i Mirko Malinović osuđeni na po 12 godina zatvora, a Milan Bogunović i Bogdan Grujičić na po deset godina zatvora. Zbog ubojstva obitelji Rakić.

Zbog ubojstva stotina Hrvata nitko nikad nije osuđen. Niti je DORH u 25 godina pokrenuo o tome istragu.

Za Vericu Nikšić gotovo nitko u Hrvatskoj i ne zna. U mainstream medijima možete čitati samo o Aleksandri Zec koja je, jednako kao i Verica, bila mala djevojčica. Ni po čemu drugačija od Verice, no ipak s jednom malom, lešinarima strahovito bitnom, razlikom. Aleksandri je tata Srbin, pa samim tim mainstream medijima i Documenti Vesne Teršelić vrijedi daleko više. Upit na stranicama Documente:
“Aleksandra Zec”
17 rezultata pretrage
U upit na stranicama Documente:
“Verica Nikšić”
0, nula, ništa, muk, nema postojanja. Nebitno. Djeca Hrvata nisu ljudi i nisu žrtve. To su kriteriji Documente.

Lešinarenje na nesretnom djetetu, Aleksandri Zec, poprima groteskne razmjere. Rade se predstave, prenose se usmene i pismene predaje. Svake godine, pa i ovih dana, lešinari u mainstream medijima zloupotrebljavaju njenu smrt u svrhu stjecanja imovine i bodova kod političkih mecena koji razgrađuju Hrvatsku.

I na kraju, istine radi, Aleksandra je žrtva zločina iz koristoljublja, a ne nacionalizma. Čak štoviše, mama joj je Hrvatica. Dok je Verica ubijena samo zbog toga što se rodila kao Hrvatica, ali lešinari to uporno prikazuju kao dokaz da Hrvatska ne smije postojati. I da se trebamo sramiti što postojimo.

Sve to važi samo za Hrvate. Srbi koji su ubili 402 djeteta samo zato što su djeca Hrvata ne trebaju se sramiti. To je čak na diku i ponos. Svim tim lešinarima po lešinarskim medijima. Nitko od njih nikad neće spomenuti niti jedno drugo djete i prozvati one koji su pokrenuli ovu spiralu zla. Lešinari su to bez ičeg ljudskog.

To što Documenta Vesne Teršelić ne priznaje patnje male Verice, to što notorni Zoran Pusić ili još notorniji Ante Tomić ili Robert Anić/PIXELL ne priznaju muke djece hrvatskih krvnih zrnaca, a sve bi nas raspinjali i klali zbog Aleksandre. Sve to se događa uvijek kad god im treba novca. Pa lešinare smrću male Aleksandre. A Srbija, ona je svoje masovne ubojice osudila samo zbog obitelji Rakić, inače ne bi.

No mi imamo DORH. Imamo li mi DORH? Prošlo je 25 godina od 13. listopada 1991. kad su u jednom danu ubili najmanje 34 osobe hrvatske nacionalnosti, uključujući i malog anđela Vericu. DORH ništa nije napravio. Dapače, čak je i broj samo djelomično utvrđen. Mnogi koji su tada, tih dana, "nestali“ još se i dan dans vode kao "nestali", što znači da se za njih ne može utvrditi jesu li ubijeni, gdje su ubijeni i gdje su pokopani ili možda jednostavno bačeni u neku jamu kojih u tom području ima zaista puno. Optužnica nema, progona nema, nema ni osude. Zapravo nema ničega. Sve je nebitno. Muk. Samo jeziva tišina.

Krajem devedesetih DORH-u au podnijete kaznene prijave. Kasnije su te prijave dopunjavane. Ali ništa, nula. Muk. Jeziva nepravda. Zločinci, od kojih su neki sigurno u Hrvatskoj i njihovi jataci, u Hrvatskoj, uživaju. Prijave su ponovo podnešene 2015. Rezultat? Pogađate! Muk. Ništa. Nula bodova.

Što se čeka, to svatko neka pogađa sam za sebe. U svakom slučaju 25 godina od zločina u srcu Hrvatske predugo je vrijeme. I nitko normalan ne može reći kako je slučajno što se ne pokreću postupci za genocid na tako malom području.

Zar potpuno istrebljenje Hrvata u tim područjima ne zaslužuje istragu? Istovremeno Srbi uhićuju Hrvate na temelju optužnica i svjedočenja iznuđenih stravičnim mučenjima u logorima? Što ne valja s nama Hrvatima da nam to rade? Zašto dozvoljvamo da nas ubijaju i da ih, tobože naše službe, ne progone niti nakon 25 godina? Ima li kraja ovom zlu? Zašto DORH ovo radi?

Zar smo stvarno slijepi i gluhi na stravične patnje djece koja su kriva samo zato što su djeca Hrvata? Zar je, po DORH-u, zločin roditi se kao Hrvatica i zasluženo umrijeti na stravičan način? Zar su DORH-u posuđene Bandićeve stolice udruzi “U ime obitelji“ bitnije od patnji male Verice i stotina pobijenih u i oko Široke Kule? Imaju li ljudi u DORH-u dušu? Imaju li ljudi u DORHu djecu? Kako bi se ti isti ljudi u DORH-a osjećali da im je netko mučio i spalio dijete? I da psihopate u "udrugama" i zločinci na slobodi, koji šeću među nama, ignoriraju takve zločine?

Boga ima. Ljudi rade to što rade. Ali neka zapamte, jednako će proći oni koji su pobili ljude i oni koji ih nagrađuju tako što ih 25 godina štite od progona. Boga ima.





Oznake: Verica

Živi mrtvaci

utorak , 06.12.2016.



Sada se demonstrira? Zaista? Čovječe, ne razumijem to. Očito to nisu Republikanci koji to vani ruše. Znaš, oni koji pale po ulicama, blokiraju promet i tome slično (podsjeća li to na neke “anfiašističke” akcije u nas, moja opaska).
Znate, to su liberali.
Da, to su ljudi protiv Drugog Amandmana, jer žele smanjiti nasilje i da nitko ne smije imati oružje. Isti ljudi koji su protivnici zabrane pobačaja, jer oni žele spasiti živote ( podsjeća li to na neke “anfiašističke” akcije u nas, moja opaska ).
A vi sada sve sami uništavate, jer je vaš kandidat izgubio? (podsjeća li to na neke “anfiašističke” akcije u nas, moja opaska).
Razumijete, to je problem sa ovom zemljom ( i Hrvatskom, velim ja).
Ne možeš sve dobiti kako ti se prohtije. Svatko želi biti politički korektgonuan. Prestanite cmizdriti! Ništa nije za badava! Niste robovi! Ako nije po vašem onda se ponašate kao dvogodišnjaci. Uništavate tuđu imovinu,, uništavate ceste, ljudi kasne na posao! Čovječe, drago mi je da ne živim u New Yorku ili Washingtonu ili Oregonu, jer bi vas izlupa o dupetu! Vi ste nevjerojatni! Vi ste razlog zašto je Donald Trump pobijedio na izborima. Siti smo vas mlakonja!
Ništa niste zaradili! Nitko od vas nije nosio uniformu, ne poštujete Američku zastavu, ne poštuje himnu, ne priznajete Bibliju! Ali želite da je sve po vašem? Za ništa se niste borili, a želite imati sve. (koliko sličnosti sa antifašistima u Hrvatskoj, moja opaska).
Svi ti ljudi vani koji pale i protestiraju, mislim da ih policija ne smije štititi! Kada ti ljudi gledaju našu zastavu kažu “to nije moja zastava” (podsjeća li vas to na neke naše, iz Hrvatske, cool blogere na ovo blogu, da ih nabrojim, opet bi me brisali, jer …), Donald Trump “nije moj predsjednik” (isto, KGK nije moja predsjednica, moja opaska).
Znate što? Onda očito ovo nije niti njihova zemlja. Odlazite! Nađite si drugu zastavu, nađite si drugog predsjednika! Idite u Meksiko! (u tri skoka odlepršajte iz Hrvatske, u Srbiju ili bilo gdje, moja opaska)
Baš me briga, ali prestanite razbijati stvari! Prestanite uni[tavati i propovijedati o miru, jer sami sebi skačete u usta.
Ja sam Dionne Alexander. Amerikanac na prvom mjestu.




Postoji niz popularnih filmova o zemlji živih mrtvaca. “Land of Dead“. Zombiji svuda oko nas. “The Walking Dead“ svaku večer na malim ekranima. Čak je i Brad Pitt otkupio prava na knjigu “Svjetski rat Z“ i snimio uspješan film. Sve je to uostalom u sferi uspješne filmske imaginacije i još uspješnije zarade. No, postoji zemlja, moderna članica EU-a i NATO-a gdje su zombiji, živi mrtvaci, hodajući mrtvaci čista stvarnost. Svakodnevnica. Naravno, pogodili ste. To je Hrvatska. Od pada Berlinskog zida do 5. kolovoza 1995. g. bilo je dovoljno vremena da se definitivno riješimo naših “živih mrtvaca“ zaraženih virusom jugoslavenstva. No pokazalo se da smo svi zajedno debelo podcijenili taj žilavi virus. Pogledajte i čitajte Velimira Viskovića, Radu Šerbedžiju, Nenada Stazića, Borisa Dežulovića, Antu Tomića, Branimira Pofuka, Sanju Modrić, Igora Mandića, Juricu Pavičića, Vedranu Rudan, Olivera Frljića, Milu Kekina i da ne nabrajam jugo kolonu u tzv. masmedijima i televizijama.

Pokojni Tuđman je jednom, u času depresije i pesimizma, procijenio da ih je oko 20%. I pogriješio. Sad je već očito da ih je oko 30 % (što se otprilike poklapa s ukupnim brojem glasova koje sve lijeve stranke zajedno u Hrvatskoj osvajaju na izborima, moja opaska).

The Walking Deads marširaju Lijepom našom. Udomili su se u “nevladinim udrugama“, ali bez dnevnih doza sviježe krvi (kuna) od te iste Vlade ne bi preživjeli ni mjesec dana. I slave od Kumrovca pa do Proložca Tita, Jugoslaviju, 29.novembar, dan ustanka 27.srpnja u Srbu itd. Ljeti se odmaraju na Brijunima. Možete li zamisliti scenu kad se “živi mrtvaci“ skinu u kupaće kostime? Referendum “U ime obitelji“ pokazao je odnos snaga. 70% prema 30%. Ali za žilave jugo-zombije sasvim dovoljno da “u ime ljudskih prava“ i “slobode govora“ krenu u još jednu bitku za nikad neprežaljenu Jugu.




29. studenog strasno je kriknuo notorni Jugoslaven Velimir Visković:
“Sretan Dan Republike svim nostalgičarima, pa makar zato svi skupa godinama ljuštili krumpire.“
Čovjek godinama živi na proračunu RH, ako Rade ne zna, valjda on zna kako nas je ta Jugoslavija sa svojoom JNA 1991.g. napala. Da nas je brutalno razarala, klala po Ovčari, Škabrnji, Dubrovniku, Karlovcu, Saborskom. Okupirala jednu trećinu zemlje (sa zemljom sravnila 40%, moja opaska), a naš se Velimir dere:
“Sretan dan Republike“

Kad je na taj zakašnjeli krik našeg zombija reagirao Tihomir Dujmović, Velimir je izvadio iz rukava otrcanu i toliko puta apsolviranu kartu. On je ustaša! Sinovi ORJUNE uozbiljite se. Jedno je odgajati FAK i fakovce, a drugo je promovirati i slaviti agresore koji su klali ranjenike na Ovčari. I ako netko digne glas odmah ga proglasiti ustašom. Lako je bilo u idilična vremena. Milicija u 4 ujutro, Sedmica na Zrinjevcu i Lepoglava ili Gradiška stara. Dobro, nije ni našim jugo-zombijima lako.

Treba se svako jutro probuditi u državi koju mrziš iz dna duše. Kad u kafiću popiješ kafu, umjesto dinara moraš izvući čistu ustašku kunu. I još se i te kako boriti da ti neoustaška vlast svaki mjesec puni novčanik s odvratnim ustaškim kunama.




“Para vrti gde burgija neće,“ kažu naše komšije. Zombiji vole mrak. Kad počne svitati uvlače se u svoj partijske ćelije. U filmove. U RH nije baš “kak’ u filjme“. Kod naš pobjesne kad vide Hrvatsku povijesnu zastavu na kojoj je grb sa prvim bijelim poljem. Zato ih i nema na Trgu sv. Marka gdje od 14. stoljeća stoluje crkva s grbom koji ih baca u ideološki očaj. Velika je žrtva “veliki“ glumac Rade Šerbedžija. On je izuzetno skroman. Kao uostalom i svi veliki ljudi. Na N1 je neoprezni novinar postavio provokativno-podmuklo pitanje. Nešto u stilu – recite nam napokon tko je bio agresor u Domovinskom ratu? I samo zahvaljujući činjenici da su veliki ljudi spremni trpjeti za sve nas male, sive i beznačajne,

Rade je ostao u emisiji. U razgovoru za Večernjak otkrio je svoju intimnu dramu. Ma što intimnu… antičku dramu. Dobro je napisao zombi Nenad Bunjac u slobodarskom Indexu:
“Neoustaše žele Serbedžiju živog zakopati.“
Ni više ni manje bunca Bunjac. Zna talentovani Nenad da je to ustaški specijalitet. Sjeća se on kako su ustaše u Hudu jamu žive zakopali oko 3.000 narodnih neprijatelja. Isti ti bacili su sad oko na Radu i familiju. Ali ”non passaran”, misli Neno. Kaže Rade u Večernjaku da nije istina:
“da su gadovi sj…. divnu Jugoslaviju i ako ga Milena Zajović o tome nije ništa ni pitala. To je za Milenu tako delikatna tema koja zadire duboko u Radetovu intimu…“
"U Zagrebu sam četnik, a u Beogradu izdajnik“ cvili Rade Mileni.
I bilo bi “prosto lepo“ da je izdajnik Rade iz Beograda zbrisao svojim četnicima u Zagreb. Raširenih ruku bi ga dočekali na HRT-u, Bunjac, Visković, Dežulović, Frljić, Rudanica, Ante Tomić, Jelena Lovrić, svi u nadi da će s njim stići i “naši“ Kadijević, Blagoje Adžić, Andrije @Irene Rašeta
U Beogradu su Radetu kao i svakom izdajniku odmah ponudili ulogu u filmu o njihovom Vukovaru gdje se pomalo puškaralo. Ali Rade ni danas ne zna kako je to završilo. I ne boji se on da će ga “neoustaše živog zakopat“ kako ga plaši maštoviti Neno. Na Brijunima, ili kako Rade kaže Brionima, nema ustaša. A nema, koliko se Rade sjeća, ni rudnika. Sve što Rade želi je da ga ustaše puste na miru. Dosta su mu Brijuni, par milijuna onih kako se zovu…kuna i Krležina violina kako bi se uspješno borio sa zvijerima.




Slovenci nemaju ni slučajno toliki divergentan odnos prema Titu kao recimo Hrvati. Oni uredno njeguju spomen na lik i djelo pokojnog Maršala. Tito je naime, bio hibrid pola Hrvat, a pola Slovenac. Kao Slovenac posezao je za hrvatskim teritorijem, a kao Hrvat ga je velikodušno prepuštao Slovencima.



Za HRT i ostale naše lijeve medije je Trump diktator, opća opasnost za demokraciju, elementarna nepogoda, nesposoban za mjesto predsjednika, a da nije još ni ušao u Bijelu kuću. Pogodili su isto toliko kao u prognozama da je Trump totalni autsajder u odnosu na karizmatičnu Hilary Clinton.

Fidela Castra očito bolje poznaju. Umro je “vođa revolucije“, veliki svjetski revolucionar, ljubljeni “El comandante.“ (HTV je kao i sav pošten antifašistički svijet lio suze za tim, po njima veličanstvenim vođom koji je obožavao Tia, a i Tito njega, moja opaska). Za jedinstvenog vođu određeno je 9 dana žalosti. Navodno će jedan dan žaliti oni čiji broj auta završava na parni broj. Zatim oni na neparni. (Što podsjeća na velika dostignuća Titove Jugoslavije kada je iz istog razloga sla ... pardon žalovanje zbog smrti Velikog Vođe trajalo 40 dana, 20 dana za one koji na svojim vozilima imaju parne registracijske brojeve, a 20 za one s neparnima, moja opaska). Kako je na otoku premalo automobila ići će se na parne i neparne datume rođenja. Trenutno je najvažnija stvar da na sahranu voljenog Comadantea dođe što više svjetskih El Comadanatea na čelu sa Stipom Mesićem i demokratskom vođom Sjeverne Koreje. Narod i nakon smrti iskazuje začuđujuću ljubav prema Fidelu. Zato se svi Kubanci moraju upisati u knjigu žalosti koja je otvorena i u najzabitijim mjestima Kube, a policija zatim provjerava jesu li se svi upisali ili ne. Ako se slučajno netko nije upisao, bit će mu oprošteno nakon što odleži godinu dvije u zatvoru.

Bio sam dva puta na Kubi. Krasan otok i krasan narod. Prvi puta vodič nam je pokazivao Havanu. Došli smo do jednog ogromnog zida na kojem je umjetnik naslikao sve gradonačelnike u povijesti Havane. Jedna znatiželjna turistkinja (slučajno moja supruga) zapitala je vodiča:
“Zašto ni jedan gradonačelnik u povijesti Kube nije bio crnac?“
Vodič je na to pristojno odgovorio:
“To je dobro pitanje.“
Naime El Comadante je, usput rečeno, bio veliki rasist. U demokratskoj Kubi vladao je apartheid. Bijelci na Kubi čine 37% stanovnika, a 63% su crnci ili mulati. Gledajući partijske plenume stjecao se dojam da je Kuba južnoamerički Island. Potpuno bjelačka. S druge strane, gledajući recimo Olimpijske igre 98% kubanskih sportaša su crnci ili mulati. Zamislite da recimo u RH ima 37% naših istočnih komšija? Došlo bi u pravom smislu riječi“ do istrage vaše ili naše.

Čudi me da taj evidentni rasizam nije primijetio veliki prijatelj Castra i ravnopravnosti naroda Stipe Mesić. Crnci u crnom apartheidu, a crni Stipe kao i uvijek nesvrstan. Lijepo je budućnost Kube u Večernjaku opisao Nino Raspudić:
“Ubrzana privatizacija i bezakonje. Bivši komunistički direktori postat će tajkuni, denuncijanti tajne službe koja je desetljećima ubijala i zatvarala neistomišljenike postat će predsjednici nevladinih udruga, a kćeri i sinovi partijskih čelnika financirani od Amerikanaca solit će narodu pamet o ljudskim i manjinskim pravima.“
Ne podsjeća li vas ovaj opis na 1991.g. i dolazak demokracije u Lijepu našu? Dobro, nije baš sve isto. Kod nas, recimo, sinovi i kćeri bivših partijskih čelnika nisu bili barem u početnoj fazi financirani od Amerikanaca. Nego od Mađara. Naime Džordž Soroš bio je Mađar.

Tako diktatori jedva čekaju da odapnu. Znaju da će biti glamurozno. Ridanje, padanje u nesvijest. Narod ne može doći k sebi kavo ga je zlo snašlo. A još ako se netko nije upisao u knjigu žalosti … Teški dani za demokraciju. Che Guevara i Fidel napokon obojica skupa. Odozgo gledaju kako sve odlazi k crnom vragu. A 63% su crni. Žao im je brzog i efikasnog pravosuđa. Na tajnom mjestu u Havani kamionom se dovezu narodni neprijatelji. U 12 sati započinje suđenje. U 13 sati izriče se smrtna presuda. Ali na nju postoji pravo žalbe. U 13:45h žalba se odbija i u 14h počinje strijeljanje. Brzo kao naš Ovršni zakon. Mnogi bi tu procesnu pragmatičnost rado primijenili na tvorce našeg Ovršnog zakona …




Jagna Pogačnik, knjževna pomajka Ante Tomića, je potresena. Pročitala je grandiozni roman o potresnoj priči o prvoj Einsteinovoj supruzi Milevi. Jagna je potresena. Roman je potresan, a stari Albert demaskiran. Mileva je bila studentica teorijske fizike u Zurichu. Naravno, briljantnog uma i, po uvjerenju potresene Slavenke Drakulić, zaslužna za neke od najvećih Eisteinovih otkrića. To je otkriće svih otkrića! Najprije Tesla, a sad i Mileva. Mileva je u stvaralačkom zanosu izmišljajući otkrića koje je sebi pripisivao pokvareni Albert dala svoju kćer na odgoj drugim ljudima. Naravno, na nagovor zločestog Alberta. Stvarno hvale vrijedan napor naše Slavenke da prikaže život žene koja je podčinila svoj identitet muškarcu. I to nekakvom Einsteinu. Ima glupana koji bi ovaj roman odmah proglasili feminističkim kukavičjim jajetom. Što je još zanimljivije, bili bi u pravu.

Albert Einstein jednom je rekao:
Samo dvije stvari su beskonačne. Jedna je svemir, a druga je ljudska glupost. S time da za svemir to nije do kraja dokazano.




Mudraci u EU odlučili su dati lekciju iz povijesti nestašnim Hrvatekima koji bi sebi pisali povijest onako kako su je oni sa svojom nacionalističkom mrenom tobože vidjeli. Knjiga je predstavljena u EU parlamentu 15.studenog:
Rat za Hrvatsku nezavisnost počeo je na stadionu Maksimir, gdje su se okupili “dilerični HDZ-ovi manijaci“ dok su se igrači Crvene zvezde tresli od straha tijekom četverosatnog zatočenja, a završava akcijom Oluja u kojoj se u Kninu dogodilo nešto što “Hrvati nazivaju “oslobođenjem“, a Srbi “padom“. Tijekom rata “obje strane počinile su brutalno etničko čišćenje i brojne ratne zločine" (ma odjebite zajedno sa svojim "pokroviteljima" predvođenim četnicima koji vladaju Srbijom - Vučić, Nikolić i "ekipa", a kakva vlast, takav narod, moja opaska).

Eto to su epske gluposti Centara za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) u takozvanoj zajedničkoj povijesti jugoistočne Europe (koje frapantno podsjećaju na "genijalne" @lastavičine, @mecabg i @bonitine komentare na ovom blog portalu, moja opaska). Najprije su nam ti ignoranti izglasali, uz pomoć Bude Lončara, embargo na kupnju oružja, a sada isti žele embargo na pravu istinu naše najnovije povijesti. Otkud puše “vetar“ može se razaznati iz izjave budućeg dekana Filozofskog faksa Nevena Budaka u kojem još uvijek čuči zadnji partijski sekretar Filozofskog Fakulteta u Zagrebu. Profa kaže:
”Te čitanke služe tome da učenici sami, uz pomoć profesora naravno, stvaraju zaključke. A ne da im se servira gotova istina.“

Ma bravo budući dekane (danas svatki drek može postati "profesor", moja opaska)!!! Ajmo se malo vratiti “demaskiranom“ Einsteinu. Nećemo učenike tupiti s gotovom “Teorijom relativnosti.“ Treba im samo sugerirati da oni sami stvore svoje vlastite zaključke o toj teoriji. Naravno, u slučaju naše novije povijesti da se učenicima ne bi servirala gotova istina oni će već, shodno svojoj mudrosti, sami zaključiti je li se rat koji se je vodio u Hrvatskoj zvao Domovinski rat ili Otažbinski rat. Možda bi nešto o ovome mogao reći i Davor Bernardić novi čelnik SDP-a. On je, naime, protiv revizije povijesti. Evo mu prilike da dokaže svoju dosljednost.

Jednom su uz Svjetski dan pismenosti zapitali bivšu ministricu Andreu Zlatar Violić je li se posvadila s pravopisom, kad sustavno stavlja ZarezZarez ispred Hrvatskog slova.

Zvonimir Hodak,
5. prosinca 2016.





Oznake: komunisti, antifašisti, Hrvatska, usa

Jugoslavenski naci-fašizam (4. dio)

subota , 03.12.2016.



Već gotovo stotinu godina Hrvatsku i Hrvate razdire i uništava pojava kojoj povjesničari, političari, politolozi, filozofi, analitičari i svi ostali ne mogu ništa. Ta pojava nekim čudom odolijeva svakoj analizi, svakom razumnom objašnjenju, svakom osvjetljavanju u konačnici. Ta se pojava zove “jugoslavenski fašizam i nacizam”.

Analogno Sotoni, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma jest u činjenici kako uspijeva uvjeriti ljude da ne postoji. Jednako, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma leži u činjenici kako Jugoslavija ne postoji, niti kao nacija, a u zadnjih 25 godina niti kao država, pa se stoga niti ne razmišlja o tome bi li jugoslavenski fašisti i nacisti mogli biti fašisti i nacisti

Dodatno, kao što se Sotona uvijek voli prikazivati kao prijatelj ljudi, tako i jugoslavenski fašisti i nacisti sebe proglašavaju antifašistima. Zapravo, to je najbolji štit i plašt da se opravda pokolj gotovo 600.000 nevinih u bivšoj Jugoslaviji i to pokaže kao superiornost nad svim desetkovanim, pokorenim i porobljenim narodima bivše Jugoslavije.




Kako su jugofašisti zavladali medijima, to se najbolje može vidjeti na primjeru igre bivše SDP/HNS (Milanovićeve) Vlade s Jutarnjim listom. Radi se o onih nekoliko stotina milijuna kuna koji su Jutarnjem visjeli na vratu, a koje im je tadašnja Vlada "nagodbom" otpisala. Ali to nije sve. U četiri godine za vrijeme SDPove vlasti (2012 – 2015) brojni portali, svaki s desetak pijuna dobivali su upute i kune raditi što im je zadano: proizvoditi ustaše, fašiste, naciste, širiti mržnju, svađu, netoleranciju (tolerantna netolerancija), prozivati, medijski progoniti i vrijeđati … Zanimljivo je kako svaki taj portal ima(o) uredne dvostruke kriterije za “svoje” - Jugo-naci-fašiste, ali i za ne-svoje - Hrvate. Na temelju takve ideološke podjele tadašnje Ministarstvo kulture RH "neprofitnim medijima" je dijelilo novce (dotacije i donacije). Bivši ministar prethodne vlade, Zlatko Hasanbegović, prekinuo je takvu praksu što uzbudilo "duhove" i što mu ti mediji nikako nisu mogli oprostiti. Pa su se, što zbog financijske ugroženosti, a što po nalogu/uputama prethodne vladajuće SDP/HNS garniture orkestrirano uključili u kampanju za rušenje tadašnje vlasti.



Jeste li se ikad zapitali kakva je struktura tih portala? Za one koji nisu, malo edukacije. Nekoliko desetaka jednih te istih pojedinaca, osniva desetke, pa i stotine tobožnjih "civilnih udruga". Zatim te "civilne udruge", jedne drugima daju podršku, a svaka pojedinačno ili u grupama te udruge daju podršku "antifašistima" - bivšoj jugo-naci-fašističkoj SDP/HNS Vladi koja stoji iza njihovog financiranja. Organiziraju se bizarni prosvjedi na kojima sudjeluje šačica, uvijek jednih te istih osoba. Sve to kroz portale i druge medije pod kontrolom Vlade dobiva ogroman publicitet. U tome sudjeluje druga vrsta plaćenika, razni “novinari”, “analitičari” i “stručnjaci”, svi zajedno i svaki ponaosob proizvedeni iz ničega, bez ikakvih referencija, uglavnom bez ikakvih stručnih autoriteta i uglavnom bez odgovarajućih škola/diploma. Pa se tako, pod okriljem strogo kontroliranih medija, javnosti nameće i stvara privid virtualno nametnute stvarnosti, stvarnosti koja zapravo ne postoji, ali koja se dalje generira i reproducira sama iz sebe. Provladine udruge organiziraju "prosvjede", masovno proizvode neprijatelje i ostalo, sve kako bi se medijski promovirale ideje koje zastupaju njihove gazde, a koje se sve u krajnjoj liniji svode na povratak u bivšu Balkansku tvorevinu i tamnicu, Jugoslaviju, u ovom ili onom obliku. Te ideje "novinari", "analitičari" i "stručnjaci" iza kojih stoje iste gazde kao i iza "neprofitnih medija", te u medijima pakiraju u celofan "slobode" i "zalaganja" za sva moguća i nemoguća prava, s isključivošću davanja prava "našima", ali ne i "njihovima", kojima se ta prava oduzimaju. Pa se u stvarnosti sve to reflektira na ideju isključivosti i iživljavanja, što je otprilike nešto ublažena genocidnost koju su njihovi preci krajem WW2, sve tamo do sredine 1950ih provodili fizičkom likvidacijom "ustašoida" i "njihovih pomagača", a u stvarnosti Hrvata.

