< travanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Studeni 2008 (1)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off


100 priča o ljubavi i sodi bikarboni


Delfina
Divan-skitnje
Dvizga
Erik
Foka
Hopey
Petar
Rahatli
Raymond
Spada
Srdelica
Virtuela
Wall
Xiola
Zona

blogdekameron3.jpg

28.04.2008., ponedjeljak
Priča (22): Prva ljubav

Wall je pregedavao očeve fotografije, pisma i papire i naišao na očevu prvu ljubav.
Dogodila se jednog vrućeg ljeta u Fažani...


Image Hosted by ImageShack.us

Wilhelm Sasnal

Moj otac ima sedamnaest i smišlja, kako da se ubaci u partijsku školu u Fažani. Nije se dovoljno učlaniti u Partiju. Moraš se nečim istaknuti, da bi te primijetili i poslali na partijsko usavršavanje. Moj otac još nema pojma gdje će ga sve život odvesti i kako će biti sretan kad dobije sina, mene, ali sad bi učinio baš sve, da nekako dospije u tu Fažanu, barem na tjedan dana.

Tog ljeta je sunce nemilice pržilo i svatko pametan sklanjao se u hladovinu, makar i pod borove uz more, s kojih je dopiralo preglasno i uspavljujuće pjevanje cvrčaka. Pod sjenom tih borova ionako se nije dugo zadržavalo - tek da na ručniku ostaviš odjeću, prije nego se baciš u more desetak metara dalje. Ali sunce, more i zrikavci nisu bili ni do koljena primamljivosti jedne oniske zgrade na kojoj su se kočila velika crvena slova Politička škola Fažana. Odmah sa ulaza primjećujete recepciju i najljepši adut partijske škole - djevojku na recepciji.

- Jadranka, ali nema veze, ne upisujemo mene. Kako je tebi ime?- nasmijala se punim usnama, crvenim kao krv, dok su joj oči veselo iskrile. Kosa joj je bila ravna, plava i mirisala je (mirisala!) na duhanski dim i cigarete koje je palila jednu na drugu. Još nikad nisam vidio ljepšeg stvorenja s tako žutim prstima i izgriženim noktima na njima. Dok me upisivala, odgrizla je zanokticu i pljucnula u stranu. Odvratna navika, ali na njoj je sve bilo slatko, pa mi je i ta gesta odjednom izgledala ženstveno i nekako privlačno. Bio sam zaljubljen još na vratima, a onda me šumno onjušila, dok sam se saginjao nad stolom i potpisivao prijavnicu i stvar je bila zapečaćena.

Valjda se sažalila nad nevinošću dječaka, koji nije znao sakriti potpunu očaranost djevojkom koju prvi put vidi u životu. Sljedećeg jutra, prije početka predavanja, već sam stajao pred njezinim radnim stolom. Imala je ljetnu haljinicu s tankim bretelama, a vitke, preplanule noge s prljavobijelim tenisicama nonšalantno je prebacila preko stolice za stranke. Ionako nisam želio sjesti, gledajući u grudi koje su se jasno nazirale ispod tanke tkanine. Nije nosila grudnjak, a brežuljci na prsima bili su valovi o kojima surferi sanjaju. Kad je ulovila moj pogled, nasmijala se zvonko, nehajno spuštajući jednu bretelu naniže. Usta su mi bila pustinja, pa sam jedva progutao slinu.

- Hoćeš zapaliti jednu?- ponudila me cigaretom, a ja sam samo klimnuo glavom, bojeći se da me glas ne izda. Nisam pušio, naravno, ali bi u tom trenutku od nje uzeo i otrov. Umirao sam od kašlja i suznih očiju, a ona se odlično zabavljala. Rukom mi je pokazala sjednem na rub njezine stolice. Ne znam kako, znam da se sam nikad ne bih usudio, ali sljedeći trenutak ljubili smo se i okus nikotina bio je med, kojeg sam požudno gutao.

- Hej, polako! Pokazat ću ti kako se ljubi - više se nije smijala, a njezine su oči ispitivački prelazile po mom licu. Grudi su joj tek ovlaš dodirivale moje tijelo, ali od tog mi se vrtjelo u glavi i nisam imao zraka. Nevoljko sam odvojio usne od njezinih, tek da udahnem.

