petak, 24.03.2006.
Kategorija: I don't care
Letargičnost. Najbolja riječ koja opisuje trenutno stanje. U onom smislu neosjetljivosti. Indiferentnost. Prije bi me čitanje novina uzrujalo, onako dobro naživciralo. Recimo nedavna rasprava u saboru o istospolnim zajednicama. Pa na primjer otkaz onoj prevoditeljici gluhima. Pokupovani skupocjeni auti na auto showu. Crkva koja hoće uzeti zgradu u kojoj je fax. Ništa, ne dira me. Ono o porniću koji su srednjoškolci dobili uz gradivo za vjeronauk bi me nasmijalo prije i sada, tu se nije ništa promijenilo.
Otac Kobajaši se čak trudi. Uz prvu jutarnju kavu i novine koje je on pročitao kojih cca pet sati prije kaže na primjer ma jesi vidjela i sad krene s jednim od tih događaja. Slegnem ramenima samo. Ili kažem ah pa znaš u kakvoj državi živimo.Ili a standardno, sve su to idioti. Ili ma baš me briga, kakve ja veze imam s tim. Lud je na te odgovore. Prije bi raspravljali, ja bi dizala revoluciju imaginarnu of kors, ali bar neku revoluciju. Bar bi pičkarala, trabunjala o psihičkom Balkanu. Nešto, neka reakcija.
Sad sam još i socijalno i na sve ostale moguće načine neosjetljiva. Ne diraju me raznorazne siromašne obitelji koje netko spašava, pomaže, objavljuje prilog o njma na TV-u. Ovi nemaju kuću, previše djece, boleštine raznorazne. Ništa, nula. Tu obično koristim frazu, a tko će meni pomoći ili tako nešto slično.
Zavidim recimo Francuzima. Kod njih postoji nešto što se zove studentski prosvjed. Kod nas nitko nikad nije znao dignuti glas za bilo što. Pa sam tako i ja izgubila volju, snagu i želju. Nije da se nisam trudila, pokušavala čak. Dizala revoluciju i nagovarala jednog ljetnog dana ljude koji se bore za egzistenciju da se ne daju zajebavati. Svi su bili jako za samo na kraju ipak su se predomislili. Obično to tako završi. Tako da ja bi u Francusku, tamo bi bar povratila revolucionarnost. Postala bi možda opet biće koje osjeća i suosjeća. U ovoj žabokrečini imam samo osjećaj da svi puno pričaju, a nitko ništa ne poduzima. A ja sam onda isto dio sistema.
Jel mogu šta promijeniti? Ne mogu. Jel mi se ne da gubiti živce na stvari koje ne mogu promijeniti? Ne da. Jel mi se ide na Kubu, ako Mesić već neće? Ide. Al' moja želja za putovanjem nije tema. Dakle bezosjećajna i neaktivna i nimalo Blokcheguevara kako me nazvala Manistra.
ponedjeljak, 20.03.2006.
It wears me out
Mislila sam ustati i reći kako sam diplomirala to i to, a trenutno pišem blog koji je na almost cool listi. Uz još par scenarija koji bi bili smiješni samo meni na kraju sam rekla ono što je društveno prihvatljivije i završila sa nisam udana i nemam djece. S tom rečenicom govor je završila većina. Mislila sam da se više toga izrodilo, više ljudi poženilo. Na kraju je ispalo da smo razred koji je u prosjeku zadovoljio po pitanju fakultetskog obrazovanja, a zakazao po pitanju buduće demografske slike države nam. Uglavnom rijunion obavljen.
Coldrexi popijeni bez nekog učinka. Čudotvorne tablete dobivene od susjede izazivale su osjećaj nadrogiranosti i pospanosti. Ostaje misterij zbog čega i koji su sastojci. Sva sreća pa ih nema još puno pa se neću navući. Uglavnom bolest odbolovana. Recimo.
Čitam o plastičnoj živici i cvijeću, slušam pjesmu Fake Plastic Trees. Kvalitetno i dobro jedno i drugo. Jako. Uglavnom plastično.
Trenutno me više zabavlja slušanje muzike i gledanje u zid ili pisanje mejla ili pisanje članka od pisanja bloga. Kad povratim izgubljenu volju ili me nešto nadrka jako možda nešto konkretno i napišem.
srijeda, 15.03.2006.
Kategorija: Bulaznim malo.
Hodam u uskim trapericama Replay mršava kakva jesam, na štiklama, spičkana od glave do pete, raspuštene iznjegovane kose. I sapletem se u tim štiklama u kojima ne znam hodati i pljus ispružim se svom snagom u fakin blato. A niš', dignem se, malo mi je bed jer sam prljava, jer sam slomila te fakin štikle i uništila nove traperice. Tugujem par minuta, otresem prljavštinu koliko se otrest da, zabacim kosu i odšepesam ponosno dalje.
Tako se nekako vidim u razmišljanju dok ležim i gledam u zid. Traperice su u maštariji jer ih hoću kupiti i pola jučerašnjeg dana sam provela na njihovoj stranici birajući koje ću. Štikle jer idu uz takve traperice iako ne znam gdje bi ih u real lifeu nosila. Prašina sve negativno ikad preživljeno. Tugovanje od par minuta i otresanje kao metafora mog načina razračunavanja sa negativnim stvarima. Negativnim u smislu nekih razočaranja, problema, raznoraznih loših događaja ili loših osoba. Svatko ima svoj način. O tome sam baš nešto raspravljala sa dragom mi osobom. Ja obično tako, bed mi je na prvu. Na drugu sam već kao da ništa nije bilo, idemo dalje. Nisam ja bez vraga zaradila nadimak Stijena. Dobro Stijena je nastala slučajno i ostala. Recimo u poprilično teškom trenutku prometne nesreće koju sam preživila ja se sjećam da sam reagirala pičkaranjem. I tad sam bila spičkana, naime išla sam sa obrane diplomskog. Svoje jelte. Otvorila sam vrata, ispsovala se dobro i smireno čekala daljni razvoj događaja. Nema paničarenja, nikad.
Da sam nesuvisla danas već su mi rekli. Tako da možda moja maštarija nekom sad i izgleda isto tako nesuvislo, meni djeluje sasvim suvislo. Kad ne volim ležati i bolovati. Ionako previše razmišljam, sad mi ništa drugo ne preostaje. Od čitanja me boli glava, od monitora isto, na TV-u nema ništa osim Seinfelda. Prvo sam se liječila optimizmom i dobrom voljom. Danas sam odlučila oštrijim mjerama pa derem po Coldrexima. I svježe iscjeđenim sokom koji mi cijeli dan stiže u velikim količinama. Možda sam stvarno razmaženo mlađe dijete. Ne možda, jesam. Oštrije mjere poduzete su i poradi toga jer mi se ne propušta sutrašnji planirani šoping u Trstu. Imam osjećaj da doslovno nemam šta obući, a kamoli na rijunion i usto ide mi se negdje. Kako su mi rekli ne sumnjaju da ću makar puzajući tamo. Pa kad nemam šta obući, ne mogu gola hodati svijetom.
Sad sam se zamorila pa si idem zabiti Mentoklar džepni inhalator u nos, piti čaj i nastaviti gledati u zid.
nedjelja, 12.03.2006.
Dnevnički post za dnevnički blog
Kako ja opijena i umorna volim pisati ne vidim razlog da danas preskočim tu naviku.
Rezime jednog običnog dana u životu jedne obične B.F.K.:
- jedan bloger čiji link ne znam da li smijem staviti pa ga ne stavljam je bio u gradu. Nekih šest sati smo ubili. Nahodali se lungo mare i osunčali na opatijskoj terasi koju vole svi koji nisu iz Ri i u kojoj je usluga katastrofična, a cijene prevelike. Ali je najsunčanije pa jebat ga. Bila sam tužna što sam izgubila slona koji mi po nerazjašnjenom mišljenju nosi sreću. Inače član zveckave omiljene narukvice koju nisam sama napravila začudo. Ne volim gubiti stvari. Javio mi on ipak da je kod njega u autu pa sam sretna jer je sreća ipak dostižna izgleda. On će paziti slončića do slijedećeg susreta.
- u kinu sam bila. Gejpederi kauboji nisu ispunili očekivanja. Muzika je nenadjebiva, što nije čudo ako znamo da je skladatelj radio mjuzu i za 21 gram. Ali film nije dobar koliko sam mislila da će biti. Pogledala sam onaj o Cashu, pogledala sam Spielbergov, još Crash i mogu dati vlastitu ocjenu tko je zaslužio ili nije Oscara.
- opet sam bila za šankom pored dva tipa koje smo sis i ja jednom odjebale za istim tim šankom i nakon ponovne procjene zaključile da je prvotna ocjena bila ispravna. Oni su uvrijeđeni, ali opet imaju loše cipele. Za istim tim šankom slala sam i sms čovjeku, čiji također link ne znam jel smijem staviti pa ne stavljam, koji zna DJ-a i pokušao je utjecati iz daljine na bolji izbor muzike. Eh dragi moj i najdraži blogeru, bolje mu je da pređe na bauštelu. Zaista.
- dobila sam mejl od najnajnajnajdraže mi frendice koja me raznježila skroz. Nema blog pa nema ni link, još. Jedva čekamo slijedeći vikend da zapijemo i proslavimo činjenicu da smo stare i da smo dočekale taj fakin rijunion sa okruglom brojkom. Da nije nje ne bi ni išla, ovako sa odlukom da ćemo obaviti protokolarni dio, a izgubit se nakon toga u nepoznatom pravcu rijunion se čini đast fajn.
- brijem u zadnje vrijeme na moto: Život je lijep. Inače lajtmotiv života mog, ajd' nazovimo ga za potrebe ovog posta vječnog ''frenda''. To nakon što sam sama sa sobom raščistila šta se raščistit trebalo i odlučila ne trošiti vrijeme ni živce na nebitno ili nezavrijeđujuće. I baš je lijep.
petak, 10.03.2006.
Rastrošna i iznjegovana ja
Ja sam ono baš kupac koji svaka prodavačica poželjeti može. Pitala sam tetu samo ima li kakav preljević za kosu da se malo potamnim, ubijem plavilo jelte. Odmah je sa mnom podijelila informaciju da jede pomidor jer je na dijeti. Jedna od onih teta prodavačica iz socijalizma koja odmah uspostavlja prijateljski odnos sa kupcem. Ne kao ove napirlitane mlade koje misle da su popile svu pamet svijeta jer rade jel u butiku.
I tako mi uvalila nešto umjesto preljeva, objasnila kako se stavlja, supach. I onda je krenulo. A jeste probali ovo? Špric meni po kosi. Pa nevjerojatan proizvod, bla, bla. Taj serum čuda radi. Pa rekoh stvarno krasno nešto. A ništa mogla bi onda i to još kupiti. U tom trenutku mi se činilo da je moja kosa jako patila bez dotičnog proizvoda i ovo će je sad ozdraviti i spasiti. Ali i suha vam je jako, dajte probajte i ovo. Špric još jednom. Fluid neki koji baš isto radi čuda. E baš mi je tako nešto trebalo, a ništa onda ću još i to. Primate kartice? Nego. A šta sad, kad sam već odlučila glumiti dugokosost i ženstvenost moram to tretirati na neki način. I za kraj evo nje opet špric, špric. Ovo je za sjaj i još ima par čudotvornih svojstava. Hm pa kad imam sve ono i ovo bi mi trebalo. To je za sjaj. Šta mi vrijedi svo zdravlje ako sjaja nemam. Uz poveliki račun dala je i testera, vidi žena da je naišla na plodno tlo. Kad isprobam vratit ću se i po to.
Jučerašnje pranje kose sam započela sa podužim čitanjem deklaracija i uputstava. Aj ti znaj sad kad se šta stavlja i kako. Jedan na mokru kosu, drugi na prosušenu, treći na suhu. A testere još nisam ni proučila. I svugdje piše staviti jako malu količinu. To nikad nisam znala. Možeš to napisati na pet jezika, ja ću opet staviti previše.
Zato je u mom slučaju pametnije što manje ići po gradu. I trebalo bi mi zabraniti ulaziti u trgovine kad ne znam stati. I izrezati karticu s kojom mi je teško procijeniti koliko sam zaista potrošila. S druge srane vesele čovjeka,a posebno mene takve sitnice pa nema veze. A oni sektaši iz prošlog posta samo nisu znali na šta Blokche pada. Sigurno ne na plastiku i posuđe.
utorak, 07.03.2006.
Kategorija: Zemljo otvori se
Da se i mene da na svašta nagovoriti odnosno uvaliti u svašta stara ja stvar. Da je majka Kobajaši u tome posebno talentirana isto tako. Ali sjedenje fakin dva sata slušajući psihološke gluposti o prodaji i multi level marketinške pizdarije nadmašilo je sve situacije u kojima sam molila boga da me strefi infarkt i da umrem na mjestu u tom trenutku. Osim infarkta dolazi u obzir i bilo koji drugi nepredviđeni događaj koji bi doveo do iste posljedice, dakle smrti, ali infarkt mi je posebno simpatičan. Tamo negdje od filma moje mladosti kad Milena Dravić kaže: ''Sam bog je video u kakvom se paklu nalazim pa je laganim infarktom strefio mog bivšeg muža''. Od onda mi se infarkt čini kao broj jedan spasonosno rješenje.