Paradoksalno u svemu tome, zapravo smiješno, pa čak i bizarno jest kako na tim "prosvjedima" uglavnom ima manje puno manje prosvjednika nego udruga koje ih podržavaju, a što komentira i potkrepljuje činjenicu kako su “prosvjednici” vlasnici i po desetak tih takozvanih “civilnih udruga”, a što se može dokazati jednostavnim uvidom u osnivačka imena koji se nalazi u Ministarstvu uprave. Sve te udruge su zapravo ćelije/ekspoziture jedne velike orkestrirane organizacije koju kontrolira jugo-fašističko-nacistička bivša SDP/HNS Vlast. I skoro sve do jedne, te udruge zvučnih imena, redovito i u potpunosti rade protiv interesa vitalnih Republike Hrvatske. Nikad se u njihovoj kratkoj povijesti nije dogodilo (niti se događa danas) da ijedna od njih ima jednu jedinu pozitivnu riječ za Republiku Hrvatsku. Nikada, ama baš nikada. Sve one uredno pišu kome god stignu u svijetu (uglavnom osvjedočenim neprijateljima Hrvatske) i konstantno pozivaju da se Hrvatsku kazni, nema veze zbog čega, bitno da se Hrvatsku kazni, kao i to da se je jako kazni, dapače čak i ošteti.




Primjeri su mnogobrojni, ali evo jednog od najopskurnijih. Radi se o smiješnom i bizarnom prosvjedu partije zvane Radnička fronta sa sjedištem u Rijeci, a vodi je opskurni Mate Kapović. Svi članovi te “fronte” nikada u životu nisu ništa radili, a javno su se hvalili kako su svi oni sadašnji ili bivši narkomani. Pa napadaju Vladu, tada tek u formiranju, a koja dolazi nakon SDP/HNS Vlade za vrijeme koje su oni kao pojedinci, članovi i vlasnici raznih udruga bili financirani od te bivše vlasti, jer ... Nova Vlada u dolasku tobože ukida ili kani ukinuti "radnička prava", te se oni u znak protesta protiv toga drogiraju. Neobičan je i bizaran primjer tragikomedije, jer ... Kako drugačije racionalno objasniti idiotizam prosvjedom protiv nadolazeće, nove Vlade kritikom prošle Vlade? Svemu tome još samo nedostaje opskurni Oliver Frljić, pa da na tu temu u svom stilu napravi jednu i nizu “angažiranih” predstava, kako bi proslavio i promovirao podršku tom veličanstvenom protestu. Kakva bi tek to komedija bila!



O čemu sve prethodno govori? Jugoslavenski takozvani antifašizam je sve samo ne pravi antifašizam. O tome postoji nebrojeno dokaza, svjedočanstava, počevši od gotovo milijun kostiju razasutih diljem Jugofašističkog Regiona ukopanih u zemlju poslije 8. svibnja 1945. godine. I ne zavaravajmo se, nisu te kosti samo kosti Hrvata, jer ... Ubijali su ovi jugo-naci-fašisti sve od reda, sve koji su imali bilo kakav prigovor. U tom su smislu čak i u Srbiji odnedavno počeli istraživati jugokomunističke zločine. A ta ubijanja su trajala sve dok NATO nije 1999. bombardirao Beograd i krenuo u vojnu intervenciju protiv Srbije na Kosovu.



Zanimljivo je i kako se jugo-naci-fašisti odnose prema četnicima i ideji Velike Srbije. Činjenica je kako ne samo da je oni toleriraju, već i da je podržavaju. Dovoljno je prisjetiti se samo čina bivšeg ministra bivše Hrvatske Vlade, Željka Jovanovića, koji se deklarira kao hrvatski Srbin, a koji kad u Beogradu na nogometnoj utakmici Hrvatska-Srbija srpski navijači – četnici - Delije na utakmici sred stadiona javno pale Hrvatsku zastavu okreće leđa i ne reagira, kao što ni ne reagira tadašnja Hrvatska diplomacija na čelu s Vesnom Pusić. Ovdje neću dublje komentirati paradoksalnu činjenicu kako su si ti današnji srpski navijači, Delije, dali ime po Delijama što je bio naziv - u današnjoj terminologiji - specijalnih dijela postrojbi tadašnje Turske vojske, a koja se je kako to pjesma kaže, u srednjem vijeku "igrala" nasred zemlje Srbije. Povijesne činjenice tu igru nazivaju pravim imenom - organiziranom pljačkom, paleži, ubijanjem i silovanjem. Za razliku od toga, u jednoj drugoj utakmici, kad Hrvatski reprezentativci nakon pobjede slave odlazak na svjetsko nogometno prvenstvo u Brazil, ista osoba je među prvima u denunciraju starog Hrvatskog pozdrava “Za Dom!”, pozdrava o kome postoji faktografija kroz stoljeća, jer ... Tobože se radi o Ustaškom pozdravu, radi se o Ustašama i veličanju Ustaškog režima, odnosno nacizma oćenito, dok ga istodobno nimalo ne smeta u džepu nositi Hrvatske kune, valutu koja je bila u upotrebi za vrijeme NDH. I Poljudska svastika pripada istom organiziranom scenariju koga ovog puta u dogovoru s direktorom i vlasnikom zaštitarske agencije koja osigurava stadion, naručuje također bivši ministar bivše vlasti, Ranko Ostojić, a to se radi jer prethodni posao nije završen. Vrhunac je pak na utakmici Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj 2016. kada Hrvatska igra protiv Češke gdje isti naručitelji šalju ekipu koja gotovo prekida utakmica.



Autentična fotografija bivšeg Kukuriku ministra Grčića (prvi s lijeva) snimljena na “krajinskim” barikadama. I na ovoj autentičnoj fotografiji se vidi nekoliko autentičnih bijelih mrlja, za koje ne tvrdimo da su četničke, ali u to opravdano sumnjamo znajući kako su četnici antifašisti, pa je jasno da je antifašizam genetski dlakav, bradat i kosmat, te ga zato treba financirati ustaškim kunama iz ustaškog državnog proračuna. Inače će mu biti ugrožena osnovna ljudska prava.

Naravno da se u vezi prethodno iznesenog opravdano i logički postavlja pitanje:
"Zašto se sve to, kao i još puno toga nenavedenog, organizira i organizirano događa?"
Na to pitanje postoji samo jedan, u biti jednostavan odgovor:
"I jugo-naci-fašisti u Hrvatskoj i četnici u Srbiji, oboje, voze se u istom vlaku, po istom kolosijeku, te sjede u istom vagonu."
Velika Jugoslavija cilj je jednih, Velika Srbija cilj je drugih. Odredište im je slično, cilj im je gotovo isti, te su stoga Jugo-naci-fašisti saveznici Velikosrba i obrnuto, Velikosrbi su saveznici Jugo-naci-fašista, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje. Recimo, dovoljno je samo sjetiti se bajke o Jadovnom, jami u Lici u kojoj je po Velikosrbima preko 40 tisuća kostura koje su Ustaše tijekom NDH tamo pobacale, a što opovrgavaju arhivske snimke službene istražne ekipa Hrvatskog sabora. A bivša SDP/HNS vlast tamo svake godine, na takozvanu komemoraciju, šalje ekipu iz državne vlasti kako bi tu bajku održavale na životu, čime de facto i de iure, ta jugo-naci-fašistoidna ekipa postaje neka vrsta Velikosrpskih saveznika.

Međutim, onog trenutka kad bi se takva tvorevina za koju se obje ekipe zalažu čak i uspostavila, Jugo-naci-fašisti bi, baš kao i prije, uglavnom željeli pobili Velikosrbe, ali ne sve … Zlu ne trebalo, uvijek treba ostaviti dio sjemena da klija, kako bi ih se u danom trenutku, zatreba li, upotrijebilo za saveznike. No Srbi, osobito Velikosrbi, nisu budale, pa ne vjeruju Jugo-naci-fašistima. Ipak, kako im se ideje preklapaju, oni međusobno ne napadaju, uglavnom se ignoriraju, te jedni za druge kao da ne postoje. A onog trenutka kad bi se opet nekakav bastard od Jugo-Regiona kao države čak i uspio ostvariti, sigurno je da bi i Velikosrbi krenuli s klanjem Jugo-naci-fašista, po istom receptu kako su isti u bliskoj i daljnjoj prošlosti klali partizane i njihove simpatizere, posebno Hrvate, odnosno u bližoj prošlosti klali Hrvate tijekom razdoblja 1990/91 - 1995. i zato ih ni ovaj puta ti takozvani antifašisti ne bi uspjeli iznenaditi. Ukratko, žali Bože budala, i jednih i drugih.

Činjenica jest i kako se Hrvati niti jednoj od tih dviju grupacija ne uklapaju u planove, bilo da se radi o Velikoj Jugoslaviji, bilo da se radi o Velikoj Srbiji. Pa je zato jugo-naci-fašistička ofenziva usmjerena isključivo protiv Hrvata, čemu smo posljednjih godina i sami svjedoci. Ofanziva je to na svim razinama, ofanziva vrlo pomno isplanirana. Prvo se Hrvate ubija, a zatim (ili istovremeno) kad to tehnički više nije moguće, psihološki ih se terorizira, da bi se u najnovije vrijeme protiv njih vodili i takozvani “sudski postupci” čemu ovih dana svjedočimo u susjednoj BIH i Srbiji, ali i samoj Hrvatskoj. Pa tako oboje, Jugo-naci-fašisti u Hrvatskoj i Velikosrbi u Srbiji i Hrvatskoj, zajednički pripremaju teren za osvajanje i uspostavu bastard tvorevine zasad nepoznatog imena, no poznatih vladara.



Fotografija iz 1993, kada je današnji nakladnik Četnič… pardon, Srpskih Novosti, ugroženi saborski zastupnik Milorad Pupovac, obilazio svoje ugrožene miroljubive antifašiste i familiju u “Krajini” i hrabrio ih da izdrže pred navalom krvoločnih Tuđmanovih ustaša. Ova autentična fotografija nastala je u trenucima duboke kontemplacije i introspekcije, kao što i priliči jednom "ugroženom" manjinskom saborskom zastupniku s predstavničkim stažom od preko 20 godina u krvoločnom Ustaškom Saboru. Zamislite ga tolike godine ugroženog od glave do šubare, dok mu iz džepa vire Ustaške kune proizašle na temelju Saborske Ustaške plaće? Vidi se na fotografiji vidi kako se ugroženom Miloradu stvarno nije lako odlučiti – koju od velikih misli svoga idola i uzora Slobodana Miloševića ponoviti kao mantru usred Ustaške države, a da Hrva… pardon, Ustaše, odmah ne dreknu. Osobito kad krvoločni ustaški ministar balija handžar-Hasanbegović namjerava zavrnuti priljev Ustaških kuna čak i antifašističkim Četnič… pardon, Srpskim Novostima. Ma, to je pravi pravcati novi Jasenovac, zar ne?

(nastavlja se)


Oznake: antifašizam, nacizam, komunizam, demokracija, Hrvatska

Političke elite liberalizma i komunizma

petak , 02.12.2016.



Problem s istočnom Europom i Hrvatskom nije ideološke, niti političke naravi, već prvenstveno kulturološke i sociološke naravi. Hrvatske partijsko-političke “elite” mogu se mijenjati i trusiti, ali odbacivanje balkansko-komunističkih ideja zahtijeva puno više vremena. Odbacivanje zahtijeva mentalno odmicanje od modela usađenog u vladajuću Hrvatsku političku elitu (poziciju i opoziciju) i njihove zastupnike i zagovarače svih vrsta. Odrasla u okruženju jugo-naci-fašističkog mentalnog sklopa, ta ga se “elita” i njihovi zastupnici ne mogu osloboditi.

Najveći problem u istočnoj Europi i Hrvatskoj jest nedostatak osnovne građanske kulture. Pravna država ne nastaje državnim dekretom ili ukazom, već temeljitom dekomunizacijom, reedukacijom, odnosno učenjem nove državotvorne i nacionalne pedagogije.

Baština komunizma kao propalog režima i modela leži u potpunoj likvidaciji građanskog društva i stvaranju životinjskog prirodnog stanja, tj. stanja u kojem svatko mrzi svakog i gdje se svatko boji svakog. Vidljivo je to i u “restrukturiranju” političkih ”elita” nakon gubitka izbora i silaska s vlasti, a koje ne mjenja model već na pozornicu izbacuje stare likove s novom maskom, odnosno nove likove istog mentalnog sklopa.

Paradoks je činjenica kako su ekonomijom zavladali kapitalisti, dočim su kulturnom hegemonijom, tj. medijima i školstvom, zagospodarili marksistički i prokomunistički intelektualci.

Diktatura se u svako doba ispoljava drugačije, ali najgora je ona koja se skriva iza glazure demokracije ili patine demokratizma.

Liberalizam i komunizam počivaju na istoj vjeri u ekonomski rast i internacionalizam. I jedan i drugi imaju svoj "telos": kraj povijesti u nekom promiskuitetnom multikulturalnom višeetničkom zagrljaju. Ništa više nema svoju vrijednost, jer sve ima svoju cijenu.





Oznake: političke elite, liberalizam, komunizam

Bijela boja u prvom polju

utorak , 29.11.2016.



Susret sa stvarnošću zna biti mučan proces, koji nerijetko proživljavamo u suzama. Kada se oko nas naglo rasprši imaginarij iluzije, snaga te iluzije, koja nas je dotad štitila i imponirala nam, okreće se protiv nas i naš susret sa stvarnošću čini još grubljim, gotovo taktilno bolnim.



Dok gledamo prosvjede američke mladeži i besposlenog plebsa po američkim gradovima, nezadovoljnih Trumpovom izbornom pobjedom, teško je oteti se dojmu da američka ljevica prolazi upravo kroz jedan takav proces buđenja iz teške opijenosti vlastitim iluzijama. Nije to čak ni buđenje, ono je još neizvjesno; to su više košmarni krici iz dubokog sna. Stvarnost se narugala našim junacima i vratila im, kao u ogledalu, njihove vlastite optužbe upućene političkim protivnicima. Znamo kako je izgledao repertoar tih optužbi – Trumpovi birači žrtve su jednog priprostog opsjenara, oni su glupa, ideološki opijena masa, sljedbenici populista s porukom bez sadržaja. Sada vidimo da je stvar obrnuta. Trumpovi glasači obavili su posao i izbore ostavili za sobom, okrećući se normalnom životu, dok ljevica još uvijek, poput zombija, očajnički baulja ulicama, zarobljena u ideološkom mjehuru i histeričnom poricanju stvarnosti.

