utorak, 05.05.2015.

Di ste vi bili 48.?

Svjetski mir postignut 1945. nikada u potpunosti nije bio stabilan. Naprotiv, računa se da su svjetski sukobi nakon 45. do danas uzeli puno više žrtava nego drugi svjetski rat. Puškaralo se diljem planete, nerijetko i u samoj Europi, a cijelu tu eru obilježio je i tzv. hladni rat – paranoično stanje dvaju polova u poslijeratnom svijetu. Ideološki obilježen, to je sukob dvaju civilizacija i dvaju društvenih sustava. Obilježili su ga brojni svjetski sukobi i utrka u naoružanju.

Ruski san o Jadranu činio se te daleke 1945. nikada bliži trajnom ostvarenju. Portreti maršala Tita i Josifa Staljina visili su na svakome zidu u netom oslobođenoj Jugoslaviji. Bratska Rusija prethodila je kao subjekt u svakoj proširenoj rečenici koja bi se ticala budućnosti FNRJ. Dio partije i vojske smatrao je da slijedi postupno uključivanje u Sovjetski Savez Socijalističkih Republika. Pomagala se na jugu borba grčkih partizana i slijedio se kurs razvoja socijalizma kakvog je diktirala Moskva. Trgovinski sporazum sa Bugarskom o carinskoj uniji, međutim, Staljinu, Berji i Molotovu se nije nimalo dopao. Kardelj, Đilas i Bakarić u društvu bugarske delegacije 3 su dana čekali da ih Staljin primi. Bugarin Georgi Dimitrov pokleknuo je pod neviđenim pritiskom Kremlja. Jugo delegacija izložena unakrsnoj paljbi Staljina i Molotova brane Tita i rad KPJ. Staljin je ljut. Želi hitnu federaciju Jugoslavije i Bugarske ne bi li potom njima priključio i Albaniju. Priveden na noćne “konzultacije” kod Molotova, Kardelj odbija potpisati ugovor. General Sidorovič, vojni ataše u Beogradu malo nakon toga posjećuje Tita na Dedinju i obavještava ga o sadržaju depeše iz Moskve: Sovjeti povlače vojne instruktore i savjetnike iz Jugoslavije. Tito zbija redove. Predosjeća svaki sljedeći potez Moskve. Šalje pismo Molotovu u kojemu izražava žaljenje zbog poteza. Dvosmisleno Staljinu potvrđuje lojalnost igrajući vrlo hazarderski, upušta se u opasan politički blef. Upravo ljudi koje Moskva označava kao Trockiste, postaju jezgra Titove baze u partiji: Kidrič, Kardelj, Ranković, Vukmanović-Tempo. Kreće munjevito prestrojavanje unutar KPJ. Drug Crni, ministar financija u vladi FNRJ, Sreten Žujović, osujećen je u kontaktima sa ambasadorom Lavrentijevim-privode ga k Rankoviću gdje najzad priznaje šurovanje s Rusima i podršku Hebrangu. Kontakte sa Lavrentijevim obnavlja pukovnik Vlado Dabčević. Nudi svoj utjecaj u vojsci kao zadnju priliku da se udar izvrši iznutra. Moskva je prilično rezervirana glede Dabčevića i njegov pokušaj bijega u društvu dvojice generala završava se neslavno na rumunjskoj granici: pogranična straža ubija generala Arsu Jovanovića, a Dabčević jedini uspijeva pobjeći i krije se kod sestre. Nakon drugog pokušaja da se dokopa istočnog bloka, Dabčević je uhićen na mađarskoj granici i osuđen na 20 godina robije. Staljin u trenucima bijesa izgovara famoznu povijesnu prijetnju Titu koja uključuje mali prst i nestajanje Jugoslavije. Na rumunjskoj i mađarskoj granici dolazi do zaoštravanja, a u nekim se planovima Moskve računa i na prodor tenkova iz Albanije. Titov režim kreće u otvorenu propagandu protiv Kremlja. Dojučerašnji prvoborci i istaknuti članovi partije za koje postoje indicije da simpatiziraju SSSR, bivaju uhićeni i internirani na zloglasni Goli Otok. Komunističke partije istočne Europe redom se ograđuju od Tita i KPJ, nazivajući bunt skretanjem sa linija socijalističkog razvoja i povratkom u kapitalizam. Izoliran i stjeran u kut, Tito se okreće zapadnim medijima. Na zapadu njegov čin dočekuju sa simpatijama veličajući njegov otpor sovjetskom imperijalizmu. Poučen traumatičnim iskustvima iz vazalskog odnosa sa Moskvom, Tito odlučuje trasirati alternativni put u socijalizam. Napeti odnosi sa Moskvom traju čak i poslije Staljinove smrti, ali nakon pobjede Hruščovljeve frakcije unutar KP SSSR-a, okolnosti sazrijevaju da se odnosi dviju zemalja normaliziraju. Hruščov slijeće u Beograd i u povijesnom govoru, između redaka, rehabilitira politiku Tita i KPJ. Tito ostaje prilično suzdržan na tepanje iz Moskve i za Jugoslaviju odabire put nesvrstanosti i samoupravnog socijalizma koji će u blokovskim podjelama i u poslijeratnoj, modernoj povijesti ostati zabilježen kao najdemokratičniji od svih socijalističkih sustava.