Trebalo je samo podignuti neki proizvod koji je Kobajašijeva kupila. I to u vrijeme kada prodavači tih proizvoda imaju redovni sastanak na kojem utvrđuju taktike kako uvaliti nekoj potencijalnoj žrtvi kao što je ona preskupo i precijenjeno smeće. Pa kad sam već tamo bilo bi dobro da i ja ostanem jer ne traje to dugo, cca sat vremena. Prezirem kataloške prodaje, ljude koji uvaljuju raznorazne proizvode, piramidalnu prodaju ako se to tako uopće zove. Ali šta je tu je, kad sam se uvalila nije bilo izlaza. Pa je sat bio dva na kraju, pa su gosti dakle i ja u jednom trenutku pozvani da se popnu na improviziranu pozornicu na kojoj je ničim izazvana glavna i odgovorna vlasnica svega toga koja živi u ogromnoj kući zarađenoj od strane sudionika koji toga nisu svjesni zaključila da sam od svih nazočnih ja posebno simpatična i vidi me kao buduću suradnicu. Pas mater kako sam luda bila. A pljeskanje, muzika, slike po zidovima, imala sam osjećaj da sam iz nekog paralelnog svijeta. Uz pogledavanje petstoti put na sat i treskanje nogom što radim kad mi je posebno dosadno omiljena zanimacija mi je bila pogledavanje u smjeru vrata i smišljanje kako pobjeći, a da ne primjete. Što u konačnici naravno nisam uspjela, ali i pomisao na mogućnost djelovala je utješno. Ovo neće biti zaboravljeno još dugo, a Kobajašijeva će se bogami iskupljivati još duže.
subota, 04.03.2006.
Na jen, dva, tri, SAD
Čitam knjige pomoću kojih ću se obogatiti. Moš mislit. Al' ajde. Nisu mi drage baš self-help knjižice, doduše nisam nikad nijednu ni pročitala, ali sumnjam da bi mi se svidjele. Ovo je nešto kao self-help u poslovnom smislu. Nađe se i koja pametna, koja greška iz dana imanja obrta, pa koja pametno napravljena stvar. Možda jednom zatreba.
I ima taj dio u kojem se govori o primary aimu. Zaintrigiralo me. Ne možeš znati šta bi htio sa poslom ako nemaš primary aim. Kako ćeš za pet godina znati jesi šta napredovao ili nisi ako ni ne znaš koji ti je osnovni cilj. Čemu težiš uopće. Moraš imati viziju onoga što hoćeš.
Teorija se temelji na tome da treba znati šta bi želio da možeš reći o svom životu jednog dana. Ono kad umireš jednog dana šta bi htio da možeš reći. To bi otprilike bio primary aim. Pa kad ga jednom odrediš baciš se na realizaciju. Tako da to možeš onda jednom to za ozbač i reći jel.
I tako sam ja malo razmišljala dok sam usisavala sobu i ratovala sa prašinom općenito o svom primary aimu, ne samo u biznis smislu. Pa ja nemam uopće viziju ni cilj. Pičim bez plana i programa pa šta bude po principu ionako sve bude na kraju kako mora, go with the flow. Pa ja nisam normalna. Ja uopće nemam jasnu sliku kako hoću da mi život izgleda. Nekome je životni san da rodi dijete, nekome da ima love, nekome da osvoji olimpijsku medalju, a ja opet kao pravi blizanac sve pomalo i ništa konkretno. Kaže jedan drugi blizanac kako ga ponekad uhvati raspoloženje u kojem misli da od svih njegovih talenata neće biti ništa na kraju. A ima ih puno. Tako nekako i ja. Baš mi fali vizija. Poslije vizije realizacija.
Kad sam ničim izazvana zadnjih par mjeseci zabrijala na teoriju o nedugoročnom planiranju i životu dan po dan. Kako wrong jebote. I kako izgubljeno vrijeme mi se čini. Nikad nije kasno pa se bacam na svoj primary aim da si odredim primary aim. Od negdje moram krenuti.