- Moraš ići, nastava ti je počela – rekla je, kad smo se sljedeći puta razdvojili. Nije mi se išlo, ali se nisam usudio izostati s predavanja. „Samoupravni socijalizam u složenim organizacijama udruženog rada“ ! Već sam naslov odavao je kako će biti teško izdržati do prve pauze. Kad sam dojurio u prijemnu kancelariju, Jadranka je bila u živahnom razgovoru s jednim od predavača i nije me ni primijetila. Dan se sporo vukao kao bolest, kao kuga koja pada na grad, dok ljudi polako umiru iza zaključanih vrata. Vrijeme je bilo zamrznuto u vrelini beskrajnog dana, a mene je boljela svaka kost u tijelu. Nisam želio hranu, kupanje, niti odmor poslije ručka. Želio sam Jadranku, ali ona je već otišla kući.

Jadranka je zaposlena u tajništvu partijske škole u Fažani i svaki dan na posao putuje iz Pule. Ima malo dijete nepoznatog spola i imena, o kojem sa mnom ne govori. Uostalom, ona je tek mrvicu starija, ali već je samohrana majka, a muž je pomorac kojeg mjesecima nema. U pauzama između ljepljivih poljubaca i uzdaha, dok se stiskamo u nekom mračnom kutku spavaonica, tako smo blizu krevetima, ali užasno daleko, jer Jadranka pazi da smo uvijek u stojećem položaju. Spavaonice su prazne, a polaznici škole na predavanjima, barem oni marljivi, koji ne bježe s nastave kao ja, da bih se ljubio s prerano odraslom dvadesetogodišnjakinjom.

- Ne smijemo ležati! Jednom sam tako dobila bebu, nikad više - Jadranka zabacuje pramen kose iza uha i požudno me ljubi povlačeći me na sebe, pa odgurujući. Ponekad joj odgurivanje ide teško i s mukom, ali nekad se baš zabavlja. Jadranka se igra. Njoj je dosadno, a ja sam zaljubljen do ludila.

Na predavanjima sam odsutan, ne učestvujem u raspravama, a još nijednom nisam ostao popodne za rad u grupi. Samoupravni socijalizam se razgoropadio i upravlja našim životima. Nekima otima pamet, a meni dragocjeno vrijeme, koje bih radije provodio s Jadrankom. Nije da se ona dosađuje dok sam na nastavi, znam da je uvijek netko oko nje. Ona je šareni, mirisan cvijet na pustoj livadi, pa svaki bumbar i svaki namjernik zastaje. Osjetim fizičku bol kad vidim kako se glasno smije i gleda u oči druge muškarce, dok ispisuje formulare i ispunjava kartone za nastavnike i polaznike tečajeva.

Više joj ne dolazim pred kraj radnog vremena, jer uvijek se tu nađe neki muškarac s autom, koji je vozi kući. Razmijem je, bolje to nego da čeka autobus na vrelom suncu, ali ljubomora mi kucka u sljepoočnicama i prsti su mi zabodeni u dlan ruke.

Sedam dana razvlači se kao noćna mora, a onda proleti za tren. Budim se iz obamrlosti i zatičem sebe na odlasku, s negativnom ocjenom iz političke škole i popratnim pismom za moju partijsku organizaciju.

Nema teorije da će me ikada ponovno poslati, pa drsko kradem prazni formular uputnice za partijsku školu. Lažno ga popunim i ovjerim ukradenim žigom i sam sebe šaljem na još tjedan dana. Ovaj me puta Fažana dočekuje poluprazna, u omari, usporena i uspavana. Većina spavaonica je prazna, s tek rijetkim polaznicima jedinog seminara. Prijavljujem se na recepciji postarijoj, nepoznatoj gospođi. Jadranke nema, bolesna je. Od muke ne znam što sa sobom, pa prva tri prazna dana bez nje čak odlazim na predavanja. Više nije važno, boravak u školi plaćam sam, a predavanja su o zaštiti na radu. Meni, koji čak nisam ni zaposlen, svejedno je. Od očaja učim, vodim radne grupe, polažem ispite.

