Arhiva
  svibanj, 2005 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Plan puta za danas
Plan hodanja

DANAS:


JUČER:

Blogomobil linkovi
Naslovnica
Trenutna lokacija

Postavi kao Homepage
Tko hoda?
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju

31.05.2005., utorak
500!
Danas sam prošao magičnu brojku 500 km.
Dogodilo se to upravo u Ivancu, baš kad sam, koje li slučajnosti, prolazio kraj Zagrebačke banke. Upravo je bila počela padati proljetna kišica. Fotografirah GPS i povijesnu brojku.
Jubilarnu. 500 km. To znači 500.000 metara ili oko 800.000 koraka. U tih petsto kilometara ima i žuljeva, jedva snošljivih bolova, osobito tabana i ramena. U tih pesto kilometara ima i neprospavanih noći, kiše, sunca...
Ali, sve se to gubi u zaboravu. Naime, osjećam se izvanredno. Tih petsto kilometara osjećam kao 500.000 različitih radosti. Od onih poznanstava, ljubaznih domaćina, brojnih susreta do izmjene mobitelskih brojeva.
Dojmova je toliko da ih jedva uspijem pribilježiti. Puno je lakše fotografirati. Znam ja dobro da to nisu umjetničke fotografije. Njihova svrha i nije umjetnost, nego informacija.
Što se tiče bilježaka, nadam se da ću ih početi sređivati i objavljivati na ovome mjestu.
Zapravo, moji su dani toliko puni da čisto sumnjam da ću ih ikada uspjeti definitivno opisati. Evo, recimo, Lepoglava, pa put dug 23 km, koje sam danas prohodao.
Evo tek nekih naznačnica koje ću ovih dana, nadam se, opširnije opisati.

VRTIĆ
Jutros sam vidio meni najljepši dječji vrtić.
Rano je jutro. Na izlasku iz Lepoglave vidim lijepu mladu ženu kako okopava veliko polje kukuruza. Pozdravim je, kao što je i običaj na putu. Ljudi se pozdravljaju, znaju li se ili ne znaju.
Tako sam i ja pozdravio tu lijepu mladu ženu i nastavio put. Nakon nekoliko koraka zaustavio sam se kad sam čuo dječji glasić:
- Mama, a kakva je ovo trava?
Okenuh se i vidjeh prekrasnu curicu kako ide prema mami, dobro pazeći da ne stane na tek proklijale kukuruze.
Vratio sam se, i kamerom zabilježio nesvakidašnji dječji vrtić.

SESTRA
U Lepoglavi desetljećima živi moja sestra, Kemila, s mužem. Njezin muž je liječnik, dr. Toni Ribarič, rodom iz Pule. Vremenom su izgradili lijepu kućicu u selu Vuglovec. Kuća je posljednja u selu. Iza kuće je šuma Ivančice. Dolje, sve do potočića proteže se vinograd.
Moja sestra zna da ću svratiti ko njoj, ali ne zna kad.
Jutros svratih. Kad sam bio dvadesetak metara od njene kuće, nazvah je.
To je bilo zaista iznenađenje! Baš je bila u vinogradu i podvezivala trsje.
- Joj, trebao si se prije javiti... Toni je još u krevetu.
Poslije sjedimo u kuhinji. Ona me nudi keksima koje je sama pekla. Morate znati da mi je sestra izvanredna žena i izvanredna kuharica. Nažalost, ja sam u godinama kad izbjegavam slatko.
Pričamo o mome putu. Ponašamo se kao kad smo bili djeca, kao da sutra nikad neće doći.
- Ja volim putovati, kaže, ali nikada nisam stigla. Uvijek sam mislila da ću jednom krenuti na put, ali se uvijek, mislila sam, nešto važno ispriječio. Sad sam stara, ali kad umrem, samo ću putovati.
Još smo malo sjedili i pričali. Toni se probudio i neprekidno postavljao pitanja, što ovo, što ono...
Kad sam odlazio, sestra me pratila stotinjak metara.
- Volio bih te vidjeti u Zagrebu, kad sve ovo završi, da ti pričam o ljudima i krajevima.
- Teško da ćemo se vidjeti, rekla je. Vjerojatno ću ti se putem priključiti.
- U tom slučaju
, sakrih suzu, svijet ćeš gledati iz moga srca. Naime, u srcu nosim sve one koje volim.
Oprostismo se.
Kad sam se stotinjak metara kasnije okrenuo, još je stajala na putu i mahala mi.
Moja draga sestrica.

KRAŠ
U selu Vuglovec rodna je kuća narodnog heroja Josipa Kraša.
Svratih do kuće budući da sam se prisjetio jednog epigrama Gustava Krkleca. Gustl je bio sjajan čovjek, beskrajno duhovit i šarmantan. S njim sam se baš znao lijepo družiti. Poslije, kad je umro, odlazili bismo, s Enesom Čengićem, na njegov grob, popili bocu Rebule i mineralne, a jednim gemištem bismo poškropili grob vedrog pjesnika.
Gustl je pisao i vrlo duhovite epigrame. Tako mi je jednom pokazao i epigram posvećen Josipu Krašu, Taj sam epigram objavio na naslovnoj stranici novina u kojim sam tih, sedamdesetih, godina radio.
Sad stojim ispred biste Josipa Kraša, postavljenoj ispred njegove rodne kuće, i glasno govorim taj Krklečev epigram:
Borio se, borio
I u keks pretvorio,
Heroj naš,
Josip Kraš!

Pas iz susjedne kuće baš je ljutito lajao.
Psi laju, pjesme ostaju, mislio sam.
- 23:43 - Komentari (7) - Isprintaj - #
30.05.2005., ponedjeljak
SUTLOM UZVODNO
Barem da se ovim naslovom sjetim prijatelja Nikole Pulića, književnika koji, između ostalih knjiga, ima i putopisnu s naslovom Krkom uzvodno. On Krkom, a ja Sutlom. Poslije ćemo obojica Krkom. Ili Rabom...

Cijeli onaj hod od Kumrovca do Huma na Sutli protekao je u blagom nerviranju. Iznenadila me najprije poruka na mobitelu da se nalazim u Sloveniji, te da itd.
Kojoj Sloveniji?, ta ja sam barem kilometar dalje od te dežele na brdovitim Alpama. I doista sam u Hrvatskoj, ali to ne važi za telekomunikacijske sustave. Za njih sam u Sloveniji, što je u meni izazvalo revolt. Ja doista nema ništa protiv najzapadnijih Slavena, ali neki red mora postojati. Ako sam u Hrvatskoj, onda molim da ovdje koristim sve ono što je predviđeno da koristim u svojoj domaji.
Na primjer, kompjutor. U zaostatku sam se tekstovima jer ih naprosto ne mogu poslati. Ometaju me Slovenci.
Ne mogu mobilinirati. Ne može se ni mene, također, nazvati.
Ludnica.

Gledam ptice nesmetano prolaze s jedne strane Sutle na drugu. Ribe, vidim, isto. Vjerojatno se to čini i na nekim graničnim prijelazima koji su uredno označeni kao granični prijelazi, ali tamo nikog nije bilo. Mosta ima, natpisa ima, a svega ostalog nema. Mogao sam, da sam htio, preći u Sloveniju i tamo uslikati natpis GRANIČNA MEJA. Ali nisam, jer nisam riba ili ptica da kršim međunarodne propise. Takvih sam prijelaza, koliko me pamćenje služi, snimio četiri ili pet. Molim Darija da barem jedan fotos označenog, a nekontroliranog, graničnog prijelaza stavi uz ovaj tekst kao ilustraciju.

Zasmetalo me i to što željeznička pruga hrđa. Ne voze vlakovi. Potaknuta je inicijativa da se na tom području oživi željeznički promet. Ne znam hoće li uspjeti ili neće. Pa da se vlakom odemo kupati,
recimo, u atomskih toplica, na pola puta između Kumrovca i Huma na Sutli. I to sam slikao. Uza samu granicu, tamo s one strane, nekoliko bazena iz kojih se isparava ljekovita, kažu, atomska voda. Tu su ogromni tobogani, kakve mi, kao turistička sila, nemamo ili imamo vrlo rijetko negdje na Jadranu. Slovenci takve tobogane imaju u svim toplicama. Mi, ni u jednim.

S njihove strane vidio sam stada ovaca i krava kako pasu na zelenim proplancima. Na našoj strani, vjerujte mi, nisam do sada vidio ni jednu jedinu kravu na livadi. Drže ih u štalama, zavezane, hrane suhotravnatim proizvodima i nekim brašnima, ujutro i navečer očiste ispod njih, pomuzu ih i svatko svojim putem. Domaćini gledati TV, a krave gledati mračne zidove. Vidio sam te krave. Njih čak i umjetno oplođuju! Cijeli život ne vide bika, čak ni na slici!

Vi znate da krave i srne imaju najtužnije oči. Ne znam zašto toliko tuge ima u srninim očima, ali siguran sam da znam zašto su kravlje oči tako tužne.
Pitao bih vas ja da vas netko drži zavezane cijeli život na jednom mjestu, da radite i proizvodite dobro, kao što krava radi i proizvodi dobro, a da ne vidite ni sunca, ni mjeseca!
A da o bikovima i ne govorim.
Gdje su tu ženska kravlja prava?!

A za kraj malo kravlje poezije:
Bila jednom jedna krava,
Više siva, nego plava.
I zaljubila se u vola
Kad su skupa vukli kola.
Ali, vol je bio, vol je osto,
Nikad bikom nije posto.
Zato, neka žena svaka,
Prije svoga sretnog braka,
Skine muža sve do gola
Da ne uzme kakvog vola!

- 16:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #
POŠĆER
Negdje na pola puta, možda i kilometar više, između Huma na Sutli i Đurmanca, potražih neki ugodan travnjak da malo odmorim. I nađoh.
S desne strane ceste stoje dvije kuće. Jedna je očito napuštena, a u drugoj nisam nikog vidio. Travnjak je bio njegovan i nisam odolio njegovu zovu.
I baš kad sam se ispružio na tom ugodnom kao tepih travnjaku, eto gazde. Pošćera.
Ispričah se, jer sam se očito smjestio na njegovom travnjaku.
Njemu to nije smetalo. Naprotiv, sjede pokraj mene, baš kao da je tražio društvo za razgovor.
Pita me tko sam i što sam. Kad mu rekoh, onda se zanimao za opremu.
- Cipele su vam odlične. I majica je dobra. Hlače ne valjaju, znate, moraju biti ugodne i ne smiju vas nigdje žuljati. A kako ste z čarapama? Moraju biti ugodne, ne smiju vam žuljeve delati. Jeste li za gemišt? Ili morti sok? Ja sam vam poštar. Sad sam na bolovanju, jer sam si zanital ovaj kažiprst na desnoj ruci. Odrezal sam si ga. Cijeli život imam peh z prstima. Na ovoj lijevoj ruci imam samo mali prst. Sve ostalo je odnijela neka eksplozivna naprava. Imal sam jedanaest godina, pucalo se u svatovima. Pa smo mi mi djeca pucali. Kak sam ja bil mali, nisam znal rukovati z eksplozivom, pa mi je puklo v ruci. I nemam prste. Samo je ovaj mali ostal. Sad nemam ni pol kažiprsta na desnoj ruci. Bum išel u mirovinu. Dosta sam delal i poštu raznosil. Sad bum se bavil s grlicama, patkama, svinjama, kokicama i zečevima. Bum prčkal oko zemlje. Tu živimo sami. Žena i ja. Tam u Taboru, gdje ste prošli, znate onaj veliki restoran i velika praonica automobila prek puta restorana? E, tam mi živi sin z familijom. Su si tamo kuću napravili. Tam i dela. A tam mi je i kćerka. Udana je. Ajte, gospon, samo jen gemištek. Imamo doma i sokeca, ak hoćete. A možemo vam i ovu bocu hladnoga čaja ohladiti. Ne, tamo žive. Kćerka mi ima curicu i dečka, a sin bu ovih dana dobil dete. Jako se veselimo. Dojdu nam svaki vikend. Ja sam navikel na društvo, furt sam hodal i družil se, a žena je bila doma. Sad smo po cijele dane sami. A vi putujete kroz Hrvatsku? Zanimljivo. A kak prolazite z psima? Dobro? Samo laju? Joj, vrag im zube potrgal. Mene su fest napadali. I kad sam bil pešak, i kad sem vozil bicikl i kad smo dobili one male matore. Zaleteju se na mene, pa sam znal opast z bicikla il motora. A oni onda ne grizeju mene, neg kotače. Koji su im klinac kotači? A da vam narežemo domaće kobase? Čujte, nekaj morate zeti, jer bum se uvredil. Nemrete samo sediti na ovoj travi. Tu vam i ja volim leći poslem ručka. Fini je hlad. Pa onda malo zadremam. No, hojte malo u kuću. Imamo sve namješteno. A sami smo. Imamo četiri sobe, sve nameštene. I tavan. I podrum. Ja si svake godine napravim bačvu-dvije vina. Kušajte, pravo je domače. Žena spremi sokove. Isto domače. Kad dođe unučica i unuk. Joj, oni su nam pravo veselje. A ova torba vam je preteška. Naše su poščerske torbe bile dobre. Lagane. Sva sem ova brda prohodal. Znam svaku hižu i kaj ko ima u hiži. I kaj ko dela. I sve. Znate, nama se poštarima sve kaže. Mi nosimo i sreću i nesreću. Ljudi se boje telegrama. Telegrami nose teške vijesti. Smrt. Nesreću. Je, je, bilo je i onak, z ženskimi. Takvi smo vam mi poštari...
Njegova žena je priredila kobase i suho meso. Prigrizoh malo i popih dvije čaše hladnog soka. Ona i muž ispiše gemište.
- Nismo vam mi Zagorci pijanci. Neg po cele dane radimo po njivama, pa si moramo nekaj popiti da ode v znoj. A da vam nekaj spremimo za put?

Zahvalih i odoh. Valjalo je još stići do Đurmanca. Preda mnom je bilo završnih pet kilometara. Toga dana ukupno 29. Duplo više nego pravi pošćer.
- 13:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #
29.05.2005., nedjelja
INCIDENT
Nekoliko sam puta primijetio policajce kako me vrebaju s radarom na putu, pa sam uglavnom na vrijeme usporio. Ali, jutros u 8,40 sati, u mjestu Gornji Macelj, na samom izlazu iz Krapinsko-zagorske županije, naglo je iz grmlja izletio baš pred mene. Jedva sam ukočio da ga ne pregazim.
- Gospodine, Blogomile, reče, prebrzo ste hodali.
- Nisam, gospodine, pokušah se opravdati, ovdje je mala uzbrdica.
- Znam ja bolje od vas da je ovdje mala uzbrdica, ali hodali ste 5,5 km na sat, a ovdje je dopuštena brzina hodanja 5,2 kilometra. Dakle, prekoračili ste dopuštenu brzinu za punih 300 metara. Molim vas vašu pješaku dozvolu.
- Molim?! Kakvu dozvolu?!
- Pješačku. Valjda znate da se niste mogli uputiti na tako dalek put bez pješačke dozvole.
- Molim? Prvi put čujem da trebam imati pješačku dozvolu. Oprostite, jeste li sigurni?
- Zar sumnjate u mene i moju stručnost?
, nešto će strožim glasom mladi predstavnik vlasti.
- Ne sumnjam, oprostite, u vašu spremnost, ali...
Malkice sam se uznemirio. Nije mi trebao ovaj incident. Što mogu. Radost i brzina su me ponijeli i sad valja snositi konzekvence.
- A da o tome prozborimo uz kavicu, predložih ugledavši desetak metara dalje otvorenu gostionicu.
- Aha! Još me želiti i korumpirati.
Imao je ozbiljno lice i vrlo strog pogled. Pa ako sam u početku pomislio da je šala, sad više nisam bio siguran.
Vidjevši moj uplašeni pogled, policajac se nasmijao:
- Jesam li vas, ha?
Fotografirah ga i poslah na ovu adresu.
- Jeste, ali i ja sam vas, rekoh i pokazah mu sliku.
Kad smo se rukovali, otišao sam u gostionicu da sve ovo zapišem, a on vani vreba nekog novog prekršitelja.
- 12:14 - Komentari (5) - Isprintaj - #
28.05.2005., subota
BAULJAR
Nije Hum na HTV, nego je Hum na Sutli.
Bormeč, bio je to dug i ugodan put. Od gazde Masneca, do ove gostionice gdje sad sjedim, točno nasuprot carinskog prijelaza, prešao sam ravno 17 kilometara. Ugodnih, po hladovini. Po fotosima ste mogli zaključiti da sam krenuo rano ujutro. I dobro ste zaključili, ako ste zaključili.
Doduše, malo sam požurio da me ne uhvati ovo afričko sunce. I posljednjih sedam kilometara, shvatio da ne treba žuriti, jer je već postalo vruće.
E, sad, kako je to kad zvizdan upeče, a vi morate doći kamo ste naumili?
Ako se sjećate nekih Olimpijskih igara ili Svjetskog atletskog prvenstva i onog glasovitog natjecanja u hodanju na 20 km. Atletičarke su, svega stotinjak metara prije cilja, počele bauljati, uopće ne znajući gdje su. Imale su samo cilj pred sobom, pa su bauljale s jednog kraja atletske staze, na drugi. Jedan moj pokojni prijatelj, pjesnik Frenky, kad bi se napio znao je bauljati od zida na jednoj strani ulice, do zida na drugoj strani. Zanosio se da smo uvijek mislili kako će se složiti na kolnik. Ali nije!
Nadam se da sam vam uspio dočarati moje jučerašnje bauljanje. Znao sam da ne mogu doći do Huma na Sutli, zato sam si odredio novi cilj: Masnec, seoski turizam. Ali, do Masneca je bilo prilično masnih dva kilometra.
Ma sve znam, ozbiljno. I da se zanosim lijevo/desno (nigdje moga stana), i da tek sad kužim one atletičarke, i da shvaćam Frenkyja, i da ću se složiti kao u usporenim filmovima, uredno. Najprije noge u dva dijela, onda trup i, naposljetku glava. Izgledat ću kao prilično uspuhan paket.
I već sam mislio odustati i leći u ugodan hlad pokraj puta. Zamislite sebe: svuda oko vas hladovina, a samo na cesti sunce prži neoprezne girice i nerazumne pješake. Ne znam zašto, ali nisam odustao.
Ne bih se mogao sjetiti kako sam došao do Masneca, ali došao sam.
Došao na cilj!
Sad sam mudriji. Čekam da se zvizdan umori. Odmaram i čekam svojih novih tri-četiri sata!
I Đurmanec.
- 13:24 - Komentari (5) - Isprintaj - #
KUMROVEC – ZAGORSKA SELA – OBITELJ MASNEC
Vrućine su paklene, pa se više ne može hodati onako kao do sada. Morat ću se dizati rano ujutro, putovati od pet do deset, pisati i odmarati do 16 sati, a zati.m opet hodati do 20 sati. Drukčije se ne može, ako se hoće završiti započeto i pritom preživjeti. Naime, ruke i lice poprimaju mi boju one reš pečene kokice. Još samo da oko sebe naredam mlade krumpiriće i...

PAMĆENJE KUMROVCA
Jutros sam opet svratio u Kumrovec, e ne bi li tamo upoznao rečenog rabljenika, to jest Rabljenog političara. Nema ga. Radi samo za praznike i vikende. I dok sam sjedio i pio prvu jutarnju kavu, prisjetih se posljednjeg boravka u ovoj sad ekološkoj zaštićenoj seoskoj sredini.
Josip Broz bio je živ i trebao je doći u Zagreb. Naravno, preko Kumrovca. Bio je to njegov posljednji boravak u Hrvatskoj. Mene je ondašnja redakcija zadužila da novinarski pratim Predsjednikov boravak u Hrvatskoj. To nikad nisam radio, ali nije bilo problema. Dobio sam akreditaciju. Sa mnom je putovao, kao vozač bube i fotoreporter, Dino Hadžimusić. Uredno smo došli u Kumrovec, prijavili se protokolu.
I dođe Tito. Odjednom je sve oživjelo. Meni je to, ako hoćete, bilo smiješno kakva je strka nastala.
Dobro, mislio sam, takav je protokol, nije važno.
Tito se bio povukao u vrt one nove rezidencije. Zanimalo me što tamo radi, pa sam zamolio njegova šefa Ureda za odnose s javnošću, Blaža Mandića, da me pusti u taj vrt, e ne bi li vidio što to Tito radi s Milkom Planinc ostalom pratnjom.
Nekako se to uredilo i trebalo je biti pripušteno samo pet novinara.
Novinari su čudna svojta. Odjednom su me izgurali i prvih pet je već krenulo. Pozovem glasno gospodina Šefa, a on mene i Dinu uhvati za ručice i pridoda nas onoj petorici.
I mi uđosmo.
U zelenilu vrta, u nekoj bijeloj vrtnoj garnituri sjedio je Broz i odabrano političko društvo. Ne mogu se sjetiti tko je sve tamo bio.
Naravno, učili su me da pozdravljam kad ulazim u bilo čiji prostor. I ja pozdravih. Blažo Mandić nasmijao se potiho. Naime, osim mene nitko nije pozdravio.
Tito je pogledao tko je to pozdravio i odzdravio. Ostali me nisu ni pogledali.
Škljocali su fotoaparati. Moj se Dino sav oznojio škljocajući. Ja nisam fotografirao. Mislim da sam napravio samo jednu snimku, ali ni u to nisam siguran. Slušao sam o čemu veselo društvo razgovara.
Ni o čemu. Samo Tito priča, a ostali ga gledaju. Tito je pričao neku prilično duhovitu priču i svi su se smijali. Čak sam se i ja glasno nasmijao, ali to, osim Dine, nitko nije primijetio. A Dino me je samo bubnuo laktom u bubrege i šapnuo – Ne smij se!
Zato sam odlučio prekinuti to besmisleno snimanje. Ljudi sjede i što? Ništa.
Glasno se zahvalih na strpljenju, pozdravih i krenuh prema izlaznim vratima, Čini se da sam ostalim novinarima pokvario raspoloženje, jer su me mrko gledali.
Na ono moje Doviđenja nitko nije reagirao osim Broza. Opet je pogledao prema nama, nasmijao se i odzdravio.
Još samo ovo. Za Zagreb je cijela kolona trebala krenuti u 14 sati. Međutim, oko 13 javljeno nam je da će se Tito poslije ručka odmoriti i da se kreće oko 16.
Šoferi i ostala bratija raširiše se po Kumrovcu. Dino i ja stajali smo s Mandićem. Pokušao sam Blažu reći da to nije u redu, jer je u Zagrebu, i sve do Kumrovca, organiziran doček i da će mnoštvo ljudi nepotrebno čekati još dva sata. Blažo me je pažljivo slušao, zatim se izgubio u rezidenciji. Nakon pet minuta, eto ti njega. Nekom svom pobočniku glasno je rekao da se kreće u predviđeno vrijeme, dakle, u 14. Pritom me je pogledao i namignuo.
Kakva je strka nastala u Kumrovcu!
Dalje to nisam pratio, nego sam rekao Dini da me vozi u Zagreb.
I tako smo se nas dvojica odvezli u Zagreb kroz špalir građana. Ne znam zašto, ali sam se dobro osjećao.

