< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Studeni 2008 (1)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off


100 priča o ljubavi i sodi bikarboni


Delfina
Divan-skitnje
Dvizga
Erik
Foka
Hopey
Petar
Rahatli
Raymond
Spada
Srdelica
Virtuela
Wall
Xiola
Zona

blogdekameron3.jpg

27.05.2008., utorak
Priča (25): Ljubavna priča

E, sad će nama naša Dvizga da ispripovijeda kako ona muva tog nekog svog kolegu, i on muva nju, ali nikako da išćeraju tog zmaja s krošnje...

Image Hosted by ImageShack.us


Ljubavna priča, koja ljubavna priča, ah, ljubavna priča.
Nikad u školi, nikad na faxu, nikad na poslu. Oće li mi se ikada dogoditi romansa u službenome dijelu dana?!?!?!?
Ovo mi je treći posao. Preljub na prvom se ne računa, dečko je bio krasna budala, zalomili smo prve noći kad smo svi skupa u život odlučili poći. On je bio šef odjela, a ja mlada grafičarka. Ali stvar smo okončali ćevapima već sljedećega jutra. Nismo mi od iste féle. Složili smo se.
Nego, evo me sad gulim već treću godinu ovdje. I ništa. Ma evo, ispričat ću vam kako ja to vidim pa recite sami jel to ljubavna priča, romansa il prekrajanje čegagod. I može li to uopće za Dekameron proć.

On je domovine dika. Ja malogradska pička. Prvi su nam se pogledi susreli kad sam došla na razgovor za posao, a on se u crnoj košulji, zgodan, moćan, kršan plavuš, spuštao rukohvatom niz stepke. Izgledao je ko da će svakog časa sletjeti u moj dekolte. Ali objektivno, stoički me prošao na putu za, kako sam kasnije saznala, ručak u obližnjoj kantini Reiffesena, u dvi ure popolne. Ja sam narednu godinu nabijala tempo na projektu, a on se pojavljivao samo kao ime službenih sjednica, kao predstavnik mlađe generacije. Izvješća su mu bila najduhovitiji splet Marulijane, Martina u Zg, Martina iz Zg, didaskalija na individualnim jezicima prisutnih i pjesmuljaka što ih je od dosade na sjednicama skovao. Kako je mejl bio jedini lanac koji nas je vezao, poslah mu odgovor; Izvješća su ti genijalna, uljepšo si mi dan. A i čuperak plavi ti je danas lijepo stršo.
Aj ti mene ubij jenom kavom.
Aj, jedva čekam izvuć se odavde.

Takvih mignona od dogovora i susreta bilo je puno tijekom dvije godine. Pili smo uvijek malu kavu i pričali o svemu što se događa na poslu i malo tapkali po životima. Ali samo malo. Bili smo stidljivi. I sviđali smo se jedno drugome.

Jednom, na moj rođendan, njegov je dva dana poslije mojeg, bila sam u sebi uplakana, jer mi je bilo dosadno u životu. Pa sam mu na mejl čestitku odgovorila, ubija me ova praznina.
Aj da te ja ubijen pivon.
Aj, veselo i preveselo odgovorih.
Bili smo na finom mjestu. Nekako je priličilo popodnevu. On je tako neki tip koji voli mjesta koja odgovaraju dobu dana. Svaki dvije pive! I nije nam bilo dosta. I nisam se mogla naslušati tih priča o Oluji i Bljesku. A stvarno nisam. Uzbuđivao me je strašno. (O privatnom životu, nikad ništa.) Vani sam zamišljala nevrijeme i tamno sivo nebo. Kad je ošo na wc ugasila sam zvuk na mobitelu i dočekala sam ga s novim pitanjem; je li odlazio na natjecanja s klubom ili je samo lokalno udarao loptom o vodu?! (Riječ je o vaterpolu. Hmmmmm.)

Pa jebote. Ja više ne znam šta da radim. Tip mi je divan. Vidim se isključivo na njemu. I ništa mi nije jasno. Nakon tih naših susreta on bi trebao ići u mojem smjeru, a ne se odvajati. Ne znam. A valjda tako treba bit, mislila sam i nastavila sa životom, njegujući misao o našem prijateljstvu. O međusobnoj naklonosti.