Ideologija nije samo iskrivljeno viđenje stvarnosti. To je stvaranje nove stvarnosti, demijurški proces. Kada ste pod vlašću ideologije, ne postoji još neka stvarnost mimo iluzije, kojoj biste se eventualno mogli vratiti. Raspadanje iluzije otuda sliči na raspadanje čitavog jednog svijeta. Zato Trumpova pobjeda američkim ljevičarima djeluje nestvarno, kao nekakvo čudo u koje teško mogu povjerovati.

Ali, nikakvo čudo se nije dogodilo. Ono što se dogodilo mogli bismo opisati kao pobjedu stvarnog života nad iluzijom. Jedino tako možemo objasniti Trumpovu pobjedu. I doista, ako pogledamo što je odlučilo izbore, vidjet ćemo da su presudili racionalni motivi birača i stvarnost američkog društva, a ne medijski spinovi i slikanje protukandidata bojama zla. U toj igri stvarnosti i iluzije, pristalice demokrata lagali su sami sebi. Naime, svi ćemo se sjetiti da je desetak dana prije izbora Clinton počela naglo padati u anketama, čak po dva-tri postotka dnevno. Mnogi su taj pad pripisivali FBI-evu ponovnom pokretanju istrage o e-mailovima. Međutim, to je bilo tek mreškanje na površini, medijska buka koja je više učvrstila rovove među pristalicama nego što je privukla ili odbila ključne, neopredijeljene birače.

Zbog medijske buke nije se primijetilo nešto drugo, što je puno više odlučilo pobjednika. A to je da je istodobno s aferom “e-mail-gate” objavljeno da će se značajno povećati premije za kontroverzni program zdravstvenog osiguranja, tzv. Obamacare. Druga stvar je bila gubitak radnih mjesta u industrijama koje su najviše došle pod udar ekonomske globalizacije, poput američke autoindustrije i rudarstva, koji su koncentrirani uglavnom u državama na sjeveroistoku zemlje, koje tradicionalno drže demokrati. Ti problemi su jako dobro komunicirali s onim što je govorio Trump, a to je da je Obamacare loš program koji treba ukinuti i da treba uvesti zaštitne carine kako bi se spriječilo propadanje određenih industrijskih grana.

Kada je Trump prestao “trampati”, odjednom je postalo jasno da on govori o stvarnim problemima koji tište američku radničku klasu, dok se kampanja demokrata bavi sitnim podvalama i opsjenarskim trikovima, sažetim u paroli “volimo Trumpovu mržnju”, na koju su potrošili nevjerojatnih milijardu dolara. Uzalud. Stvarnost, a ne opsjena odlučila je o pobjedniku u Trumpovu napadu na “demokratski zid” na sjeveroistoku demokratske tvrđave koju je Trump uspio osvojiti.

Trumpovo govorenje o stvarnim problemima “plavih ovratnika” odnijelo je štih pozivanju nezaposlenih rudara Pennsylvanije na koncert Lady Gage, odjevene za tu prigodu u stiliziranu nacističku odoru.

Kampanja Hillary Clinton bila je, tako, kampanja proizvodnje straha i uvreda zdravom razumu, dok je Trump slao poruku da prepoznaje probleme običnog čovjeka. Clinton se bavila ideološkim pitanjima, Trump je govorio o američkoj stvarnosti. Htijući izmanipulirati i prevariti druge, uspjeli su samo prevariti sebe, što baš ne odaje naročitu pamet. Vodeći kampanju mržnje i straha, došli su u sukob s onima kojima trebaju služiti. Ljevica ne razumije da je demokracija nešto što proizlazi iz naroda, već je vide kao priliku da se narod preodgoji. Nudeći ideološku sliku ekstremizma protiv kojeg se bore, sami su upali u tu sliku i postali ekstremisti. Zato je ovo buđenje ustvari košmar, a njegov ishod neizvjestan.


Borislav Ristić,
Večernji list









Oznake: antifašizam, tito, Hrvatska, demokracija, lustracija

Oko za oko i zub za zub

subota , 26.11.2016.



UDBA (sr. Uprava državne bezbednosti, hr. Uprava državne sigurnosti) je bila zloglasna tajna policija za vrijeme druge Jugoslavije, a nastala je 1946. godine preustrojem OZNEi prestala je djelovati pod tim imenom raspadom SFRJ u 1990-ima. Pomoću brojnih doušnika služila je i kao sredstvo zastrašivanja i terora protiv disidenta te kritičara režima. Danas u Srbiji djeluje reorganizirana agencija pod imenom Bezbednosno informativna agencija (BIA, hrv. Sigurnosno informativna agencija). Nakon sloma komunizma velik dio Udbaša u Hrvatskoj pod operativnim nadzorom Josipa Manolića prešao je u novouspostavljene hrvatske tajne službe. U Hrvatskoj je prema podacima za 2011. godinu prosjek mirovina "radnika na određenim poslovima" (UDBA) koji imaju povlaštene mirovine 3.736,47 kuna, a dobiva je 16.314 osoba. Brojni bivši agenti Udbe primljeni su u neovisnoj Hrvatskoj u sigurnosne i obavještajne službe.

Dio javnosti u današnjoj Republici Hrvatskoj koristi riječ UDBA u jednom novom značenju; kao naziv za navodno utjecajni milje kojega su formirali pripadnici obavještajnog sustava bivšega komunističkoga režima. Za njih je UDBA "godinama pritajena neformalna mreža upućenih u tajne, s mnogim važnim vezama u zemlji i inozemstvu i financijski potpuno osigurana, koja zakulisno nadzire i usmjerava sve važne procese u državi."




Hrvatskoj vladajućoj klasi odgovarao je takozvani Lex Perković, jer bi ishitreno izručenje Josipa Perkovića lagano moglo dovesti do usvajanja opasnog 'lex talionis'. Rečeno pučkim hrvatskim rječnikom, izručenje Perkovića pravosudnim vlastima Njemačke, dovelo bi (dovelo je i dovodi, moja opaska) do nepredvidivog razvoja događaja u Hrvatskoj i do zakonske lavine 'oko za oko, zub za zub' (mogući scenarij, moja opaska). Ne treba biti naivan. Perković je samo jedan od brojnih kotača u bivšem represivnom jugoslavenskom aparatu. Kada bi on progovorio pred njemačkim sudstvom (nije progovorio, no govorili su drugi, svjedoci, moja opaska), tisuće današnjih utjecajnih hrvatskih građana, tisuće bivših jugoslavenskih 'javnih i kulturnih radnika' (danas okupljeni oko tzv. "Kulturnjaka", moja opaska), stotine novinara, i tisuće bivših malih i velikih udbaških doušnika, koji i danas rade u školstvu, u ministarstvima, u velikim tvrtkama, poput INE ili INGRE, desetci visokih dužnosnika u hrvatskoj diplomaciji i u hrvatskim medijima ili HRT-u, našlo bi se na krivično-pravnoj-medijskoj meti. I na zubu moguće osvete. Ironija stvaranja hrvatske države htjela je da 'lex talionis', ili zakon 'oko za oko, zub za zub', dosad bude u Hrvatskoj izbjegnut — i to zahvaljujući vanjskoj agresiji JNA i pretenzijama Slobodana Miloševića (trenutno, dolaskom Andreja Plenković, pod "pokroviteljstvom" Vladimira Šeksa za koga postoje indicije i dokumenti o suradništvu s Jugoslavenskom UDBOM, nakon uklanjanja Tomislava Karamarska zbog inzistiranja na "lex talionis", stvar je odgođena; moja opaska).

Unatoč svog izlaska iz Jugoslavije 1991.g., hrvatske vlade nisu riješile ni pitanje suvereniteta, ni legitimiteta, i ono što je najgore, državnog identiteta nove države. Hrvatsku državu zapadni mediji već punih dvadeset godina sumnjiče i medijski osuđuju za navodno ustaštvo, dočim u praksi, od 1991., pa do danas, glavne poluge vlasti, kadroviranje u vanjskoj i domaćoj politici i u zakonodavstvu, čine velikim dijelom bivši jugokomunisti, bivši udbaški doušnici – ili pak njihova djeca. Stoga se retrospektivno otvara dramatično pitanje glede pravog smisla uspostave hrvatske države, kao i pitanje o motivima glavnih aktera u stvaranju Hrvatske. A to uključuje i ulogu prvog predsjednika Franje Tuđmana i njegove svite u sigurnosnom aparatu. A u toj sviti, koju je činio Perković, bilo je stotine malih i velikih Perkovića. Koja je dakle bila svrha stvaranja Hrvatske države 1991. ako su njeni brojni operativci u diplomaciji i sigurnosnom aparatu, bili bivši utjecajni jugoslavenski komunisti, njihovi doušnici i njihovi suradnici, koji su samo godinu dana ranije krivično proganjali svaku pomisao na stvaranje iste te države? Može se postaviti radna hipoteza da je raspad Jugoslavije i rat u Hrvatskoj bio planirani rat savezne UDBE protiv republičke UDBE u SR Hrvatskoj. A tu radnu hipotezu mogu potvrditi i neki empirijski podaci. Dovoljno je promotriti profil najbližih ljudi oko Slobodana Miloševića i najbližih ljudi oko Franje Tuđmana, od kojih su i jedni i drugi, ali i svi od reda, zajedno proizašli iz jugo-titoističkog sazviježđa. Je li Tuđman držao u šaci hrvatske udbaše, prijeteći im da će im za neposluh poslati HOS-ovce da ih srede? Ili su udbaši kontrolirali Tuđmana, te u biti bili 'najzaslužniji' za odcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije? Zvuči nadrealno, ali dosta uvjerljivo. Nedvojbeno je da je među brojnim bivšim hrvatskim komunistima i suradnicima UDBE, na samom početku rata 1991.g., nastupio strah, jer rat u tzv. Krajini protiv pobunjenih Srba, mogao je lagano zaokrenuti u pravcu Zrinjevca, Amruševe i Prisavlja. U moru misterija ostaje zagonetka zašto hrvatski komunisti, kao zagovornici jugoslavenstva, nisu hrabro otišli u šumu s oružjem u rat protiv 'separatističke i ustaške države' (koju su brojni zapadni mediji uistinu tako prozivali od 1991. na dalje), već su hametice pristupili HDZ-u i počeli glumiti ultrahrvatstvo. Nameće se nadalje i ozbiljna radna hipoteza da su zaraćeni hrvatski i srpski nacionalisti i dragovoljci služili kao jeftino topovsko meso u međusobnom razračunavanju jugoslavenskih, tj. srpskih i hrvatskih komunista i udbaša. Uzroke ratu i krvoproliću u bivšoj Jugoslaviji ne treba tražiti kod hrvatskih ili srpskih nacionalista, nego prvenstveno kod jugokomunista.




Homo sovieticus i homo iugoslavensis: totalitarni duh

Ako se pomno studira duh totalitarizma onda je shvatljiva i patogeneza moderne Hrvatske. Jer upravo duh totalitarizma leži u masovnoj demokratičnosti, a ne u nedostatku demokratičnosti. Komunizam je 'teror svih protiv sviju, jer kada se borimo za čovječanstvo onda moramo uništiti svakog koga smatramo neprijateljem čovječanstva'. Državni teror u jugokomunizmu nije bio vertikalne naravi, kao što je to slučaj u klasičnim diktaturama, već prvenstveno teror većine protiv manjine, teror opće i horizontalne naravi. U praksi to je podrazumijevalo da je svaki građanin Jugoslavije, da bi preživio i da bi sebi osigurao kakav takav socijalni status, morao postati i žrtva Sustava, ali i krvnik u Sustavu. 'Komunizam je najbliži masama, bez obzira na to koliko on može imati strašne posljedice za mase'. Ostati karakteran i beskompromisan čovjek u komunističkoj Jugoslaviji pružalo je tri izbora: robija, emigracija ili potpuna socijalna i ekonomska deklasiranost. Svatko je u komunističkoj Jugoslaviji bio u strahu od svakog, ali ujedno je svatko utjerivao strah u kosti svakome. Uostalom, Tito nije samo progonio poslovične klerofašiste i ustaše, već također i svoje intimne prijatelje, kao što to pokazuju primjeri Milovana Đilasa i Andrije Hebranga. Demokratičnost i transparentnost komunističkog terora i disperzija državnog nasilja, bila je temelj svih komunističkih zemalja. Najbolje su komunističku patologiju i njene tajne službe opisali bivši komunistički otpadnici koji su postali naknadno najbolji teoretičari antikomunizma.

Jesu li ili nisu Perković, ili pak bivši državni tužitelj Anto Nobilo, imali osobnu ulogu u progonima hrvatskih nacionalista nije toliko bitno, koliko je bitna činjenica da su oni bili dio represivne mašinerije, a i sami u strahu od svojih partijskih nalogodavaca. Takav je bio željezni zakon komunizma. Glupo je stoga govoriti o Udbi kao o nekom samostalnom i tajnovitom tijelu, kao što to često čine brojni i dosta paranoidni hrvatski nacionalisti. UDBA, KPJ i cijeli jugoslavenski sustav bili su povezani u potpunu cjelinu, u kojoj su podvornik iz neke srednje škole u Zagrebu, čiji je zadatak bio špijuniranje katoličke nastavnice, ili pak zagrebački taksist na platnom spisku UDBE, često imao važniju ulogu u jugoslavenskom aparatu nego visoki sekretar partijskog komiteta iz Općine Trešnjevka. Ali jugokomunizam, usprkos svoje represivne naravi, baš kao i komunizam u Sovjetskom Savezu, pružao je prednosti ne samo svojim egzekutorima, već i brojnim apolitičkim i nestranačkim poslušnicima. Jugokomunizam je davao nevjerojatne materijalne blagodati svojim poslušnicima, prednosti o kojima prosječni građanin Amerike ili Njemačke nije mogao sanjati: dobivanje besplatnih stanova, ozakonjeni nerad, međusobne denuncijacije, kultura zabušavanja, stjecanje sumnjivih diploma, fingirana bolovanja. Sve to bio je neodoljiv mamac, ali i ucjena za mnoge Hrvate. Takva je praksa većinu Hrvata, a dakako i ostalih stanovnika bivše Jugoslavije, učinila nehotičnim i tragičnim polugama u velikom represivnom kotaču.



Kako je hrvatska Udba (današnji tajkuni) stjecala prve milijune from Zeljko Peratovic on Vimeo.



Nisam ja kriv, on je kriv!

