Arhiva
  svibanj, 2005 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Plan puta za danas
Plan hodanja

DANAS:


JUČER:

Blogomobil linkovi
Naslovnica
Trenutna lokacija

Postavi kao Homepage
Tko hoda?
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju

19.05.2005., četvrtak
BEDEKOVČINA - POZNANOVEC - ZLATAR BISTRICA - MARIJA BISTRICA
Ako vam se ovo putovanje čini idiličnim, onda ste uglavnom u pravu. Naime, jučer sam imao telefonski razgovor s Alojzom Majetićem, to jest 100 kg žive vage Bestjelesne zavodnice. Malo mu smeta što ja na stvari gledam s puno optimizma. Nema drame. Ljudi, koje srećeš su pozitivci. Vrijeme je da počneš sa zabavom. Vrijeme je da ti se pridruže prijatelji i prijateljice, kaže.
Je li De Belly u pravu?
Naravno da jest i nije.
Jest zato što ću tako ispuniti i posljednje obećanje.
A nije zato što se, nažalost još nisu stekli uvjeti za to. Naime, kad mi počnu dolaziti prijatelji i prijateljice, uglavnom vrlo poznati i uspješni ljudi u svojoj branši, od mene će se očekivati da to dobro prezentiram.
A ja to nisam u stanju. Još nisam svladao sve naprave, a ako ćemo pravo, ima i drugih teškoća.

KOŠUTA I JELEN
Ruksak mi ne omogućava da pravim prave fotke i snimke. Jer, zbog njegove težine i moje slabašnosti uvijek fotografiram iz stojećeg stava. I ne mogu pravodobno reagirati. Jučer, recimo, dok se kiša stišavala, na maloj uzvisini pokraj ceste, dva kilometra ispred Zlatar Bistrice, svega pedesetak metara od mene, pojavila se elegantna košuta i njen prijatelj jelen. Bio je to veličanstven prizor. Ali vrlo kratak.
Što se dogodilo? Njih dvoje me gledalo, a ja sam polako vadio foto-mobitel ispod kabanice. Dok sam to radio, oni su, kunem vam se, strpljivo čekali. Kao da su mi namjerno pozirali. I tamam kad sam se pripremio da ih snimim, iz pravca Marije Bistrice naišao je bučni kamion i njih dvoje nestaše s vidika. Jelen brzinom munje, a košuta elegantnim skokovima. Gotovo sa žaljenjem.

LJUBAVNA IGRA OBLAKA
Ne bi se moglo reći da je ovo moje hodanje baš idilično. Naporan je ovo sport da bi bio idiličan.
Recimo jučerašnja kiša. Gledam crno nebo. Oblaci igraju neku svoju igru. Vidim da se negdje izlijevaju, ali mene kao da štede. Tu sam igru oblaka snimio i poslao, a one druge snimke, učinjene znatno kvalitetnijom kamerom, nisam poslao. To još ne znam raditi.
Telefoniraju mi prijatelji da u Zagrebu ne pada kiša. Nego da je počeo pravi potop. S tučom, mjestimično. Pada li kod tebe, pitaju. Ne pada, ali su oblaci zaista lijepi, odgovaram. Izgledaju kao da pažljivo spuštaju na zemlju kako se ne bi prolili.
Na trenutak mi se njihova igra čini ljubavnom. Kao da postoje muški i ženski oblaci. I muški hoće ono, baš kao i svi muškarci. A ženski oblaci bi se igrali osvajanja. Pa se izmotavaju i kao da plešu neku svoju oblačnu ljubavnu igru.
Naravno, tako zaneseni sobom, još su samo oblaci. Još nisu kiša.
Kad počne kiša, mislio sam, onda će se, zasigurno, spojiti u ljubavnome činu. I ja neću to vidjeti.
Tako je, kiša je počela, najprije u kapljicama, kao da se oblaci miluju, a onda se otvorilo. Morao sam svratiti u neki usputni kafić.