Godina treća. Aj sa mnom na rock-koncert večeras.
Aj.
Stajali smo s pivama u negdje na sredini podija, njihali se i ko fol dodirivali. Bila sam preplavljena. Bilo je divno. To stajanje blizu njega. Ta mlaka struja zraka koja pristiže od njega. Ta svilena kosa. O da. Svilenu kosicu imao je moj dečko, plavu svilenu.
Bila sam potpuno sretna, veselo sam poskakivala i ništa mi više nije trebalo.

Polako ulazimo u četvrtu. I on i ja. Nemamo nikoga. Ja msilim da se volimo. Možda je na meni red da ga pozovem. A možda službeni dio dana jednostavno nije moj dio dana. Ne znam. Što vi mislite, ima li čega između nas?!

- 12:13 - Komentari (17) - Isprintaj - #
06.05.2008., utorak
Priča (24): Ista cesta

Ovo je jedna vrlo teška i vrlo odrasla priča. Napisala ju je majstorica Zona.

Image Hosted by ImageShack.us

Cecily Brown

Putovali su sa Zapada na Istok i, u istom popodnevu, nazad. Kilometar po kilometar, sve sporije.

- Jesi li ikada razmišljao o tome kako ista cesta, isti kilometri, u istom danu, mogu izazvati sasvim oprečne osjećaje u jednoj istoj osobi? - upitala je.

- Nisi sasvim ista osoba. - smiješio se.

Šutjela je. Znala je da je u pravu. Na putu tamo i nazad, pređena je granica. Ne samo zemljopisna. Tijelo je prekoračilo i nepisane zabrane, davne zakletve.

Razigranost na prvoj polovici puta, pri povratku je dobila suputnicu. Tjeskobu. Više ništa neće biti isto, niti će se moći promijeniti. Začarani krug. Samo je sunce i dalje grijalo čudnovat siječanjski dan.

Osjetila je dodir ruke na koljenu. Trenutak-dva prije, ti su prsti, topli i meki, bludjeli njezinim gladnim tijelom i probudili svu praskavu svjetlost, sputanu godinama i navikama. Trenuci nježnosti i zatim neizbježnost odlaska. Morali su krenuti i ostavit iza sebe mrak i tajne sobe za jedan dan.

- Moteli i drumske kavane! Nije to za tebe, mila. - pisao joj je često.

Znala je da njegove želje drugačije mirišu. Imaju notu jutarnje kave ili tople večere, merlota, plamena svijeće i domaće postelje. Znala je i to da su te želje samo pusti, dječački snovi. Zato mu je na početku putovanja rekla da vozi ravno, do prvog motela. Bio je iznenađen, ali i zadovoljan. "Ništa se ne brini. U dvoje je lakše" - šalio se.

Motel je bio sasvim uredan. Nije tako zamišljala svratišta za preljubnike. Mlada djevojka na recepciji je znala kako treba gledati u stranu i baviti se bilo čime jer nije lako preći tih nekoliko stepenica i otvoriti vrata grijeha.

- O, mili Bože! - rekao je - Pogledaj! Na zidu imaju sliku sveca!

- Baš me briga. Pravit ću se da je neki vaš, lokalni! - pogledavala je u reprodukciju ikone nekog sveca mrkog izraza lica. - Zaštitnik putnika - namjernika, valjda. Danas nisam ta.

Tako je odlučila. Nije dopustila da joj bilo što pomuti sreću koju je nespretno i ushićeno stiskala u njedrima. (Ta, jedva ju je saplela drhtavim prstima!). Ni svi sveti, ni muževi i žene, goropadni moralisti, zavidne i sitne duše. Nitko. Imala je samo sebe i trenutak njega. Jedan život i nešto malo hrabrosti. Sve ostalo je bilo manje važno.

- Mislio sam da se to nikada neće dogoditi. - šaptao je, privijen uz njezine bokove.

- Znaš da se moralo dogoditi.

Bila je uvjerena da bi sve bilo još puno gore da nisu učinili taj korak. Riječi i riječi - previše riječi i osjećaja. Gušili su se bez nade za spas. Moralo se dogoditi nešto opipljivo, kao znak Putokaz ili barem kao uspomena.