Navedimo par primjera u opisu udbološkog i udbomorfnog mentaliteta vezanih za novu jezičnu akrobaciju, tzv. 'lex perković', koji su više autobiografske naravi, pa stoga možda i subjektivni u pristupu. Trinaestog studenog 1985., Okružni sud u Zagrebu, pod predsjedavanjem suca Ivana Protkovića, osudio je Mirka Sunića i Mirnu Sunić na 4 godine, odnosno na 10 mjeseci zatvora, zbog krivičnog dijela iz člana 131 KZ SFRJ, tj. tzv neprijateljske propagande. Njihov glavni krimen bio je raspačavanje Nove Hrvatske, emigrantskog časopisa koji je izlazio u Londonu i čiji je glavni urednik bio Jakša Kušan. Časopis je, s današnjeg gledišta, zastupao minimalističku, konfederalnu Hrvatsku, premda je imao dobre analize o komunizmu i Jugoslaviji. Glavni tužitelj Anto Nobilo, nakon presude suca Protkovića, u svojoj je naknadnoj žalbi, tražio još veće kazne za Mirnu Sunić i Mirka Sunića. Režimske novine dosta su pisale o tom slučaju, a slučaj Sunić imao je donekle i odjeka u inozemstvu. Mirnu Sunić branili su odvjetnik Ivan Gabelica, današnji počasni član HČSP-a i odvjetnik Stjepan Herceg, koji je naknadno, u prvoj vladi slobodne Hrvatske, imao važnu pravosudnu funkciju. Amnesty International je u Francuskoj prihvatio Mirka Sunića kao zatvorenika savjesti, a u Americi se za njega, također zauzelo i 10 kongresmena. Kada sam živio u Kaliforniji, sjećam se telefonskog poziva supruge Thomasa Lantosa, utjecajnog američkog kongresmena židovsko – mađarskog podrijetla u svezi s Mirkom Sunićem. Dodatnu dokumentaciju prepiske s pojedincima iz inozemstva i medijima u Americi, gdje sam tada živio, pohranio sam u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a neke dokumente kod stranih kolega i prijatelja u Francuskoj, Americi i Španjolskoj. U svojoj dobro dokumentiranoj knjizi, s predgovorom odvjetnika Željka Olujića, Mirko Sunić memoarski opisuje svoje predzatvorske odvjetničke dane, zatvorske dane u Lepoglavi i Šibeniku i postzatvorske dane neposredno prije i tijekom raspada Jugoslavije. Kao što to biva u povijesti raspada svakog režima i dolaska novog, nakon raspada Jugoslavije, odjednom su Mirka Sunića, koji je također bio znanac predsjednika Franje Tuđmana, ljudi koji su ga do 1991. izbjegavali, počeli salijetati i servilno tražiti razno razne usluge …

Najlakše i najgore je davati paušalno moralne ocjene o pojedincima iz bivšeg jugokomunističkog sustava. Pogotovo prilikom stvaranja države Hrvatske, kada u modi više nije bila petokraka nego 'hvaljen Isus i Marija' i križ do pupka. Od svih 'velikih' Hrvata, bilo u Hrvatskoj, bilo u emigraciji, tijekom progona Sunića, malo je bilo potpore. I evo zanimljivosti koju Sunić navodi u svojoj knjizi:

'Rijetki su bili oni koji su se za mene zauzeli. Među onim rijetkima bio je kardinal Kuharić, prof. dr. Predrag Matvejević i odvjetnik dr. Jugović. Niti jedna hrvatska ustanova se nije za nas zauzela pa mi je time ugodnija bila gesta predstavnika SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI, koji su se zauzeli za moje otpuštanje iz zatvora kod predsjedništva SFRJ. Bila su to poznata imena srpskih intelektualca, književnika , akademika kao što su Ljubomir Tadić, Dobrica Ćosić, Predrag Palavestra, Kosta Čavoški, Matija Bećković.. Nisam mogao da o toj akademskoj i kavalirskoj gesti kreme srpskih intelektualaca ne razmišljam pozitivno, ali sam se u isto vrijeme pitao i žalostio kako su mogli svojim MEMORANDUMOM ovi istaknuti srpski intelektualci nastupati s velikosrpskih pozicija, a na štetu hrvatskog naroda u cjelini'.

U Americi sam tada radio kao profesor i imao kontakte s novinarima i objavljivao brojne novinske članke i pisma o hrvatskim političkim zatvorenicima. U lipnju 1987., Mate Meštrović, predsjednik emigrantskog Hrvatskog narodnog vijeća i ja, zajedno s još desetak emigrantskih intelektualaca srpskog, albanskog i slovenskog podrijetla, bili smo pozvani na okrugli stol od utjecajne 'nevladine' američke institucije 'Freedom House', u New Yorku, na kojem je glavna tema bila budućnost Jugoslavije. Na okruglom stolu imao sam kratko izlaganje o neodrživosti Jugoslavije i Udbinom teroru. Stanoviti Vladini krugovi u Americi nisu bili naivni. Znali su da su dani Jugoslavije odbrojeni, premda su se američke vlasti službeno zaklinjale, sve do 1991., za 'očuvanje integriteta i jedinstva Jugoslavije'.

Iznenađenja započinju 1993., kad sam kao povratnik počeo raditi u novoosnovanom Ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske. U kuloarima sam sretao ljude čiji sam jugo-pedigree donekle poznavao iz emigrantskih dana. A i oni su znali da ja znam što oni znaju da ja znam o njima! Spomenuti su prije 1990. radili kao bivši jugoslavenski dopisnici iz inozemstva, a od 1991. kao visoki hrvatski diplomati, poput Zorana Bošnjaka, Vladimira Drobnjaka, Vladimira Mateka, Mirka Galića i drugih. Bivši ministar Mate Granić, nekada je bio osobni liječnik Milke Planinc, predsjednice Saveznog izvršnog vijeća komunističke Jugoslavije.

Ironijom sudbine nije isključeno da smo se početkom osamdesetih godina Granić i ja mimoišli u Washingtonu, kada je on bio u službenom posjetu Americi, u pratnji svoje šefice Milke Planinc, a ja, svojim brojnim emigrantskim i antikomunističkim nastupima u Americi u isto vrijeme rušio isti sustav kojeg je njegova šefica došla braniti u Ameriku. Lista visoko rangiranih novonastalih hrvatskih diplomata, odnosno recikliranih jugoslavenskih diplomata, duga je. Izgleda da za njih ne vrijede zakonske odredbe o starosnoj mirovini, ali niti biološki zakoni skleroze, budući da i dalje većina krepko živi, premda ovaj puta ne više kao nesvrstani titoisti, već kao zagovornici kapitalizma i ljubitelji NATO-a i razno raznih euro-integracija. Frane Krnić, visoko rangirani donedavno hrvatski ambasador u Češkoj, ima 70 godina, a nekada je bio šef kabineta jugoslavenskog ministra za vanjske poslove Budimira Lončara i visoko rangirani član jugoslavenskog SSIP-a. ('Savezna Služba Inostranih Poslova'). Aleksandar Stipetić, sa svojih 68 godina, danas je hrvatski ambasador u Albaniji, a nekada je u SFRJ-u bio djelatnik u SSIP-u službe koja se bavila tzv. 'neprijateljskom emigracijom u SID-u. ('Služba za Informacije i Dokumentaciju'). Ljerka Alajbeg, nedavno izvučena iz mirovine, nekoć je bila diplomatkinja u bivšoj Jugoslaviji. Bivši djelatnik zadužen u Jugoslaviji za 'neprijateljsku emigraciju', Siniša Pervan, i danas ima nekakvu pisarsku funkciju na Zrinjevcu. Pitam se često jesu li ti ljudi, a konačno i sam Josip Perković, pomogli Tuđmanu da dođe na vlast ili je Tuđman njih doveo na vlast? U kritikama stranih medija, početkom devedesetih godina, u kojima je bilo stalno riječi o 'građanskom ratu' u Jugoslaviji i kako u Hrvatskoj 'vladaju ekstremni nacionalisti', službeno sam odgovarao po stranim medijima, ali bez traženja blagoslova Granića. Embargo na uvoz oružja, koji je bio nametnut Hrvatskoj, a koji se odrazio u velikom broju poginulih Hrvata, dobrim je dijelom bio rezultat mlitavosti hrvatske diplomacije kao i raširenog mišljenja na Zapadu da je nova Hrvatska uistinu 'neoustaška i ekstremno desna zemlja'. Moji vrli diplomatske kolege nikada nisu našli za shodno da jasno i glasno kažu svim stranim medijima: 'Ma ne, gospodo!' Mi smo primjer da današnja Hrvatska nije nikakva ustaška niti nacionalistička zemlja! Pa zaboga, mi smo svi 'deca komunizma'!'

Rad bivših jugonovinara i jugodiplomata u bivšoj SFRJ nije bio promocija uglate glagoljice nego čuvanje komunističke Jugoslavije. Kako dakle od bivših stupova jugoslavenstva tražiti da u novoj Hrvatskoj brane hrvatske interese u svijetu? Nije potrebno optuživati navedene ljude niti stotine drugih da su radili ili nisu za Udbu. To je besmisleno pitanje u totalitarizmu. Postoji kratko i jasno pitanje koje svaki građanin Hrvatske može i mora njima postaviti: 'Gospodine (ili druže), kako ste postali novinar, kako ste postali diplomat u bivšoj Jugoslaviji'? Ali isto pitanje vrijedi i za sve bivše dekane, sve šefove tvrtki, za sve HAZU ljude, ali nažalost i za brojne moje kolege bivše 'pasošare' koji su nakon 1991. postali gromoglasni Hrvati. Simpatični Svjetlan Berković, također bivši jugodiplomat, a sadašnji hrvatski ambasador u Sloveniji, jednom mi je spomenuo, na mandatu u Kopenhagenu 1995., kako je kao jugoslavenski diplomat čitao moje članke u emigrantskoj Novoj Hrvatskoj, a pritom je upitao kako da školuje djecu u Americi. Takav je scenarij i danas u svim hrvatskim diplomatskim središtima diljem svijeta. Primo vivere dopo filosofare!

Samopouzdanje Nobila, Perkovića i tisuće drugih hrvatskih Perkovića iz bivšeg jugoslavenskog sustava ne treba podcjenjivati, jer svaki doušnik ili suradnik represivnog aparata u totalitarizmu pravda svoju suradnju riječima: 'Pa nisam ja kriv, on je kriv! Pa i drugi to rade!' Sadašnja vladajuća klasa u Hrvatsko najradije bi htjela da Perković nestane — što nikada nije isključeno. Logično, u današnjim pravnim okvirima Hrvatske, Perković može mirno spavati jer cijeli državni aparat, cijeli Sustav, čine manje – više ljudi njegova kova. Kardinalnu pogrešku učinilo je hrvatsko iseljeništvo i tzv. 'ustaška emigracija', koja je 1991. godine, kada je počela jagma za njenim i našim novcem i trudom, službeno prekrštena u romantičnu 'hrvatsku dijasporu'. U svojoj beskrajnoj naivnosti, hrvatski iseljenici nisu znali da za svaki poklonjeni pesos, za svaki, dolar, za svaku marku, i konačno za svaki 'Heckler und Koch', postave zahtjev prvoj hrvatskoj vladi da postupno počne odstranjivati jugoslavenski kadar. A o hrvatskim i stranim dragovoljcima ne treba više pričati. Izgleda da su se oni prevarili u adresi bojišnice 1991. Borili su se i ginuli za državu, koje se sada, kako god se uzme, moraju sramiti.

Dr. Tomislav Sunić,
20. srpanja 2013





Oznake: udba, jugoslaveni, antifašizam, Hrvatska

Netolerancija tolerancije

nedjelja , 20.11.2016.



TEROR TOLERANCIJE

Nova predstava Mirana Kurspahića poručuje: dobro došli u vrli novi svijet

Sloboda govora je besmislena ako ne znači i slobodu za onoga koji misli različito, ma koliko to mišljenje bilo blasfemično, uvredljivo ili krivo.

Što se dogodi kad progresivna, liberalna stranka o kakvoj ste oduvijek maštali dobije na izborima? Kad se ideje te stranke implementiraju u zakone, zaštite ugrožene skupine i odlučno stane na kraj netoleranciji? Put do pakla popločan je dobrim namjerama. Kad god nekoga ušutkate postajete zatvorenikom vlastita poteza, jer si uskraćujete pravo da nešto čujete. Sloboda govora je besmislena ako ne znači i slobodu za onoga koji misli različito, a ako kršite to njegovo pravo zauzvrat pravite batinu za svoja leđa. Jer, pitanje je zapravo jednostavno: tko će odlučivati?




Uskoro će i hrvatski književnik Marko Marulić biti zabranjena literatura u gimnazijama u Hrvatskoj radi govora mržnje njegove heroine Judite, koja bez pardona siječe glavu Holofernu - „Turčinu“ koji pali i žari po Hrvatskoj.

Riječ tolerancija je latinska izvedenica koja ne postoji u izvornim jezičnim oblicima u modernim europskim jezicima. I Nijemci i Talijani i Francuzi i Englezi koriste stoga latinsku posuđenicu. Riječ tolerancija doživjela je političku hiperinflaciju do te mjere da ona danas dobiva zasebno političko značenje, zavisno od novinara, akademika ili političara koji tu riječ koristi. Glagol „tolerare“ u izvornom latinskom obliku znači fizički nositi, snositi, trpjeti ili podnositi. Danas se ta riječ koristi u opisu osobe koja tolerira nekog s različitim političkim stavovima, ali koja zato nimalo ne treba dijeliti njegove stavove. I dan danas u hrvatskom jeziku, a pogotovo u engleskom jeziku riječ „tolerirati“ povremeno se koristiti u svom prvobitnom latinskom značenju, tj. kod svladavanja fizičkih napora ili trpljenju fizioloških smetnji. I najpoznatija francuska kozmetička kuća nazvala je svoju kremu protiv starenje lica: “Tolérance”.

Današnji pojam tolerancije nimalo ne znači da „onaj drugi“, kojeg ja moram podnositi, mora imati ista politička mišljenja kao ja. Upravo suprotno. Tolerancija podrazumijeva prihvaćanje njegove vjerske, nacionalne, rasne ili spolne različitost, a ne njegov progon ili likvidaciju. Danas se zagovornici multikulturalizma i istospolnosti smatraju najtolerantnijem osobama na svijetu. Dakle, prvi je zaključak: koliko god pojam tolerancije isključuje svaku političku isključivost – a tu danas prvenstveno mislimo na navodnu isključivost hrvatskih nacionalista – tim više pojam tolerancija postaje novom netolerantnom dogmom. Putem dizanja do nebesa različitosti, zagovornici tolerancije/snošljivosti na elegantan način ruše narode, tradicije, povijesne memorije, i genetski fond naroda. U želji za tolerancijom prema svim različitostima moderni europski apostoli tolerancije stvaraju bezlično, anacionalno i promiskuitetno društvo bez imena i prezimena, a čiji jedini identitet počiva na masi bezimenih potrošača/konzumerista. No koliko god dogma o toleranciji danas u svom pravnom obliku kažnjava oblike isključivosti, tj. rasizam ili šovinizam, toliko ona sužava prostor svakog autohtonog naroda, u ovom slučaju Hrvata, i njihove želje da duhovno jačaju i da se materijalno i demografski obnavljaju.