KOD MUTIĆA U KURIJI BEZ BORISA
Borisa nema doma. Dok ja bauljam oko njegove kurije, moj Mutić montira neke gimnastičke priloge. S njima će se koristiti u današnjem televizijskom prijenosu gimnastike. iz Osijeka.
Jest da mi je žao što ga nema, jer sam mu pripremio pravi mali informatički zabavni program.
Naime, nedavno me Mutić bio zamolio da mu pomognem oko pisanja neke knjige. O tome sam već pisao kao KemoTerapija. Tad sam ga počeo nagovarati da kupi laptop, a on se kao nećkao – Ne da mi se, moj Kemo, pod stare dane učiti pisati na kompjutoru.
A sad ga nema doma!
Ništa zato. Pozvonih na vrata i otvori mi gospođa Mutić, umirovljena učiteljica. Nas se dvoje nismo nikad sreli i sad se prvi put službeno upoznasmo, premda se znamo iz Borisovih priča.
Gospođa me pozove u kuću, napoji hladnom vodom, skuha mi kavu, počasti palačinkom, a ja izvadih laptop iz torbe i pred njom izvedoh pripremljen program.
Demonstrirao sam joj sve oko Interneta, pokazao Blog, otvorio neke meni omiljene adrese, znate već koje, pokazah kako radi elektronska pošta, čak sam joj i igre pokazao, samo što nisam znao kako se igraju, jer nikad se ne igram igricama.
Gospođa je stalno govorila da sve to ona zna, jer su joj pokazali sin Aljoša i kćerka Anja. Aljoša je oženjen i živi u Barceloni, a Anja živi u New Yorku. Piše za neke turističke novine i trenutno je u Brazilu.
Nagovorih gospođu i poslasmo im dvije poruke.
Naravno, to ju je oborilo s nogu i tada donese odluku da neće čekati da joj kćerka pokloni svoj stari laptop, nego će sama kupiti isti ovakav kakav ja imam.
Provela me gospođa po imanju, koje je prilično veliko. Njihova kurija nalazi se u Zagorskim selima, više Kumrovca. Kurija je Borisovo naslijeđe, da ne biste slučajno pomislili da su je mogli sami kupiti.
Poslije me je otpratila cestom, punih kilometar.
A ja ću Borisa zezati da sam mu sa ženom bio puna dva sata. I to na samu. U praznoj kući!
To sam joj rekao, a ona se samo nasmijala: Ima pravo Boris, vama je uvijek do šale.

SEOSKI TURIST
Zvizdan je upekao i nije se moglo dalje. Zato svratih na seosko imanje obitelji Masnec.
Oni se bave seoskim turizmom. I to prvi u Hrvatskoj, tamo od 1991. godine.
Dakle, to je zaista raj na zemlji!
Na vrh brda. Nasuprot sobi u kojoj odmaram umorne noge i ramena, ponosno se uzdiže dvorac Tabor. Okolo kao slučajno razbacana naselja i klijeti.
Prava milina.
A bračni par Masnec radi po cijeli dan. Stignu se i zabavljati s gostima.
Uzgajaju svoju perad i svinje, bave se vinogradarstvo i povrćem. A dohranjuju i tri umirovljena magarca. Prijavio sam im se kao četvrti!

Današ sam prevalio 19 kilometara. Rano ujutro nastavljam put Huma na Sutli i Đurmanca. Zora je i moram krenuti dalje.
- 05:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #
26.05.2005., četvrtak
STARI DUG I NOVA POZNANSTVA
Obećao sam nekima, od onih koji su me pozvali na čašu hladne vode, da ću ih posebno spomenuti. To činim sada, budući da od umora i žuljeva ne mogu spavati, ali mogu misliti i pisati.

LJUBAZNE MLADE DAME IZ PETROVSKOG
Ne znam je li vas ikad put naveo kroz Petrovsko, ali mene jest. To je jedna mala općina, okružena sa jedanaest naselja, koja se popela na brdo i odatle dominira sve tamo do dvorca Bežanca u kojem me počastiše hladnim sokom.
Dakle, tek što se popeh do škole u Petrovskom, vidjeh dječake i djevojčice kako na školskom igralištu igraju neku igru loptom, sličnu nogometu. Dvije djevojčice su, odvojene od drugih, trenirale karate. Naslonih se na štap da malo predahnem, što činim uvijek kad svladam koji od (za mene) himalajskih zagorskih vrhova.
A curice povikaše – Je, on je. Onda su se malo došaptavale, pa me pozvale u dvorište. Jeste li vi onaj koji hoda?, upita me izravno neka desetgodišnjakinja, očiju zelenih gotovo kao lišće s obližnje trešnje.
I eto, tako, popričasmo malo o životu i TV programu, a onda ih zamolih da mi poziraju. Dakako, sve djevojčice su pristale, a dječaci nisu.
Napisah jednoj svoju adresu, pa ako koja od njih sada čita ovaj tekst, molim da pozdravi sve djevojčice i dječake škole u Petrovskom, i da im zahvali na čaši hladne vode kojom su me napojile!

PAS KOJI VOLI UMORNE PUTNIKE
Pasa se ne bojim. Skužio sam njihovu pasju filozofiju. Laju vrlo ljutito, a kad krenem prema njima, brzo se skriju u svoju kućicu, svoju pasju slobodicu, odakle nastavljaju s lajanjem, nešto manje glasno.
U nekom naselju, na jutrošnjem putu od Pregrade prema Kumrovcu, odmah na brdovitom izlasku iz Pregrade, jedan je ljuti njemački ovčar skočio prema ogradi, kao da me se želi dočepati svojim prekrasnim, velikim bijelim zubima. Ali, kad je vidio kako dahćem uzbrdo, hvatajući kisik ustima, nosom, ušima, očima, a, bormeč i rukama, zaustavio se i kao da me gledao s razumijevanjem, mašući kitnjastim repom. Valjda je razumio kad je skužio da mi se jezik vuče novopostavljenim asfaltom. Njegove pametne oči gledale su me s ljubavlju. Ili se to meni samo učinilo.

ŠARMER PURAN I MUZIKALNA OBITELJ
Na adresi Dubravica 6, nešto prije naselja Valentinovo, zastao sam diveći se jednom puranu. E, baš se vraški pravio važan, napuhavajući se i hodajući ponosno dvorištem punog kokica i drugih pernatih zvjeraka.
Bio je baš lijep, bez obzira što purane obožavam samo ako su okruženi mlincima.
- Ojte si popiti jednoga gemišta, pozva me gazda kuće Dragutin Šlogar.
- Hvala vam, ali ne pijem alkohol, pa ni kao gimištec, zahvalio sam, ali čaša hladne vode baš bi mi prijala.
- Hote nutra, bu se već nekaj našlo.

I, eto me, već sjedim u kuhinji sa sjajnom obitelji Šlogar. Mama Ruža donijela mi je pravog hladnog mlijeka. Skanjivao sam se popiti pola litre mlijeka, a Ruža će:
- Kaj se nećkate, mi vam imamo pet krava, pa nam je puna kuća mlijeka.
I tako razgovarasmo o svemu pomalo, a najviše o djeci.
Šlogari imaju petero djece. Tata je nekad bio trgovac, a kad je otišao u mirovinu, počeo se ozbiljno baviti poljoprivredom. I tako školuje djecu. Najstariji Ivica je strojarski tehničar, automehaničar, a svira jako dobro harmoniku i klavijature. Srećko je student PMF u Zagrebu, svira klarinet i tenor saksafon. Valentina studira edukacijsku rehabilitaciju, a, kako kaže mlađa sestra, ona je mažoretkinja u penziji. Naime, pet je godina bila predvodnica Desiničkih mažoretkinja. Marina je gimnazijalka, treći razred. Uči solo pjevanje, a svira – trubu. Vrlo je lijepa, da ne kažem atraktivna mlada dama, pred kojom stoji, vjerujte mi, lijepa glazbena budućnost. Već je vidim s trubom u ruci, svira kao Veliki Sachmo, pa onda zapjeva onim anđeoskim glasom. Najmlađi, Zdravko ide u šesti osnovne, a svira bariton, onaj zavrnuti limeni instrument.
Djeca imaju obiteljski orkestar, pa sviraju okolo po svadbama i ostalim svečanostima. Oni koji ih poznaju, kažu da su odlični. Naravno, pomažu roditeljima, jer nije lako sa pet krava, četiri svinje, 80 komada razne peradi, četrdesetak kunića, pet jutara zemlje i onim šepurastim puranom.
- Kaj bu s puranom?, pitam.
- Ne bi još dugo tak hodal dvorištem, otkri mi Ruža malu tajnu.

VIŠE NIKAK NEG NEKAK
Poziv iz gostionice Sadek u samom središtu Desinića, vlasnice Zdenke Ceraj, nisam mogao odbiti. Naime, pozvao me jedan gospodin mojih godina. Primih ponudu i popih tri decilitra hladne mineralne vode.
I, kako to već biva, razvi se priča o svemu i svačemu. Naravno, ljudi kao ljudi. Nešto vole, a nešto ne vole, ali se jednoglasno slažu da baš i nije nekak, zapraf da je više nikak neg nekak.
Ja sam se našalio parafraziraju Krležu – Nigdar ni bilo nikak, da ni bilo nekak, pak bu vezda nekak bilo, ar bu nam i nikak bilo...
Oni se nasmijaše, poželješe mi uspješno hodanje, a ja krenuh cestom prema Kumrovcu.

DOBRA GOSPODARSKA ZGRADA = DOBAR GAZDA
Možda nisam normalan, ali često znam stati i diviti se nekim običnim stvarima. Eto, u selu Šimunci, nekoliko kilometara od Desinića, zastadoh ispred lijepe kuće diveći se ogromnoj gospodarskoj zgradi. Činila mi se tako urednom da poželjeh pogledati unutra. I dok sam se ja skanjivao, iz kuće je istrčala Biserka Kramarić:
- Joj, gospon Blogomobil, vi jako dugo hodate. Ojte se malo osvježiti.
I popeh se na terasu prvoga kata.
Obitelj Kramarić, Biserka, Mato i kćerka Martina počastiše me hladnim sokom.
Objasnih im da nisam stao zbog soka, nego zbog gospodarske zgrade, najljepše i najurednije koju sam do sada vidio.
Glava kuće, Mato, objasni mi da hrane telce dok ne dostignu 600 kg, a tada ih prodaju. Ne cvjetaju im dobre cijene, jer ih kupac ucjenjuje. Naime, spušta cijenu do neisplativosti. Njihov susjed ima 20 bikova za prodaju, ali ih ne može nikome prodati budući da ne pristaje na ucjenjivanje.

KUMROVEC
I stigoh u Kumrovec prepun svijeta. Došli ljudi, kažu pedesetak autobusa i bezbroj privatnih automobila posjetiti rodno mjesto Josipa Broza Tita. Iznenadio sam se kad sam vidio da je većina od njih mlado. Čini se da sam ja bio među najstarijim. I bilo ih je odasvud. Uredno kupuju suvenire.
Vidio sam i Rabljenog političara, ali nisam znao da je to on, budući da nisam bio pročitao njegov komentar. Ako sutra bude za stolom i pravio ukrasnu suvenirsku grnčariju, svakako ću ga pozdraviti i upoznati se s njim.
U Kumrovcu nema soba za spavanje, pa sam morao ponovo otpješačiti do Zelenjaka.

Danas sam hodao ravno 24 paklena kilometra. Sutra se spremam proći kroz Zagorska Sela. Tamo ću posjetiti Borisa Mutića, ako je doma. Volio bih stići do Velikog Tabora i tamo naći konačište. Prekosutra ću do Đurmanca, preko Huma na Sutli. A odatle ću, preko Donjeg Macelja ili Gornjeg Jesenja početi bauljati, kako me svakodnevno razvesuljuje Vlado Felker, Varaždinskom županijom.
- 23:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #
KRAPINA - PETROVSKO - PREGRADA
A kaj bi se uopće o Krapni moglo reći da se već nije reklo?
Zato sam otišao na Hušnjakovo brdo da se od gospončeka Neandertalca von Krapinskog raspitam o Krapini njegova doba.
Topli dom moga današnjeg domaćina otkrio je Dragutin Gorjanović - Kramberger, glasoviti geolog i paleontolog, a moga domaćina nazvao Homo neanderthalensis krapinaensis, što će reći Krapinski pračovjek.
Krapinski praljudi, praljudice i pradječica izrađivali su oruđe od valutica, musterijenskom tehnikom (naziv je dobiven po lokalitetu Le Moustier).

DAROVI ZA NEANDERTALCE
Veliki i mali Neandertalci dočekaše me raširenih ruku.
Podijelih im darove: glavi obitelji, Starom Dobrom Japici poklonih najnoviji Navigo Sistem, GPSMAP 60CS GAMRIN, e ne bi li se lakše snašao u okrutnoj prirodi, pronašao kakav
debel i mesnat praplijen i njime usrećio gladnu dječicu.
Njegovu šogoru, dakle ženinom bratu, mladom i snažnom Ujaku Vanji, kako ga nazvah, poklonih fantastičnu televizijsku digitalnu kameru, Sony, kako bi mogao snimiti kvalitetne dokumentarne filmove o lovu i ribolovu, a sačuvane dokumentarce, poslije evolucijskih dozrijevanja, prodavati engleskoj državnoj televiziji.
Gospođi Mameku, inače ljupkoj dami srednjih godina, oko 25, poklonih laptop hp invent i pokazah joj, naravno, kako može otvoriti svoj blog.
Mamice su štrukle pekli djeci za fruštuk, jer su odrasli muškarci otišli u lov. I dok je razgrtala žar vatre, stalno je pogledavala na ovaj sjajni stroj, kao da prati što to tamo pišu, no, dobro, neću ih imenovati.
Štefu, odraslijem dječaku, poklonio sam mali Samsung mobitel, kako bi u društvu bio cool-faca, a mlađem, Jureku, poklonih OLIMPUS CAMEDIU, digital cameru C-2500L, da fotografira ostalu djecu, a nama ostavi foto-zapis mlađahnih mu kolega i kolegica iz novoizgrađene dječjo-vrtičke špilje.
Ti su pokloni, kako se kasnije pokazalo, bili PUN POGODAK!
Svoju mobitel-kameru, najnoviji proizvod Sony Ericssona, naravno nisam puštao iz ruku, skrivečki uslikavajući neardetalce u mjihovu Neandertal Polisu - Krapini.

DVOSTRUKO GRIJANJE
Dok su se klinci zabavljali poklonima, glava obitelji, rečeni Japica i Ujak Vanja lovili su i snimali ovećeg medvjeda, ja sjedog kraj vatre u toples odjevene, dobro držeće mamice.
I, mogu vam reći, imao sam dvostruko grijanje: od vatre i topline bujnih majčinskih grudi ljupuškaste Praljudice.
Poslije nam se priključiše krapinski Hateovci, Tomislav Brzlečki i Žarko Kostelić.

SVRHA PREDAVANJA
Tada sam krapinskim praljudima, praženama i pradjeci održao predavanje o informatičkim prednostima novoga doba, zorno prikazujući i tumačeći svaki aparat. Moje su riječi praljudi popratili salvama spontanog pljeska, dok su Hateovci više ispaljivali salve smijeha.
Čini se da sam jedino ja bio ozbiljan. Naravno i Japica.
S ljubavlju je gledao u moje poklone. Pipao ih je, te znatiželjno njuškao, prinoseći ih ustima da bi im osjetio i odredio miris i okus.
U njegovu sam pogledu razabrao da je svjestan prednosti civilizacijskih dosega. Informacija je osnova svega, shvatio je. Kad ima dobru informaciju, onda ima i dobar plijen. Bez informacija njegova obitelj će gladovati ili jesti razne nehranjive plodine.
A to je i bila svrha predavanja.
Pokazao mi je GPS koji ga je odveo do krvoločnog mede, zatim je uzeo kamenčinu i ubio medvjedčinu. Ujak Vanja i mali Jurek su sve to snimili, Mamek je odmah napisala novi post i stavila ga Blog, a Štef je mobitelirao rođacima i pozvao ih na domijenak.
Kad smo se opraštali od domaćina, u očima sam mu vidio tužno pitanje: da smo imali sve ove naprave ne bismo izumrijeli.
- Ne Japica, ne biste.

KAD SE NEGDJE OTEGNE
I krenuo sam dalje, ostavljajući iza sebe vrlo slikovita Krapinu, okruženu bregima po kojima su se stisnula naselja: Bobovje, Doliće, Donja Šemnica, Gornja Pačetina, Lazi Krapinski, Lepajci, Mihaljekov Jarek, Podgora Krapinska, Polje Krapinsko, Pretkovec, Pristava Krapinska, Strahinje, Straža Krapinska, Škarićevo, Šušelj Brijeg, Tkalvi, Trški Vrh, Velika Ves, Vidovec Krapinski, Vidovec Petrovski, Zagora i Žutnica.
Sva su ta naselja ostajala iza mene strjelovitom sporinom.
Dočekaše me druga naselja.
Najprije ona koja su pripadala opični Petrovsko: Benkovac Petrovski, Brezovica Petrovska, Gredenec, Štuparje, Svedruža, Stara ves Petrevska Mala Pačetina. Slatina Svedruška, Rovno, Podgaj Petrovski i duga, vrlo duga Preseka Petrovska.
Kad sam ugledao Dvorac Bežanec, ssvratio sam, znajući da je Pregrada tu negdje.
Ali to negdje se oteglo.
Hodaš, hodaš pokraj kuća i ulica, a nigdje središta grada. Vidim tek neka dva tornja tamošnje crkve. Koja su, koliko god im se približavao, jednako udaljena od mene.
I već kad sam izgubio nadu da ću ikad stiči u Pregradu, eto je. I središta i gostionice Zagorcu u kojoj sam našao smještaj.

Prohodao sam 27 kilometara.
Danas idem u Kumrovec. Naime, putem sam čuo da je tamo rođen Drug Tito, a da je jedno vrijeme tamo učiteljevao i direktorevao u tamošnjoj školi gospodin Račan.
- 06:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #
25.05.2005., srijeda
BLOGOMOBIL EKSPRES: SVETI KRIŽ ZAČRETJE - KRAPINA
No, da, to je bilo uistinu prilično brzo.
Odmoran i oran, jedva sam dočekao jutro da bih nastavio put prema Krapini, glavnom gradu predhistorjske Hrvatske, glavnom gradu kajkavske popijevke i glavnom gradu Krapinsko-zagorske županije. Nikad još u životu nisam bio u trostrukom glavnom gradu. Valjda me to stimuliralo da sam 17 km prevalio za svega 3,25 sati. Ako ovako nastavim, eto me na idućim olimpijskim igrama u Kini. Trenirat ću na relaciji Zagreb – Peking.

KNJIŽEVNOST
Dakle, ostao sam dužan reći koju riječ o Svetom Križu Začretju. O imenu sam već sve rekao, a sad bi valjalo reći i nešto drugo što bi vas zanimalo.
Ljubitelji književnosti bit će zacijelo oduševljeni što većina ulica nosi naslov književnika. Meni osobno važno je što sam vidio kuću u kojoj je umro, 1879. godine, Lavoslav Vukelić, pisac meni jedne od najdraže antiratne pjesme Kod Solferina.

RODA - ARHITEKST
Oduševila me i roda. To je druga roda koju sam susreo na ovom putu. Svoje gnijezdo nije svila na dimnjaku, nego na elekrtičnom stupu. Koja je to savršena arhitektura! Uhvatio sam muža rode kako još dograđuje gnijezdo. Valjda za buduće roda-klince gradi neku terasu ili balkon, tko će ga znati.

ZANIMLJIVOSTI
Možda nekoga zanima kad se prvi put spominje to lijepo zagorsko mjestašce. Pa, evo i tog podatka: Spominje se u prvom popisu župa Zagrebačke biskupije, što ga je godine 1334. sačinio Ivan Arhiđakon Gorički.
Međutim, ni ovdje se nije moglo bez neizbježnog Bele IV. Tip je bježao pred mrskim mu neprijateljem, pa se sklonio u današnjoj Bedekovčini. Tamo mu je majstor popravio kočiju, a on mu je zauzvrat darovao posjede i plemićku titulu, pa valjda i samo Začretje.
A možda biste voljeli znati da je crkva Svetog Križa bila u posjedu nekog Petra, sina Nuzlinova. A vi sad pogađajte tko je taj tajkun Petar koji si je mogao priuštiti da bude gazda crkve!

DVORCI I DVORJANI
Ljubitelje dvoraca možda zanima onaj kasnobarokni dvorac, ponešto neobična tlocrta u obliku slova "V". U tom je dvorcu rođena Katarina pl. Keglević. Udajom postaje Patačić, a bila je jedna od rijetkih pjesnikinja plemkinja koja je pisala pjesme narodnim jezikom.
Mijenjali su se vlasnici, od Francuza, Nijemaca do baruna Janka Vranyczanya Dobrinovića. On je unaprijedio vlastelinstvo i pripojio mu dobra Puhakovec i Šenjugovo. Pa kad vas već sve zaanima, onda ću reći da je u drvenoj kuriji u Puhakovcu umro Ivan Kukuljević Sakcinski, književnik, povjesničar i čovjek koji je prvi progovorio hrvatskim jezikom u Hrvatskom saboru. Još samo ovo: u Šenjugovu je djetinjstvo i mladost provela prva hrvatska novinarka i poznata književnica Marija Jurić Zagorka, jer joj je otac bio upravitelj imanja.
Tu je i dvorac Mirkovec koji danas služi kao socijalna ustanova za nezbrinute starije osobe. Došla su takva vremena da starije osobe, pritom i nezbrinute, budu zbrinjene u pravom dvorcu!