Ostao je ležati dok je ona sjedila u mraku kupaone, trudeći se sabrati misli. Tračak popodnevnog svjetla našao je put. Uzak prolaz i zraka dovoljna da na podu zamijeti čudnovatu igru dva sitna stvora. Žohari u žaru plesa na ledu keramičkih pločica. Ljubavni zov u podnožju tuš kabine. Prestala je disati svjesna da će par nestati s najsitnijim pokretom. Bili su tako čudni. Nikad nije vidjela toliko mršavu i žutu vrstu.

Miris cigarete slijedio je put pridošle zrake. Sama pomisao da mora ustati i krenuti nazad, rastjerala je ljubavnike. Tako će biti i s njima.

Cesta je promijenila strane svijeta. Vozio je polako i s jednom rukom. Druga je počivala na njezinom koljenu i samo ponekad mijenjala brzine.

Vinogradi su se nizali brežuljcima. Uzbrdice i nizbrdice su se smjenjivale jedna za drugom.

- Kao da plovimo - rekla je.

Bile su to zadnje riječi čiji je obris mogla vidjeti u njegovim očima. Sve dalje, opet će biti samo zgužvana slova, impulsi i gotovo ništa nade za neku drugačiju budućnost. Jedva zamakla prošlost poprimila je oblik neke čudne uzbrdice na polaganoj, tihoj i davno zakotrljanoj nizbrdici njezinog života. Trenutak koji bi mnogi nazvali mrljom, a ona tek crvenim tragom jagode na haljini od teške i sive svile.
- 23:27 - Komentari (11) - Isprintaj - #
01.05.2008., četvrtak
Priča (23): Saša s onog svijeta

Dakle, nemam riječi!
Čuvati, sačuvati i ne pojesti čokoladu zbog nekoga i za nekoga izmiče mojim ljudskim sposobnostima! Da se razumjemo: ovo je PRAVA ljubavna priča i nitko me neće uvjeriti u suprotno!
Hopey nam prenosi ovo ljubavno iskustvo u dirljivoj priči o jednom Saši i jednom drugom svijetu koji nam se s vremena na vrijeme ukaže makar u čokoladi...


Image Hosted by ImageShack.us


Proljeće je, mili moji, pa ću vam sad ispričati kako sam se prvi put zacopala…

Pri tom ne mislim na Zdravka Čolića, Vladu Kalembera, neke muške članove obitelji ili Joe McIntyrea. Ne, ovo je bila konkretna, palpabilna ljubav u narodu poznata kao prva.

Zvao se Saša. Tako se treba zvati prva ljubav svake djevojke koja iole drži do sebe. Bio je divan i, upućenije među drugaricama će shvatiti, bio je – Srbin. Plavi čuperak, ćale komunist i taj džez. Išli smo u isti razred, izašli ispod iste peke. Ja sam bila odlikašica, a on vrlodobar. Mislim da je u svim razredima svih škola na prostoru bivše Jugoslavije statistika uzdaha bila ovakva: u razredu su dva fatalna kandidata i onda se pola djevojčica zaljubi u jednog, a pola u drugog. Ovi ostali samo prividno puše, budući da kasnije sazrijevaju, prvi se žene i nestaju.

Zaljubila sam se istog časa kad mi je prijateljica na klupi proklamirala da je ona zaljubljena u onog drugog, suparničkog kandidata. Ne mogu se baš sjetiti da sam do tog momenta dotičnog gospodčića stavljala u ikakav kontekst van standardiziranog dopuštenja prepisati moju zadaću. Do tad sam bila sasvim zadovoljna imaginarnom prijateljicom Mindom o kojoj će svakako biti riječi kada dođe vrijeme za to. I imala sam nimalo imaginarnog prijatelja Novicu koji se zbunio i trajno nestao kad sam ga jednom poslije predškolske dovela doma da mu pokažem kakve sam čaše na Štrumpfove dobila od strica.

E sad ti vidi. Jesam li se zaljubila zato što se i ona zaljubila da ne ispadnem freak, jesam li se zaljubila iz čistog altruizma da se ona ne osjeća kao freak ili sam se zaljubila «'nako»? To su pitanja kojima se i pri opetovanim ćorcima nesumnjivo zamaramo, pa u ovoj konfesionalnoj situaciji nema razloga da ih ne preskočimo.