Komesar, komercijalist, klerikalac

Možemo učiniti prvi zaključak. Najveći zagovornici tolerancije danas su upravo anacionalni tipovi. U stvarnom obliku moderni trgovac, ili kako danas glasi pomodarska riječ u Hrvatskoj „poduzetnik“, je anacionalni tip, dotepenac koji vapi za tolerancijom budući da mu svaka nacionalna, svaka vjerska ili svaka rasna posebnost predstavlja trn u oku i smetnju u špekulacijama. Konačno, svakom trgovcu, bez obzira na njegov nacionalni pedigre, svejedno je tko će mu kupiti robu ili pomoći da obrne novac; bilo da mu je klijent marsijanac, pederast, Srbin, Hrvat, hermafrodit ili crnac. Zajedno sa svojim dvojnikom komunistom, tj. modernim antifašistom, trgovcu smeta svaka granica, svaka nacionala svijest, osim kada se nacija i nacionalna svijest putem suvenira i folklora može lijepo unovčiti. U ovo komesarsko-komercijalno Nesveto trojstvo ulazi i veliki dio modernog katoličkog klera u Europi i Americi, o čijim se anacionalnim ekumenskim nakanama malo govori u Hrvatskoj. Vatikan je nakon Drugog koncila postao prvakom bezgraničnog svijeta općeg miješanja naroda. Papa Franjo danas je najžešći zagovornik multikulturalizma – i to potpuno u skladu s riječima onog svog starog biblijskog proroka Izaije, ali u novom multikulti-liberalnom pakovanju, tj. „gdje Bijelac-vuk mora odsad dijeliti svoj štagalj s krasnim Crncem-janjcem“. Katolički kler u Americi danas je najglasniji zagovornik otvorenih granica i amnestije ilegalnih meksičkih imigranata, dočim brojni njemački biskupi u svojim homilijama pozivaju na primitak svih migranata iz Azije i Afrike. Da je tako papa Urban II. u XI. stoljeću postupao s arapskim osvajačima ili Sveta liga za vrijeme tristogodišnjih ratova protiv Turaka, danas bi Kastav i grad Rijeka bili srezani i dobro obrezani, a na Korzu bi mladež u turbanima i feredžama pjevušila stihove iz filma o Ludom Maxu: „Ayatollah of rocknrolla“. Samoprozvani ljudi od tolerancije, bilo da je riječ o današnjem kleru, komesaru ili komercijalistu, u načelu ne toleriraju i ne trpe bilo kakve nacionale tradicije i granice, budući da im tradicija i granice zaudaraju na homogeni sloj ljudi, ljudi iste sudbine.

Danas je tolerancija i sama postala vrstom dogme u čije zakonske postavke je opasno sumnjati. Biti danas prozvan netolerantnom osobom znači prvo dobiti etiketu retardiranog bića, nakon toga naziv izopćenika, a zatim znak kriminalca. Ovaj jezični troplet u potpunom je skladu s jezičnim skretanjem političkih pojmova u zadnjih sedamdeset godina, a koji se danas svodi na zajedničke nazivnike: “fašist i rasist.“

Na sličan način vidimo danas kako Sistem koristi, baš kao u komunizmu, trofaznu službenu demonizaciju američkog predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa – jednog od rijetko normalnih američkih političara u posljednjih pedesetak godina koji nije na platnoj listi neke interesne skupine. Najprije Sistem proglašava Trumpa klaunom i harlekinom. Zatim, ako Trumpu popularnost i dalje raste, Sistem počinje sa standardnim prozivkama da je Trump „autoritarac“, „fašist“ i „rasist“. Ako ni te uvrede ne pomažu, Sistem prianja tada paralegalnim metodama kriminaliziranja, ucjenama, kidnapiranju, pa čak i ubojstavu. To je ustaljena praksa u zapadnim demokracijama od 1945. do danas, koje se – kako bi prikrile svoju stvarnu nehumanu prirodu – moraju kititi riječju tolerancija i pravna država. Ako i kada Trump uđe u Bijelu kuću, tada će se dogoditi već prastaro povijesno pravilo: masa njegovih kritičara postat će njegovim najvećim zagovornicima. Gledali smo to i 1991.-1992., kada je masa hrvatskih komunista, špicla, udbaša i Jugoslavena, nahrupila u HDZ.



Zakoračimo malo u intelektualnu povijest pojma tolerancije. Uz taj pojam veže se niz riječi koje izravno ili neizravno obuhvaćaju pojam tolerancije, bilo da je riječ o riječi demokracija, pluralizam, pravna država, a zatim o pravnom oprostu amnestiji ili blagosti – pojmovima koji danas označavaju sve ono što pospješuje suživot u političkoj areni, ili kako to liberali vole kazati, u „civilnom društvu“.

Naše drugo pitanje glasi – da li se u civilnom društvu mora nositi samo civilno odijelo? A što je s dimnjačarima u crnim odorama? Treba li i njih zabraniti? Nadalje, kakvo je to „civilno društvo“ ako postoji ispravniji hrvatski izraz „građansko društvo“. Poznata je glasovita politička rasprava „Clementia“, rimskog filozofa Seneke, koja bi na hrvatskom glasila „Blagost“ ili „Oprost“. U politici blagost znači spremnost vladara na politički oprost ili amnestiju protivnika. Senekov esej, dakako, u posljednjih dvije tisuće godina, svaki vladar, svaki silnik i svaki nasilnik tumači na svoj način. „Blagost čini vladara da bude ne samo poštovan i sigurniji, nego u isto vrijeme blagost je kruna i najsigurnija zaštita za svaku vlast“. ( I.xi. 1-xii.) Svaki osvetoljubivi vladar ili političar ne traje dugo, i tu Seneka ima potpuno pravo. No niti tolerancija niti blagost političara, niti osjećaj za opće dobro ili sklonost zaboravu na uvrede, nije jamstvo da će taj političar dugo živjeti, što je i sam Seneka isprobao na vlastitoj koži od svog šefa i bivšeg prijatelja, cara Nerona. Jedno je biti blag i tolerantan prema opasnom vojnom buntovniku i konspiratoru ili žednom i gladnom strancu, a sasvim je druga stvar kada organizirani sloj ljudi pod krinkom tolerancije, ljudskih prava i humanizma sustavno rovari protiv opstojnosti države. U ovom slučaju Hrvatske. Upravo u ime tolerancije i u ime ljubavi i milosrđa počinjeni su najveći masakri u povijesti.

Drugi važan korak u studiju tolerancije je pristup povijesti. Htjeli ili ne, svi smo mi djeca Prosvjetiteljstva i njegovog modernog poslijeratnog izdanka, današnjeg pomodarskog „antifašizma“. Svi danas moramo vjerovati u napredak i stalni ekonomski rast. Takav stav u povijesti zove se kultur-optimizam, koji čini osnovnu dogmu liberalno-komunističkog Sistema od 1945. do danas. Druga škola povijesnog učenja, koju su koristili naši preci Grci i Rimljani, je kultur-pesimizam, koji polazi od pretpostavke da nema ama baš ničeg novog pod suncem. Po toj školi, tek nas prava klanja i ratovi čekaju u Hrvatskoj. U tom smislu možemo zaključiti da su stari Grci ili Rimljani bili pametniji od današnjih političara, jer su dobro znali da svaki režim i svaki politikant ima svoj rok trajanja. Jer konačno i nakon sveopćeg potopa povremeno se ukazuje sunce.




Netolerantna tolerancija

Tko definira toleranciju? Ono što ja smatram tolerantnim moj protivnik može označiti govorom mržnje ili izričajem koji zahtijeva moje zakonsko micanje. Svojevremeno je, 1792., francuski revolucionar Saint Just govorio da „nema demokracije za neprijatelje demokracije“, a njegov kasniji boljševički kadar, kao i današnji moderni liberalni-antifa izdanci u Hrvatskoj, traže da ne smije biti tolerancije prema neprijateljima tolerancije. U pravilu u grupu netolerantnih ljudi oni stavljaju prvo hrvatske nacionaliste. I moderni soroševci, koji se vrte po istočnoj Europi već puna tri desetljeća, svojim napjevima o toleranciji, pod bombastičnim imenima „humanih i otvorenih društava“, i te kako traže ukidanje tolerancije za ljude i vlade koji su svjesni njihovih subverzivnih makinacija. Po soroševcima i raznoraznim antifa udrugama današnja vlast u Rusiji, Srbiji, Bjelorusiji, a nekad i u Hrvatskoj, ne ulazi u njihovu shemu tolerancije, te je oni stoga proglašavaju autoritarnom ili fašističkom. Moderni zapadnoeuropski mediji i udruge i Sistem kojemu te organizacije služe pravi su majstori u izvrgavanju jezičnih pojmova. U tom je smislu samocenzura postala zlatnim pravilom za sve karakterne, ali uplašene kulturne i medijske djelatnike ili akademike, što smo nedavno vidjeli i na HRT-u. Nemojmo zaboraviti: u ime demokracije i tolerancije i ljudskih prava rani boljševici i kasni antifašisti likvidirali su desetine milijuna ljudi u istočnoj Europi i Rusiji.

Manipulacija pojmom tolerancije dio je naše represivne liberalne svakidašnjice. Tobože se danas u svemu i svačemu može u Europskoj uniji govoriti – bilo da je riječ o pravima pasa ili zaštiti čovječjih ribica. To je za pohvalu, premda postoje zone sumraka odnosno tabu teme o kojim se ni slučajno ne smije razmišljati, a kamoli govoriti. Lijepljenje ušutkavajućih etiketa iskrivljenog jezičnog značaja, kao što su riječi „fašist“ ili „antisemit“, najbolji je način da se heretika trajno makne iz javnosti. Riječ fašist dobila je danas izvanzemaljski i demonološki karakter. Logično, čovjek koji je proglašen demonom ili izvanzemaljcem nije više čovjek, te stoga nema pravo na objektivno pravosuđe. Budući da nije više ljudsko biće, njega se mora likvidirati. Takva je bila psihologija kvarnerskih knojevaca i komunista u ljeto i jesen 1945. godine, kada su bez grižnje savjesni u ime tolerancije bacali tisuće svojih fašističkih demona i monstruma u jame, ovdje u fojbe pokraj nas. Nemojmo padati danas u zamku antisrpske histerije, jer ona najviše koristi bivšim komunistima i Jugoslavenima u današnjoj Hrvatskoj. Srbin Šešelj je mali Božić Bata u usporedbi sa kvarnerskom komunistima i njihovim giga-masakrima na ovim terenima nad razoružanim Nijemcima, Hrvatima, Srbima i civilima tijekom ljeta 1945.

Moderni zagovornici tolerancije vole se pozivati na svog učitelja iz 17. stoljeća filozofa Johna Lockea i njegov glasoviti esej „O toleranciji“, gdje autor dobro uviđa zlo međuvjerskih ratova te poziva na vladavinu pravne države jer „svaka sila pripada sucima i nitko ne može koristi silu osim u samoobrani“. Ali rani liberal Locke kaže „da suci ne smiju tolerirati bilo koju doktrinu koje je suprotna pravilima ljudskog društva ili suprotna moralnim pravilima – jer civilno društvo mora opstati.“ Ovakve jezične i pravne akrobacije o „pravilima ljudskog društva“ znače sve, pa stoga i ništa, a koje svaki režim danas može tumačiti kako želi.




Prez glave, kako panj ...

Sistem, koji je danas utjelovljen u Europskoj uniji, može protumačiti da je netolerancija ili govor mržnje bilo što. Na primjer, sumnjati danas u dogmu o slobodnom tržištu, sumnjati u ideologiju ekonomskog rasta, govoriti otvoreno o političkoj neodrživosti višeetničkih zajednica, a kamoli tek kritički davati ocjene o Drugom svjetskom ratu – znači pisati sebi osmrtnicu u karijeri. Čeprkati danas kritički po žrtvoslovlju Auschwitza nosi teške zatvorske kazne u Njemačkoj. Ili, kako to privatno Nijemci kažu, Sistem „udara štapom po labrnji putem žandarmerije misli i policije primisli“ – u ime tolerancije. U komunističkoj Jugoslaviji, dakako, moglo se do mile volje kritizirati nedostatke empirijskih ili forenzičnih nalaza o bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije, ali svako prčkanje po poratnom partizanskom logoru Jasenovac ili speleološkim i arheološkim avanturama u rudniku Huda jama značilo je kupiti sebi kartu u jednom smjeru za Titove zatvore – ili za „četiri metra ispod zemlje“.

Nije bitno što je tolerancija, bitan je onaj tko ju određuje. Danas, nakon prošlogodišnjeg terorističkog napada u Parizu, najprodavanija knjiga u Francuskoj je esej filozofa Prosvjetiteljstva Voltairea „O toleranciji“, u kojem autor govori o nedužnom protestantskom dječaku kojeg je njegov otac navodno potajice zatukao, jer se sin preobratio na katolicizam, da bi zatim oca katolički sudovi i fanatizirana katolička gomila stvarno osudili na smrt. S pravom kaže Voltaire da je „zgrožen tim užasom, ali i istinom; to smo mi, mi kršćani koji smo bili progonitelji i ubojice i krvnici.“ Zvuči dirljivo za uši modernih čovjekoljubaca. Ali današnje francuske vlasti, a kamoli ustrašeni redatelji, nerado pomišljaju citirati Voltaireove protužidovske stavove, a kamoli postavljati na kazališne daske njegovu antiislamsku dramu „Muhamed ili fanatizam“, u kojoj Voltaireov glavni lik za Muhameda kaže: “Od svih tirana on je najveći kriminalac“. (Čin 1, prizor 4). Ode danas francuskom umjetniku glava, ako već ne neki manji organ, ako se ruga arapskim muslimanima. Uskoro će i hrvatski književnik Marko Marulić biti zabranjena literatura u gimnazijama u Hrvatskoj radi govora mržnje njegove heroine Judite koja bez pardona siječe glavu Holofernu – u prenesenom smislu Turčinu koji pali i žari po Hrvatskoj. Evo idealnog štiva za zagrebačke pederaste i LTGB-istice protiv navodnih netolerantnih protivnika stranih migracija ili protiv slanja hrvatske vojske na hrvatske granice: „Prostri se tuj nebog, prez glave, kako panj/ Juditi Bog pomog kada napade na nj“.