ŠKOLE I MUZEJ ŽITNICA
Jest da se Zagorci rađaju s malom maturom, ali ima i pučkih škola, valjda za nezagorce! Pučka škola u Začretju primila je prve đake, zamislite, 13. travnja 1838. godine!
Tu je još i čitaonica koja se ugodna smjestila (kao podstanar?) u kući Pavla Fizira još davne 1876. godine, a kad joj je bilo dosta podstanarstva, u onom mračnom režimu, 1977., seli se u sadašnji prostor, zgradu bivše škole, koji možete vidjeti na jednoj od mojih umjetničkih foto-uradaka.
Ima još jedna zanimljivost vezana uz kulturu, moj dični Konte. U zgradi žitnice, izgrađene 1796. godine, otvoren je nedavno novi muzej imena - Muzej žitnica. Naravno da tamo nije izloženo starinsko žito, nego vrlo vrijedne umjetnine. Tako je Ivan Lovrenčić svome rodnom mjestu poklonio 99 slika, a moj pokojni prijatelj Rudi Stipkovič, također Svetokrižanin, svoje karikature poklonio školi.
Ljubitelji oružja mogu razgledati vrijednu privatnu zbirku hladnog i vatrenog oružja, stare povelje, ugovore, pisma i fotografije gospodina Stjepana Jačmenice, oca poznate kajkavske pjesnikinje Verice Jačmenice Jazbec.

GDJE SE RADI?
Još samo da spomenem da se u Svetom Križu ima gdje raditi. Tu koricu kruha i poneki kolač možete zaraditi u Honingu, Požgaj prometu, Polimu, Piljeku, Perfekti, Mišaku, Lešku, Dijakoviću, Detmers-kontejneru, P. Z. Sv. Križ Začretje, Polanšaku, Varpingu, Kerateku i Metal-Benetonu. Kad znate da općina ima svega oko 7000 stanovnika, koji žive u, osim u samom mjestu, još i u naseljima Brezova, Ciglenica Zagorska, Donja Pačetina, Dukovec, Galovec Začretski, Klupci Začretski, Komor Začretski, Kotaricee, Kozjak Začretski, Mirkovec, Pustodol Začretski, Sekirišče, Štrucljevo, Švaljkovecc, Temovec, Vrankovec, Završje Začretsko i Zleč, e onda vidite da tu nije loše živjeti. A da nije loše, pokazuju i pune škole lijepe djece.
A na vlasti je, zna se, koalicija SDP, HSS i HNS.

ŠKOLA U LEPAJCIMA
U jednoj takvoj školi bio sam nešto dalje, u Lepajcima. Dva razreda, dvije učiteljice i mnoštvo radosne djece. U prvom razredu, djecu uči oku ugo-dna Marija Klasić, dok u drugom razredu djeca uživaju uz neobično simpatičnu učiteljicu Dušanku Jakopović. Imaju i malu školu, ali u razred nisam mogao, jer djeca baš uče neđto važno, pa da ih ne dekocentriram.
I djeca i dame tvrde da im je vrlo lijepo u školi. I meni bi bilo, vjerujte.

PREDAVANJE NA HUŠNJAKOVU BRDU
Sad se u Krapini, trostrukom glavnom gradu, pripremam za sutrašnje predavanje koje ću imati u rodnom domu, rodnoj prijestolnici negdašnje Neandertalije, sad Muzeju, samog Dedeka Kajmbuščaka. Pokušat ću objasniti pradamama, pragospodi i pradjeci (neandertalske nacionalnosti) ulogu informatičkih sredstava u modernom svijetu neaandertalske metropole. Pa, tko voli, nek izvoli!
- 07:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #
24.05.2005., utorak
ZA ČRETOM JE ODMORIŠTE
Brodarec je rekao: Prejdeš samo ovu planinu, dojdeš do Svetoga Vida i već ti je dolje Sveti Križ Začretje. Ak buš išel po cesti, puno ti je dulje, a ni priroda ni tak lijepa ko kad si gore, na bregima.
Može bit da je Radek u pravu, ali, eto, ja se zahvaljujući tom njegovom pravu zadovoljno odmaram današnji cijeli dan. Jer koliko god planina bila, čini vam se, mala, ona je ogromna. Sela i zaselci skriveni su među gustom šumom, nepokošenim livadama, pooranim poljima, vinogradima i voćnjacima, kućercima sa skromnim štalama i kokošinjcima i viletinama kakvih odavno nisam vidio.
Fakat kad se popnete do Svetoga Vida vidite cijelo Zagorje, od Medvjednice do Ivančice. Mislim da se ni s tih planina ne vidi bolje ta pitomost zagorskih brijegi.
U početku sam svako malo zastajkivao diveći se svemu što sam vidio. Ali kad su se putevi križali, nisam znao kamo poći. Lijeve ili desne?
Jedan ogorčeni protivnik komunizma uputio me, misleći da sam ja komunizam, ipak lijeve, pa sam nepotrebno odhodao cijeli kilometar lijevo i kilometar natrag do raskrižja.
Srećom, u selu Brestovec Orehovečki prepoznala me Štefa Bojić. U njenoj sam kući odmorio uz hladnu mineralnu. Tu sam upoznao i Josipa Perića i susjedu Mariju Meštrović.
Valja još reći da me sve do Začretja pratio miris roštilja. Svuda se roštiljalo, onako vikendaški. Pokraj kuća i vikendica, pokraj dvoraca i kućeraka, parkirano je mnoštvo automobila, najviše krapinske i zagrebačke registracije.
Naravno, mnogi su me zvali. Naravno, nije mi se jelo.
Što je put dalje odmicao, činilo mi se, Sveti Vid bio je sve dalji. Negdje na pola puta, nazvao me Radek. Upamtio sam samo ovu njegovu rečenicu: Sem ti rekel, priroda je sjajna!
Je, je... ponavljao sam.
Iskreno, ne sjećam se kako sam došao do vrha.
Tu me čekalo još jedno razočaranje. Naime, Sveti Križ Začretje se ne vidi. Vikendaši kažu, valja prijeći još jedno brdo i to je tu, mam.
Čak je i sunce svoje odradilo i povuklo se iza brda na zapadu. Mjesec je zasvijetlio svojom puninom kad sam završio hodanje.
A prešao sam svega 24 kilometra. Puno sam se bolje osjećao kad sam u jednom danu odhodao 23 kilometra više.
Sveti Križ Začretje ima dva dijela. Mjesto Sveti Križ dobilo je ime po crkvi posvećenoj Svetom Križu. O drugom dijelu naziva mjesta postoje dvije legende. Jedna govori da je mjesto bilo okruženo hrastovim šumama. Narod je lug nazivao čret. Druga verzija imena kaže da čret znači močvarno područje, pa je iza toga čreta odmorište. Tako je vremenom od onoga idemo za čret nastalo Začretje.
A ja sam doslovno shvatio da je riječ o odmorištu, pa se ovdje odmaram cijeli jedan dan.
- 04:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #
23.05.2005., ponedjeljak
MAČE I MAČAK RADEK BRODAREC
Oprostih se od svojih domaćina u Zlataru.
Na samom izlasku iz grada zaustavila me obitelj Rod. Pekli su dva odojka kako bi dostojno proslavili prvu pričest. Naravno, zahvalio sam se na odojku i gemištu, popio mineralnu i nastavio pješačenje.

Iza mene osta grad i naselja kojim je okružen: Belec, Borkovec, Cetinovec, Donja Batina, Ladislavec, Martinšćina, Ratkovec. Oko Belca su još naselja: Gornja Batina, Donja i Gornja Selnica, Juranšćina, Peetruševec, Repno, Šćrbinec, Vižanovec Završje Belečko i, zamislite, Znož.

A ispred mene već se nađe umiljato Mače. S naseljima Delkovec, Frkuljevec, Mali i Veliki Bukovec, Mali i Veliki Komor, Peršaves i Vukanci.
A u središtu Mača smjestio se moj davnašnji dobri znanac Radek Brodarec, mila moja Annie de Mennie.
Oni stariji ga se sjećaju kao izvrssnog pjevača kajkavskih (i ne samo kajkavskih) pjesama, a oni mlađi će saznati za Radeka na ovogodišnjem koncertu u Maloj sportskoj dvorani, kojega Radek priprema kao obilježavanje 40 godina pjevanja i sviranja.
Radek, negdašnji vunderkind, svira 32 instrumenta. Sve žičane i sve puhačke instrumente. Meni je na glasoviru odsvirao samo dio repertoara kojim će počastiti publiku u Maloj sportskoj dvorani. I, mogu vam reći, uživao sam. Kao što sam uživao prisjećajući se negdašnjih druženja.
Radek je svoju pjevačku karijeru, rekoh, započeo prije 40 godina, na festivalu kajkavskih popjevki u Krapini. Pjevao je pjesmu Na Sljeme i kao trinaestogodišnjak postao ljubimac brojne publike, svih uzrasta, od 7 do 177 godina. Naročito ga je volio Josip Broz Tito, koji mu je i darovao zlatni sat, Schaffhausen, za koji Radek kaže da ih takvih ima svega pet u svijetu.
Radek je pjevao na svim kontinentima, a Europu sam skoro prepješačil onak kak ti sad hodaš Hrvatskom.
Sjećam se da je pjevao u pariškoj Olimpiji i to je tada bila senzacija, jer mu je na koncert došao i sam Charles de Gaulle. De Gaulle ga je pozvao sebi u goste, a to su ondašnje novine popratile brojnim reportažama. Naravno, Radek nikad nije zaboravio gostoljubivog generala, pa kad je ovaj umro, otišao mu je na pogreb.
Radek oduvijek živi u Maču. A kam bi drugam išel. Tu imam lepu staru hižu u kojoj je gostiona, a pokraj sam si napravil malu hižicu od 300 kvadrata, kaj nam ne bi bilo tijesno, kaže.
Poslije smo napravili nekoliko fotosa u Maču, a potom me Radek odveo u Sutinska vrela. Tamo smo se osvježili hodajući praznim bazenima.
- Ti bokca, kaj to nije sramota. Kupalište u kojoj su se kupali najugledniji europski uglednici, od Marije Terezije do ne znam koga, zjapi prazno.
Oprostismo se negdje oko podne. Radek mi je pokazao kraći put, preko brijega.
Na kraju ga pitam bježi li mu još sama noga na Sljeme?
- Joj, Kemo, a kaj bi. Sad beži, al od Sljemena!
Jest da je sve ono haj, haj uživaj, ali gotovo sam noge putem ostavio. Jer kad se u Zagorju počnete penjati uzbrdo, e onda nikad ne znate kamo ćete stići.
Ali, o tom putu preko Svetog Vida do Svetog Križa Začretja, pisat ću poslije.
Naime, danas odmaram, jer sam ionako prešao puno više nego što sam planirao na početku puta.

- 15:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #
PODRUTE – BUDINŠČINA – BELEC – ZLATAR
Rekoh već da sam spavao u Novom Marofu, te se vlakom vratih do Podruta, gdje sam prekinuo hodanje. Budući da sam bio umoran, krenuo sam kasnije nego obično, pa sam bio malkice neraspoložen.
U vlaku me je oraspoložio jedan Bloger, Darvil. Išao je Zagreb, pa me iz vlaka primijetio. Došao mi je u kupe i zamolio da se slika. Zašto ne, i njegov prijatelj ga uslika, a sliku će objaviti na svome Blogu. Kad sam izlazio u Podrutama, rekao mi je da trebam sići u Budunščini, shvativši da sam otišao na spavanje u Novi Marof. Objasnih mu da sam sinoć ušao u vlak ovdje, pa ovdje moram izaći.
Izađoh, on ostade i još me jednom, iz vlaka, uslika za oproštaj.

HODAJUĆA ŠKOLA MRŠAVLJENJA
Ljudi koji je to grozan put! Ne u smislu ljepota i sve ostalo. Ne u smislu ljudi koji su bili pažljivi. Ne u smislu dugi usponi, kratki nisponi (he,he!). Bilo je svega, i kisika, i ptičjeg pjeva, cvrčkovih udvaranja cvrčkicama, traktora, okopavanja krumpira... pravo idilično i seosko-radno ozračje.
Ali sunce!
Važno je da ti je kapa na glavi, rekao bi svojednobno Slavko Kolar. Što rekao? I napisao priču, Glavno da je kapa na glavi, posvetivši je prijateljima piscima, Tadiji, Dončeviću, Cesariću, Vučetiću itd. Naime, oni se nisu suprotstavili Krleži i tako glasovali nađ Kolar ne uđe one 1951. godine u Akademiju...
Već kod Budinščine me spopao vrući jad i čemer.
A valjalo je krenuti dugim uspunom put Beleca.
A kad čovjek nema što pametnije raditi, onda počne razmišljati. Tako su i meni počele uletati svakojake misli u uskuhula glavu. Dok mi je nagomilano salo cvrčalo i na očigled se topilo. Ljudi moji, ta ja sam u ovih dvanaest dana izgubio priličnu naslagu onih zamamnih muških oblina što se, gotovo neprimjetno, talože i slažu pet centimetara niže i deset centimetara više pupka!
Zato pomislih da bih mogao otvoriti školu mršavljenja. Bez ikakvih dijeta. Svi oni koji žele okolotrbušni salasti omotač pretvoriti u moguće pločice (za kupaonicu) mogu mi se pridružiti u hodanju. Ja ću ih na tom putu zabavljati, pričati nekakve smiješne stvari, a oni će stenjati, dahtati i proklinjati dan kad su krenuli sa mnom na put. Jer ja ne znam stati. Hajde, stari, govorim, si, do onog zavoja, pa do onog i tako prohodam i šest-sedam kilometara bez odmora.
A salo cvrči li – cvrči!

BELČEVA MIRANDOLINA
U cvrkutu ptica, zvuku jurećih automobila i traktora, cvrčkovih ljubavnih dozivanja i cvrčanju sala, dođe i taj Belec.
Sad sam bio u njemu i više nikad.
Tamo sam vidio zaista lijepu i mladu šankericu-konobaricu. Požurih da je uslikam i pošaljem vama na ogled.
A s njom je čudna priča. Onako, lijepo ženskasta, pravi odmor za oči, okuplja u gostionici uglavnom mušku publiku. Stariji dolaze da odmore oči. Oni sjede vani i svako malo je zovu naručujući pivo,
Mlađi ulaze unutra, pravo za šank ili na nekakvu igru na automatima, gdje pričaju kao neke duhovitosti, e ne bi li uhvatili koji pogled Belčeve Mirandoline.

SVIBEN I JUPINA VERBALNA PODRŠKA
Zove me Vlado Sviben. Gdje si, zaboga?
Nigdje sam, dovraga!

Onda mi ponovo daje na mobitel Joška Juvančića koji mi, iz Gavelle, dok sjedi za šankom i pije ono što pije, daje podršku.
Dođi, Jupa, kažem, dat ću i ja tebi verbalnu podršku kad budeš stenjao dugim uzbrdicama i kratkim nizbdrdicama Lijepe naše.
Vladu zanima kad ću biti u Zlataru, gdje mi je on domaćin.
Evo me za dva sata, pričekaj me negdje ispred, rekoh.

ZLATAR ILI SVIBENOVO?
Ne znam kako su prošla dva sata kad se najednom ispred mene nađe mala četa odabranih Svibena. Vlado, njegova dva bratića i jedan junior Sviben.
Poslikah ih, i ubrzo se nađoh u domu Čede Svibena i njegove obitelji: lijepe supruge Dunje i njihovih trojice sinova, Branimira, Tomislava i Zvonimira. Tu je bio i drugi bratić, Emil s također lijepom suprugom Darinkom i njihovo četvero djece – Jelenom, Kolomanom-Bibijem, Emilom-Bracom i nedavno rođenom Paulom. Proljetni pupovi, svibenovski!
Nije bilo bake Marije. Ona je u crkvi. Pjeva u tamošnjem zboru, a bila je subota i zakazana tri vjenčanja u Crkvi, pa se baka Marija te subote prilično napjevala.
Poslije kraćeg odmora uz dobre nareske i hladnu mineralnu, Vlado Legenda me provode kroz Zlatar, koje nije ni njegovo rodno mjesto. Naime, Vlado je rođen u Zagrebu. Već sam na ovome mjestu ispričao dosta priča o njemu, a ovdje ću spomenuti da je on jedan od onih koji su doveli svjetsko umjetničko klizanje u Zagreb.

GORNJI I DONJI. MUŠKI OLITI ŽENSKI SVIBNJI?
Pokazao mi je školu u koju je išao njegov djed zajedno s dr. Pavlom Gregorićem i ostale Zlatarske znamenitosti. Pri razgledanju tih znamenitosti, u vrtu negdašnje kurije, Vlado se naslonio na naivnu skulturu neke seoske dame, a ova je odmah pala. I to Čedi na nogu.
Uglavnom, Svibeni su iz dva naselja Gornji i Dojni Svibnji.
Iz Gornjeg su muški, a iZ Donjeg ženske, zaključujem.
Bormeč, kod nas to nije tako, rekla je jedna od Svibenica. I naši se dečki znaju biti dolje!
Vladek me je putem upoznavao sa brojnim Svibenima, tako da sam pomislio da u Zlataru žive samo Svibeni. Meni se osobno sviđa korpulentni (a svi su Svibeni korpulentni) Željko Mali Rus, nogometni amaterski funkcionar i dobitnik automobila na jednoj Večernjakovoj nagradnoj igri.

* * *
Kad smo prolazili pokraj crkve uslikah unutra i mladence, a poslije i cijelu povorku svatova koji su se uputili na slavlje u restoran hotela. Zvali su i mene, ali bijah bio prilično umoran, pa me moji domaćini prepustiše odmoru u obližnjoj klijeti.
A Vlado je zapalio u Zagreb, u Pavinu Gavellu, odakle mi se javio zajedno s Mitrom Kavkazom koji se sprema sa mnom na pješačenje kroz Zagorska Sela, gdje ćemo upriličiti novinarsko hodanje, budući da u Zagorskim Selima živi moj dugogodišnji prijatelj Boris Mutić, glasoviti sportski TV komentator.

A ja sam te subote propješačio punih 27 kilometara i nešto sitno.
- 07:13 - Komentari (9) - Isprintaj - #
22.05.2005., nedjelja
FTIČEKI MALI ZEHAJU, ZEHAJU
Noć sam proveo u klijeti Čede Svibena, gore iznad Zlatara. Adanas ujutro, kad me Čedo posjetio, pokazao mi je jedan grm. U grmu gnijezdo. A u gnijezdu tri goluždrava slavuja. Mama slavujica otišla je na plac i vinograd da nabavi hranu za svoje pjevajuće nasljednike, svoja buduća tri tenora, a tata, čuo sam, okolo se puhao čarobnim pojem. Gnijezdo je tako dobro zaštićeno, da budućim ptičjim tenorima ne prijeti nikakva opasnost. Uostalom, o njihovu budućem životu izvještavat će me redovno Čedo Sviben, a ja ću njegove informacije uredno prenositi. A možda ih i vidimo na ovogodišnjem krapinskom festivalu.

Večeras ću i sutra ujutro odraditi tekstualni dug. Slike ste vidjeli, a kad ih budite uskladili s tekstom, onda ćete imati pravu priču.
- 20:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #
21.05.2005., subota
KNJIGA ŽALBE
Naravno da sam bio spreman na sve da prohodam sve što trebam prohodati. Zamišljao sam i pripremio se za put s desek kg tereta na leđima. To bi išlo. Trideset kg isto ide, ali sve traje nešto duže i sve je puno teže. Tim više što sam u ovom dijelu Lijepe naše imao problema sa spavanjem. I kad se to sve skupa sabere, onda ispada da samo hodam i ništa drugo ne radim. A radim.
Međutim, kad to sve treba pretvoriti u tekst, onda malo trokiram. Ne stignem napisati sve ono što sam zapisao u podsjetnik.
Izbjegavam da mi dođu prijatelji, jer ne bih s njima mogao raditi one zezancije koje sam planirao. Naime, moji bi prijatelji dolazili na određeno mjesto, negdje oko 17 sati, kad vrućine prestanu, a ja tada imam iza sebe već sedam-osam sati vrlo napornoga hoda. Pa baš i nisam sposoban za spelancije bilo kakvog tipa.
Jučer sam se u Budinščini mučio da nađem spavanje. Ništa. Čak ni štale. Odem u šest kilometara udaljene Podrute, a ni tamo ništa. Sjednem na vlak i odem u Novi Marof i smjestim se.
Ujutro ponovo sjednem na vlak i iskrcam se tamo gdje sam se sinoć ukrcao. To je ionako u drugoj županiji u koju ću ući za nekoliko dana.
Onda, ha, ha i ha punih 27 kilometara.
Ne, žalim se. Bilo je kako je bilo. Od idućega tjedna radit ću nešto drukčije. Obećavam da ni u čemu ne ćete biti zakinuti.
Fotografije će biti puno bolje, na primjer. Ovako, kao čučnem da uhvatim neki dobar i kvalitetan fotografski zapis, hoću se malo primaknuti ili odmaknuti i sjednem. Ruksak me pretegne i nađem se na konkavnoj guzi, kao što reče Nepoznat Netko.
Pokušao sam raditi i s TV kamerom, ali ni to ne ide s tim teretom na leđima.
A sad idem malko odmoriti, pa onda pribilježiti barem dio onoga što sam ostao dužan.
Na primjer, vidjeli ste dvije slike lutaka koje vise. Zajedničko im je da imaju velike, velike pimpilimpiće!
- Što je, pitam ženu ispred čije kuće visi jedan takav obdareni obješenik ili obješenjak, je li to reklama ili samo zezanj?.
- Reklama, moj gospon. Kad nemremo živeti od viška rada, barem da živimo od onoga viška kaj ima moj muž!
- 22:31 - Komentari (6) - Isprintaj - #
PČELAR BUDDHA
Kao što je Siddartha na putu u novi život susreo splavara i tako krenuo put budnog, za mene bi se moglo reći da sam u malom selu, na putu prema Hraščini, upoznao pčelara koji neće od mene učiniti budnog medara, ali će zasigurno utjecati na ono malo života koje mi preostaje.
Sunce je prilično pripeklo, glava mi je počela lagano cvrčati, a u glavi zakuhavati. Bacih pogled prema bilo kakvoj hladovini, kad začuh zuj bezbrojnog broja pčela. I ugledah kuću sa stotinjak košnica. Promet u tim košnicama podsjetio me na Novi Zagreb i onaj beskrajan niz prenapućenih ogromnih košnica; nebotičnika kako bi rekao Dane Zajc.
Milijuni vrijednih proizvođačica mednih delicija nepogrešivo, baš kao stanari Super Andrije, ulijeću i izlijeću iz košnica.
Bilo je u tom pčelinjem svijetu još nečeg zanimljivog; nije bilo psa. Samo pčele i njihov gazda. Zatražih dopuštenje da uslikan taj slatki zujavi raj. Naravno, nije bilo problema.
Možda bi bilo dobro da i vas uslikam, kažem mu.
Pa fotografirate me. Ja sam danas pčela.
Da niste možda trut
, našalih se neumjesno.
Nažalost nisam. Ja radim, a trutovi sjede na drugim mjestima.
Poslije smo se upoznali. Zamolio me da ne objavljujem njegovo ime, ni adresu. Ovo je moje mjesto za odmor. Ovdje nemam ni imena ni prezimena. Ovdje sam samo pčela. Mislim da ste košnice slikali izdaleka, pa se moje mezimice neće vidjeti. Slobodno priđite bliže. Neće vas napasti. Danas su pčele sretne jer ima dosta peludi. Nego, sjednite. Vidim da ste umorni.
Sjeo sam. On me ponudio čašom hladne vode u koju je nakapao malo jabučne kiseline. Poslije mi je pokazao ogroman i vrlo hladan vinski podrum. Više ne proizvodi vino, nego jabučni ocat.
Vino ljudi ne mogu kontrolirati, kaže.
Sjedili smo tako oko pola sata. On je zujio, a ja sam slušao tišini.
Na odlasku mi je poklonio bočicu propolisa.
A dok sam se penjao strmim putem prema Hraščini, pratila me jedna pčela svojim umirujućim zujem. Mislim da je to bio moj novi znanac. On je zaista pčela. Kažem vam.