Kad pomislim na Sašu vidim fotografije s mojih nježnih rođendana. Pristojni su to bili rođendani u roditeljskoj režiji. Na njih se uvijek zvao i suparnički alfa mužjak da bi stvari do kraja ostale obavijene maglom. Imam audio kazete s tih nevinih tereveki jerbo je moj stari trajno uzajmljivao od države i donosio s radnog mjesta sve što mu se po vlastitoj procjeni činilo suvišnim. Kuća je bila opremljena najfinijim AEG mikrofonima, pa i danas kad poželim mogu čuti sebe četverogodišnju kako pjevam mitski refren «ljubio me jedan Englez, ljubio me jedan Španac, ali niko k'o Bosanac».

To je Sašino jedanaestogodišnje lice. Mogu evocirati i glas. I, iako nema metode kojom bih mogla provjeriti vjerodostojnost tvrdnje – sjećam se kako su mu izgledale ruke.

Dijakronija u ovoj priči nema što raditi jer je cijelo to razdoblje mirisa šeboja i rijeke, okusa različitih domaćih smokija, veličine ulice u kojoj je bilo dopušteno voziti bicikl i općeg dojma tjelesne nelagode. Oblačili su me previše i uvijek u neke geek džempere specijalno za mene po Burdi napravljene. One koji su me bockali do vrištanja kroz sve slojeve odjeće ispod njih, a sve pod parolom – da mi se, sine, ne razboliš. Ukratko, priča je bosanska i sinkronija – predratna.

Postoji doslovno jedan par detalja po kojima bih bila u stanju nešto prepričati.

Ja i baka, dinamični duo, u Sarajevu 1988. kod njezina brata. Tada me čika Vlado plašio, danas me oduševljava. Izgleda kao sijedi Gargamel i postavlja mi neka preodrasla pitanja. Crvenim se i ništa ne kužim. Sarajevo je sivo, stan čika Vlade i tete Ane je kafen. Ogroman i sav u proleteru popularnoj lamperiji. Na vratima WC-a je metalni dječak s pišom. Imaju stolicu za ljuljanje i ljuljam se. Malo mi se i povraća. Povraća mi se i na povratku vozom. Baka mi kaže da gledam u daljinu. Baka zna. Ne povraćam nego trpim i u ruci krišom držim neku pioniru egzotičnu čokoladu s mentolom koja je stigla od emigracijskog dijela familije. Odluka je pala negdje oko Boračkog jezera.

Čokoladu nisam ispuštala iz ruku otkad smo stigle u nedjelju navečer. Stavila sam je pod jastuk na krevetu koji me čekao spremljen i ujutro se probudila prije nego što me mama došla buditi i navlačiti vunene hulahopke. Olovkom koja nije radila sam po staniolu ispisala posvetu.

Ćirilicom!

Saša i ja nismo sjedili u istoj klupi, ali smo u ponedjeljak imali likovno vaspitanje, slobodno se kretali po učionici i rušili posude s vodom za akvarel. Čokoladu sam držala pod klupom i svako malo provjeravala je li tu. Nije baš bila u dobrom stanju od tolikog pipkanja, ali sam bila zrela ženska i znala da to Saši nije bitno.

Uzročno-posljedičnijeg čitatelja ću sad oštetiti jerbo u ovom momentu pripovijedanja nastupa nehotimična autocenzura u sjećanju. Zviždi se i psuje kino-operatera, a čuje se kako i on psuje život. Film se nastavlja zaključkom da je mentol u čokoladi preserans i da je bolje da mu je nisam dala.

Slijedi cenzura koju je cijeloj mojoj generaciji nametnulo zlo sa strašću crtkanja po salvetama, pa više nismo išli u isti razred, živjeli u istom gradu, a uskoro, bogami, ni u državi.

Saši se gubi trag sve do devedeset i neke. (Sve su iza '91 bile iste, pa nemojte zamjeriti na nepreciznosti.) Iz posjeta trebinjskom dijelu familije vraća se letimična poznanica i dostavlja mi zamotuljak pošiljatelja prijatelja iz razreda.

Čokoladu!


- 01:04 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se