Možemo dodati da uz Marulićev panj hrvatski političari bulje i zijevaju još uvijek baš kao riba kanj. Eh, da su hrvatski dragovoljci buljili kao riba kanj, ili samo molili Očenaš na panju, ili nosili transrodne transparente dobrodošlice 1991. godine, Hrvatska ne bi danas bila na zemljopisnoj karti!


Dr.Sc. Tomislav Sunić
7 Dnevno, 25. ožujak 2016.





Oznake: netolerancija, tolerancija, teror, antifašizam

Jugoslavenski naci-fašizam (3. dio)

subota , 19.11.2016.



Već gotovo stotinu godina Hrvatsku i Hrvate razdire i uništava pojava kojoj povjesničari, političari, politolozi, filozofi, analitičari i svi ostali ne mogu ništa. Ta pojava nekim čudom odolijeva svakoj analizi, svakom razumnom objašnjenju, svakom osvjetljavanju u konačnici. Ta se pojava zove “jugoslavenski fašizam i nacizam”.

Analogno Sotoni, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma jest u činjenici kako uspjeva uvjeriti ljude da ne postoji. Jednako, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma leži u činjenici kako Jugoslavija ne postoji, niti kao nacija, a u zadnjih 25 godina niti kao država, pa se stoga niti ne razmišlja o tome bi li jugoslavenski fašisti i nacisti mogli biti fašisti i nacisti

Dodatno, kao što se Sotona uvijek voli prikazivati kao prijatelj ljudi, tako i jugoslavenski fašisti i nacisti sebe proglašavaju antifašistima. Zapravo, to je najbolji štit i plašt da se opravda pokolj gotovo 600.000 nevinih u bivšoj Jugoslaviji i to pokaže kao superiornost nad svim desetkovanim, pokorenim i porobljenim narodima bivše Jugoslavije.





Od sredine prošlog stoljeća pa do danas Hrvatski narod nije bio ovako podijeljen kao što je sada. Podjela je djelo jednog opasnog lika odnosno, njegove organizacije - Zoran Milanović i SDP. U međuvremenu su i Zoran Milanović i SDP "pali", ali ... nemojte ga/ih podcjenjivati. Istina, Zoran Milanović ne izgleda tako groteskno kad govori kao npr. Simo Dubajić ili Aleksandar Ranković, ali on je vrlo opasan i nemilosrdan. Isto je i sa SDPom.

Da su neka druga vremena Hrvati bi po njemu/njima opet nastradali, baš kao u pokoljima “antifašista” krajem i poslije WW2. Dovoljno je sjetiti se 1990/1991 kada je kompletan tadašnji SKH/SDP pod vodstvom Ivice Račana otvoreno zagovarao Jugoslaviju, dopuštajući da JNA (Srbija) razoruža, uveliko pripremajući otvorenu agresiju na Hrvatsku, razoruža tadašnju Hrvatsku teritorijalnu obranu. Pri tome su, kad je na temelju rezultata referenduma, Sabor RH 25. lipnja 1991. stavio na glasovanje odluku o razdruženju Hrvatske od SFRJ, SKH-SDP jugo-naci-fašisti, svi redom, uključujući i Ivicu Račana osobno, demonstrativno izašli iz sabornice ne želeći glasovati čime pokazuju svoje stvarno lice i potiho glasuju za Jugoslaviju.





Kad su u pitanju žrtve kara rata i poraća 1945e, Ivica Račan je doživotno izbjegavao i ekshivirao bilo kakve izjave, dok se je u javnim nastupima otvoreno deklariao kao anifašist i sljedbenik "pozitivnih tekovina" Josipa Broza. Njegov nasljednik, Zoran Milanović, ne krije stav koga zastupaju svi jugo-naci-fašisti, jer ... može li se, na primjer, podcjenjivati osoba koja za nekoliko stotina tisuća nevinih, pobijenih bez ikakvog suđenja i bez ikakve dokazane krivice izjavljuje:
Mi smo to ukinuli jer je to Bleiburg, a ne žrtve koje su stradale, žalovanje za propašću NDH. Tezno je nešto drugo. Oni kojima je žao Maksa Luburića i Ante Pavelića idu na Bleiburg. To je skupina kriminalaca koja je na kamionima došla 1941. i povijesno izblamirala hrvatski narod, to nisu moji ljudi.

Ignorira li se Milanovićevo neznanje kako Maks Luburić i Ante Pavelić uopće nisu ubijeni na Bleiburgu, već je Pavelić umro ili ubijen 1959., a Luburić ubijen čekićem Udbinog ubojice 1969., ostaje čitava rečenica nebuloza i ludila tipičnog jugoslavenskog naci-fašiste, jer …

Bleiburg je samo simbol pokolja nekoliko stotina tisuća Hrvata, ne samo na Bleiburgu, već na Križnom putu ili bolje rečeno mnogobrojnim Križnim putevima od Slovenije sve do Bugarske granice. Bleiburg je simbol zločinačkog karaktera jedne strašne ideologije koja je bez ikakvog suđenja u kratko vrijeme pobila sedminu jednog naroda zbog čega Milanović, između ostalog, kao jugoslavenski naci-fašist mrzi Bleiburg - vrlo je “neučinkovit”, Hrvata je trebalo pobiti puno puno više. Uglavnom, Bleiburg ne može biti, pa i da netko želi, odavanje počasti Paveliću ili Luburiću, jer oni nisu tamo ni poginuli, izginuo je narod.

Iako su “antifašisti” SDP tipa Ive Josipovića i Zorana Milanovića, kao i sam SDP u međuvremenu pali, ideologija koju oni predstavljaju i dalje živi, jer … Ona je habitus jugo-naci-fašistoidnih političara tipa Ranka Ostojića, Milanke Opačić, Željka Jovanovića, Peđe Grbina, Branka Grčića, Gordane Sobol i ostalih. Uostalom, neki od prethodnih su 1991. otvoreno bili protiv Hrvatske aktivno sudjelujući u pobuni tzv. SAP Krajine.




Da ta ideologija i dalje živi pokazuju i dokazuju sljedeće objave (objavljene u TV emisiji Bujica od 14.11.2016.) na fejsbook-u ogoljujući srž antifašizma odnosno, jugo-naci-fašizma:

Sandi Vučković Jelić (rođakinja Ranka Ostojića):
Vec drugi vikend, zahvaljujuci bogatom program na tv, naletim na Bujicu) je to i sluzbena potvrda da nisam normalna ili stono Berini puleni vole reci totalno ponorela).
Dakle, gledam ja prilog ili more bitć da je bila cila emisija o Huda Jami jer jebi ga ipak bolesnicina nije toliko uzela maha da idzuran do kraja i popizdin.
E, popizdin na Staroga.
Pa majku mu bozjz kako ti je moga koji utec?
Da si vodija konta ne bi nas danas genetski poremeceni zajebavali s izmisljenim pizdarijan.


Mijana Mihaela:
Sandi, i ja sam ljuta na staroga … nije obavio posao kako je trebalo!

Živana Patekar (blogerica s ovog blog portala možete provjeriti na facebook-u):
Moja jedina zamjerka drugu Starom.






Vesna Pusić, jedna od zadrtijih jugo-naci-fašista, u vezi poslijeratnog pokolja koga simbolizira Bleiburg i Križni put, za stotine tisuća Hrvata pobijenih-poklanih-živih zazidanih u jame i rudnike izjavljuje sljedeće:
Ubijeni na Bleiburgu nisu nevini, samo im sudskim putem krivnja nije dokazana!
Netom prije, vezano za pokolj nekoliko desetaka Srba:
Nepobitno je utvrđeno da su se zločini dogodili i onaj tko je za njih kriv treba odgovarati. Dakle, onaj kome se dokaže ta krivnja, za nju treba odgovarati, a tko nije, ne.

Dakle, kad je recimo u pitanju Hrvat, Ante Gotovina, onda se mora odgovarati za zločine, a kad su u pitanju najveći zločinci i zločini u povijesti čovječanstva, na štetu Hrvata, onda ne treba cjepidlačiti nego pobiti sve redom. Pa što su gornja dvostruka mjerila drugo nego naci-fašizam u svom najgorem obliku?

Milanoviće i Pusićkine izjave, osim što su i po zakonu kažnjive kao govor mržnje, istovremeno su i simbol njihovih dijaboličnih umova. Po njima, zločini u Oluji, kojih je u Haagu dokazano 44, trebaju se tretirati kao strahovita kršenja ljudskih prava, ratnih konvencija i ne znam sve čega, pa ti licemjeri izražavaju potrebu za kažnjavanjem takvih strahovitih zločina. Istovremeno pokolj stotina tisuća Hrvata samo zbog pripadnosti jednoj naciji, sa smiješkom tretiraju kao pravdu i moralno opravdavaju antifašizmom. Pa je tako, po njima, zamislite, antifašizam nastao na pokoljima i odsustvu ikakvih moralnih i zakonskih normi, kriterija, za njih nešto veličanstveno i zbog čega su oni bolji od svih nas koji se takvog antifašizma iz dna duše gnušamo, sramimo i odričemo.

Dakle, ako je antifašizam uistinu takva nakaza i ako su svi antifašisti brutalni koljači, kako je to osobno Simo Dubajić opisivao vlastite pokolje po Dalmaciji i Lici, onda normalan čovjek definitivno nije i ne može biti antifašist. Zato ga slobodno ubijte zajedno s obitelji i bez suđenja, kako se to inače radi na antifašistički način.

Primijenimo li logiku tih naci-fašističkih umova na Domovinski rat, onda smo, po njima, trebali pobiti onih dvjestotinjak tisuća Srba koji su u kolonama odlazili iz države u kojoj nisu željeli živjeti, jer su po Vesni Pusić krivi, samo što im nije ni suđeno niti dokazano, ali smo ih trebali pobiti. Tako tvrdi Vesna Pusić.

Da smo kojim slučajem zaista neljudi i zločinci, te da smo ih pobili, po Zoranu Milanoviću bi svi oni koji bi dolazili na neku komemoraciju tim žrtvama bili kriminalci i kamiondžije, a komemoracija bi bila organizirana u slučaju Slobodana Miloševića. Uistinu, zar stvarno netko uopće može biti takav idiot da tako nešto opravda ili onako nešto kao Bleiburg opravdava, odnosno veliča? Izgleda da može.



(nastavlja se)




Oznake: jugoslaveni, hrvati, antifašizam, Hrvatska

Jugoslavenski naci-fašizam (2. dio)

ponedjeljak , 14.11.2016.





Već sto godina Hrvatsku i Hrvate razdire i uništava pojava kojoj povjesničari, političari, politolozi, filozofi, analitičari i svi ostali ne mogu ništa. Ta pojava nekim čudom odolijeva svakoj analizi, svakom razumnom objašnjenju i svakom osvjetljavanju. Pojava se zove “jugoslavenski fašizam i nacizam”.

Analogno Sotoni, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma jest činjenica kako uspijeva uvjeriti ljude da ne postoji. Jednako, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma je činjenica kako Jugoslavija ne postoji, ni kao nacija, a u posljednjih 25 godina niti kao država. Pa se stoga ni ne razmišlja o tome bi li jugoslavenski naci-fašisti mogli biti samo obični fašisti i nacisti

Dodatno, kao što se Sotona čovjeku uvijek prikazuje kao prijatelj, tako i jugoslavenski naci-fašisti sami sebe proglašavaju antifašistima. Je antifašizam je najbolji štit i mimikrija kako bi se opravdao pokolj gotovo 600.000 nevinih u bivšoj Jugoslaviji i k tome to pokazalo kao superiornost nad svim desetkovanim, pokorenim i porobljenim narodima bivše Jugoslavije.




Jugoslavenski naci-fašizam očituje se i kroz politiku medija, recimo Radmanovizije, koja zabranjuje i propisuje riječi koje se smiju i riječi koje se ne na HTVu ne smiju pojaviti. Jer riječi: Isus, Gospa, Bog, … one se “režu” i kao prostakluk i kao nešto što nekog vrijeđa.

Kazneni zakon RH, Članak 127.
Tko uskrati ili ograniči slobodu govora ili javnog nastupa, slobodu tiska ili drugih sredstava priopćavanja ili slobodno osnivanje ustanova javnog priopćavanja, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

Dakle takve riječi vrijeđaju jugoslavenske naci-fašiste, pa ta ista televizija domicilnom narodu zabranjuje i religiju i vjeru.

Kazneni zakon RH, članak 130.
Tko uskrati ili ograniči slobodu savjesti i vjeroispovijesti, javnog očitovanja vjere ili drugog uvjerenja, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

Radmanovizija je međuvremenu u svom najsurovijem obliku postala prošlost, ali njen tvorac, čovjek koji je prekršio mnogobrojne članke kaznenog zakonika, članke po kojima bi opravdano trebao dobiti zatvorsku kaznu, on je na slobodi. Na slobodi su i oni koji su ga tamo postavili, jer … Bivši Titov omladinac koji je mrtvome Brozu nosio štafetu na stadion, dečko za koga postoje dokumenti da je bio agent i KOSa i SDBa, dečko koji je bio u ideološkim komisijama bivše države, komisijama koje su potpisivale i odobravale fizičke likvidacije političkih protivnika jugoslavenskih naci-fašista (potvrdila presuda Perkoviću i Mustaću), dečko koji voli dečke, on je samo jedan običan izvršitelj i ništa više, a što mu ne umanjuje krivicu.

Radman protuzakonito otpušta novinare koji dokazuju pedofilsku prirodu spolnog odgoja uvedenog na nasilan i despotski način, pa imamo paradoks kako ista novinarka zbog objavljenog priloga na HTVu dobiva prestižnu svjetsku nagradu “Global Leadership award”, za što joj Radmanovizija daje otkaz, nelegalno naravno, jer … Čak je i sud presudio kako je otkaz dobila nelegalno. Istovremeno zaposleni jugoslavenski naci-fašistički novinari dolaze na dalekovidnicu s lažnim diplomama i svjedodžbe. Radman na kraju glumi legalistu i daje otkaze, ali to ne otklanja učinjeno niti umanjuje kriminal i pljačku preplaćenih milijuna preko ugovora s raznim “autorskim” i “medijskim” agencijama. Jer Goran Radman je jugoslavenski naci-fašist, odnosno, kako se to danas kaže, antifašist i ljevičar. Naime, normalno je biti antifašističko-ljevičarski kriminalac, jer to nije kažnjivo.





