| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
KAZALIŠTE - HISTRION VITEZ
Svim islamskim vjernicima čestitam KURBAN BAJRAM, najveći i najljepši muslimanski vjerski blagdan: Bajram šerif mubarek olsun; neka vam je sretan, dobrostiv, radostan, druželjubljiv i milostiv.
Poslije više od 30 godina rada; poslije odigranih nekoliko tisuća raznih predstava diljem Hrvatske i negdašnje Jugoslavije, na malim i velikim trgovima gradova, gradića i sela, arheološkim nalazištima, ljetnim scenama, bojišnicama, ispred svjetionika, na plažama i pristaništima, u kazališnim, kino, vatrogasnim i ostalim prigodnim dvoranama; poslije nekoliko stotina tisuća prijeđenih kilometara na raznim brodovima i čamcima, u automobilima, kombijima, autobusima i raznim drugim krntijama; poslije brojnih velikih i malih nagrada, odušeljenih pohvala, tihih pokuda, glasnih priznanja, podmuklih podmetanja – što profesionalnih, što političkih – čini se da će se skitačko-stajaća glumačka družina Histrion napokon smiriti u svojoj zgradi, u negdašnjem kinu Kozara, Zagreb.
Mislim da nema punoljetnog građanina Hrvatske koji nije vidio barem jednu histrionsku predstavu. Od one prve odigrane u Valunu na Cresu, 11. srpnja 1975. do prošlogodišnje posljednje, odigranih u valjda tisuću naselja. Od Umaga do Cavtata, od Svetog Martina na Muri do Iloka na Dunavu, rijetka su mjesta koji nisu ugostili Histrione. Držim da je Histrione gledalo, kad pribrojim i TV publiku, nekoliko milijuna ljudi.
Zaista ne znam ima li koji glumac u Hrvatskoj koji u proteklih trideset godina nije glumio u barem jednoj histrionskoj predstavi. Čak sam i ja igrao-padao Cotu u 52 predstave Hamleta u Mrduši Donjoj, zamjenjujući Ivicu Zadru.
HISTRIONSKA PRIKAZALIŠTA
Vitez je uvijek bio svojeglav u pozitivnom značenju. Kad mu je dosadio, kao studentu, Dubrovnik s ljetnim igrama i predigrama, osnovao je svoj teatar. Rinocerus, pa Histrion. I umjesto da u Dubrovniku dva mjeseca vježba da bi odigrao pet ili šest predstava, on je poveo svoju družinu na more, od škoja do škoja, da bi ljeti odigrali i tridesetak predstava pred oduševljenom publikom, od koje je većina prvi puta u životu gledala kazališnu predstavu.
Bilo je svega na tim predstavama. Od onih gledalaca koji su, poneseni glumom, htjeli linčovati negativce, do onih koji su glumcima na scenu nosili neki osvježujuće piće ili samo da bi popipali umjetnike da vide jesu li to živi ljudi.
U Stomorskoj je jedan ondašnjik išao kući po pištolj da ubije Žarka Savića koji je igrao toliko dobro negativca da je iznervirao publiku. Neki su ulazili na scenu da se obračunaju s njim.
Jednom je, u dogovoru sa Žarkom Potočnjakom usred predstave na motoru-mrcini ujahao Željko Malnar. Kao prolazio je tuda, pa svratio da pozdravi stare prijatelje. Malo su porazgovarali, ono bok i slično, a onda je Malnar, ispraćen pljeskom, odjurio u noć, a glumci su nastavili igrati.
Bilo je i trte-mrte. Igrali smo Brešana u Solinu, na onom arheološkom nalazištu, a na predstavu su nam došli Jure Bilić i Branko Mikulić. Vitez je već imao problema u Bosni zbog Domagojade, trojednog pisca Mujičić-Senker-Škrabe. Čak je Histrionima bilo nekoliko godina zabranjeno gostovanje u BiH.
Zlatko je primijetio da neki tip iz pratnje Branka Mikulića, za predstave, piše ono što glumci govore, pa se malkice ustrtario da će Mikulić, koji je u to doba bio ohohohooo glavešina i moćnik, zabraniti daljne gostovanje. Zato me zamolio da urgiram kod Jure Bilića, koji je isto bio ohohohooo glavešina, ali i moj prijatelj (koji je to i danas, premda se rijetko viđamo), da se to ne bi dogodilo. Tim više što se Mikulić ni jednom nije nasmijao uspjelim glumačkim gegovima i dijalozima, za razliku od Jure koji se gotovo valjao od smijeha.
I nije se desilo. Jure se nasmijao i nije bilo problema. Poslije je Vitez pozivao Bilića na sve histrionske predstave, pa i onda kad je Jure otišao u mirovinu.
GAVELLA – VITEZ ILI OBRATNO
Kad smo se neki dan družili u kafiću Pave Kremenića, upitao me Joško Juvančić da mu iskreno kažem kako on kotira kod mene. Kao na nekoj imaginarnoj ljestvici vrijednosti.
Ja Joška volim, ne toliko koliko su ga voljele njegove studentice, naša je ljubav više šankerska. Volim i njegove predstave. Zato sam mu rekao da je vrlo visokom mjestu. Odmah iza Viteza i Potočnjaka, kad je riječ o kazališnim ljudima. Vitez mi je uvjerljivo prvi. Gavellu osobno nisam poznavao, a Šova je umro. Držim da je, kad je o kazalištu riječ, Vitez tu negdje.
Već vidim kako neki nervozno skaču, ali nema razloga. Jednostavno zato što je Vitez, eto, stvorio kazališnu instituciju – Histrion, koja će biti, u najmanju ruku ravna Dramskom kazalištu Gavella, kad se preuređenje kina Kozara završi. Bit će to kazalište s velikom scenom i amfiteatarskim gledalištem, s oko 280 mjesta. Vidio sam nacrte i mogu reći da će kazalište biti pravi teatarski bombončić.
Ali, da se vratimo mojoj bogohulnoj tvrdnji. Osim što je uspio Zagrebu darovati novo kazalište (predlažem da se zove Histrion Vitez), Vitez je, za razliku od Gavelle, podario Zagrebu dvije ljetne kazališne scene na Opatovini. Uza to, Vitez je, kao i Gavella zaljubljenik u Krležu. Režirao je nekoliko Krležinih predstava, a neke je sam priredio i režirao. A da i ne govorim o Vitezu glumcu. Naravno, sve su Vitezove predstave nagrađene od stručnih autoriteta. Itd.
I, napokon, on je jedini u pravom smislu riječi ostvario Gavellin san o putujućoj kazališnoj družini. Jupa nije imao riječ protiv moga objašnjenja.
PREOBRAZBA MRTVOG KINA U ŽIVO KAZALIŠTE
I jučer me Vitez pozvao da posjetim teatar u izgradnji. Zapravo kino u rušenju, a teatar u izgradnji. - Neka Blogeri budu prvi koji će vidjeti prostor budućeg kazališta, rekao mi je.
Naravno da sam se odazvao Vitezovu pozivu. Tim više što njegov umjetnički život pratim više od trideset godina. Njegova sestra i ja smo jedno vrijeme zaljubljeno živjeli i on je sjajan ujak mojim sinovima.
Osim toga imam prema kinu Kozara nekih sentimentalnih prisjećaja. Tu sam vidio prve američke pustolovne filmove. Stanovao sam u Kukuljevićevoj 7. Na Britancu 3 imao sam prijatelja Savu. Stanovao je na drugom katu i balkon je bio okrenut prema dvorištu kina Kozara. Sama terasa kina bila je, kao što se može vidjeti na fotki, svega metar daleko od terase kina. Mi smo skakali s balkona na terasu i svega tridesetak puta svega tridesetak puta gledali, recimo, samo film Tarzan i njegova drugarica. Bilo je to 1948./9. Poslije su tu igrali kaubojci. I zbog njih smo skakali.
Dogovorili smo se naći ispred kina u devet ujutro. Došao sam ranije, e ne bih li malo bio sam s dječjim uspomenama.
Kad je došao Vitez, a snimio sam njegov dolazak, već sam bio odživio i preživio prisjećaje na Savu i sve skokove s balkona na terasu.
Obišli smo radilište budućeg kazališta. Bager još kopa jamu ispod scene. Stručnjaci-građevinari razgledavaju što je dosad učinjeno.
Vitez i ja pazimo da ne bismo krivo stali i slomili se.
Molim ga da stane u prostor buduće scene i odigra prolog iz Shakespearove Oluje. Nije mu ni na kraj pameti.
- Hoćeš li da se tu slomijemm?, gunđa.
POZIV BLOGERIMA NA OTVARANJE, KAD BUDE
Srećom, dolaz Goran Grgić, predsjednik Dramskih umjetnika Hrvatske. On kuži stvari i odmah počinje s Hamletom, ulogom za koju je nagrađen svim kazališnim nagradama.
- Mogli bismo ovdje obnoviti Hamleta, kaže Vitezu.
- Mogli bismo, odgovorio je Vitez.
Poslije, za kavom u kafiću, dok smo na Lapiću gledali fotke, pitao me Vitez što mislim.
- A što bi trebao misliti, dragi Viteže? Dok su drugi izgovarali ono čuveno Tobijevo pitanje, iz Shakespearova Tri kralja – Purqua, dragi Viteže? – ja sam i prije trideset godina znao zašto. Zbog kazališta – Histrion Vitez. To sam, eto, doživio.
- Znaš, reče mi na rastanku, kad bude svečano otvaranje dovedi ovamo svoje Blogere. To je dobra publika. Oni su ti, zapravo, informatički Histrioni.
|
- 23:14 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
