Po završetku serije koja je, kao i još stotinu sporednih stvari, poprilično podijelila Hrvate, konačni je dojam pozitivan. Unatoč ambicijama, serija je u početku kašljucala i pokazivala neke dječije bolesti, no, presijeke ondašnjeg društva uspješno je zatvorila u kružnicu. Sve suverenija po odmicanju prema kraju. Možda i više nego o novome valu, bio je to vjerni podsjetnik na vremena o koja tek sada možemo sa objektivne distance početi promatrati. Ne razumijem stoga jal protagonista epohe jer, u konačnici, serija i nije bila namijenjena njima.
Ono što mi je osobno bilo zanimljivije od Prljavaca, Rundeka, Hrasteka ili Studentskog lista, bilo jest to prapočelo današnje korupcije. Partijska elita u poduzećima i neobuzdano trošenje zaliha bez pokrića pod tobožnjom brigom za pojedinca i društvo. Seriju sam povremeno imao priliku gledati sa naraštajem iz 90-ih i fascinirao me njihov doživljaj, jer, kako danas, u vrijeme nezasitnog, liberalnog tržišta, mladima objasniti da je postojao i dekadama se održavao sustav koji je štitio i tolerirao nerad, neodgovornost, alkoholizam na poslu? I iako taj razgovor obično završava zaključkom da smo upravo zbog toga danas toliko u banani, ja se ne mogu ili ne želim oteti dojmu da je i takva, primjenjena utopija mogla biti trajno održiva.
Sreten Mokrović alias Kipčić senior, vjerodostojno utjelovljuje stereotip tehno managera u sukobu sa ideologijom koja u medvjeđem zagrljaju guši privredu. Siguran u svoje neosporne, poslovne sposobnosti, on ispada krajnje naivan kada povjeruje da će ta predispozicija njegov stav učiniti vrijednim razmatranja. Upravo taj motiv držim za najkvalitetniji trenutak u seriji jer tu ulazimo u srž socijalizma. I što ako je direktor nabave (Ž.Potočnjak) popio malo i načinio prvorazredni skandal pred partnerima iz SR Njemačke? On je nosilac spomenice NOB-a i fali mu tek par mjeseci do penzije. Samoupravni socijalizam je sustavno štitio lojalnu, ne nužno, partijsku većinu u društvu.
U takvom sistemu prostor za manipulaciju i korupciju bio je širok poput svemira. Unatoč tome u bivšoj se državi izgradilo sve, pa i više od svega onoga što smo pod bagatelu rasprodali i uništili u 90-ima. Sumnjam da bi danas itko racionalan pošao dokazivati održivost te priče, ali ova u kojoj živimo, gotovo je jednako neodrživa.
U tim slavnim danima samoupravnog socijalizma prokušani su i stvoreni koruptivni modeli u društvu: sukob interesa, nepotizam, mito, trgovanje utjecajem…licemjerna partijska elita sa Titom u srcu i s figom u džepu udarala je temelje podzemlju čiju površinu danas stidljivo grebu uskoci, pnuskoci i dorhovi. Spremno dočekavši restauraciju kapitalizma, punih smočnica i špajzi, prigrlili su nadolazeću naci klasu kriminalaca iz emigracije, disidente i probisvjete . Nije tu bilo nikakvog ideološkog sukoba; Đura im je oprostio što ih je tukao i zajedno su pod blagoslovom Kaptola udarili na sirotinju, povijesno predodređenu za fasovanje. Crno bijeli svijet zamjenila je crveno bijela kič priča o kockicama, a kapital se već prema zakonitostima svojega gibanja, optičkom varkom vratio u škrinjice.