Jadranka dolazi četvrti dan, blijeda i s podočnjacima ispod očiju. Oči joj se smiješe, ali ne izgleda zaljubljeno, ako je ikad bila.

- Ti si još klinac. Znaš to, zar ne? – provlači mi prste kroz kosu, dok ja njoj, a ne ona meni, sjedim na krilu u napuštenoj školi, bez ljudi, telefona, udvarača s autom da je voze poslije tri.

- Uostalom, meni zaljubljenost ne treba - kaže nekako sjetno – već muškarac koji će se brinuti za mene i malu.

Ne pitam za ime djevojčice, bojim se da bi me to ime proganjalo cijelog života. Jadranka polako puši i odjednom izgleda mnogo starije. Odraslo. Njezine grudi pod istom ljetnom haljinom više nisu uzbibane i jedre, već nekako ispuhane. Baš kao i naša očekivanja.

- Znaš. Lijepo od tebe što si opet došao, iako si dolazio uzalud- kaže.

- I što se nikad nisi naljutio na mene dok sam te dražila, izazivala. Zatrudnila sam još u srednjoj školi, pa me ljubljenje i maženje s tobom bez seksa, bez obaveza, vratilo u bezbrižne dane. U vrijeme, dok još nisam bila mama i žena, koja živi sama s malom curicom i velikim računima.

Imamo još dva dana do mojeg odlaska iz partijske škole u Fažani koja, napuštena i prazna, baš kao nas dvoje, čeka bolja vremena. Čeka jesen i povratak odraslih, važnih muškaraca. Onih, koji tu dolaze s ciljem, svrhom, a ne kao balavi dječaci koji su se zaljubili u prvu zgodnu curu u ljetnoj haljini s tankim bretelama sa zlatnom, golom kožom koja miriše na zrikavce i smolu borova. Na ljeto u Fažani, kakvo se nikad više nije vratilo.


Moj stari ima mene, sina od pet godina i kutiju na tavanu sa starim slikama s mora. Šaram drvenim bojicama po kutiji, po slikama, a sva su lica na tim fotografijama ista.

Moj stari će uvijek imati mene, ali ja više nemam njega. Bacam njegove stare stvari, slike iz vojske i mladosti, prije nego se oženio mojom majkom, dobio dijete i zaboravio kako je biti mlad i neopterećen svime, osim morem, ljetom i prvim ljubavima. Ne mogu reći da sam našao ovu njegovu priču, jer on nikad nije volio pisati. Ali, našao sam sliku, njezino ime na poleđini i jednu staru ploču.

Na stanici u Puli, pod vrelim suncem ljeta.

- 18:43 - Komentari (5) - Isprintaj - #
14.04.2008., ponedjeljak
Priča (21): skica za portret

Zona je u goste pozvala Rahatli koja me bome puknula vraški jakom pričom o jednom čestom i gadnoopakom iskustvu!
Strusite čašicu žestice pa hrabro na čitanje!