- 05:57 - Komentari (3) - Isprintaj - #
20.05.2005., petak
PAK I PO GRABE IMA IH VE
Kažu da u Hrvatskoj ima više automobila nego četkica za zube. Nisam siguran u taj podatak, ali sam siguran da imamo više automobila nego zaposlenih. Zato mnogi vlasnici limenih ljubimaca muku muče s parkiranjem. Na jednoj blagoj uzbrdici, tamo prema Hraščini, snimio sam ovaj domišljato parkiran kombi, odmah pokraj ceste, dolje u grabi, u debeloj hladovini proljetnih bukvi. Svaka mu čast.
- 19:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #
GLOBE KONJŠČINA
Poslije obavljenog razgovora za HTV upoznao sam vrlo zanimljivo društvo u osnovnoj školi Konjščine. Prije svega to je eko škola, pripadnica međunarodno GLOBE programa (Global Learning and Observation to Benefit the Environment), koji ima za cilj cjelovito učenje i opažanje za dobrobit okoliša. Ono što je najzanimljivije u ovome podatku je činjenica da je osnovna škola u u Konjščini prva od svih hrvatskih škola koja se aktivirala u tom svjetskom pokretu. Neću reći da je tome vrlo zaslužan upravitelj škole, Nado Antonin, rođeni Dugootočanin.
Dugi otok je more, a odavno je poznato da kad umočiš prst u more povezan si sa cijelim svijetom. Budući da u Konjščini odavno nema mora, naš se Nado dosjetio jadu, pa je umočio prst u Internet i tako ponovo postao povezan sa svijetom.
Ja bih rekao: hvali more, drž se Inteneta!
Među klincima je začas zavladao interes, pa su mali Konjščani prionuli poslu. Htjeli su biti korisni stanovnici svoJe općine i baciše se na razna ekološka istraživanja. Meni se čini najzanimljivijim ono istraživanje kojim su dokazali da voda iz bunara toga kraja nije pogodna za piće, a dio te bunarske vode izravno šteti zdravlju.
Tako se mali Konjščani zabavljaju. Od 1996. godine, otkad su postali Globovci, uspjeli su uspostaviti kontakte sa 100 hrvastkih Globe škola i 110 takvih škola u svijetu.
Mali Konjščani kažu, kaj Europa, mi smo već zdavna vu svijetu!
Pitam upravitelja kako stoje s informatičkom opremom. Vidim da bi rado odgovorio – a ča da van kažen, ali se ipak u zadnji čast predomislio pa je rekao da se ne može požaliti, jer je njegova škola informatički opremljenija od osnovnih škola SAD-a.
Koga zanima više o hrvatskim i svjetskim Globe školama neka se informira na adresi: jagor.srce.hr/globe/
Ja sam zavirio i nije mi žao!
- 17:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #
KONJŠČINA - GALOVEC
Zapravo, umoran dan. Manjka mi tri noćna tuširanja vrućom vodom koja iz mene izvuče sav umor. Manjka mi i ono pol-satno masiranje tabana i umornih mišića. Kremice i ulje majčine dušice, kako mi je javio Nikica Mihaljević.
Ujutro također imam isti ritual. Zato nije ni čudo što mogu pješačiti katkada i više od četrdeset kilometara.

SRCA OTVORENA, VRATA ZATVORENA
Svega toga u Mariji Bistrici nije bilo. Zato mi se put do Konjščine činio vrlo dug, a prošao sam svega 13 kilometara. To bih mogao, inače, odskakutati na jednoj nozi.
A u Konjščini pak nigdje sobe s kupaonicom. Gospođa Branka je sve pokušala.
I ja sam, predvečer, obišao cijelo mjesto (to nisam uračunao u hodanje), ali badava. Svugdje su srca otvorena, a vrata zatvorena.
Negdar su se ovdje, u utvrdi obitelji Konjski, sklonili Zrinski i Wildenstein (1544. godine), kad su morali priznati nadmoć Ulam-paši. Ja priznajem svima nadmoć, ali nema ni utvrde, a moćni feudalci Konjski ostavili su ovdje samo svoje ime.
Njihov kaštel bio je važan strateški objekt u nizinskom zagorskom prostoru. Prema dosadašnjim saznanjima kaštel je izgrađen prije 1500. godine.
Općina Konjšćina danas ima 16 naselja: Bočadir, Bočaki, Brlekovo, Donja Batina, Donja i Gornja Konjščina, Sušobreg, Galovec, Jelovec, Jertovec, Klimen, Kosovečko, Krapina Selo, Pešćeno, Turnišće i, dakako sama Konjščina. I u cijelom tom okrugu, eto, zbilo se da sam izabrao madrac, na kojeg zaista ne bih pripustio onoga dlakavog mudraca iz prošlog saziva Sabora.

VAŽNO JE DA IMA STRUJE
Ako ćemo pravo, ja sam svikao na sve. Zato se ne nerviram. Važno je da ima struje, jer moram napojiti sve one silne aparate koje nosim sa sobom. A struje ima. I hladne vode, što je za jednu nogu dobro, a za drugu nije. No, bilo kako bilo, moram se nekako urediti da na HTV ne izgledam kao stara poderotina, nego kao mlađahan junac, spreman na sve ovoga sunčanog petka.
O TV ću pisati kasnije, kao i o osnovnoj školi, u kojoj sam bio ugošćen, jer za to treba imati mao više vremena.
Uputio sam se ravno za Hraščinu, ali nije ispalo sve po planu. Moje pojavljivanje na HTV pobudilo je nezazluženu pažnju diljem puta, pa sam ipak morao pristati na kavicu kod obitelji Vere Bedeković i njenog sina Ivice, iz Galovca.
Dok se kavica kuha, koristim vrijeme da pošaljem ovaj tekst.
- 10:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #
19.05.2005., četvrtak
ŠPEK FILEKE ZA SOBU!
Nalazim se u restoranu imena Bistro Konjščanka, vlasništvo gospođe Branke Matus, u drito Konjščini, kod koje pijem prvu jutarnju kavu i čekam, kaže, prave špek fileke, s parmezanom i limunom.
Nastojim gospođu Branku šarmirati, e ne bi li mi pomogla da nađem negdje sobu s kupaonicom.
Nekad su u ovom restoranu iznajmljivale sobe, a sad je sve pošlo nizbrdo.
Gospođa je vrlo ljubazna i siguran sam da će mi pomoći.
A sad pogledajte što danas klopam. Prava svečanost. Jučer sam klopao samo jedan sendvič i popio tri litre mlijeka. Sad sam gladan kao, kao... nekad De Belly u tri ujutro, kad se dizao u nekim hotelima gdje smo zajednički boravili i otvarao konzerve i pravio nekakve sendviče.
Zapravo, na ovom putovanju bit će najteže sa spavanjem. Dobro, mogao bih se ja smjestiti i u kakvoj štali, ali sutra ujutro moram dobro izgledati, jer idem izravno u program HTV 1, u emisiji Dobro jutro Hrvatska (izmeđi 7,45 i 8 ujutro). Dolazi mi Mario Sviben, bratić Vladekov, s ekipom iz Krapine. Moram se urediti, malo ispeglati, obrijati i sve to.
A gdje to učiniti? Pojma nemam. Ufam se u gospođu Branku, ili još bolje - Brankicu!
- 14:07 - Komentari (12) - Isprintaj - #
BEDEKOVČINA - POZNANOVEC - ZLATAR BISTRICA - MARIJA BISTRICA
Ako vam se ovo putovanje čini idiličnim, onda ste uglavnom u pravu. Naime, jučer sam imao telefonski razgovor s Alojzom Majetićem, to jest 100 kg žive vage Bestjelesne zavodnice. Malo mu smeta što ja na stvari gledam s puno optimizma. Nema drame. Ljudi, koje srećeš su pozitivci. Vrijeme je da počneš sa zabavom. Vrijeme je da ti se pridruže prijatelji i prijateljice, kaže.
Je li De Belly u pravu?
Naravno da jest i nije.
Jest zato što ću tako ispuniti i posljednje obećanje.
A nije zato što se, nažalost još nisu stekli uvjeti za to. Naime, kad mi počnu dolaziti prijatelji i prijateljice, uglavnom vrlo poznati i uspješni ljudi u svojoj branši, od mene će se očekivati da to dobro prezentiram.
A ja to nisam u stanju. Još nisam svladao sve naprave, a ako ćemo pravo, ima i drugih teškoća.

KOŠUTA I JELEN
Ruksak mi ne omogućava da pravim prave fotke i snimke. Jer, zbog njegove težine i moje slabašnosti uvijek fotografiram iz stojećeg stava. I ne mogu pravodobno reagirati. Jučer, recimo, dok se kiša stišavala, na maloj uzvisini pokraj ceste, dva kilometra ispred Zlatar Bistrice, svega pedesetak metara od mene, pojavila se elegantna košuta i njen prijatelj jelen. Bio je to veličanstven prizor. Ali vrlo kratak.
Što se dogodilo? Njih dvoje me gledalo, a ja sam polako vadio foto-mobitel ispod kabanice. Dok sam to radio, oni su, kunem vam se, strpljivo čekali. Kao da su mi namjerno pozirali. I tamam kad sam se pripremio da ih snimim, iz pravca Marije Bistrice naišao je bučni kamion i njih dvoje nestaše s vidika. Jelen brzinom munje, a košuta elegantnim skokovima. Gotovo sa žaljenjem.

LJUBAVNA IGRA OBLAKA
Ne bi se moglo reći da je ovo moje hodanje baš idilično. Naporan je ovo sport da bi bio idiličan.
Recimo jučerašnja kiša. Gledam crno nebo. Oblaci igraju neku svoju igru. Vidim da se negdje izlijevaju, ali mene kao da štede. Tu sam igru oblaka snimio i poslao, a one druge snimke, učinjene znatno kvalitetnijom kamerom, nisam poslao. To još ne znam raditi.
Telefoniraju mi prijatelji da u Zagrebu ne pada kiša. Nego da je počeo pravi potop. S tučom, mjestimično. Pada li kod tebe, pitaju. Ne pada, ali su oblaci zaista lijepi, odgovaram. Izgledaju kao da pažljivo spuštaju na zemlju kako se ne bi prolili.
Na trenutak mi se njihova igra čini ljubavnom. Kao da postoje muški i ženski oblaci. I muški hoće ono, baš kao i svi muškarci. A ženski oblaci bi se igrali osvajanja. Pa se izmotavaju i kao da plešu neku svoju oblačnu ljubavnu igru.
Naravno, tako zaneseni sobom, još su samo oblaci. Još nisu kiša.
Kad počne kiša, mislio sam, onda će se, zasigurno, spojiti u ljubavnome činu. I ja neću to vidjeti.
Tako je, kiša je počela, najprije u kapljicama, kao da se oblaci miluju, a onda se otvorilo. Morao sam svratiti u neki usputni kafić.

UVODIĆ
Javlja se Branko Uvodić. Nabavio mi je lakši ruksak, pa se dogovaramo kako da mi ga dostavi.
Branko je uvijek brižan. Uvijek spreman pomoći. Eto, sinoć je bio u Požegi. Naravno, u veselom društvu, pa me nazvao da me priupita za pješačko zdravlje. Požalih se na ruksak, i eto da, već je nabavio novi.
Dogovaramo se da ruksak donese kad dođe na hodanje.

VOZAČI I "VOZAČI"
Kad se kiša malo smirila, mislim kad se iz pljuska pretvorila u kišu, krenuo sam dalje, zaštićen laganom i nepromočivom kabanicom. Tako sam išao kroz Poznanovec. Prisjećao sam se davnim poznanovačkih književnih susreta, punih dobre literature, birane i ukusne hrane, vrsnih pića i nekih davnih avantura. Pokušavam se sjetiti nekih mjesta, ali su sva ta mjesta nestala u alkoholnom zaboravu. Svejedno, lijepo se prisjećati. Osobito kad pada topla svibanjska kiša.
I sve bi bilo u redu da nema nekih takozvanih šoferčina. Hodam nogostupom, a uz nogostup teče mali kišni potočić. Dovoljno velik da neka budala namjerno prođe kroz lokvu punom brzinom i možete misliti kakvim me vodopadom zalijevaju te budale. Srećom, njih je manjina. Ali kad vas desetak, od stotinu, vozača žestoko poprskaju, onda to i nije lijepo. Većina, srećom, skreću na sredinu ceste, a kad je to nemoguće, onda usporavaju. Zaista je bilo dirljivo kad se jedan teški kamion sasvim zaustavio samo da me ne pošprica.
Primijetio sam da se poljevači pješaka voze uglavnom u vrlo skupim i brzim automobilima. Kojim, eto, i na takav način pokazuju svoju moć.

GDJE SE SKRIO MAČO U MENI?
Danas je bio prilično naporan dan. Pred Marijom Bistricom počeo sam osjećati pravu bol. Vukao sam se cestom kao staro olinjalo kljuse. Gdjegdje me vozači pozdravljaju, što mi daje dodatnu snagu.
U jednom trenutku netko mi je u jednom automobilu jako zatrubio. Pogledao sam i vidio neko mlado nasmijano društvo. Plješću mi.
Nikad od mene pravog muškarca. Umjesto da se napušem kao onaj guverner Kalifornije, ja sam počeo razmišljati u drugim konotacijama. O ljudima. Katkad vam se čini da vas nitko ne primjećuje, a onda shvatite, moj Majetiću, da vas ljudi itekako primjećuju i da vas podržavaju. Ja zaista nikad neću zaboraviti nasmijana lica u tom automobilu i ruke koje oduševljeno plješću. I sad, kad ovo pišem, oči su mi se napunile sizama.
Zaista, nikad od mene prava muškarca.

HOTEL KOJI NE RADI U SEZONI
Marija Bistrica me dočekala u raskošnoj sunčevoj rasvjeti. Budući da su me noge poprilično boljele, a ruksak naglo otežao, svratih u kafić na kavicu, a zapravo na odmor.
A odmor je trajao punih pola sata.
Zato se požurih u hotel.
A hotel zatvoren.
Popizdio sam.
Čini se da je riječ o novoj pretvorbenoj mućki. Kao, hotel je devastiran, mora se urediti... A onda će ga netko kupiti za kunu. Zapravo, dogodit će se ponovo ono o čemu tako zorno piše kanuny u na adresi Pravo(m) u glavu.
Nisam samo ja ljut. I mnogi iz Marije Bistrice su ljuti.
Smjestih se privatno, nakon propješačenih 27 kilometara.

DOBRO JUTRO, DARIJA
Sad lijepo put pod noge i pravac Konjščina. Tamo će me rano ujutro posjetiti TV ekipa Dobro jutro Hrvatska.
Opet idem izravno u program.
Ako vam se bude dalo, uključite ujutro svoje televizore.
- 09:25 - Komentari (3) - Isprintaj - #
18.05.2005., srijeda
SNJEGULJICA I TRIDESETAK MLADIĆA
Uvijek sam tvrdio da bez škole nema ništa, a i sa školom, u današnje vrijeme, baš nije lako. Budući da na mladima ostaje svijet i dugovi starijih, svratih u Srednju školu Bedekovčina, gdje su me ljubazno primili ravnatelj Stjepan Horvatić i Tajana Sedak Benčić, voditeljica smjene.
Ljubazni su bili i učenici 3 G razreda koje sam vam poslao na dar u obiteljski album Hrvatske. Razred je pun mladića, dobrano zašlih u pubertet. S njima je jedna jedina djevojka. Kažu da je štite, a ona se doista mora dobro osjećati u društvu toliko lijepih mladića.
Snimio sam simpa profe iz zbornice, a jedan me iznenadio s podacima o mome putu. Kaže da je čitao sve u novinama, a odsad će i na Blogu.
Sad sjedim u uredu šarmantne Tajane i sričem zadaću, plašeći se da me ne zaskoči neki strogi profesor hrvatskoga i ovaj cijeli tekst upropasti.
No, bilo kako bilo, ovdje sam iznio ideju da svaki učenik napiše desetak redaka njemu najdražeg dijela domovine. I da sve to pošalju na Blog, adresa je Borg, a onda ćemo akciju proširiti na sve škole, odnosno na sve pismene ljude Lijepe naše.
Kojih je, nota bene, nažalost sve više.
Da mi je samo znati gdje ih proizvode? Ovdje, u Bedekovčini, siguran sam, ne. Koliko znam, ovdje nema nepismenih.
- 12:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #
VELIKO TRGOVIŠĆE – ZABOK - BEDEKOVČINA
Bio je to vrlo težak dan. Južina svuda oko mene, vlaga je bila takva da sam se osjećao više kao plivač, nego kao pješak.
No, dobro, na to sam odavno računao. A rekao sam to samo zato da opravdam nesporazum koji je nastao oko fotografija. Čini se da je južina više djelovala na aparate, nego na mene.
A sad krenimo hodati.

NIKAD OD MENE ANTE KARENJIN
Svi smo mi, svojedobno, znali hodati prugom, ali ja danas odlučio zaista dio puta odhodati željezničkom prugom.
Od hotela do mjesta gdje se popeh na tračnice i počeh glumiti teretni vlak, ima oko 500 metara, a od tog mjesta do željezničke postaje Trgovišće je više od kilometra. Ako udaljenost između željezničkih pragova iznosi pedesetak centimetara, onda je to priličan broj pragova za moj muški korak. Ženama je lakše, s onim sitnim očaravajućim koracima, hodati tračnicama, pa je logična odluka Ane Karenjine da svoju posljednju šetnju obavi upravo hodajući tim prokletim željezničkim pragovima.
Anti Karenjinu je znatno teže, pa bi zato on vrlo brzo odustao.
Ja nisam odustao, ali sam se svako malo morao micati s tračnica, valjda zato što putnički vlakovi imaju prednost pred teretnim.
Zato sam skrenuo s tračnica pravo na klupu željezničke postaje Trgovišće.

IVANA DREMOVIĆ
Pokušah nekako uspostaviti kontakt s željezničkim prometnikom, ali baš i nije bio voljan ni za izjave, ni za fotografiranje. To mu brani nekakav željeznički Pravilnik. Rekao mi je samo da dnevno ovim pravcem prođe tridesetak vlakova, najviše putničkih.
Ali sam zato na klupi, susreo ljupku djevojčicu. Sjedila je svega tri metra od mene i čekala vlak za Bedekovčinu. Tamo ide u srednju školu za fizioterapkinje, 3 mb razred. Začas mi je ispričala da je zadovoljna školom u koju ide i da se nada poslu kad završi sa školovanjem. Nije joj lako svakodnevno putovati do Bedekovčine 20 minuta. Kažem joj da bih ja bio jako zadovoljan kad bi u tom vremenu mogao doći do Zaboka, a ona se samo smije. Ne možete vi biti brzi kao vlak, kaže. Znam da ne mogu, odgovaram, ali valjda se mogu nadati.
Ivana Dremović, kako je ime i prezime djevojčici kaže da ima doma kompjutor, ali da još nema Interneta. Internetom se služi samo u školi. Zna da sam putnik i kaže da je to super. Kad dođete u Bedekovčinu, posjetite moj razred, bit će vam super, rekla je.
Pruga je bila slobodna i ja krenuh dalje.

FELKER, ŠILJAK, SVIBEN, JUVANČIĆ, POTOČNJAK...
Hodanja željezničkom prugom neću se sjećati sa zadovoljstvom. Možda bi mi bilo lako da sam divojarac, ali, nažalost nisam. Pa mi se skakutanje s praga na prag činilo kao da skakučem s praga na Bratislavu.
Fotografirao sam obje strane pruge, vlakove što prolaze. Sve u svemu nezanimljivo. Nikoga nisam susreo. U toj sam pustari mogao pjevati na sav glas, što sam jedno vrijeme i činio. Možete samo zamisliti kako su ptice panično brisale kad bi čule moj poj. Koji, ako ćemo pravo, više zvuči na rev starog magarca ili cvilenje nepodmazanih vrata.
Premda nisam nikoga susreo, ipak sam razgovarao.
Najprije me nazvao Vlado Felker. On me zove svakoga dana. Kad se javim, čini mi se da odahne, pa me onda počne zezati da bauljam. Rekao sam mu da ne bauljam, nego skakučem kao jarac, iznenadio se.
A mene je svojim glasom iznenadio Vojo Šiljak. Kao, što mu se nisam javio prije puta. Objasnio sam mu da sam se javio, ali mu mobitel ne valja. Uspostavilo se da je promijenio broj. Sad kad smo se čuli, kaže, čut ćemo se češće, a priprema se da mi se uskoro pridruži.
Iz Pavine Gavelle zvali su me Vlado Sviben i Joško Juvančić. Vlado me i inače zove, a Joška nisam očekivao. Vratio se iz Splita s režijskog gostovanja. I on bi što prije da ga počastim hodanje.
Čuo sam se i sa Žarkom Potočnjakom. Kad se uzme u obzir da sam razgovarao još i sa Darijom, Tabom i djecom, onda ispada da ništa drugo nisam radio nego skakutao i pričao. A to nije točno. Jer sam do Zaboga hodao puna dva sata, pa si vi sad mislite.

