(Ovu priču posvećujem svim blogerima koji vole upražnjavat poneki "popratni reggae obred". Voli Vas Haile Sellassie!)
Ovo je priča o pjesniku, O riotu i o Londonu u kojemu sam imao čast živjeti 1994.
Prao sam pjate (tješeći se da je isto bilo onomad zapalo i Orwella). Živio sam u hostelu na Earls Courtu odmah do opjevanog Chelsea hotela. Prvi malo bolji engleski usvajao sam na Nottin hill Gateu među Jamajkancima. Dan danas bi mogao zarepat bar 10 minuta onog njihovog joint engleskog. Izlazio sam na Bond street, Picadilly circus i da ne nabrajam...sjećam se jedne nedjelje kada nije bilo psa u centru Londona-tu i tamo izgubljeni turisti vrludaju, ali svi najklubovi zatvoreni...a ja imam slobodnu nedjelju!? Khm, neće ići!
Odem u prvu enterteinment građevinu-pravo na blagajnu:
A ticket please!
Žena me pogleda:
-are you sure?
-Yes off course.
Uzmem big size kokice i banem na kinesku promociju nekakvog akcijskog junaka kojeg peglaju sve dok mu neka sestra, valjda njegova, ne doturi bocu vina i onda on to exa dok ga i dalje peglaju i onda ih razbije sve.
Kad su me probavili dali su mi sjesti i bio sam im i više nego zabavan jer sam se onako naduvan kezio kad oni nisu i obrnuto...bila je to jedna zanimljiva euro-azijska seansa.
Događaji toliko tipični baš za London...za taj Dylan doggovski London, za London iz rippera. Za London sa svojim mitologijskim provodima i clubbingom. Za brzi London koji te tjera da zarađuješ 100 funti dnevno i za London u kojemu tih 100 funti nalaziš.
Istraživao sam tada acid jazz i razni fuzion, ali naročito sam se navukao na reggae-što ne čudi...prolazio sam ubrzani tečaj sa kolegom Simeonom Jamajkancem. Znao sam drsko mu kontrirat da je najbolji reggae van Jamajke i da mi Aswad i Black Uhuru nisu nešto. Pitao me:
-zašto uvijek stavljaš taj duhan u džoint?
Iz torbe je izvadio cd kojeg pamtim i ubrzo sam pohvatao da je Lindon Kwesi Johnson idejni otac Riot reggae scene u Londonu. Bitna predinformacija jest da Jamajčani iseljene Jamajčane zovu "Di workin idiots!"
Brixton, Battersea, Putney i ostali južni kvartovi su zajebana mjesta. Jamajkanci su u London dovedeni kao radna snaga koja će izgraditi londonski metro. Brda i doline koja su im obećavana, pretvorila su se u južne i zapadne londonske favelle. Jamajkanci 70-ih i 80-ih godina podižu masovne riot-e u kvartovima oko Portobello roada. Joe Strummer je o tome napisao brdo. Ta suradnja rodila je experiment nazvan punky reggae party legendarnog Bob Marleya. Kupovao sam cigarete kod nekog Poljaka koji je znao imat i Feral tribune i munch mellow-pa kako neću trošit kod njega? Pallmall 25 komada 2 funte 50 i dam mu još 50 penija za cd sa 34 stvari od Marleya. Di je sreći kraj.
Sjećam se izlaska crnim cabom u Camdentown. Mističnog jutra sa šampanjcem ispod Albert Bridgea.
O Englezima sam dužan reći da su ljudine u smislu pomoći. Svaki ama baš svaki Englez će Vam pomoć bez obzira na činjenicu da ste, očito, stranac. Rijetko gdje na svijetu sam se osjetio tolko doma...dobro, nećete valjda ić tražit pomoć navijače Millwalla, ali...kapa dole Engleskoj tolerantnoj naciji.
Kao muzičku razglednicu iz toga doba pejstam vam Mr Lindo Kwesi Johnsona.
Evo još da ga pokušam najavit na joint englišu: