ponedjeljak, 22.04.2013.

DRAŽEN LALIĆ ALEEE!!!

Navijanje kao društveni ritual, odavno je predmetom socioloških istraživanja.
Primitivna potreba pripadnosti jednoj od suprotstavljenih strana ,često nas može
nehotice povesti s onu stranu rituala. Na toj strani su netrpeljivost, netolerancija i
nacizam.

90-ih godina, odmah početkom rata, spuštena je informativna zavjesa između Hrvatske i Srbije.
U tom paketu našao se i sport i rano 92. u Hrvatskoj se nije moglo više pratiti Partizana i Zvezdu.
Nogometno biće jest u svakome od nas iracionalno. Srbi u Hrvatskoj kao surogat, odabrali su većinom Hajduk.
Bio je to pomalo buntovan odabir. Srbi su Dinamo(tadašnju Croatiu) previše povezivali sa Tuđmanom
te je njihov odabir bio više izbor protiv nego za. U Hajduk ih je privukao taj splitski dišpet prema
Zagrebu. Ono na što nisu tada računali jest ono što ih je u torcidi dočekalo:
ustašluk možda i veći nego u Dinamu. U situaciji bez izbora, na poljudskom sjeveru, izvikivali su i oni
one famozne usklike:

-gazi gazi gazi srbinaaaaaa
-za dom?
-spremniiiiiiiiiiiiii
-Ćiro Srbine!

Pitao sam jednom jednoga od njih kako se osjeća dok na račun svoga naroda izvikuje takve "birane riječi",
rekao mi je da je to sve nogomet i da je nogomet iznad svega. Rekao je da se u nogometnoj areni mora
vrijeđati jer je to u sportskom duhu. U sportskom duhu je odglumiti penal. U sportskom duhu je ne priznati da
si igrao rukom. U sportskom duhu je da suci i gostujuća ekipa zna da će ih danas čut kao magarci-oni su
savršeno spremni na to. U tome jest adrenalin. U tome jest najveći žar i najveća strast:

pobijediti tamo gdje bi te najrađe zaklali.