SUZA ZA PETRA JAKOPECA
U Zaboku se nisam zadržavao. Samo sam zastao kod Regeneracije i minutom šutnje odao počast prijatelju Petru Jakopecu, bivšem direktoru. Jakopec se objesio, jer mu je bila velika frka s tvornicom. Otišao je u klijet i – objesio se.
A pamtim ga kao vrlo uspješnog direktora. Regeneracija je, naime, vrlo uspješno poslovala. Otvarala pogone po ostalim republikama bivše države. Volio je umjetnost, a naročito Histrione. Svake godine pomogao nam je da uredimo brod kojim smo plovili.
Kad je otvarao pogon u Tesliću, zamolio me da kuma tom objektu bude Ena Begović. Inače je u to doba bio običaj da se kumovi biraju među političarima. A on je htio baš Enu. Naravno, Ena nije imala ništa protiv i tako se me uputismo u Teslić. Petar je vozio, ja sam sjedio d njega, a Ena je sjedila otraga s Miljenkom Mitrovićem, mojim Mitrom Kavkazom. Bila je to ugodna vožnja. Pero i ja smo pričali, a Ena i Mitar otraga drijemali.
Bilo je sve kako je bilo, Ena je pogon otvorila, večera i janjetina, te povratak u Zagreb.
Petar se Eni zahvalio, osim dobrim honorarom, vrlo lijepim okruglim tepihom, proizvodom kojim se dičila njegova tvornica.
Sad stojim pred Regeneracijom i mislim o Petru. Nisam naročito sentimentalan, ali moram priznati da nikako nisam mogao zaustaviti suzu. Kliznula mi je niz lice i zauvijek ostala ispred Regeneracije, kao moj mali spomenik Petru Jakopecu.

ŠTEFICA TISANIĆ
Pred samom Bedekovčinom zaustavila me Štefica Tisanić. Ona je vlasnica male trgovine u kojoj sama radi. Kaže da me čekala puna dva dana i sad me dočekala. Hoće me po svaku cijenu počastiti. Kaže da uzmem iz dućana što želim, a šarmer u meni poželio je upravo nju, našto se nasmijala. Jarče jedan, stari!, rekla je.
I onda, kako to već biva, uspostavilo se da se nas dvoje posredno poznajemo. Naime, radio sam jedno vrijeme, dok sam bio u MORH-u, u sobi i sa bratom njenog muža, brigadirom HRZ-a Tisanićem. U toj sobi bio je još brigadir Šebrek i general Štimac, koji je poslije imenovan zapovjednikom HRZ-a i PZO-a.
Štefica je vedra žena, pa je dio vedrine prenijela i na mene.
Na odlasku sam uzeo bocu hladnog mlijeka, i, stotinu metara dalje, ispraznio sam je na iskap.
Budući da Šefica čita ove moje zapise, pozdravljam je i zahvaljujem na mlijeku. Samo mi je žao što nisam uzeo barem tri boce.

ŠPIČKOVINA I SOČNI MARININI POLJUPCI
Baš je lijepa ta Špičkovina. Mala, uredna, čista, s mirnisnim cvjetnjacima, obrađenim vrtovima... Tek se na onom brežuljku nazire gusti šumarak.
I upravo u središtu Špičkovine, eto ti Žezline i njegove Marine. Naravno u Porsheu. Žezlina je došao da mi u kompjutor ugradi još neke stvari, da me pouči radu s digitalnim kamerama i da me počasti večerom. Marina je došla da me počasti poljupcem u oba obraza. Bila su to dva zaista sočna poljupca.
Što se tiče moga Porshea, novih cipela, ne bih ga mijenjao ni za dva Žezlinina automobila. Barem dok ne završim hodanje.

Jučer sam propješačio 29 kilometara, a danas, premda jutros kiša pada, nadam se da ću stići do Marije Bistrice. Preko Poznanovca i Zlatar Bistrice. Sretan mi put.

- 08:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #
17.05.2005., utorak
ZELENJAK – KLANJEC – VELIKO TRGOVIŠĆE
Penjem se ja nasipom na obližnju željezničku prugu koja prolazi dolinom Sutle, dakle samo granicom između Lijepe naše i Slovenije. Kad, odnekud se tu zaustavi policijski automobil. Mlad me policajac upita imam li dokumente. Naravno, da imam, rekoh. On me zatim upozori da je to državna granica i da se ne šalim. Siđoh s nasipa i sjetih se da sam jutros osobnu iskaznicu ostavio na recepcije Zeljenjaka.
A već sam odmakao kilometar.
Zamolim policajca da mi učini uslugu i donese mi osobnu, jer ja sam tajitaj itd. On me ljubazno odbije i ode. Ništa mi nije preostalo nego da se vratim već odhodanim putem. Srećom.

GOSPON KROFLIN
Kad sam se dočepao osobne iskaznice, zapjevah i krenuh putem za Klanjec. Primijetih neka dva radnika kako istovaruju stvari, pozdravim ih i uslikah. I već idem dalje.
Kad opet nešto neplanirano. Glas jednog od radnika me zaustavi.
- Gospon, jeste li vi jučer bili kod moje mame Rozike.
- Jesam.
- E, ja sam njen sin, onaj kaj je jučer bil na krstitkama.

I čovjek mi ispriča da su za ručkom, na ovoj adresi, gledali one fotografije koje sam snimio u štali i ispred kuće.
- Joj, baš vam fala. I ja se sa sinom vidim i na procesiji. Lepo pozdravite sve svoje Blogere, baš ste jako simpa.
I, evo, prenosim vam pozdrave gospona Kroflina, sa dva imena.

PREDIONICA KLANJEC
Gdjekoji automobil, gdjekoji biciklist. I unikatni pješak, to jest - ich.
S lijeve strane Lijepa naša. S desne Slovenija.
Pticama je svejedno, lete u Europu, a one iz Europe u našu domaju.
I tako tupa, tupa – tap, evo me u Klanjcu. Tu je sva sila spomeničkih kuća, od kojih je ona jezikoslovca Broza pretvorena u gostionicu - Bistro Broz. Kaj nije ludo – skroz.
Ovdje je sve u znaku Mihanovića, ali ja nekako više volim Augustinčića.
Budući da nisam još bio ni u jednoj proizvodnoj instituciju svratih do Predionice Klanjec, sad u vlasništvu Austrijanaca iz Linza.
Htjedoh snimiti proizvodni pogon, pa me ljubazna Suzana odvede u predionicu gdje uslikah nju s predradnikom.
Jednog radnika upitah je li zadovoljan s plaćom, a on reče da je, sve dok ima vrt i komad zemlje koja ga hrani.
Suzanu upitah kako ona prede.
- Pitajte moga dragog, rekla je i odlepršala na svoje radno mjestu u Upravi.

PREDEM KAK MAČKU PAŠE
Sunce je malo pripržilo, pa svratih u trgovinu da kupim kakvu zaštitnu kremu, jer moglo bi se lako dogoditi da dobijem onu divnu boju kokice iz pećnice gospođe Rozike.
A u prodavaonici dvije ljepuškaste dame. A kad je o damama riječ, ne možete me zaustaviti u komplimentiranju, pa se u trgovini čuo glasan zadovoljan smijeh prodavačica. Mušterije koje su dolazile začuđeno su ih gledale. Ovako vedre i nasmijane vljda ih nitko u Klanjcu ne pamti.
Pitao sam ih kako one predu, a jedna mi je odgovarila:
- Onak kak mačku najbolje paše!

HANA, TABA I NOVE CIPELE
Budući da u blizini Kraljevca na Sutli nije bilo mjesta gdje bih prespavao, uputih se u desetak kilometara udaljeno Veliko Trgovišće. Tamo ima krasan mali hotel, baš nasuprot rodne kuće Franje Tuđmana.
U selu Družilović iznenadio me Taba i njegova kćerka Hana. Obradovaše me novim cipelama. One stare dale su svoje. Poklonile su mi baš lijepe žuljeve, pa se s tugom oprostih od njih. Nosile su me mnogim bojišnicama, a sad idu u zasluženu mirovinu. Obećah im redovito slati kremu i ostavih ih ovdje u Trovišću.
Taba prenosi poruke nekolicine prijatelja koji bi sa mnom hodali, ali odgovorih mu da se strpe još koji dan, jer još nisam svladao sve vještine snimanja.
Popismo kavu, oni sjedoše u onaj veliki Mercedesov Puch, i zapališe u Zagreb. S Markuševim dokumentima. Naime, Dario je dan prije ostavio na mome stolu kreditne kartice i osobnu iskaznicu (vidite li sličnost s početkom ove priče?). Naravno, nisam imao srca iskoristiti pruženu prigodu.

A ja odoh u sobu da vidam pješačke rane i odradim ono što sam KemoTerapiji ostao dužan.
Jučer sam propješačio 27 kilometara i učinio lijep broj fotografija. Onu zadnju s bračnim parom, vlasnicima ovoga malog hotela.
A danas ću obići željezničku prugu do Zaboka, a potom se uputiti u Bedekovčinu, mirno i bez putne nervoze. U novim cipelama.
- 08:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #
16.05.2005., ponedjeljak
MAJSTORU U POHODE
Sjećam se doba kad se Galerija Antuna Augustinčića gradila. Štoviše, poznavao sam majstora osobno i to vrlo dobro, dok se to za nj, u odnosu na mene, ne može reći. Kad bismo se god sreli, morao se prisjećati tko sam, a ja sam znao otprve s kim sam u društvu. Čak sam jednom i napravio štos na tu temu, ali sad nije vrijeme za štosove.
Ovaj će mi dan ostati u zaista neizbrisivoj uspomeni. Neizbrisivoj i zato što se s Bloga više ništa ne može izbrisati, kad je jednom tekst otišao u Svemir.
Naime, bilo što bilo, ja sam vjerojatno prvi koji je odavde, ovako neposredno, poslao tekst i fotograije u svijet. Bez ikakve cenzure. Sve sam pofotao, pa je sad ova stranica postala i prekrasna izložba skulptura nenadmašnog majstora Augustinčića.
Posljednja slika u ovome nezaboravnom nizu je Skulpturalna instalacija ukupne dužine 10, širine 2,20, a visine 3,25 metara. Načinjena je od drva i sukane konopljine užadi različitih debljina, a oslanja se na željezno-drvenu konstrukciju pergole u paciju Galerije koja povezuje dvoja nasuprotna vrata izlođbenih dvorana.
Ovom akcijom Galerija odgovara temama obiju ovogodišnjih akcija povodom Međunarodnog dana muzeja.
Gospodin Božidar Pejković, voditelj i kustos ove nevjerojatne galerije, bio mi je neobično susretljiv domaćin, na čemu mu najljepše zahvaljujem.
- 14:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #
STARA VODENICA
To je prava stvar.
Skrenuh s puta samo zato da se uvjerim u to je li Stara vodenica tako dobra seosko-turistička destinacija, kako se reklamira. I, evo baš se javljam iz ugodnog restorana koji, zamislite, ponedjeljkom ne radi. A gladan sam kao pas.
Ipak, kad sam se počeo grčiti od gladi, našlo se nešto, a to nešto je, kaj se mene tiče, sasvim u redu.
Inače, Stara vodenica je u vlasništvu obitelji Galić. Imaju mali, rekao bih džepni, ZOO vrt, dječje igralište i – ono što je najvažnije, mir.
Stara vodenica je puno bliže Klanjcu nego Zaprešiću.
Pogledajte, molim vas, kaj su mi, na brzaka, spremili za fruštuk.
Mislim da slike sve govore, dok ja klopam.
- 11:14 - Komentari (6) - Isprintaj - #
TUHELJSKE TOPLICE - ZELENJAK
Bijah se zaustavio u Svetom križu 56 u neposrednoj blizini mjesta Tuhelja, koje je pak nekoliko kilometara udaljeno od Tuheljskih toplica. A tamo sam si priuštio doručak u prekrasnom ambijentu dvorca Mihanović. Kojega su izgradili grofovi Erdediji, pa je shodno tome dvorac dobio ime Mihanović. Mala šala.
Dakle, sjedim u lijepoj i urednoj gostionici i glasačkom mjestu. Gore gostionica Monaco, a dolje, u prizemlju, da ne kažem podrumu, glasuje se. Sjedim, pijem kavu i proklinjem te veze i podvezice koje mi ne daju da budem u izravnom kontaktu sa ovom stranicom. Šalju mi dušebrižnici vojsku virusa, a ja baš nisam vičan obračunu s virusima. Možda jednom, kad se uvježbam napišem i knjigu pod naslovom Moj obračun s virusima. Vidim autobus, parkirane automobile, kućicu/dvije i brijeg kojim ide cesta prema Klanjcu. Meni vrag opet nije dao mira, pa se uputih sporednom. Vidjet ćemo gdje ću stići. I odatle ću se pokušati javiti.

UTRKA S PUŽEM S DVOJAKIM ZAVRŠETKOM
U ovih nekoliko dana nisam nikoga prestigao. I kad sam ugledao njega, nekoliko metara ispred mene, uključih petu brzinu i, poslije kilometra, uspjeh ga dostići. Puža. Kad sam ga uhvatio, rekao sam mu da sa mnom nema šale, neće meni puževi brzinu određivati. Zato sam ga stavio na stup. On me gledao s visoka, čini mi se malkice ironično. Jer kako inače da protumačim što mi otvoreno pokazuje rogove?
Sjedoh na kamen krajputaš, otvorih kompjutor da opišem ovu uzbudljivu trku s pužem, ali opet nema signala. Dario, pomagaj!
Kad pogledah na stup, spazih da više nema puža. Očima sam pratio njegov slinav trag i vidio da je stekao nedostižnu prednost – deset metara. Mahnuh rukom u znak predaje.

ZMIJA – TRBUŠNA PLESAČICA
Nisam prešao ni pedesetak tisuća milimetara, iznenadi me ljupka puzavica, to jest mala zmijica. Pokušah je oduševljeno pozdraviti, ali ona se počne izmotavati, mameći me svojim zmijskim plesom. Uvijala je tijelom kano Šeherezada, mameći me u grmlje, ali baš i nisam bio nešto raspoložen za avanturu u grmlju s nepoznatom zmijom. Koja, čini mi se, još nije bila punoljetna, premda to kod zmija nikad nije vidljivo.

KRSTITKE U TUHELJU
Tuhelj je bio svečan. Mislio sam da je to zbor izbora. Naravno da sam se prevario. Danas su se održavale krstitke, pa sam uslikao i procesiju. Neki gospodin iz procesije me pozdravio i pitao hoću li objaviti slike. Naravno da hoću, rekao sam. Joj, gospon, molim vas dajte mi vašu adresu. I ja mu dah ovu internetsku adresu. Začas se oko mene okupilo desetak ljudi tražeći isto. Što ću nego svima ispisah ovu adresu, pomalo se hvaleći pređenom kilometražom da bih stigao ovamo na procesiju.
- Gospon Blogomilko, kaj govorite, ja sem prešel tisuću trista kilometara da bih došel na krstitke kumi. Vozil sam nešto više od deset sati. Kakvi je to kramp koji 150 kilometara vozi šest dana?

BUDUĆNOST JE GROBLJE
Na izlasku iz Tuhelja, na brijegu ne stoji kuća mala s prozora dva, nego lijepo groblje. Ne izdržah i fotnem ga iz prve. Okrenem se, kad imam što vidjeti. Plakat HDZ-e, na kojem piše da su djeca naša budućnost, što je točno. Ali ta budućnost, onako dječje bezbrižna i nasmijana, gleda pravo na groblje. Baš lijep pogled. Onoga Hadezeovca koji je ovo smislio ovu promidžbenu budalaštinu treba hitno pospremiti točno tamo kamo ta lijepa djeca gledaju.

BAKA ROZIKA KROFLIN
Čovjek kad ovako putuje nauči gledati. I raspoznavati. S moje lijeve strane u mjestu Pristavu kraj Tuhelja ugledah veliku štalu, a iza nje gomilu gnoja. O, pomislih, to je neka bogata kuća.
Je, bogata je za ove prilike. To je kuća obitelji Ivice Zlatka Kroflina. U kući su dvije dame. Baka Rozika i njena druga snaha. Koja pomaže baki Roziki u pripremi svečanog ručka. Ostala obitelj je na krstitkama u Tuhelju.
Baka me odvela u štalu, pohvalila se ovcama, upoznala me sa šest krava i jednim teletom, s mamom svinjom i njenih jedanaest prije dva dana rođenih praščića, te još sa pet lijepih budućih bečkih odrezaka, gulaša, desetak šunki itd.
- Ima se, ima, kažem baki.
- Je, al više se nema neg kaj se ima, ali možemo bez onoga kaj nemamo, a nemremo bez ovoga kaj imamo. Ono kaj nemamo nismo ni priskrbili, a ono kaj imamo to smo sami stekli.
Baka Rozika pozvala me na ručak. Kuća je mirisala po pravoj domaćoj hrani. Vidim, jedna se zimogrozna kokica grije u rerni okružena krumpirićima. Dobila je baš lijepu boju, kao da se kvarcala!
A da o raznim kolačima i ne govorim.
- Neka vam je u slast, bako, rekoh na odlasku.
- I bude, odgovorila je. Nismo to delali samo kaj bi mirisali, ne!

PODNEVNA FJAKA KUKCA
Već blizu križanja ove sporedne ceste na glavnu, primijetih krasnu klupu za odmor. Skinuh ono s leđa, izvadih kompjutor i bacih se na stvaranje. Dakle, ovako sam počeo ovo poglavlje: upravo kad htjedoh sjesti primijetio sam neko neidentificirano tijelo kako se odmara na klupi. Bio je to neki meni nepoznat kukac.
Valjda ga je uhvatila podnevna fjaka, jer ga ništa nije moglo uznemiriti. Približih mu svoj japanskog Šveđanina (Sony Ericsson), gotovo do uha. Da me tada netko nazvao, mislim da bi se kukac onesvijestio. Srećom, nitko nije zvao, pa na miru uslikah tu zvijerku. Poslije sjedoh s druge strane. Ispred mene cesta skreće na lijevo. Nekoliko metara dalje, tisućljetni stijenjak diže se prema nebu. A gore na vrhu, raste šuma kao da je se to ništa ne tiče.
Tekst, naravno, nisam poslao, jer mi je novi kompjutor bolestan. Dario, pamagaj!

ZELENJAK
Pokraj spomenika Lijepoj našoj, Antuna Mihanovića, uz samu Sutlu, nalazi se prekrasni pansion i restoran Zelenjak, vlasnika Branka Grebljickog-Venteka.
Sve je prepuno gostiju. Doba je ručka. Djeca igraju nogomet, njišu se, hrane neke velike zlatne (crvene) ribetine, njihovi roditelji šeću uz bistru Sutlu. Prava idila. Svratih, onako iz navike i upitah ima li kakva slobodna soba.
Naravno da ima i ja se smjestih, poslikah sve što se dalo uslikati i pozvah Darija.
Pomagaj, mladi prijatelju. Bolestan mi je kompjutor, ali ni ja nisam baš najbolje. Desna cipela, ona koja je dva puta upala u potok i blato, malo se stvrdnula, pa sam dobio lijepa dva žulja točno više prstiju desne noge.
Dario je brzo došao s tatom. Pokušao je stvar popraviti na licu mjesta, ali nije išlo. I dok se on mučio, ja sam razgovarao s njegovim dragim taticom, meni simpa čovjekom. I tako mi razgovaramo, kad me iznenadi rečenica: O, prilično si daleko došao!
Bio je to Milan Lentić, nekad direktor programa TV Zagreba. S njim sam svojedobno lijepo surađivao. Pozdravismo se kao stari dobri znanci. Na njegovu licu onaj lijep osmijeh koji me je uvijek znao razoružati.
Dario je odnio kompjutor doma u Zagreb, tamo ga popravio i već u osam sati ga donio natrag.
Sad imam zdrav kompjutor, ali nemam veze, pa ću ovaj tekst pokušati poslati kad se uspostavi satelitska veza između Zelenjaka i blogovskog središta u Zagrebu.
Onaj cvijet na slici je neka vrst isprike za ova kašnjenja. Nadam se da ih više neće biti, jer je Dario ugradio u program cijelu jednu bolnicu s vrhunskim stručnim antivirusnim kadrom.
Spavanje s jučerašnjom klopom, nekoliko kava i mineralnih platio sam 150 kuna.

Danas sam prevalio 15,7 km.
- 09:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #
15.05.2005., nedjelja
OD TOPLICA DO - TOPLICA
Zapravo, mora se priznati, najljepše je ležati ovako kako ja sada ležim. Dva jastuka ispod glave. Ako ćemo pravo to je polusjedeći stav u širokom mekom krevetu. U krilu mi se ne rasteže draga, nego kompjutor Compaq nc6000. Pet je sati i moram polako opisati jučerašnji dan, prilično dugog hodanja. Rekordnog, rekao bih. Ali, krenimo redom..

OROSLAVJE
Sanjam dan kad neću vidjeti onaj televizijski toranj na Sljemenu. Kao da su tamo smještene oči Velikog brata koje me prate. Kamo ja, tamo toranj za mnom. Kao da me kontrolira.
Poslije obilnog doručka, krenuh put Oroslavja.
I odmah, još ispred hotela Matija Gubec, telefon. Prva se javila kćer Nataša da mi poželi sretan put. A odmah zatim, Tabin glas: Štap u ruku i pamet u glavu, nemoj forsirati. Neću, Taba. Evo i Darija. Daj pošalji tekst. Felker: Bauljaš li? Bauljam, Felky, bauljam.
Oroslavlje je malen dug gradić. Čim sam izašao iz Stubičkih toplica, već se pojavila tabla Grad Oroslavje.
Pa malo uzbrdo, pa malo nizbrdo.
Pokraj mene kuće odmiču strjelovitom sporinom. Jedva stignem zaviriti u otvorene prozore, u uredne vrtove. Gdje se, naravno, radi. Nije važno što je predizborna šutljiva subota. A baš se i ne šuti. Po kafićima se ispija kava. Kad prožem pokraj kakvog kafića, ljudi se došaptavaju gledajući moj vrlo pokretni Blogomobil.
Svratih u dva tri kafića. Dario dobro zna zašto.
Dok sam išao središtem Oroslavja, stiže me jedna ljupka dama, nešto mlađa od mene. Znate, reče, ja bih vrlo rado hodala s vama. Ali ne Zagorjem, nego Gorskim kotarom. Ja sam rođena tamo. Bilo nas je jedanaestero djece, pa smo se rasporedili posvuda. Ja sam se udala ovdje, ali mi baš fale ona gorsko.kotarska brda. Pratit ću vaš put, pa ću vas već tamo naći. Poprišasmo još malo usput. Kažem joj da je moj prijatelj Alojz Majetić... iz Delnica, prekinu me. Zatim: ja moram ovdje u cvjećarnu kupiti cvijeće za neku svadbu. Reče, i ode.

PUT PREMA DIVLJINI
Na tabli piše – Mokrice. I ja skrenuh s asfalta na poljski put. Ha, ha, pa ha. I eto me kod radnika za mješalicom. Što je, zar i subotom miješate? Upitam.
- Mora se, dečko, reče mi Zlatko Kurelja, čovjek barem 20 godina mlađi. Malo popričasmo o svemu i svačemu, o čemu najviše pričaju ljudi koji se ne poznaju, uslikah ga i skrenuh na neki puteljak.

POLJSKI RADOVI
Dugo se išlo. Oko mene uzorana polja stisla se između kuća, šumaraka i različitih puteva. Od autoputa, do traktorskih puteljaka.
U daljini ugledah dva traktora na polju. Krenuh stazom prema njima.
Za sportskim volanom traktora sjede Jurica Gradičak i Milan Novosel. S njima su prava ljepotica, Marta Gradičak, sedmogodišnja kćerka Jurice. U društvu šarmatnog mladića mojih godina, Marijana Bezjaka. Nude me pićem, kao da su pokretna gostionica. Hoš, vina, hoš piva, hoš soka, hoš mineralne. Neš ništa, zahvaljujem. Uslikavanje za blogovski album i – zbogom ljudi.

Dva kilometra dalje, Janko Stongar naslonio se na štap i gleda kako Predrag Hitrec upravlja traktorom. Janko je korpulentni djed, poštovanja vrijednih godina, a unuk je valjda dvadeetgodišnjak, snažan i nasmijan momak. Je, ne trebate pisati, pisac Hrvoje Hitrec mi je daljni rođak. Moj deda po ocu i njegov otac su rođaci.
- Pišeš li, upitah.
- Ne, orem. Pomažem djedu.
Naravno, takvu priliku moj Sony Ericsson ne propušta i eto djeda i unuka u mome albumu.

A U DIVLJINI PREPLAŠENA SRNA
I onda mi vrag nije dao mira pa skrenuh u neku divljinu. Ni puteljka, ni staze. Dobro, vidi se autocesta dva-tri kilometara dalje. Poslije se više ništa nije vidjelo. Samo različiti insekti koji me oduševljeno pozdravljaju. Komarice se oduševljeno dovikuju – Evo papice, slijećući na moje elegantne ruke, pametno čelo i snažan vrat. Da bih ih izbjegao izađoh iz sjene na sunce. One za mnom, ali ih dočekaše lastavice i komarice se razbježaše.
Dosadilo mi mi hodanje pustarom, pa potražih prečac prema cesti. Ali, prečaca nigdje. Šuma, grmlje, lovačka čeka, šuma, gustiš i frk! Uplašio sam jednu srnu. Elegantna dama projuri dvadesetak metara iz jednog gustiša u drugi i ja je ne stigoh snimiti, ali mogu vam reći da je vrlo lijepa i vrlo brza.

SPAS KOD OBITELJI ZVONKA GRADIČAKA
Kad biste vidjeli moj GPS aparat, vidjeli biste da sam kružio zapravo na malom prostoru. Zato sam, da ne tražim neki normalan put, skrenuo na neku oranicu i uputio se kućama. Ispred kuće me dočeka lovački pas. Kružio je oko mene kao oko pline,a ali baš ga nisam fermao. Kad sam ugledao ljude u dvorištu, osjećao sam se kao da sam na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Obitelj Zvonka Gradičaka, rođaka onog Jurice za traktorom, počasti me sokom, a ja im se odužih obiteljskim uslikavanjem.

TJERAČICE VRANA
Dalje sam išao provjerenim putevima. Šumarak, kuća, grmlje, šumarak, dvorac Legrad kojega sadašnji vlasnik obnavlja, opet livada, opet polje i – dvoje mladih, ona i on, koji su se kroz polje uputili, nadam se, u šumarak. Poslije sam skužio da sam se prevario.
I, eto me u Stubičkoj Slatini. Sretoh dvije dame, Mariju Kovač i Ljubicu Čulig, i one me zaustaviše. Naravno, TV gledateljice. Popričasmo, nasmijasmo se, fotografirah ih i optužih da idu uhoditi ono dvoje mladih.
- Kaj bi, gospon pješak, vraga ih uhodimo. Su deca otišla u polje, vrane terati. I mi idemo po istom poslu. Ako ih ne bumo tjerali, bu nam prekopale polje kuruza, ne.
I odoše u polje tjerati vrane.

GOSPON DRAGI, NE BU DOBRO
Na izlazu iz Slatine, primjetih osamljenog kosača. Bio je to Juraj Pavelić. Ovjekovječih ga, a on se zatim nasloni na kosu i gleda me.
- Kaj bu?
- Dobro bu.
- Vraga bu dobro. Viš ovu kuću, prek ceste. Prije su tam u dvorištu bile lijepe svinje, u barem sto kokošiju, a sad nema ništ. Sve se pojelo, a za drugo nema. Ja još nekak živim od krava, imam ih pet. Žena dva put tjedno ide u Zagreb, na Trešnjevački plac i tam prodaje vrhnje, sir, jaja... ono kaj se doma nađe... ne, luka i to...

KRIZMANJE U VELIKOM TRGOVIĆU
I, evo me, napokon u Velikom Trgovišću. A tamo gužva. Bila je krizma, pa se posvuda slavi.
Svratih u spomen kuću Franje Tuđmana, na samom početku mjesta.
Poslije odlučih da neću u obližnji Kraljevec na Sutli. Nije mi se prolazilo putem koji je išao kroz Zagrebačku županiju. Zato se uputih u znatno dalje Tuheljske toplice.
A to je prilično hodanja i fotografiranja. Sve ste to mogli pratiti na fotosima. I one ljupke krizmane djevojčice i pitome zagorske brijege i sve.

MOMAČKA VEČER
Pred samim Tuheljskim toplicama, neki me mladići pozvaše u svoj dom. Počela je posljednja momačka večer Marka Bage. Skupilo se dobro muško društvo, trešti glazba, piju se razna pića. Ja se zadovoljavam mineralnom. Zadržah se u kraćem razgovoru, a onda prođoh i taj posljednji kilometar do kreveta.

I tamam skinuh ruskak sa snažnih ramena, kad zasvira mobitel. Dario pita kojim ću sutra putem.
Asfaltiranim, odgovorih. Sve do Klanjca, gdje ću možda sresti Kupusicu i gdje ću, zasigurno odmoriti na nekom seoskom imanju.
Danas sam prošao punih 47,3 kilometra, pa sad sami računajte dalje.

Poruka Anderlonu. Mnogi s kojima sam razgovarao prate me na kompjutoru. Iznenadio bi se kome sam sve dao adresu na Blogu. Svima koje sam ovdje naveo i još mnogima koje nisam naveo.
- 08:09 - Komentari (29) - Isprintaj - #
14.05.2005., subota
JAKOVLJE - STUBIČKE TOPLICE
Jutros sam vrlo rano krenuo. Tako se živi kod tete Jelke. Darko ide na posao već u pola šest, Miro na faks u Zagrebu u šest, a Kruno, prije nego što krene na posao u 6,30 sati, najprije skoči u obližnju trgovinu baki po novine, jer ne mogu zamisliti jutro bez novina.
Jutarnja kavica, pusica, doviđenja i hvala teta, bok Kruno. Žao mi je što se nisam pozdravio sa Darkom i Mirom. To činim ovim putem, jer je blogovska obitelj porasla za četiri nova člana.

PARK UMJETNOSTI
Najprije svratih u dvorac Jakovlje. Nekad se ovdje lijepo živjelo i stvaralo. Gračan, Vuco, Petrić, Đuzel... Sjećam se, prije ohohohooo godina ovdje se peklo janje i pilo dobro vino. Slučajno se zbilo da se igrala se finalna nogometna utakmica Jugokupa, Hajduk – Vardar. I kako to biva kad se muški skupe, organizirala se laka kladionica. Kladilo se na rezultat. Ne znam tko se na što kladio, ali ja sam uplatio ondašnjih 20 dinara, da se ne razlikuješ od nas, kako je rekao Bobo Praljak (ne volim kocku i nikad se ne kladim, ne igram loto i ne kartam). Kladio sam se na dva rezultata. 17 : 6 za Hajduka i, čini mi se, 15 : 8 za Vardara. Praljak me zezao da sam odabrao nemoguće rezultate, a ja sam upitao zašto nemoguće. Zato što su takvi rezultati vrlo rijetki. Možda je danas taj rijedak dan, rekao sam. Klopali smo janjetinu, kad je utakmica počela. Praljak me i dalje zezao da sam se glupo kladio. E, onda sam ga navukao. Rekao sam mu da ću pogoditi oba rezultata. Pa to je nemoguće! Uskliknuo je Bobo. Jedan možeš, priznajem, ali dva?! Ti nisi normalan. I tako, mic po mic ja se s Praljkom okladim da ću pogoditi oba rezultata. Kad smo se rukovali u znak potvrde oklade, izvadio sam deset dinara i dao mu. Primio je lovu, a onda skužio da sam se samo šalio. Bobo, kad upadne u logička stanja, sve analizira ozbiljno, baš kao svaki pravi matematičar. Znao sam za tu njegovu vrlinu, pa sam ga navukao.
Jutros nema nikoga u dvorcu. Okolo, u parku bude se skulpture u rosi i ja ih pokušavam fotografirati, e ne biste uživali u spoju prirode i umjetnosti.

DO JAJA!
Poslije se uputih prema Stubičkim toplicama preko Kraljeva Vrha. Putem fotografiram zanimljivosti, kad odjednom – panika. Neka koka, kad me ugledala, odmah je snijela jaje, pa se raskokodakala, e ne bih li ja to obznanio cijelom Internet svijetu. Pozdravih ukućane. Nekako mi nisu bili skloni. Dok sam ih nagovarao, nazvao je Dario i ja mu ispričah muke po Kemi. Kad završismo razgovor, gazda je pristao da uslikam jaje, valjda potaknut autoritetom Darija, ali nikaj više. Gore, u kokošinjcu su tri gnijezda u kojima tri koke nose jaja. Najprije uslikah gnijezdo s više jaja, koje je snijela druga koka, a onda sam se posvetio izboru umjetničkog kadra da snimim glasno jaje, kako sam ga nazvao. Opipao sam ga i zaista je bio toplo. Kad sam završio operaciju jaje, upitah gazdu zašto kod jedne koke ima više jaja, što ste mogli zapaziti na slikama, a kad druge jedno.
Joj, bu i kod ove više, ali je jučer pevac više pažnje posvećivao ovoj grahorki, neg ovoj žutoj.
Poslije uslikah dedu, baku i unuka. Nisu mi htjeli reći kak se zovu, al bumo svakak rekli kćerki da nas pogleda na Internetu. Oprostismo se i krenuh dalje.

NIKICA
U Kraljevom vrhu živi više od dvadeset godina moj dobar znanac Nikica Mihaljević. Nisam ga vidio 20 godina, pa svratih i do njega. Nikica i ja radili smo skupa u redakciji Oka. On je pjesnik, pripovjedač, kritičar, esejist i uvjereni ljevičar, što meni u principu ne smeta. Uopće, ne smetaju me ni ljevičari, ni desničari dok smo na razini verbalnih, da ne kažem teoretskih naklapanja. Ali kad zbog tih uvjerenja počni ozbiljni sukobi, onda ne volim ni jedne, ni druge. Jebe mi se za njih!
No, s Nikicom se dade razgovarati mirno. Bez nadvikavanja. Pažljivo sluša sugovornikove argumente i razložno iznosi svoje. I, mogu reći, tako je ugodno razgovarati čak i o politici, koju inače ne volim.
Nikica se iznenadio kad me ugledao. Najprije me nije prepoznao, a onda mu se lice razvuklo u iskren lijevi osmijeh, koji je zapravo isti kao onaj desni, dakle – ljudski. Pozvao me u kuću. Demonstrirao sam mu kako radi ovaj blogovski svijet i čini mi se da sam ga uspio nagovoriti da nam se približi, ali bez politike. Recimo, nek piše o tome kako živi nezaposleni književnik u selu, s nekoliko urednih gredica povrća.
Sin mu je vršnjak moje kćerke Une. Nisam ga imao sreće upoznati, kao ni ženu, koja radi u Zagrebu. Upoznah mu majku, blijedu staricu koja je sjedila ispred TV ekrana, gledala ono što je gledala i slušala kako nas dvojica razgovaramo.
Poslije uslikah Nikicu u dvorištu. Inzistirao je da se na fotosu vide dvije lipe. Jedna je ženska lipa, to je ona prva s njegove lijeve strane, jer simbolizira njegovu ženu, a druga lipa je zapravo lipac, budući da predstavlja Nikicu.

UMALO KUPANJE U POTOČIĆU MALENOM
U želji da fotografski prenesem sve što vidjeh, negdje u podsljemenskoj šumi ugledah potočić maleni. Spustih se dolje, zauzeh pozu, e ne bi li uživali i opalih sliku. I to dva puta za svaki slučaj. Kad sam se iz čučečeg stava dizao, zanio me ruksak, pa sam završio s lijevom nogom u vodi. Zahvaljujući Blogomobilu, dakle mome štapu, uspio sam ostati suh. Da nije bilo Blogomobila, ispružio bih se sa svih svojih 185 cm u plitkom potočiću malenom.

LOPOV LEPTIR
Poslije sam uhvatio jednog leptira kako krade pelud s nekog šumskog cvijeta. Naravno i njega fotografirah u inkriminiranom djelu. Nažalost, kao što mi nije uspjelo poslati fotografiju potočića, tako mi nije uspjelo poslati ni leptira lopova. To će učiniti Dario kad dođe. Unatoč ljutnji što mi nije uspjelo poslati sliku u svijet, odlučih lopova prijaviti nadležnim organima gonjenja, a ovim putem obavještavam i samog šefa Uskoka da fotos postoji, pa neka poduzme odgovarajuće mjere. Naime, kradući pelud sa šumskih cvjetova, leptir potiče seksualni život bilja, što bi među našom djecom moglo pobuditi neke možda nečasne misli, pa se svi upute u vrtove i parkove i prstićima počnu poticati oplodnju raznih seksualno nadraženih ruža, tulipana, mačuhica i ostalih voćaka.

STOTKA JE TU
I baš kad sam bio u selu Strmec, primjetih na svome GPS uređaju da sam prevalio punih sto kilometara. Naslonih Blogomobil na uz ogradu i tako označih povijesno mjesto. Usput digoh desnu nogu, kao pas, ali sam zaboravio otkopčati šlic!
I odmah smislih da se tu postavi spomen ploča na kojoj će pisati da se ploča podiže u čast itd. Koji je na ovom povijesnom mjestu otpješačio prvih sto, od predviđenih osam tisuća kilometara. Smislih i stih za ploču, pa molim nadležne da zapišu ovaj dvostih, inspiriran pjesmom Ivana Gorana Kovačića: U planini mrkoj, nek mi bude Blog/ Tu sam ostavio dio srca svog!
U obližnjem kafiću počastih se duplom kavom i, naravno, dva multivitaminska soka. Pritom ljupku konobaricu počastih dobrom napojnicom.

CVIJEĆE ZA DAME
Dvadesetak metara dalje, snimih prodavačicu cvijeća. U raznobojnom ambijentu svakojakih cvjetova. Naravno, sve te cvjetove upućujem dražesnim blogericama, a naročitu gđi Dvornik, jer će joj cvijeće trebati za uređenje svoga virtualnog stana.

Danas sam, kao i jučer, prešao 16 kilometara, što ukupno iznosi točno 107. Dario, uzeo si mi dva kilometra. I to ona najlakša.

A sad pravac Oroslavlje, Veliko Trgovišće i Kraljevec na Sutli.
- 07:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #
13.05.2005., petak
IVANEC - JAKOVLJE
Jednostavno nisam stigao pisati. Krivo sam nešto izračunao i to je sve.
Naime, odlučio sam u Jakovlju posjetiti obitelj Sever. Znači: udovica, teta Jelka, udovac, njen sin Darko i Darkovi sinovi Kruno i Miro.
Teta Jelka je rođena sestra moje druge, danas nažalost pokojne punice. Prema meni je uvijek bila dobra i vrlo mi je draga. Njen sin Darko također mi je drag prijatelj, tim više što je i električar. Ja sam želio biti električar, kao što mi to otac bijaše bio, ali upravo mi on nije dao da izučim taj izuzetni zanat. I sad mi je žao.
Kad se Darko ženio, ovdje u Jakovlju, ja sam bio jedan od kuhara. Nikad u životu nisam više ispohao piletine, nikad toliko ispekao pljeskavica, nikad...
Krunu pamtim kao klinca, a Mirek mi je posebno prirastao srcu budući da je rođen i uz moju malu pomoć: mama je imala velike komplikacije, pa sam bio zamolio prijatelja Asima Kurjaka da pomogne. Dr. Kurjak je uložio sve svoje znanje i danas je Miro odrastao čovjek. Kao i Kruno, vrlo radišan. Studira u Zagrebu, a kad dođe kući uvijek nađe neki posao. Ni Krunu, ni njega posao ne traži, jer uvijek nešto rade.
I kako to obično biva, raspričali smo se do sinoćnjih kasnih noćnih sati. Nisam požurivao držeći da ću stići opisati jučerašnji dan, ali tek kad se usamim u sobi. Poslije, u osami sobe, stigoh samo napisati nekoliko komentara na vaše tekstove i zaspah snom blaženog pješaka.
Zato večeras imam dupli posao.
No krenimo redom.

LJUBAZNI MLADI I GOSPODIN NATMURENKO
Starci kad nevaljaju, onda zaista nevaljaju. Kao što znate spavao sam u motelu Gec i Ivancu. Bijahu mi dočekali mladi Gečevi, izuzetno ljubazni i lijepi. Naročito ona. Sve su učinili da mi olakšaju najdužu dionicu hodanja.
Štoviše, donijeli su mi i večeru u sobu iz obližnjeg restorana, budući da od doručka u Lavici nisam cijeli dan ništa bacio u kljun.
Dobro. Ali ujutro nije bilo mladih Gečevih, sinoć su dugo radili i trošili se. Bio je tata Gec, natmurenko i neljubazenko, pa sam jednostavno što sam trebao platiti i zbrisao u pravcu pješačke budućnosti.

OBITELJ PLANINIĆ
Putem prema Jakovlju prošao sam bezbroj puta. Kad sam vozio ništa nisam vidio od ceste, a kad su me vozili nisam vidio ništa od brzine. Bijah svjestan da je pokraj mene prolazila ljepota, da sam na trenutak znao spaziti neke vrijedne ljude i to je sve.
Sad ovim putem prvi put idem pješice.
I odmah, uza samu cestu u Ivancu, vidjeh u dvorišu jedne kuće dvoje postarijih ljudi kako rade.
Meni se u manjim mjestima sviđa to što su svi ljubazni. Svi vas pozdravljaju kad prolazite pokraj njih, svatko vas poziva da predahnete i odmorite se.
Pozdravih dvoje u dvorištu i oni me pozvaše na fino domače vino. Zahvalih, jer doista ne pijem i zadovoljih se čašom hladne bistre vode.
Božo Planinčić je u mirovini, ali navek ima posla, valja živinu nahraniti, treba ono pomaknuti, ovo popraviti. Sad pomaže ženi Đurđi da priredi kuruzu za kokice.
Zadovoljni su pristali da poziraju, a kad fotografiju poslah na ovu adresu, upitaše me što je to, a ja im ispričah priču i objasnih tehniku.
No, dobro, to bumo zapisali, pa bumo pogledali u kompjutoru kak slika izgleda. Sad kad znamo tko ste, bumo vas svaki dan pratili na Internetu, gospon Blogomilko.

POJEDEN VEĆI DIO BRDA
Nešto se čudno događa s foto-aparatom. Fotografirao sam dio sjeverne strane Sljemena. I to onaj dio koji je netko pojeo. Nema ničega, samo mali dio nekad velikog brijega. Ostalo su oglodali ljudi-miševi. Međutim, sliku ne mogu poslati, jer, kaže mi aparat, ima previše informacija, pa... bla,bla bla...

PORUKA ŽARKU POTOČNJAKU
Hodah, hodah i odjednom shvatim da trebam malo stati. Ne žu, žu, žuljaju me cipele, nego me žu, žu, žuljaju naramenice ruksaka, draga moja Sanjice Doležal.
Lijevo od sebe ugledah uredne staklenike, pa hajde da i to vidim.
Unutra me dočekao Dražen Račić.
Ovo je poruka Žarku Potočnjaku: Žarko, Dražen je ratovao u Nuštru, valjda smo ga sretali, tebe pamti i voli, a mene ne pamti, a za ljubav ga nisam pitao! Gotova poruka.
Dražen se bavi poljoprivredom. Uzgaja paradajze i krastavce, a uskoro će se prebaciti na uzgoj, no, nisam zapisao pa se ne mogu sjetiti čega to. Uglavnom je riječ o nekim sadnicama koje uvozimo iz Nizozemske, a svaka sadnica stoji 1 eur. Dražen ih sad ima 10.000.
Oni koji znaju o čemu ja ne znam napisati ni riječ, neka svrate kod Dražena. I on živi u Ivancu. Fotografije koje sam snimio objavit ću kad dođe Dario.

O pastrvama, štukama, somovima i patkama sam pisao.

KAD SE RADI, ONDA SE I IMA
I onda, ha, pa ha, pa ha, kako je znao Avdo Sidran opisati dugo hodanje i mene nasred ceste zaustavi neka vrlo zgodna dama. Ako ste žedni, svratite, vikala je iz polja pokraj kuće. Naravno, zaustavih se. Ali ne zbog žeđi, nego da napunim bateriju mobitel-foto-aparata (Sonny Ericsson, što bi rekao Dario), ali i zbog lijepe žene. Koliko god se mi muškarci, ili bivši muškarci kakav sam ja, pravili važni, kao nije nam stalo, kaj me briga..., ali ipak nam laska kad nas neko lijepo stvorenje zaustavi i ponudi čašom vode, soka ili razgovora.
Ustanovilo se da je Snješka, tako joj je ime, udana i sretna žena, koja je svome mužu, Darku Martinčiću rodila četvore djece: Magdalenu, Nikolinu, Matiju i sasvim maleckog veselog Martina, koji se već sad raduje svome prvom Martinju.
Snješka je pozvala oca Stjepana koji je nešto radio u polju i ja tako upoznah i gospodina Fabera. Uza hladan sok, raspričasmo se, dok se baterija punila.
Ovdje je lijepo i obitelji Martinčić (nažalost, tatu Darka nisam upoznao, on radi u Zagrebu) i obitelji njenog oca Fabera. Otac je u mirovini, ali se na da. Mlađi je od mene dvije godine, a sa ženom radi na prilično velikom imanju. Ima pet krava, a žena mu jednom tjedno prodaje, na tržnici Dolac u Zagrebu, sir i vrhnje. Kad dođete na tržnicu, viknite: tko je ovdje gospođa Faber i kupite sve što prodaje, jer je zaista kvalitetno. Naravno, i oni su uzeli moju blogovsku adresu i ja odoh.
Baš lijepo društvo.