- 16:53 - Komentari (20) - Isprintaj - #
# ma jebes osnovni cilj. bolje je ovako, te u svakom periodu imati neki cilj, a ponekad jednostavno gurati naprijed bez mudrovanja i ciljeva.... (karambol 04.03.2006. 18:14)
# jebes viziju. iako ja svoju imam i polako je realiziram, ali pun mi je kurac svega, pa se selim vani. jebes mi sve ako vizija moze uspjeti ovdje. mozda kad se kombeknem. ali i to je upitno.(upitno je dal cu se kombeknuti, ne) (james_blood 04.03.2006. 18:36)
# čitajte bez obrva! (koka 3 04.03.2006. 18:47)
# ja sam u sličnoj situaciji...iako već neko vrijeme pokušavam odrediti svoj primary aim, ne ide mi baš...jedan dan je jedan, a drugi dan već neki drugi...ne znam, osjećam se poprilično kaotično (tiny 04.03.2006. 19:25)
# zagospodariti tržištem... e to je pravi cilj (misteriozo 04.03.2006. 19:29)
# ja tvrdim da je vizija zakon...da mi je netko ubacio par sto tisućica prije par godina ne bih znao kako to iskoristiti za posao, sada itekako dobro znam kako bih te novce uložio i oplodio...odredi si p.a. :-) (kumfather 04.03.2006. 19:36)
# I nemanje jasne vizije je isto nešto. :) Meni je teško odredit cilj jer sam nestrpljiva i megalomanka i svašta bih... (beštijica 04.03.2006. 20:00)
# ne znam jel se to tješim zastupajući teoriju o čaroliji ovogsad i ovogovdje trenutka tj. prakticirajući život dan po dan bez dugoročnih planova. možda sam lijena, možda nemaštovita, možda nezrela, a možda samo ustrašena da bi imala konkretan cilj i put ka njemu. povremena ukazanja kratki su bljeskovi od kojih mi je život očito satkan. mislim da za jasnu viziju srce, duša i glava moraju biti u dogovoru. što kod mene nije slučaj. a što ne znači da život ne može lijep. zato ne znam što bih ti poželila, osim da se osjećaš dobro i budeš sritna bez obzira na p.a.;) (prema 04.03.2006. 20:19)
# ja imam 55 prajmri ejmova :/ (Ire 04.03.2006. 21:17)
# Kaže jedan drugi blizanac... Mustro jedna! (uranius 04.03.2006. 21:41)
# Mora se živjeti s planovima.Inaće nebi imalo nikakva smisla...pozdrav...Franc (Rib@rnica 04.03.2006. 22:35)
# bit će da si imala neki primary aim koji se izjalovio, pa si prešla na flow taktiku...a nije ti baš da to svi blizanci...ja ipak imam cilj...hihi...samo ga se baš ne držim...ali ga imam... (LadyK4rMy 04.03.2006. 23:04)
# Ma možemo mi imati "aim" i snovati i kovati planove, ali život se ne događa pod staklenim zvonom. Koliko toga ima što će nas usmjeriti na drugi put, koliko onoga što nećemo moći baš u potpunosti provesti, a koliko...svega što će se naći pred nama na putu prema tom cilju. Nije loše imati cilj, ali u nekim realnim okvirima. Ideali se ionako ne mogu dosegnuti, a nije dobra ni druga krajnost - da cilj opravdava sredstva. Dakle, zlatna sredina. Što god to značilo. ;)) (Big Blue 04.03.2006. 23:25)
# hvala na informacijama o primary aimu. morat ću poradit na tom pitanju! (welcome2 04.03.2006. 23:31)
# Ma volio bih da jednom naširoko popričamo o tim stvarima. Mislim da je takva literatura uglavnom trovanje misli. (Olaf 05.03.2006. 00:04)
# Ma volio bih da jednom naširoko popričamo o tim stvarima. Mislim da je takva literatura uglavnom trovanje misli. (moj je i gornji isti takav komentar) (Rock Roll 05.03.2006. 00:05)
# ti bar imaš amo reć neko legitimno opravdanje ko blizanac šta se baviš svačim pomalo a ja ni to. i da, ja sam uvjerena da od mojih mnogih talenata neće nikad bit ništa. jebe mi se. jedan drugi dan će me to zamarat. (Viz 05.03.2006. 01:52)
# Kako nemaš cilj?Tebi je cilj živjeti bez cilja!:) (antibiotica 05.03.2006. 02:13)
# kreni s ciljem. pronadi ga negdje:) (secret temple 05.03.2006. 02:32)
# ja i dalje stojim iza svog primary aim...živim iz dana u dan, pa kako mi bilo. čemu planiranje i nerviranje hoću li ili neću nešto postići kad možda nikad ne dođem do tog cilja a pritom, na tom putu, možda predvidim neke druge lipše stvari...n.i.d.r...pusa i fjd sa primary aim :-)))) (reina 05.03.2006. 14:11)
