ponedjeljak, 01.07.2013.

obraz

Postoje situacije u kojima se jednostavno nađeš.
Postoji nada u to da su te situacije takve. Da si još uvijek ti-taj koji reagira...

Izbio joj je zub šakom tu predamnom i jednostavno...zateklo me to, munjevito kako inače i biva.
Krki me gledao tim svojim primitivnim, al pronicljivim pogledom...u tome trenutku njemu
je trebao netko tko će odobriti njegov čin. Hinio je neuračunljivost i iziskivao partnerstvo u
zločinu.

Pogledao sam ga u oči i rekao:

-U pravu si Krki ,al pusti je pliz...sve je okej...

-Šta pusti je? pa ne diram ju ja...

U dijaboličnom performanceu, Krki se pretvori u obazrivog muškarca koji tepa poput djeteta.
Potom ju je zagrlio i dosađivao joj dok nije i sama prihvatila dio krivice.
Najzad su zagrljeni otišli kući, a ja sam popio još jedno pivo. Iako uličar žilavoga kova,
bio sam prilično u šoku.

Mogao sam se baciti na njega i spriječit ga da ju udari. To bi neminovno dovelo do tučnjave
nas dvojice...bolje reći do njegovog gaženja mene. Bio je way too jači od mene i tko zna
kako bi to završilo...pa ipak, to me ne opravdava. Čak sam možda i gori od njega baš zato
što u takvim situacijama mogu reagirati racionalno poput robota. Hladno odmjeriti štetu i
moguću štetu... zbrojiti izbijene zube, masnice i polomljene kosti i odabrati najbezbolniji ishod.

Konobar koji se u međuvremenu okuražio, reče:

-Jebote al ju je speglo!?

Osjetim se tad sputano kao u kakvoj sceni hrvatskog filma, koji je očito pošao krivo...