KLINCI SU ZAKON!
Klinci u školi su prva liga, spremno su pozirali, a onda odlepršali u razred da na Internetu pogledaju kak ih je gospon Blogomobil fotal!

ČOVJEK S PUŠKOM
U samom Jakovlju spazih u zasjedi čovjeka s puškom. Nije valjda da čekate mene, rekoh nakon što ga iznenadih.
Kaj bi vas... joj, čovek dragi, videl sam vas na TV (E, Darija, Darija, tvoju emisiju Dobro jutro, Hrvatska, zaista gleda cijela Hrvatska!). Ojte na gemišt.
- Ne pijem, rekoh, ali smijem li vas uslikati ovako s puškom.
- Zakaj ne, rekao je. A gde bu tu izašlo.
- Na Internetu!
- Joj, ki bi vrag znal za sve te novine!

Poslije smo se upoznali.
Čovjek s puškom je Stjepan Solenički. A u zasjedi je čekao vrane – Vrag ih odnesel, graktavi!

* * *
I, onda, napokon – teta Jelka. Danas bilježim svega 16 kilometara. Nemam zašto žuriti. Imam nekoliko kilometara u rezervi.
A o današnjem danu pisat ću nešto kasnije. Laku noć Ptičice, laku noć Annie, laku noć Ifa, laku noć Big Mamice, Beštijice, Umbrelice, Ružo u mom srcu i sve ostale proljetnice.
- 21:16 - Komentari (14) - Isprintaj - #
12.05.2005., četvrtak
NA KAVI S RIBAMA I PATKAMA
Na putu u Jakovlje, evo me u selu Jablanovec. Odmaram sebe ili mene.

Valja samo voljeti svoj posao i misliti o njemu.

Evo me upravo kod ljudi koji to znaju i umiju. Ali, prije nego što nastavim, valja reći da sam platio duplu kavu (prvu današnju, o tome ću večeras) i dva multivitamin soka.
Dakle uz restoran Jezera, protječe potočić maleni, ovaj put vrlo bistar.
I, gazdama ne budi lijeno, napraviše male ribnjake i u njih posadiše pastrve, štuke i somove. Pa tko voli nek izvoli.
Ali, ima lnas koji baš i ne haju za te slasne ribetine, oni bi, na primjer, zagrizli dobro pečenu patku. Naravno, ne novinarsku. I gazde posadiše i patke. Sad imaju lijep i posjećen restoran. Debela je hladovina, kao da radite u Saboru kao zastupnik, veliko dvorište, pa ako hoćete možete i vlastitim nožnim prstima hraniti proždrljive štuke, debele somove i vitke, uvijek u punoj kondiciji, pastrve.
A poslije sve to skupa zasladiti patkom okruženu krumpirićima. Itd.
- 11:39 - Komentari (22) - Isprintaj - #
SAMOBOR - ZAPREŠIĆ, I JOŠ MALO DALJE
Zaprešić mi je gotovo pred očima, još svega tri-četiri kilometra, a ja ojećam kako me ruksak vuče majčici Zemlji. Ponaša se kao da on mene nosi, a ne ja njega.
Naletih na neki potočić maleni koji romantično vijaga kroz plodna polja, ali zato nimalo ugodno ne miriše, Zapravo smrdi toliko da mi se tijelo grči od smrada. Naravno, potočić je malkice nervozan, pa se pjeni od otpadnih voda.
Nije zelen, nego je više spoj nekoliko srodnih boja: hrđe, fekalija i ostalih otpadaka. Otkrih prvog zagađivača bistre Save, hajde da to uslikam. I kliknuh. Baš lijepa slika. Hitam da vam je pošaljem, e ne biste li doživjeli ljepotu prirode i smrad koji potok širi oko sebe.
Da ne bi! Baterija mobitel-foto-aparata se ispraznila. Šteta.
No, ruksak me i dalje vuče k zemlji. Čak su se i sve baterije mojih elektronskih pomagala ispraznile osim one u GPS-u. Pogledah na spravu, kad imam što vidjeti.
Dečko se zaigrao i prešao blizu 38 km. Dakle, ruksak se umorio, pa bi da malo odmori. A do Zaprešića, diskretno mi šapću noge, ima još hoda.

JOŠ O SKELARU
Onaj mi skelar iz Otoka nejde iz glave. Naravno da sam napisao Mudri skelar, kad je doista mudar. Govorim mu o bistroj Savi, koja se svega nekoliko kilometara dalje pretvara u sabrane otpadne vode, dakle koju mi sami zagađujemo, a on će:
- A kaj bi mi to delali, moj gospon? To sve delaju Slovenci. Evo ovdje na skeli je mjerač zagađivanja. I kaj piše na njemu? Šest posto! Ste vidli? Sad znate tko nam ovu lepu bistru Savu zagađuje.
Može bit, kažem mu, ali iza Zagreba je 100 posto zagađena.
- A kaj vam ja znam, moj gospon, ja sam samo obični skelar.
Misleći da Joža, tako mu je ime – Josip, pojma nema o kompjutoru, demonstrirah mu tako da pokazah tekst koji sam napisao na skeli i one fotografije koje snimih.
- Viš, vraga, pa to zaista funkcionira, samo je rekao.
Kad sam odlazio zamolio me adresu Blogomobila. Htio sam mu zapisati, a on će:
- Sam vi recite, bum zapamtil. Pa kad dojdem doma bu mi unučica to otprintala da se dečkima u birtiji pofalim.
Bok, Josipe!

GLAS ZAPREŠIĆA
U Zaprešiću sam imao nekoliko lijepih susreta. Najprije su me neki dečki zuastavili i pitali za odobrenje da me slikaju. Pozirao sam kao pravi. Osmijeh na licu, a u očima optimizam
Dečki mi kažu da su novinari Glasa Zaprešića i darovaše mi prvi broj. Naravno, prolistah još topli prvi broj i iugodno se znenadih novinarskoj darovitosti tih mladića.
Kao što se iznenadih kad saznah da u Zaprešiću nema hotela.
Pa moradoh neplanirano produžiti put.

ČEČI
Čovjek da ne povjeruje! U središtu sretoh Srećka Bogdana, nogometnog trenera o kome sam nedavno pisao. Čeči je trener Inkera, ovogodišnjega nogometnog hita hrvatskoga prvenstva u nogometanju.
Meni je Čeči uvijek bio gala tip. S onim svojim veselim osmjehom i širom otvorenim, dječačkim očima.
Brzo se rastadosmo, jer sam ja bio umoran, a on je žurio prijatelju u posjetu.

SUSRET S NAJBOLJIM HRVATSKIM TAMBURAŠIMA
Na glavom trgu – gužva i tamburanje. Gužva je izborna priredba, a tamburaju Najbolji hrvatski tamburaši. Namjerno prođoh ispred pozornice. Dečki me pozdraviše osmjehom, a ja produžih. Nisam odmakao ni deset metara, kad me zaustavi glas Stanka Šarića, frontmena. Pozdravio me i upitao za pješačko zdravlje. I to putem razglasa. Nisam se htio dovikivati s njim, pa se vratih. Malo me je zekao oko štapa, a ja mu kazah da to nije štap, neGo moje prevozno sredstvo, moj dragi Blogomobil. Našto Stanko pohvali taj moj automobil, jer ne troši ništa benzina.
E, moj Staniša, ne troši benzin, ali zato troši mene.

NAPOKON KREVET
I tako, jedva stigoh do motela Gec u Ivancu podnožju sjevero-zapadne strane Sljemena. Više me podsjeća Na planinarski dom, nego na motel. Naime, morao sam, posljednjih stotinjak metara dobrano zapeti uz strmu cestu da bih došao dp kreveta. A evo s kim dijelim krevet. S haremom različitih elektronskih ljubavnica, isprašnjenih baterija. Žao mi je zbog nekih slika. Kao što je ova jutrošnja: pogled s balkona sobe. Ne vidi se dobro, jer je slikano rano ujutro, dok je sunce spavalo.

Put od Samobora do Zaprešića bio je prilično dug. 43,8 kilometara.
- 07:31 - Komentari (12) - Isprintaj - #
11.05.2005., srijeda
SKELOM PREKO SAVE
Baš je lijepo. Sjedim na skeli i čekam da me mudri skelar preveze preko rijeke Save, kako bih stigao u Zaprešić na spavanje.
Sava je, za divno čudo bistra. Zelena. Brza. I hladna.
Prije smo govorili da nam Slovenci zagađuju Savu. Nije točno. Slovenci nam isporučuju zelenu i bistru vodu. A kad ta voda dođe do Balkanaca, eto ti kaljuže.
Gledam lastavice. Večeraju. Lete iznad vode i čopavaju komarce i ostale male bubice. Kažu, da bi lastavica bila sita treba joj dnevno 100.000 komaraca.
Najezda komaraca u Slavoniji nije ništa drugo do nedostak njihovih prirodnih neprijatelja – lastavica. A njih je, kao i sve drugo, odnio rat.
Ni u Samoboru nema komaraca. Ali ujutro i navečer mame i tate lastavice jure posvuda i skupljaju večericu za svoju lastavčad.
I, eto to je moje izvješće sa skele. Brod prelazi Savu.
- 16:52 - Komentari (14) - Isprintaj - #
DOM MIRISNE LOVORKE
Nalazim se u kući obitelji Jakopec, i to one loze koja potječe iz naselja Klaka. Stanuju iznad Samobora, a ja sam se ovdje ovaj čas zatekao da snimim panoramu ovoga Grada-muzeja. Pa ako je Samobor – muzej, onda su Samoborci – kustosi.
Ljubazna domaćica Lovorka, također kustosica, pustila me u kuću. I ispričala nam priču o djedu stolaru i tati građevinaru.
Kupili su građevinsko zemljište iznad Samobora i tu sagradili kuću s koje se Samobor najbolje vidi.
Cijeli ovaj dio, prije su nastanjavali vinogradi i voćnjaci. Sad nema vinograda, a u svakoj od prelijepih kuća, moja bi kćer Una rekla – dvoraca, smješkaju mi se rascjetale voćke.
Možete samo zamisliti kako mi je lijepo u društvu mirisne Lovorke. Molim vas, ne budite lijeni, pa kliknite na fotografiju.
Eto, u ovom okružju stanuje moja lijepa domaćica. Ona jest prava Sanoborka, ali ne pije vino iz demižonka, nego iz lijepih kristalnih časa, baš onih za vino.
- 10:53 - Komentari (12) - Isprintaj - #
POGLED KROZ PROZOR
Volim spavati kad je prozor otvoren.
I kad mi kroz otvoren prozor jutro uđe u sobu i pozdravi me.
Ovo je pogled kroz prozora hotela "Lavica" u Samoru. Na fotosu se ne čuju zvukovi, ali možete se kladiti da se čuje zvono s onog zvonika.
- 08:05 - Komentari (8) - Isprintaj - #
ŽULJEVI NA RAMENIMA!
Odavno nisam sastavio toliko spavanja u komadu.
Puna tri sata.
Baš sam umoran. Naime, točno je da sam pun snage, jer kako inače protumačiti činjenicu da sam danas propješačio punih 31,8 dobrih kilometara. I, odmah valja reći: ni u kakvoj primisli mi nije da se prvi kilometri bacaju u vodu. Jok ja! Nisam ni prve mačiće bacao u vodu, a gdje bi bacio ono što sam s mukom prošao. Evo o čemu je riječ. Meni je ravno 100 kg. Prema tome lakši sam od Bestjelesne Majetića. I vrlo sam lako hodao s tih svojih 100 kg. Međutim, danas sam imao 120 kg. Onih 20 kg dobio sam naglo, s opremom. Dobro, noge su u redu, izdržalo se. Ali ramena!
Dobio sam žuljeve na ramenina! Prvi put u životu.
Ako ćemo pravo za zdravo znao sam dobivati žuljeve na neobičnim mjestima. Recimo, na laktovima. I to od dugog stajanja za šankom. Jer kad za šankom dugo stojite, onda se noge umore, pa se naslonite uglavnom jednim laktom na šank. Poslije desetak sati stajanja za šankom, dobili biste popriličan žulj na jednoj ruci. Ja sam obično dobijao na desnoj. Onda ste prisiljeni promijeniti položaj. Pa se naslonite na šank lijevom rukom. Poslije novih desetak/petnaestak novih sati stajanja u tom položaju, jasno je da strada i ta ruka. Tko ne vjeruje neka pita Mitra Kavkaza i Pavu Kremenića, najčešće svjedoke takvih žuljeva.
Sram bilo svakoga, tko je što drugo pomislio! Nikad nisam dobio žuljeve na laktovima ili na koljenima, ako ste pomislili ono što bi Scorpy pomoslio. Vjerujem da je on dobivao žuljeve od toga, ali ja nisam, kunem vam se.
To je valjda stvar tehnike.
No, da. Od tih tridesetak i nešto kilometara, kisnuo sam, valjda, 29. Kaj se može, rekao bi Milčec, koji je također znao dobiti žuljeve na laktovima. Što vas ne treba čuditi ako znate da je njegova prva knjiga začinjena glasovitom Hudolovinom uzrečicom: Piti il ne piti, pitanje je sad.

MIRIS JEDNE OD MASLINA
Zapravo, sve u svemu, put je bio vrlo ugodan. Odavno nisam vidio toliko lijepih i različitih kuća. Dvorišta puna cvijeća. Rasvjetane masline, hoću reći jorgovani, jer ti raznobojni mirisnici pripadaju velikoj i prilično nesložnoj obitelji maslina. Onih obranih i onih neobranih.

SUZA ZA BLOGOVSKE BREGE
Neću tajiti da mi je bilo drago što je HTV izravno snimio početak moga hodanja. Neću tajiti da mi je laskalo kad sam u osam ujutro vidio momke iz Z 1.

Osjećao sam kao da sam, u najmanju ruku, neka moćna nogometna momčad.

Zato sam naglo odjurio. Bio sam dirnut tolikom pažnjom, pa sam nekako morao skriti oči pune suza.

Nisam prevalio ni deset metara, kad je već zazvonio mobitel. Javio se Mitar. Odmah iza njega, golemo iznenađenje. Javila mi se druga žena, Lela. Oduševljena je idejomm toliko da bi hodala sa mnom. Našalio sam se da smo mi već hodali, kad smo hodali. Od Varaždinskih toplica do Varaždina, poslije jedne vesele pijanke s Darkom Čurdom.

I tako redom. Glasovi podrške. Kao glasovi podrške u komentarima na obe moje blogovske adrese.

TRUBILI SU MI, A NEMAM DOBRE NOGE KAO MEGI
Nisam bio došao do HTV, kad su me počeli pozdravljati nepoznati ljudi i baš ljupke dame. Blogati, pomislio sam, TV je baš moćna stvar kad se pojaviš s ove strane kamere. A ja više volim onu.

Dakako, valja zahvaliti svim Blogerima koji su me, tako rano, došli ispratiti. Obećao sam im da ću se vratiti u komadu ili čak u dva komada.

Ono što sam poslao kao fotografije-svjedočanstva, snimio sam. Od polaska do Frankopanske, gdje sam susreo Enese Kiševića i odmaah vam ga proslijedio. Poslije me kod vojarne u Črnomercu sačekao i prijatelj Vinko Šebrek. Vinko je brigadir HV, a nas smo dvojica tri godine radili u istom uredu u MORH-u.

Poslije su me nepoznati ljudi pozdravljali trubljenjem. A dosta ih me je baš dobrano pošpricala, vozeći namjerno kroz lokve. Mene je i to, ako ćemo pravo, radovalo.

SONJA
Negdje oko Svete Nedelje, pozvala me Sonja Šarunić. Divna Sonja. Devedesetih smo radili zajedno. Štoviše, imam i jednu fotografiju gdje me, fol, snube Sonja i Ksenija Urličić.
Razgovarali smo za Obiteljski radio. Ne znam kakav je bio razgovor, ali sam poslije razmišljao što ostaje iza intervjua.
Pa, evo, Sonja, što je ostalo poslije razgovora s tobom: zaboravio sam ti reći, u oduševljenju, mnoštvo memoriranih detalja. Od pijevca s četiri kokošje ljepotice, do reklame u jednoj gostionici. Naime, u toj reklami doslovno piše: Domaća kuhinja – 20 kuna.
Osim toga uvijek sam bio fasciniran Sonjinim glasom. Fascinacija je tim jača ako znate da ja, dok govorim za radio i TV prilično fuflam. Rečenice mi nisu ni blizu pisanim...
Kad je razgovor završen, ničim izazvan, počeo sam pjevati staru rusku baladu. Dio teksta ide ovako: Sonja, Sonja, tvoju crnu kosu/bezbroj puta, u snu, ljubio sam ja…

Nadam se da sutra neće padati kiša. Pa i ako bude padala, više neću ovako raditi. Češće ću se zaustavljati i pisati. Ako budem znao – kratko ja jasno.

