| < | svibanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Studeni 2008 (1)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (10)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
100 priča o ljubavi i sodi bikarboni
Delfina
Divan-skitnje
Dvizga
Erik
Foka
Hopey
Petar
Rahatli
Raymond
Spada
Srdelica
Virtuela
Wall
Xiola
Zona
Priča (23): Saša s onog svijeta
- 01:04 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
Dakle, nemam riječi! Čuvati, sačuvati i ne pojesti čokoladu zbog nekoga i za nekoga izmiče mojim ljudskim sposobnostima! Da se razumjemo: ovo je PRAVA ljubavna priča i nitko me neće uvjeriti u suprotno! Hopey nam prenosi ovo ljubavno iskustvo u dirljivoj priči o jednom Saši i jednom drugom svijetu koji nam se s vremena na vrijeme ukaže makar u čokoladi...  Proljeće je, mili moji, pa ću vam sad ispričati kako sam se prvi put zacopala… Pri tom ne mislim na Zdravka Čolića, Vladu Kalembera, neke muške članove obitelji ili Joe McIntyrea. Ne, ovo je bila konkretna, palpabilna ljubav u narodu poznata kao prva. Zvao se Saša. Tako se treba zvati prva ljubav svake djevojke koja iole drži do sebe. Bio je divan i, upućenije među drugaricama će shvatiti, bio je – Srbin. Plavi čuperak, ćale komunist i taj džez. Išli smo u isti razred, izašli ispod iste peke. Ja sam bila odlikašica, a on vrlodobar. Mislim da je u svim razredima svih škola na prostoru bivše Jugoslavije statistika uzdaha bila ovakva: u razredu su dva fatalna kandidata i onda se pola djevojčica zaljubi u jednog, a pola u drugog. Ovi ostali samo prividno puše, budući da kasnije sazrijevaju, prvi se žene i nestaju. Zaljubila sam se istog časa kad mi je prijateljica na klupi proklamirala da je ona zaljubljena u onog drugog, suparničkog kandidata. Ne mogu se baš sjetiti da sam do tog momenta dotičnog gospodčića stavljala u ikakav kontekst van standardiziranog dopuštenja prepisati moju zadaću. Do tad sam bila sasvim zadovoljna imaginarnom prijateljicom Mindom o kojoj će svakako biti riječi kada dođe vrijeme za to. I imala sam nimalo imaginarnog prijatelja Novicu koji se zbunio i trajno nestao kad sam ga jednom poslije predškolske dovela doma da mu pokažem kakve sam čaše na Štrumpfove dobila od strica. E sad ti vidi. Jesam li se zaljubila zato što se i ona zaljubila da ne ispadnem freak, jesam li se zaljubila iz čistog altruizma da se ona ne osjeća kao freak ili sam se zaljubila «'nako»? To su pitanja kojima se i pri opetovanim ćorcima nesumnjivo zamaramo, pa u ovoj konfesionalnoj situaciji nema razloga da ih ne preskočimo. Kad pomislim na Sašu vidim fotografije s mojih nježnih rođendana. Pristojni su to bili rođendani u roditeljskoj režiji. Na njih se uvijek zvao i suparnički alfa mužjak da bi stvari do kraja ostale obavijene maglom. Imam audio kazete s tih nevinih tereveki jerbo je moj stari trajno uzajmljivao od države i donosio s radnog mjesta sve što mu se po vlastitoj procjeni činilo suvišnim. Kuća je bila opremljena najfinijim AEG mikrofonima, pa i danas kad poželim mogu čuti sebe četverogodišnju kako pjevam mitski refren «ljubio me jedan Englez, ljubio me jedan Španac, ali niko k'o Bosanac». To je Sašino jedanaestogodišnje lice. Mogu evocirati i glas. I, iako nema metode kojom bih mogla provjeriti vjerodostojnost tvrdnje – sjećam se kako su mu izgledale ruke. Dijakronija u ovoj priči nema što raditi jer je cijelo to razdoblje mirisa šeboja i rijeke, okusa različitih domaćih smokija, veličine ulice u kojoj je bilo dopušteno voziti bicikl i općeg dojma tjelesne nelagode. Oblačili su me previše i uvijek u neke geek džempere specijalno za mene po Burdi napravljene. One koji su me bockali do vrištanja kroz sve slojeve odjeće ispod njih, a sve pod parolom – da mi se, sine, ne razboliš. Ukratko, priča je bosanska i sinkronija – predratna. Postoji doslovno jedan par detalja po kojima bih bila u stanju nešto prepričati. Ja i baka, dinamični duo, u Sarajevu 1988. kod njezina brata. Tada me čika Vlado plašio, danas me oduševljava. Izgleda kao sijedi Gargamel i postavlja mi neka preodrasla pitanja. Crvenim se i ništa ne kužim. Sarajevo je sivo, stan čika Vlade i tete Ane je kafen. Ogroman i sav u proleteru popularnoj lamperiji. Na vratima WC-a je metalni dječak s pišom. Imaju stolicu za ljuljanje i ljuljam se. Malo mi se i povraća. Povraća mi se i na povratku vozom. Baka mi kaže da gledam u daljinu. Baka zna. Ne povraćam nego trpim i u ruci krišom držim neku pioniru egzotičnu čokoladu s mentolom koja je stigla od emigracijskog dijela familije. Odluka je pala negdje oko Boračkog jezera. Čokoladu nisam ispuštala iz ruku otkad smo stigle u nedjelju navečer. Stavila sam je pod jastuk na krevetu koji me čekao spremljen i ujutro se probudila prije nego što me mama došla buditi i navlačiti vunene hulahopke. Olovkom koja nije radila sam po staniolu ispisala posvetu. Ćirilicom! Saša i ja nismo sjedili u istoj klupi, ali smo u ponedjeljak imali likovno vaspitanje, slobodno se kretali po učionici i rušili posude s vodom za akvarel. Čokoladu sam držala pod klupom i svako malo provjeravala je li tu. Nije baš bila u dobrom stanju od tolikog pipkanja, ali sam bila zrela ženska i znala da to Saši nije bitno. Uzročno-posljedičnijeg čitatelja ću sad oštetiti jerbo u ovom momentu pripovijedanja nastupa nehotimična autocenzura u sjećanju. Zviždi se i psuje kino-operatera, a čuje se kako i on psuje život. Film se nastavlja zaključkom da je mentol u čokoladi preserans i da je bolje da mu je nisam dala. Slijedi cenzura koju je cijeloj mojoj generaciji nametnulo zlo sa strašću crtkanja po salvetama, pa više nismo išli u isti razred, živjeli u istom gradu, a uskoro, bogami, ni u državi. Saši se gubi trag sve do devedeset i neke. (Sve su iza '91 bile iste, pa nemojte zamjeriti na nepreciznosti.) Iz posjeta trebinjskom dijelu familije vraća se letimična poznanica i dostavlja mi zamotuljak pošiljatelja prijatelja iz razreda. Čokoladu! |