UVODIĆ
Javlja se Branko Uvodić. Nabavio mi je lakši ruksak, pa se dogovaramo kako da mi ga dostavi.
Branko je uvijek brižan. Uvijek spreman pomoći. Eto, sinoć je bio u Požegi. Naravno, u veselom društvu, pa me nazvao da me priupita za pješačko zdravlje. Požalih se na ruksak, i eto da, već je nabavio novi.
Dogovaramo se da ruksak donese kad dođe na hodanje.

VOZAČI I "VOZAČI"
Kad se kiša malo smirila, mislim kad se iz pljuska pretvorila u kišu, krenuo sam dalje, zaštićen laganom i nepromočivom kabanicom. Tako sam išao kroz Poznanovec. Prisjećao sam se davnim poznanovačkih književnih susreta, punih dobre literature, birane i ukusne hrane, vrsnih pića i nekih davnih avantura. Pokušavam se sjetiti nekih mjesta, ali su sva ta mjesta nestala u alkoholnom zaboravu. Svejedno, lijepo se prisjećati. Osobito kad pada topla svibanjska kiša.
I sve bi bilo u redu da nema nekih takozvanih šoferčina. Hodam nogostupom, a uz nogostup teče mali kišni potočić. Dovoljno velik da neka budala namjerno prođe kroz lokvu punom brzinom i možete misliti kakvim me vodopadom zalijevaju te budale. Srećom, njih je manjina. Ali kad vas desetak, od stotinu, vozača žestoko poprskaju, onda to i nije lijepo. Većina, srećom, skreću na sredinu ceste, a kad je to nemoguće, onda usporavaju. Zaista je bilo dirljivo kad se jedan teški kamion sasvim zaustavio samo da me ne pošprica.
Primijetio sam da se poljevači pješaka voze uglavnom u vrlo skupim i brzim automobilima. Kojim, eto, i na takav način pokazuju svoju moć.

GDJE SE SKRIO MAČO U MENI?
Danas je bio prilično naporan dan. Pred Marijom Bistricom počeo sam osjećati pravu bol. Vukao sam se cestom kao staro olinjalo kljuse. Gdjegdje me vozači pozdravljaju, što mi daje dodatnu snagu.
U jednom trenutku netko mi je u jednom automobilu jako zatrubio. Pogledao sam i vidio neko mlado nasmijano društvo. Plješću mi.
Nikad od mene pravog muškarca. Umjesto da se napušem kao onaj guverner Kalifornije, ja sam počeo razmišljati u drugim konotacijama. O ljudima. Katkad vam se čini da vas nitko ne primjećuje, a onda shvatite, moj Majetiću, da vas ljudi itekako primjećuju i da vas podržavaju. Ja zaista nikad neću zaboraviti nasmijana lica u tom automobilu i ruke koje oduševljeno plješću. I sad, kad ovo pišem, oči su mi se napunile sizama.
Zaista, nikad od mene prava muškarca.

HOTEL KOJI NE RADI U SEZONI
Marija Bistrica me dočekala u raskošnoj sunčevoj rasvjeti. Budući da su me noge poprilično boljele, a ruksak naglo otežao, svratih u kafić na kavicu, a zapravo na odmor.
A odmor je trajao punih pola sata.
Zato se požurih u hotel.
A hotel zatvoren.
Popizdio sam.
Čini se da je riječ o novoj pretvorbenoj mućki. Kao, hotel je devastiran, mora se urediti... A onda će ga netko kupiti za kunu. Zapravo, dogodit će se ponovo ono o čemu tako zorno piše kanuny u na adresi Pravo(m) u glavu.
Nisam samo ja ljut. I mnogi iz Marije Bistrice su ljuti.
Smjestih se privatno, nakon propješačenih 27 kilometara.

DOBRO JUTRO, DARIJA
Sad lijepo put pod noge i pravac Konjščina. Tamo će me rano ujutro posjetiti TV ekipa Dobro jutro Hrvatska.
Opet idem izravno u program.
Ako vam se bude dalo, uključite ujutro svoje televizore.
- 09:25 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Copyright © Blog.hr, od 2004.