Neću slike prvoga dana komentirati, kao što obećah. Neka same pričaju.
- 02:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #
10.05.2005., utorak
35 KORAKA DO LUDNICE
Evo, sjedim kod ludnice u Vrapču, u nekom kafiću, s Darijom. Prevalio sam prvih trinaest kilometara.
Sad samo da prođem kraj ludnice. Naime, ako me vide, mogli bi me vrlo lako zadržati. Ufam se da Darijo, koji je ovdje odrastao, zna sve tajne puteve kroz koje će me provesti, e ne bi li izbjegao sudbinu onog junaka iz filma Let preko kukavičjeg gnijezda.
Jedva čekam da izađem iz Zagreba i da se uputim u pravcu prema Samoboru, oliti Sanoboru.
Kad stignem u Samobor opisat ću slike; što koja znači i što koja ne znači.
Nadam se da se zabavljate.
- 13:20 - Komentari (24) - Isprintaj - #
09.05.2005., ponedjeljak
HAJMO CURICE, HAJMO DJEČACI!
Evo me svega nekoliko sati prije nego što ću krenuti put pod noge. Pa, tako, sve nogu pred nogu, na radost Blogu, odoh ja.
Budući da krećem sutra ujutro, utorak 10. svibnja, u osam sati iz Šubićeve 1, a HTV i Z1 prenose izravno početak (onaj prvi korak), molim sve Blogere, članove njihovih obitelji i sve njihove ljubimce i ljubimice, da dođu i svojom nazočnošću uveličaju tu moju skromnu ideju neskromnih dimenzija. Bit će dobra slika, a nije loše ni kao masovka. Kao da Bulajić ili Vrdoljak snimaju svoje ratne, antiratne i poratne filmove.
A evo kako je protekao današnji dan. Naravno, manje teksta, više slika. To što slike nisu u redu, što su još mutne, valja optužiti i osuditi samo mene, jer još ne kužim neke stvari. Ali star sam, pa ima vremena da još naučim.
Dvanaesta slika, ona dolje s desne strane teksta, je soba urednice "Dobro jutro Hrvatska", najdraže mi Darije Marijanović. Ona radi na kompjutoru, a novinar Dinko nepažljivo bilježi ono što mu, budite sigurni, pažljivo šutim.
Potom sam se našao s režiserom Egonom Šoštarićem i rečenim Dinkom, pa sam Egonu demonstrirao čudo od tehnike koje nosim na put. Budući da se prva slika nije pojavila, ja sam ga opalio s mladim novinarkama. Ta je slika uspjela od prve, što samo pokazuje da Egona kamera hoće kad je u lijepom društvu. Inače, Egon je inzistirao da početak puta bude obilježen izravnim prijenosom.
Poslije sam se sreo s Joškom Martinovićem, pa sam i njemu demonstrirao moćnu tehniku. On je gledao onim svojim začudnim pogledom, a onda se počešao, kako samo on umije, po vrhu glave i rekao: "Pa kako ćeš sve to nositi? Tehnike ima više nego tebe."
Božo Sušec je bio u povjerljivom razgovoru, pa mu nisam smetao.
Slično je s gospođom Međumorec i režiserom Lorenzom.
Svratio sam u studio da vidim što se snima i tamo zatekao neopisivo dražesnu Danijelu Trbović s novim kandidatima kviza "Najslabija karika". Mislim da je sasvim u redu što "Najslabiju kariku" vodi najbolja hrvatska TV voditeljica. Danijela je zakon. Uvijek mi je bila slaba točka, budući da doista volim pametne djevojke. A Danijela je ne samo šarmantna, duhovita itd. voditeljica, nego je i lijepa žena.
U mojoj redakciji Branko Uvodić i Vladimir Felker. Dva čovjeka s kojim radim evo već punih dvanaest godina. Snimili smo više od 300 sati programa, a s Brankom sam radio još pedesetak emisija na OTV. Sad se opraštamo na duže vrijeme. Uredno sam vratio ključ sobe. Ako budete u ovome dijelu tražili tugu, naći ćete je. S njima dvojicom mi je zaista bilo lijepo. Felker je najobrazovaniji glazbenik na HTV. Završio je glazbenu akademiju, a diplomirao je dirigiranje. Dovoljan razlog da mu plaća bude, zapravo da mu ne bude!
Od Branka se nisam mogao oprostiti, pa sam ga zamolio da mi bude glavni savjetnik na ovome putu. Naravno, prijatelj ne ostavlja prijatelja, pa ćemo tako nas dvojica nastaviti suradnju. S tim da će on od sutra meni biti savjetnik, a ne ja njemu.
Borisa Novkovića susreo sam baš na izlasku s HTV. Boris je sjajan dečko. Negdje u kući imam ga na slici kako se, kao desetgodišnjak, igra na podu u redakciji u kojoj sam tada radio, dok razgovaram s njegovim ocem Đorđem. Boris se sprema u Ukrajinu. Imam špurijus da će tamo dobro proći. Dogovorili smo da će mi se pridružiti kad se vrati iz Ukrajine. Nadam se da će tamo zauzeti najmanje treće mjesto. Ima u njemu nešto dječačko, nešto što čovjek mora voljeti. Sjetite se samo kako je izgledao kad je pobijedio na našem natjecanju. Uopće nije skrivao suze. Jebeš muškarca koji skriva suze!
U Ilici sam susreo drugog Borisa. Ćiru Gašparca. I njemu sam demonstrirao kako radi moja foto-naprava. Dao sam mu adresu Blogomobila, pa će mi se već negdje pridružiti. Lijepo ću ga uzeti za ručicu i pričat ćemo o svemu, a najviše o svemu, jer Ćiro je izuzetan sugovornik. A kad mi dosadi kao sugovornik, zamolit ću ga da mi malo pjeva. Ne samo meni, nego i pticama i ostalim pšenicama i kukuruzima, a da i ne spominjem grožđe i ljute papričice.
Svratio sam u Gavellu i tamo napravio mrak snimku. Crnci u tunelu. Htio sam Nenadu Cvetku pokazati kako sprava radi, ali nije uspjelo.
Srećom, došao je Dario, pa je snimio Cvetka, Mladena Šoškića i mene.
Eto, to bi bilo sve.
Vidimo se ujutro u Šubićevoj. Ja ću zaista krenuti u osam sati. Zato vas molim da dođete barem 15 minuta prije, kako bismo se mogli intenzivno družiti svih tih petnaest minuta.
- 20:25 - Komentari (14) - Isprintaj - #
08.05.2005., nedjelja
ČEKAJUĆI DJEVOJČICU PTICU
Jutro sivo, tmurno, čak se ni moje vrane nisu udostojile napustiti svoje grane.
Mišljah kako ću današnju nedjelju, posljednju ove godine u Zagrebu, provesti veselo u snimanju kratkog dokumentarca u kojem bi glumci bili moji prijatelji, dakle oni koji su vezani uza ovo moje hoduckanje, pisuckanje i fotografuckanje Lijepom našom, o Lijepoj našoj i Lijepu našu.
Evo kratko sinopsisa.
Pokraj Mosta mladosti u Zagrebu, na desnoj obali Save – tamo gdje cesta vodi prema sajmištu u Jakuševcu, ugašenoj spalionici smeća, ravno na onaj romantični brežuljak smeća, rezervat vrana, galebova, divljih pataka, lisaka i finih debelih štakora – dakle tamo je nekada stajao željezni crveni most. Kad je izgrađen Most mladosti, taj je željezni most izgubio svaki smisao, pa su ga izvukli na obalu. I tamo ga ostavili da da pojede uvijek gladna hrđa. Ispod mosta ne teče čak ni potok, ali zato ima mnoštvo grmlja i drveća. I, ako ćemo pravo, lijepo je prošetati tim mostom, dok šumi granje topola i vrba.
Taj most je scena.
Sad malo muzike.
Davno, davno, u nas je bila popularna pjesma koju su pjevali momci imenom "Duo Kvarner". Zaboravio sam naslov pjesme, ali znam da neki žalosni tip stoji na mostu i čeka svoju dragu. Momak me podsjetio na onog skelara kod kojeg je jedno vrijeme učio sam Gautama Siddharta, hoće reći Buddha, još u doba kad nije bilo supermarketa. Zašto na skelara? Zato što će taj nesretnik stajati na mostu sve dok Ona pokraj njega ne prođe, što je pisac teksta sažeo u jedan nadahnut stih koji glasi: "Kao rijeka koja teče, ti ćeš pokraj mene proć." Mislim da je ritam pjesme tango. Tango valjda zato što tu rijeka malo sporije teče. Uglavnom, On čeka. Mislim da i danas čeka.
Ima u tom čekanju simbolike.
Recimo da je čekao na tom crvenom željeznom mostu. Izgrađen je novi most, stari prebačen na obalu, a on stoji i čeka. U međuvremenu je ostario, mislim da bi danas bio stariji čak i od mene. Njemu nije važno što ispod mosta više ne teče rijeka, On čeka Nju, a ona možda prolazi pokraj njega onim novim mostom. Kojeg on ne vidi od drveća. A i da vidi, sumnjam da bi je prepoznao.
Sad imate scenu, imate glazbu. Treba naći mladića, ali mladića koji jest i nije mladić. Dakle, nekoliko mladića. Ja bih bio najstariji. Branko Jordanić, nešto mlađi. Sule Taba još mlađi. Branko Uvodić, mladić u najboljim pedesetim godinama. Onda Neno Žezlina, klinac od svega 45 godina. Pa Čuča, kojemu je tu negdje između. Onda Anderlon, isto tako. Pa Livio. On je još u vrtiću, sa onih svojih tridesetak godina. Moj sin Amba, ali on ne bi sam čekao, jer nije lud. Pokraj njega bi bila njegova Ivana, da mu vrijeme brže prođe. Zatim, naravno, Dario koji bi se zabavljao programirajući moj kompjutor.
Pjesma teče, umjesto rijeke, lišće šušti, vjetar zavija kao serpentine na cesti prema Senju ili preko Učke.
Momci čekaju, telefoniraju, pitaju naše brojne špijunske službe kad će ona proći, ali nitko ne odgovara. Samo Sanader obećava da će sigurno proći, samo da Carla del Ponte da pozitivno mišljenje. Mesić se ne izjašnjava, on pretpostavlja da će proći, a Šeks sjedi mirno uz bocu mlijeka i nervozno pogledava odakle će Glavaš. Račan već četrdeset godina izgovara onaj prvi stih, a ostali su valjda na dugogodišnjem vikendu.
Ništa se ne događa.
Glazba, lica, granje i neki tip koji sjedi ispod mosta i prikrada se generacijama strpljivih očekivalaca happy endinga.
Koji naravno stiže. Jer, baš kad smo se spremali film završiti, uzaludno očekujući Nju, kano da čekamo Godoa, eto nje. Naše Ptice Trkačice. Naime, njoj se nije dalo na most, jer je potpuno trul i jer je nespretno hodati po onim svega desetak centimetara uskim željeznim nosačima nekad drvenog kolnika.
Osim toga, ona uopće nije imala sastanak s nama na mostu, nego smo se trebali naći u kafiću.
A mi nismo išli u kafić jer je glupi Kemoterapija napisao ovako bedast sinopsis.
I tako prođe nedjelja.
Naravno, predvečer se razvedrilo. Čak se i sunce našlo tamo na Zapadu.
Dario me, kao što se vidi na slici, učio kako da ne gubim živce pokraj neposlušnog kompjutora. Tečaj je održan u Gradskoj kavani.
Potom sam otišao na kavu kod Lalića u njegov kafić. Nedavno sam pisao o Laletu. Tamo sam opalio njega i Tabu. Vidi se kako su mirno pozirali. Znam da mi nećete vjerovati da sam pet minuta namještao mobitel da ih ovakve, pune povjerenja i entuzijazma, ufotam.
Treća slika su bubnjari. Momci koji tako muzikalno udaraju bubnjeva da hoćeš/nećeš, moraš zaplesati. Iza njih su se postrojile majke s djecom i bez djece u nekakvom mirnom protestu. Dok sam slušao kako su bubnjari savršeno ritmički lupali po bubnjevima, poželih i da naši sabornici isto tako lupaju, a ne onako kako ih godinama slušamo.
Posljednja slika su moje vrane. Mame, tate i njihova djeca. Mame i tate sjede na granama, a djeca se igraju tako što uče letjeti. Kad u utorak krenem iz stana prema Šubićevoj, odakle, napokon krećem na jednogodišnje hodanje, kupit ću im mesa.
Nek se raja gavranska naždere.
- 21:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #
BLOGOMOBILSKI TRENING ZAGREBOM
Budući da ne volim ostavljati stvari nedorečene, ipak ću se ovoga sivog jutra, dok se vrane pripremaju za jutarnju tjelovježbu, pokušati prisjetiti jučerašnje moje vježbe hodanja, fotografiranja i slanja fotografija izravno u svima nama dragu Blog-mrežu.
Dakle, Dario mi je objasnio kako funkcionira kompjutor i mobitel-fotoaparat, kako to dvoje povezujem i kako funkcionira kad mi uspije pogoditi svaki dirku ili kako se sve to zove. Ja sam sve uredno zapisao budući da se odavno držim one narodne: pametan piše, a budala pamti.
Potom smo krenuli u akciju, naime u provjeru moga na brzinu stečenog znanja u Darijevoj školi za paćića starog.
I dok je Dario fotografirao, a ja pisao išlo je dobro.
Komplikacije su počele kad sam ja počeo raditi sam. Dario je otišao doma ubiti pola sata oko, a ja sam krenuo Ilicom prema trgu ubiti koju dobru fotografiju.
I prvoga koga sretoh kod Charlyja bio je Ćiro Blažević. Fotoreporteri i TV maheri s kamerama na jednoj strani, a moj Ćiro i neka možda čak i zgodna djevojka s njim na drugoj strani. Pridružih se masi znatiželjnih fotoreportera i snimih svoj prvijenac. Nije bogzna kakvo umjetničko djelo, nije to fotos koji će obići svijet, ali prvoj se fotografiji ne gledaju piksli i ostalo.
Uglavnom se poslije tog poziranja izljubih s Chirockyjem, kako ga prozvah prije dvadesetak-tridesetak godina. Onako muški, sočno i u obraze (čujem li ta kako neko tamo društvo skandira - Ćiro pederu! Kemo Pederu!). Upitah ga tko je mlada dama, a on mi reče da je dama književnica i da je došao na promociju njene knjige. Vidjeh knjigu na onom stoliću kod ulaza, ali ne upamtih o kojoj je književnici riječ, pa čak ni naslov knjige nisam upamtio, a zapisao nisam. Tješi me to što, posljednjih tisuću godina, baš i ne pratim tu vrst literature. Moji će vjerni čitatelji i nevjerne čitateljice tu informaciju već saznati, ako ih bude zanimala, a ja obećajem da ću ubuduće sve zapisivati.
Uglavnom se sa Ćirom dogovorih da ćemo se čuti i dogovoriti koju ćemo dionicu propješačiti skupa.
Naravno, kod Charlyja uobičajena subotnja gužva.
Vidjeh bivšeg nogometnog izbornika O(t)ta Barića u društvu Marije Braut kako nekoj ljepuškastoj TV novinarki daje intervju. I, opalih ih iz prve. Svima će biti jasno da jedna od naših najboljih umjetnica s fotoaparatom, Marija, ne voli uslikavanje, pa se sakrila iza elegantnih ženskih ruku. S Barićem se rukovah, upitasmo se za zdravlje. On dobro izgleda, premda je stariji od mene. Dobro su ga upeglali, pa izgleda prilično mlađahno., između sedamdeset i osamdeset, takozvane najbolje študentske godine! Onda se tu nađoše Željko Mataja i Saša Zalepugin. Nas se trojica, Mataja, Zalepugin i ja gotovo ubismo dokazujući Kingu Kraljeviću prednosti kompjutora. S Kingom me veže duuugogodišnje poznanstvo, još tamo iz doba kad sam se, kao sedamnaestogodišnjak bavio nekakvim borilačkim sportovima, a King harao hrvatskim, jugoslavenskim, europskim i svjetskim dizačkim scenama. Mislim da je svojedobno bio čak i svjetski rekorder u nekoj manje teškoj kategori. Poslije je bio diplomat od karijere. Novinari ga često predstavljaju kao bivšeg policajca, ali koliko ja znam King nikad nije radio u policiji.
Uglavnom sam demonstrirao novostečeno znanje s kompjutorom, a kad sam otvorio, na Googleu, stranicu Marijan Kraljević King, pojavilo se priličan broj jedinica, što je Kinga zaprepastilo i uvjerilo da je krajnje vrijeme da nabavi kompjutor. Žalio se da je cijeli život imao sekretarice, pa nije naučio čak ni pisati na stroju. Slično je bilo i sa Sašom, ali sad Saša redovno surfa, čak i po Blogu, a slično je i s Matajom.
Poslije se uputih do Gradske kavane gdje se sretoh sa Brankom Jordanićem, negdašnjim glavnim državnim inspektorom. Naravno, ni taj susret ne prođe bez radosti.
Poslije sam, u onoj gužvi na Trgu, previdio prijatelja koji mi je nedavno spasio život. Srećom, bilo je tu i nekih Blogera, pa me jedan od njih, mislim Beli ili tako nekako, zaustavio i rekao da me zove upravo taj koji mi je spasio život, dr. prof. itd. Izet Aganović. Dakako, bilo mi je neugodno, pa se ispričah starom prijatelju. Upoznao me sa svojim društvom, prozborismo poneku o mojoj šetnji. Izet neće doći na ispraćaj, budući da je tog dana u Istri. Nego ćemo se već negdje naći.
A to s mojim životom je smiješna priča. Najprije me nešto drmnulo, pa sam postao vrlo usporen. Pluća mi gotovo uopće nisu radila. I, tako, shvatim da je dama došla po svoje i lijepo legoh u krevet, jer damu uvijek treba čekati u krevetu. Kad sam gotovo otegnuo papke, po mene su stigli prijatelji, predvođeni Suletom Tabakovićem i nasilno me odvedoše doktoru Mehuliću. Hop-cup i nakon sat-dva, pluća mi proradoše, a idućih nekoliko mjeseci nabacih izgubljeno salo. Potom sam još jednom imao krizu, ali je tada tu boljku čini se zauvijek sredio Izet i ja se, ni od koga izazvan, pomladih. Doduše, još mi ne rade neki privjesci, ali to zaista nije važno.
Od tada intenzivno pješačim. Naime, ja jesam pješak, ali baš mi je Izet savjetovao da što više šećem, pa se može reći da je dr. Aganović liječnički otac bezgrješno začetog Blogomobila.
Poslije svratih opet kod Charlyja, tamo se pozdravih s drugarom Garom, uglavnom poznatom većem broju ljupkih Zagrepčankih i njihovih manje ljupkih, no dobro... i Nikom Pavlovićem, glumcem i direktorom Komedije. Puno više volim glumca u Niki nego direktora. Direktor može bilo bilo tko, ali onakav glumački talent upropaštavati direktorovanjem, e to mi zaista nije jasno.
Nakon toga, umoran od mobitela i kompjutora, a najviše od razmišljanja kako da to dvoje spojim u uspješan zagrljaj, odoh kući.
Malo sam prćkao po novom kompjutoru, a onda sam pozvao Ambu da mi pomogne. I tako je nastala fotografija vrlog pilota HRZ-a za mojim radnim stolom, dva laptopića i TV negdje u daljini.
Poslije opisah sve što mi se zbilo, ali to se negdje izgubilo u Svemiru na putu između mene i Bloga. (Molim poštenog Svemirca da nađeno zadrži, a ostalo baci u smeće.)
Sad idem fotografirati stambeno naselje vrana. Da ih barem imam na fotografiji, kad ih neću vidjeti duže od godine dana.
- 09:37 - Komentari (6) - Isprintaj - #
07.05.2005., subota
HOKUS POKUS!
Evo ovako izgleda Pavina Gavella, nakon premijere Šove juniora. Za šankom, Ivica Vidović i Danko Ljuština odmaraju svoje tankoćutne dušice.

Dakle, sad je 20,40 sati i sve što sam napisao, nestalo je negdje u hodnicima ove tehnike. Dario je učinio sve da mi olakša posao, ali - žao mi je, ništa nije lakše. Očajan sam, a na put krećem za svega pedesetak sati! Nisam siguran da ću sve ovo uspjeti svladati. Na starom kompjutoru sam začas ušao u sve, a ovdje stalno nešto pritišćem, te ovaj gumb, te ona komanda...

Ptico,jesi li se vratila iz mjesta gdje su Zrinskome Frankopanu onako europski odrubili sjekirom glave?
- 10:55 - Komentari (14) - Isprintaj - #
05.05.2005., četvrtak
JA JESAM JA, ALI NISAM ON
Danas mi je Slobodna Dalmacija posvetila prilično prostora.
Zadovoljan sam razgovorom s Anđelkom Mustapić. Osim u jednom detalju. Budući da je Anđelka zaista dobra novinarka, pamtim je odavno kao vrsnu kolegicu i vrlo zgodnu damu, nije izdržala da ne zaviri u Internet, a tamo je naletjela na Kemala Mujičića kao pjesnika.
A ja nisam baš poznat kao pjesnik. Nije da ne znam napisati dobru pjesmu, ali ne pišem, jer ne pišem.
A na Internetu piše da Kemal Mujičić ima nekoliko knjiga poezije. Znam i ja da ima, ali taj je Kemal Mujičić prilično mlađi od mene. On zaista piše odličnu poeziju, imam sve njegove knjige. Ali ni jednu s posvetom. Mislim da bi bilo smiješno da Kemal Mujičić poklanja knjigu (srdačno itd.) Kemalu Mujičiću.
Sad se valja upitati koji sam to ja?
Ja sam onaj koji nema nadimak, a On je onaj koji si je dao nadimak, e da bi se razlikovao od mene. On je Artnam. S njim i sa mnom ima bezbroj anegdota. Jednu mi je ispričao Pero Budak.
Prije dosta godina Pero je pročitao da je negdje večer poezije Kemala Mujičića. Budući da je znao da ja ne pišem poeziju, osim one zajebantske, eto ti Pere na književnoj večeri da nauči o meni ono što još nije znao. I sve čeka da se pojavim, a mene nema. Očekujući mene, prečuo je predstavljanje Onoga K. M. Kad je sve završilo, on se pokupio misleći da sam stvar zeznuo i, umjesto na večeri poezije, završio u nekoj od meni omiljenih kavana na večeri janjetine.
I Pero mi je to jako zamjerio. Jedva sam mu objasnio da je bio na književnoj večeri Kemala Mujičića, ali Artnama. Itd.
Poslije toga, godinu-dvije, jedan je moj popriličan honorar stigao na njegovu adresu. Srećom, nije dignuo lovu, jer je znao da nije njegova nego moja.
Upoznao nas je Miljenko Mitrović, Mitar ili Kavkaz, u Pavinom lokalu Gavella. Bio je to ugodan susret, osobito zato što Artnam dobro izgleda, a o njegovu sam pisanju već sve rekao.
I tako je Anđelka njegove knjige poezije, nezasluženo, pripisala meni. Sve ostalo je OK. Anđelki i Slobodnoj hvala na reklami koju su mi dali. Nadam se da ih neću razočarati. Kao ni vas. Unatoč i ovome tekstu.

Ja ovo pisanje na Blogomobilu nazivam silovanjem. Naime, nije to ono što će Blogomobil pisati. Međutim, još nemam tehniku koja bi me pratila, pa se snalazim ovako, pišući o onome čemu ovdje nije mjesto.
Zato vas molim da mi oprostite. Kad dobijem tehniku, koju sam trebao dobiti već odavno, moći ćete pratiti što će Blogomobil pisati i snimati. Navodno, sutra ću dobiti i novi kompjutor i digitalnu kameru, pa ću vam pokušati, ako budem znao, dočarati kako će ova stranica izgledati idućih godinu dana.
Vidim da do moga polaska ostaje nešto više od četiri dana. Uh!

Žezlina je napravio odličan jingl, pa jedva čekam da se zamijeni ona hodajuća rugoba.
- 22:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #
04.05.2005., srijeda
Test tekst s malo nogometno-kazališnog začina
Ovo je, zapravo pokusni tekst, budući da treba Dariju kako bi ova stranica napokon bila završena. Pa budući da je pokus, pokazat ću na primjeru Samobora kako sam zamislio ovaj svoj put.
Dakle, krećem prema Samoboru, drugi sam dan u Zaprešiću, a treći u Jakovlju gdje se nadam okupiti negdašnje društvo iz Bijafre. Biafra je slikarski i kiparski pokret koji je svojedobno plijenio pažnju ljubitelja likovnih umjetnosti.

U Zaprešiću se nadam susretu sa Srećkom Bogdanom ovogodišnjim hit-trenerom nogometne momčadi Inker. Sa Čečijem sam, kako zovemo Bogdana, odavno prijatelj. Evo jedne nogometne anegdote vezane za tog nekad legendarnog Dinamova nogometaša, a sada Interova trenera.
Dakle, dogovorismo se, Histrioni i varaždinski glumci da odigramo u Varaždinu predstavu (Hamlet u Mrduši Donjoj) u tamošnjem kazalištu, a da poslije podne, dakle prije predstave, odigramo s njima nogometnu tekmu. I jedni i drugi imali smo se pravo pojačati pravim nogometašima. Mi smo sa sobom poveli Čečija Bogdana, Mlinarića, Cvjetkovića-Tarzana i Lulića. Utakmica je bila zakazana, kao i predstava, u ponedjeljak jedne davne godine, zaboravio sam koje.

Međutim, u nedjelju je Dinamo igrao u Sarajevu. Utakmica u Sarajevu bila je prilično oštra. U jednom je trenutku Lulić uklizao u noge protivnika i ostao ležati na terenu. Odmah je skočila Dinamova medicinska ekipa. Ali, oni još nisu ni ušli u teren, kad se Lulić pridigao i nastavio igrati. Što je bilo?

Kad je Lule ostao ležati na travi Koševa, Čeči je dotrčao do njega i izgalamio se: "Što ti je, budalo?! Zar ti nisam rekao da se moramo čuvati, jer sutra igramo važniju tekmu u Varaždinu!"
Naravno, Lulić se digao, a sutradan smo odigrali sjajnu utakmicu u Varaždinu, a baš je Lule briljirao.
Navečer smo odigrali predstavu. I to je jedna od pedeset predstava koje sam odigrao zamjenjujući Ivicu Zadra u Mrduši. U onom prekrasnom kazalištu, moram to reći, noge su mi se odsjekle od treme, tim više što su mi prve dvije žene bile Varaždinke. A baš sam tada slučajno bio slobodan, pa sam više pažnje posvetio ljepuškastim gledateljicama nego predstavi.

E, sad - Samobor. Nije meni važno samo doći do Samobora, nego, recimo, proći i kroz sva naselja koji čine taj ubavi gradić. A to znači obići, vidjeti, snimiti i upoznati stanovnike ovih naselja: Beder, Bodovica, Braslovje, Bratelji, Bregana, Breozovac Žumberački, Budinjak, Bukovje, Bukovje Podvrško, Celine Samoborske, Cerje Samoborsko, Cerovica, Celine, Dolec Podokićki, Domaslovec, Draganje Selo, Drežnik Podokićki, Dubrava Samoborska, Falašćak, Farkaševec Samoborski, Galgovo, Golubići, Gornja Vas, Gradna, Grdanjci, Gregurić Breg, Hrastiba Samoborska, Jarušje, Javorek, Kladje, Klake, Klokočevec Samoborski, Konšćica, Kostanjevec Podvrški, Kotari, Lug Samoborski, Mala Jazbina, Mala Rakovica, Mali Lipovec Manja Vas, Medsave, Molvice, Noršić Selo, Novo Selo Žumberačko, Osunja, Otruševec, Pavučnjak, Petkov Breg, Podgrađe Podokićko, Podvrh, Poklek, Prekrižje Plešivičko, Rakov Potok, Rude, sam Samobor, Samoborski Otok, Savršćak, Selce Žumberačko, Sječevac, Slani Dol, Slapnica, Slavagora, Smerovišće Stojdraga, Sveti Martin pod Okićem, Šimraki, Šipački Breg, Tisovac Žumberački, Velika Jazbina, Velika Rakovica, Veliki Lipovec, Višnjevec Podvrški, Vratnik Samoborski, Vrbovec Samoborski i Vrhovčak.

Naravno, prvog dana neću proći kroz sva mjesta, jer ću ona s južne strane Samobora posjetiti pri povratku u Zagreb.
Eto, to bi bilo to. Kao tekst testa.
- 08:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Copyright © Blog.hr, od 2004.