| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
ZELENJAK – KLANJEC – VELIKO TRGOVIŠĆE
Penjem se ja nasipom na obližnju željezničku prugu koja prolazi dolinom Sutle, dakle samo granicom između Lijepe naše i Slovenije. Kad, odnekud se tu zaustavi policijski automobil. Mlad me policajac upita imam li dokumente. Naravno, da imam, rekoh. On me zatim upozori da je to državna granica i da se ne šalim. Siđoh s nasipa i sjetih se da sam jutros osobnu iskaznicu ostavio na recepcije Zeljenjaka.
A već sam odmakao kilometar.
Zamolim policajca da mi učini uslugu i donese mi osobnu, jer ja sam tajitaj itd. On me ljubazno odbije i ode. Ništa mi nije preostalo nego da se vratim već odhodanim putem. Srećom.
GOSPON KROFLIN
Kad sam se dočepao osobne iskaznice, zapjevah i krenuh putem za Klanjec. Primijetih neka dva radnika kako istovaruju stvari, pozdravim ih i uslikah. I već idem dalje.
Kad opet nešto neplanirano. Glas jednog od radnika me zaustavi.
- Gospon, jeste li vi jučer bili kod moje mame Rozike.
- Jesam.
- E, ja sam njen sin, onaj kaj je jučer bil na krstitkama.
I čovjek mi ispriča da su za ručkom, na ovoj adresi, gledali one fotografije koje sam snimio u štali i ispred kuće.
- Joj, baš vam fala. I ja se sa sinom vidim i na procesiji. Lepo pozdravite sve svoje Blogere, baš ste jako simpa.
I, evo, prenosim vam pozdrave gospona Kroflina, sa dva imena.
PREDIONICA KLANJEC
Gdjekoji automobil, gdjekoji biciklist. I unikatni pješak, to jest - ich.
S lijeve strane Lijepa naša. S desne Slovenija.
Pticama je svejedno, lete u Europu, a one iz Europe u našu domaju.
I tako tupa, tupa – tap, evo me u Klanjcu. Tu je sva sila spomeničkih kuća, od kojih je ona jezikoslovca Broza pretvorena u gostionicu - Bistro Broz. Kaj nije ludo – skroz.
Ovdje je sve u znaku Mihanovića, ali ja nekako više volim Augustinčića.
Budući da nisam još bio ni u jednoj proizvodnoj instituciju svratih do Predionice Klanjec, sad u vlasništvu Austrijanaca iz Linza.
Htjedoh snimiti proizvodni pogon, pa me ljubazna Suzana odvede u predionicu gdje uslikah nju s predradnikom.
Jednog radnika upitah je li zadovoljan s plaćom, a on reče da je, sve dok ima vrt i komad zemlje koja ga hrani.
Suzanu upitah kako ona prede.
- Pitajte moga dragog, rekla je i odlepršala na svoje radno mjestu u Upravi.
PREDEM KAK MAČKU PAŠE
Sunce je malo pripržilo, pa svratih u trgovinu da kupim kakvu zaštitnu kremu, jer moglo bi se lako dogoditi da dobijem onu divnu boju kokice iz pećnice gospođe Rozike.
A u prodavaonici dvije ljepuškaste dame. A kad je o damama riječ, ne možete me zaustaviti u komplimentiranju, pa se u trgovini čuo glasan zadovoljan smijeh prodavačica. Mušterije koje su dolazile začuđeno su ih gledale. Ovako vedre i nasmijane vljda ih nitko u Klanjcu ne pamti.
Pitao sam ih kako one predu, a jedna mi je odgovarila:
- Onak kak mačku najbolje paše!
HANA, TABA I NOVE CIPELE
Budući da u blizini Kraljevca na Sutli nije bilo mjesta gdje bih prespavao, uputih se u desetak kilometara udaljeno Veliko Trgovišće. Tamo ima krasan mali hotel, baš nasuprot rodne kuće Franje Tuđmana.
U selu Družilović iznenadio me Taba i njegova kćerka Hana. Obradovaše me novim cipelama. One stare dale su svoje. Poklonile su mi baš lijepe žuljeve, pa se s tugom oprostih od njih. Nosile su me mnogim bojišnicama, a sad idu u zasluženu mirovinu. Obećah im redovito slati kremu i ostavih ih ovdje u Trovišću.
Taba prenosi poruke nekolicine prijatelja koji bi sa mnom hodali, ali odgovorih mu da se strpe još koji dan, jer još nisam svladao sve vještine snimanja.
Popismo kavu, oni sjedoše u onaj veliki Mercedesov Puch, i zapališe u Zagreb. S Markuševim dokumentima. Naime, Dario je dan prije ostavio na mome stolu kreditne kartice i osobnu iskaznicu (vidite li sličnost s početkom ove priče?). Naravno, nisam imao srca iskoristiti pruženu prigodu.
A ja odoh u sobu da vidam pješačke rane i odradim ono što sam KemoTerapiji ostao dužan.
Jučer sam propješačio 27 kilometara i učinio lijep broj fotografija. Onu zadnju s bračnim parom, vlasnicima ovoga malog hotela.
A danas ću obići željezničku prugu do Zaboka, a potom se uputiti u Bedekovčinu, mirno i bez putne nervoze. U novim cipelama.
|
- 08:39 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