Jugoslavenski naci-fašizam djeluje kroz takozvanu “nazovi kulturu”, područje koje zahvaća širok krug parazitskih zajednica, uz časne iznimke istinskih djelatnika i umjetnika u kulturi. Taj krug parazita, kulturnjaka, također je naci-fašistički nastrojen. Kad je ljevica na vlasti, količina novca iz državne blagajne, novca kog isključivo oni redovito dobivaju proporcionalna je količini mržnje usmjerene na Hrvatsku i Hrvate. Jednako, količina je proporcionalna i količini hvalospjeva o jednom od najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva, Josipu Brozu, kao i hvalospjevima o njegovoj bastard-smrtonosnoj tvorevini, Drugoj Jugoslaviji.

Zanimljivo je da kad su u pitanju mržnja i činjenje štetno po Hrvatskoj i Hrvate, ti su kulturnjaci uistinu na milijun načina kreativni. Međutim, sva njihova kreativnost tu i prestaje, pa tako njihovi mizerni uradci, usprkos svim mogućim promocijama i količini uloženog državnog novca (jer privatni donatori ne ulažu u projekte u kojima gube novac) nikako da uđu u Hrvatsku kulturu. No to nije važno, jerk od njih kultura i nije cilj, ona je samo bedž, markica, koja ima omogućuje život od nerada odnosno, život od privida rada.

Zanimljivo, svi koji su pisali negativno o Hrvatskoj i nanosili joj izravnu štetu, i ne samo od ljevičarskih su vlasti dobivali su i dobivaju silne novce. Svi koji su radili predstave koje dokazuju “zločinački” karakter Hrvatskog naroda dobivali su i dobivaju silne novce. Svi koji negativno pišu o Hrvatskoj i Hrvatima dobivali su i dobivaju i stipendije i potpore. Svi koji doktoratima dokazuju potrebu uništenja Hrvata i Hrvatske postaju upravitelji, voditelji, direktori i kako li se sve ne nazivaju slična funkcije u raznim “centrima” za suočavanje sa zločinačkom prošlošću Hrvata, ka oi institucijama koje se bave “nazovi kulturom”.

Nasuprot tome, svi koji se usude napisati bilo što pozitivno o Hrvatima i Hrvatskoj grubo su odbačeni kao šund. Oni su nekreativni, neperspektivni, zaostali, fašisti, ustaše, jedva izvlače “živu glavu”. Jugoslavenski naci-fašisti ne podliježe sudu javnosti, a još manje sudu struke, jer jugoslavenski naci-fašisti su i mjerilo i sudac i sud.

Smjenom vlasti i dolaskom Zlatka Hasanbegovića na mjesto ministra, to leglo parazita i naci-fašista biva uzdrmano. Reakcija jugo-naci-fašista na to je poznata, ista kao da, na primjer, uvučete ruku u leglo stršljena. Odjednom iz legla iskaču tusti, debeli i smrtonosno otrovni stršljeni. Odjednom nitko od njih ne podliježe sudu javnosti, struke, jer oni su i mjerilo i sudac i sud. Koliko je taj trend uzeo maha najbolje govori (nakon smjene) izjava bivše v.d. ravnateljice Hrvatskog povijesnog muzeja, Nataše Mataušić:
“Ali ja sam antifašistkinja i ljevičar?”
Ta izjava govori o mentalnom sklopu jugoslavenskih naci-fašista. Prema toj gospođi, ispada kako su svi ostali fašisti i nacisti, pa nitko od njih i ne zaslužuje biti to što je ona politički, kako se sama hvali, osvojila.

Gdje su tu kvalifikacije, gdje je stručnost i u konačnici, gdje je ljudskost? Nigdje. Jer ta osoba osim floskule kako je ona antifašistkinja i ljevičar nema zaista ništa za ponuditi ni dati, niti išta nudi i daje. Pa tako ta floskula nije ništa doli goli štit iza kog se kriju jugoslavenski naci-fašisti i bliski im politički paraziti.


(nastavlja se)





Oznake: jugoslaveni, hrvati, antifašizam, Hrvatska

Jugoslavenski naci-fašizam (1. dio)

nedjelja , 13.11.2016.



Već sto godina Hrvatsku i Hrvate razdire i uništava pojava kojoj povjesničari, političari, politolozi, filozofi, analitičari i svi ostali ne mogu ništa. Ta pojava nekim čudom odolijeva svakoj analizi, svakom razumnom objašnjenju i svakom osvjetljavanju. Pojava se zove “jugoslavenski fašizam i nacizam”.

Analogno Sotoni, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma jest činjenica kako uspijeva uvjeriti ljude da ne postoji. Jednako, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma je činjenica kako Jugoslavija ne postoji, ni kao nacija, a u posljednjih 25 godina niti kao država. Pa se stoga ni ne razmišlja o tome bi li jugoslavenski naci-fašisti mogli biti samo obični fašisti i nacisti

Dodatno, kao što se Sotona čovjeku uvijek prikazuje kao prijatelj, tako i jugoslavenski naci-fašisti sami sebe proglašavaju antifašistima. Je antifašizam je najbolji štit i mimikrija kako bi se opravdao pokolj gotovo 600.000 nevinih u bivšoj Jugoslaviji i k tome to pokazalo kao superiornost nad svim desetkovanim, pokorenim i porobljenim narodima bivše Jugoslavije.




Fašizam u užem smislu predstavlja “autoritarni oblik vladavine”. Zato uopće ne treba dokazivati kako je vladao Josip Broz, ali se može dodati kako se isti vratio u autoritarnom obliku vladavine jednog Zorana Milanovića. Koje su ukratko odlike fašizma i fašista:
- Pacifizam je trgovina s neprijateljem …
- Prezir prema slabijem, elitizam …
- Selektivni kvalitativni populizam gdje vođa tumači volju naroda …
- Opsesija zavjerom koju npr. vođa vidi zavjeri ustaške guje …
- Neslaganje kao izdaja, jer tko ne vrijedi ne leti, a tko vrijedi leti …




Kod fašista je osnovna ideja država, dok je kod nacista narod. Komunizam, iz koga je potekao i nacizam i fašizam kao ideju nosi internacionalizam. Nacizam rasu definira kao kvalitetu, pa je tako u Njemačkoj sredinom prošlog stoljeća germanska rasa se smatrala superiornom drugim rasama, te si je kao takva dala pravo i obavezu širiti se na račun ostalih, po njima nižih rasa. Iako na prvi pogled možda izgleda paradoksalno kako nacizam nalazi svoje opravdanje kao izdanak ideologije nikog drugog doli samog Karla Marksa, čovjeka koji piše recepturu po kojoj jugoslavenski naci-fašisti potkraj i poslije WW2, neusporedivo primitivnije od nacista, istrebljuju gotovo 600.000 “protivnika”:
- Klase i rase preslabe su snaći se u novim uvjetima života, pa zato one moraju nestati u revolucionarnom holokaustu. piše Karl Marx.




Jugoslavenski nacizam definira Jugoslavene kao rasu odnosno naciju superiornu svim ostalim rasama ili nacijama, od kojih on oduzima život i na čiju se štetu on širi. Imajući svoj uzor u nacizmu, Jugoslavenski nacizam u svakom je pogledu i bio i ostao okrutniji od svog uzora i on je vrlo stvaran. Baš kao što su i stvarne njegove žrtve, stotine tisuća likvidiranih bez suđenja, bilo kakvih prava ili optužnica. Imovina im je rekvirirana i podijeljena je najokrutnijim egzekutorima.

Danas se jugoslavenski naci-fašizam očituje u zagovornicima “Regiona”, a potajno i nove Jugoslavije, Velike Srbije, minus Slovenija. Jugoslavenski naci-fašizam očituje se i preko politike difamiranja svih koji nisu za “Region”, svih onih koji se osjećaju Hrvati, a ne Jugoslaveni. Protiv svih onih koji zagovaraju istinu o WW2, protiv svih onih koji iznose bilo kakvu istinu o lažnom antifašizmu jugoslavenskih naci-fašista kao i svih onih koji im stoje na putu. Jugoslavenski naci-fašizam djeluje preko raznih, gotovo paravojnih, takozvanih “udruga civilnog društva”, udruga koje rade samo i jedino na difamiranju Hrvata i to na lako dokaziv i primitivan način.

Jugoslavenski naci-fašizam se očituje preko svih SDP-HNS-SDSS-ovih portal, uključujući i ovaj, redom svih preplaćenih novcem Hrvatskih građana. Svi ti portali rade na istom cilju, rade na povratku bastard tvorevine zvane Jugoslavija. Svi oni nemaju niti jednu lijepu riječ za Hrvatsku, pa čak i kada su na vlasti njihovi. Tada oni priču prebacuju u takozvanu “zločinačku prošlost” Hrvata i Hrvatske. Pobijedi li na izborima neka druga opcija, ti isti portal se natječu prebacuju priču u zločinačku budućnost Hrvatskoga uma. Jedino su njihovi puleni dovoljno dobri i dovoljno pametni voditi Hrvatsku, ali sve to samo u jednom jedinom pravcu: Region -> Jugoslavija -> Velika Srbija.
Ti portali, čak i kad su njihovi puleni na vlasti, Hrvatsku nazivaju “rvacka”, Hrvate “rvatima”, “rvatinama”, “ustašama”, “fašistima”, “klerofašistima”, “katolibanima”, “ognjištarima”, …

Jugoslavenski naci-fašizam ismijava Hrvatsku himnu. To je OK kaže Saša Leković, dok vijeće za elektroničke medije na čelu s Mirjanom Rakić istovremeno kažnjava Z1 zbog objavljivanja video snimki na kojima srpske vladike i popovi, koji javno djeluju u Hrvatskoj, s oduševljenjem pjevaju četničke pjesme, opravdavajući time i veličajući njihove zločine (”junaštvo”). Dakle, pjevanje četničkih pjesma može, a objavljivanje takve sramote, e to ne može.

Hrvatima se lijepe kukasti križevi po zastavama, crtaju im kukaste križeve po nogometnim travnjacima. Ciljano. Jer je Hrvatska nogometna reprezentacija simbol i Hrvatstva i Hrvatske, te je u svjetskim razmjerima postala brand po kome se Hrvatska poznaje, prepoznaje i identificira širom svijeta. Pa je zato treba izbaciti s europskih i svjetskih natjecanja.

Ne postoji pojavnost u kojoj Hrvatska i Hrvati naci-fašistima nešto vrijede. Jugoslavenski naci-fašisti vrijeđaju Hrvatsku i Hrvate kako i gdje god stignu i umiju. Nema te riječi ili poruge koju oni nisu spremni ili koju nisu upotrijebili. Kao što nema ni jedne optužnice protiv bilo koga tko vrijeđa Hrvate i Hrvatsku. Jednostavno, u očima jugoslavenskih naci-fašista Hrvatska nema pravo na život. Gledajući povijest i sadašnjost, ta je pojava izuzetno rijetka i nema je, osim u Hrvatskoj. Zato danas u svijetu ne postoji narod koji je, kao Hrvati, ovako prljavo ponižen u vlastitoj državi.


(nastavlja se)




Oznake: nacizam, Fašizam, jugoslaveni, hrvati

Ritam zločina

četvrtak , 10.11.2016.



Aleksandar Ranković u svom izlaganju u jugoslavenskoj skupštini g. 1951rekao : "Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3.777.776 zatvorenika". (Politika«, Beograd, 1. veljače 1951). Najveći dio pobijenih su bili Hrvati."



Jugo komunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata ili Partizanski zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata označavaju niz zločina genocidnog razmjera nad Hrvatima, Muslimanima, Slovencima, Srbima i pripadnicima drugih naroda bivše Jugoslavije od strane totalitarnog režima pod Titovim vrhovnim zapovjedništvom. Ti zločini predstavljaju primjer revolucionarnog terora, motiviranog doktrinom o klasnoj borbi, koja predstavlja neodvojivi dio komunističke ideologije.

Bez suđenja, masovno su ubijani vojnici i civili, među kojima je bilo pripadnika svih naroda iz svih bivših jugoslavenskih republika, uz najveći udio Hrvata. Veliki broj intelektualaca, uglednika, državnih službenika bivše NDH i osoba koje su bili nepodobne zbog vjerskog ili nacionalnog opredjeljenja jugo komunisti su oduzeli pravo na život. Jugoslavenska komunistička nomenklatura desetljećima je skrivala i relativizirala svoje strašne zločine. Javne rasprave i istrage bile su zabranjene. Na području Slovenije evidentirano je preko 900 masovnih prikrivenih grobišta različite veličine s nekoliko stotina tisuća ubijenih ljudi a u Hrvatskoj preko 1200, također s mogućih nekoliko stotina tisuća žrtava. U poraću je ubijeno i uslijed loših uvjeta transporta i internacije pomrlo više od 50.000 pripadnika njemačke manjine.

Pobjednički komunistički partizani smatrali su paušalno protukomuniste za "suradnike okupatora", s kojima se po završetku rata moglo postupati po volji. Činjenicu da su protukomunističke izbjeglice bile žrtve komunističkog nasilja partizana (točnije, Jugoslavenske armije, kako se vojska predvođena jugo komunistima tada službeno zvala), službena državna strana - uključujući akademsku historiografiju, koja je organizirano sudjelovala u zataškavanju tih zločina - je uporno nijekala sve do raspada Jugoslavije. Govoriti bilo što o tim stvarima je u SR Hrvatskoj bilo opasno, a objaviti posve nemoguće.

Procesom demokratizacije i osamostaljenja Hrvatske i Slovenije bio je popraćen raspravom o pomirbi, kojom je bio razbijen titoistički tabu koji je prešućivao zločine titoizma i štitio Titove zločince. Iako nije došlo do njihove osude, ipak je ponekim miroljubivijim gestama, prije svega misama i komemoracijama, postignuta osnovna suglasnost u osudi titoističkih pokolja ratnih zarobljenika i civila.

Raspadom Jugoslavije i nakon što je režim izgubio svaki legitimitet, dobila su na snazi kazivanja o jugo komunističkim zločinima koja su bila objavljivanja u inozemstvu u izbjegličkim krugovima.





Oznake: komunizam, antifašizam, tito, genocid

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se