Image Hosted by ImageShack.us

Bianca Brunner

htjela sam znati sve. htjela sam znati kako ju je ljubio, kako je izgledala, što je nosila, kako se smijala... sve.
kako uopće počnu takve stvari? kako uopće dođeš do trenutka kad stojiš u praznoj kuhinji s praznim bijelim zidovima i jednim kalendarom koji smo zaboravili okrenuti još u rujnu i sad ga gledam i razmišljam kako bi divno bilo da je i dalje rujan, jer je rujan bio s našim osmjesima, a ne s ovakvim mučnim razgovorima koji uopće nisu razgovori nego njegov pokušaj da popravi nepopravljivo.
doduše, moram se upitati zašto baš seks smatram nepopravljivim, zašto nepopravljiva nije činjenica da su naše svađe već toliko uobičajene da mirenje ne smatramo potrebnim, jer ionako ćemo sutra ponoviti istu igru natezanja i navlačenja, uvreda i svađa, izvlačenja prastarog prljavog veša, zašto činjenica da se ne razumijemo - a možda i ne volimo - nije nepopravljiva, nego je nepopravljiv taj seks, ta činjenica da je odveo u krevet neku drugu ženu, ženu bez lica, bez kose, bez struka, neku ženu koju je ljubio, grlio, upirao prste u njenu kožu koju je - dovraga reci to - jebao, vjerojatno kako mene nije već godinama. ili ikada.
i sad stojimo u toj kuhinji koja nas je vidjela i boljima, ali i gorima, u toj kuhinji u kojoj žuto svjetlo prodire i svrdla duboko u našim očima, barem mojim očima, a on stoji i skriva pogled, i premješta se s noge na nogu i govori mi gluposti koje ne želim čuti, ne želim znati da nije značilo ništa i kakva je to glupost uopće, sve nešto znači, stvari imaju značenje, mi nešto značimo u tim stvarima, ne možeš samo otpisati događaje kao beznačajne, ne želim čuti da voli mene i dođe mi da vrištim na njega, da mu kažem da laže, da je ljubav nešto drugo, da je svinja, kreten, podlac, stoka, ali ne govorim to jer mislim da je to nekako prikladno, ionako nitko od nas ne bi imao hrabrosti, odlučnosti prekinuti sve i sad ispada da je samnom prekinula ta neka nepoznata žena o kojoj ne znam ništa, a želim znati sve i razmišljam kakva je, je li mi uopće nalik, govorio je da ja uopće nisam njegov tip, da nam je valjda zato tako dobro, a uostalom ni on nije moj tip, ali ja ne mislim da nam je dobro, uopće nam nije dobro, ovo je nadomjestak za ljubav i anestezija za život, pravimo se da nam je dobro i da nam je čarobno i da se volimo jer u suprotnom moraš sve ispočetka...

...a i to ispočetka, ja volim početke, ali pitam se, ako ovo nije upalilo, što će uopće upaliti? što može uspjeti? ako čarolija može trajati tek koju godinu zašto uopće pokušavamo?

... on stoji i petlja i vrti prste i ne zna što bi rekao pa me pokušava zagrliti kao da smo i dalje u onoj fazi kad njegov zagrljaj briše sve, ali žao mi je nismo, davno već nismo, davno prije ove kuhinje, ovog svjetla koje izluđuje i te neke žene.
želim znati sve.
dopuštam mu da me grli, ali iz zagrljaja mu šapćem, reci mi sve.
pitanja u očima, nije siguran što govorim. sve, sve mi reci, sve, znat ću ako lažeš, uvijek znam kad lažeš, znam i kad uljepšavaš istinu, razumiješ li znam, želim znati kakva je, kako izgleda, želim znati kako si joj prišao, što si joj rekao, kakva joj je kosa, kako miriše, želim znati kako se ljubi, i gdje ste otišli, i je li taj seks bio smiješan i nespretan kao naš, kad smo se smijali i ljubili i kad su nam se zapetljale ruke i noge u kabini tvog malog auta...
želim znati jesi li svršio, je li ona svršila, jesi li joj radio ono s jezikom što me na početku užasno nasmijavalo, želim znati što ti je rekla, što je presudilo da je ipak pojebeš jer zaboga, ipak ne spavamo sa svakom privlačnom osobom, nije bilo dovoljno što je ona samo dobra sisa i guzica, nešto je morala reći, govorim mu sve to, a oduvijek sam se dičila pristojnošću i dobrim ukusom, a ovo ispitivanje, istraživanje, zahtijevanje da znam najsitnije detalje, da mi priča kako mu je pušila i kako ju je ševio u njenom stanu, sve mi je to neukusno, to nije način na koji ja razgovaram, to je prosto, vulgarno, odvratno, ali ne mogu si pomoći.
jebe li se bolje nego ja, pitam ga i vidim da je šokiran, stalno me ispitivao ranije, ranije, ranije ranije ranije ranije, u onom rujnu i prije rujna, zašto mi nikad ne kažeš pojebi me, pa nismo na engleskom dvoru, je li ti ona rekla pojebi me, jesi li zato to učinio?
ne, govori, ne znam zašto sam to učinio, nisam razmišljao, osjetio sam se živim. mislim sve odvratne misli, vrijeđam ga u mislima, nazivam pičkom i stokom i idiotom, ali ništa ne izgovaram, on se osjetio živim, pa svi to želimo i paradoksalno, u ovom trenutku dok slušam kako je svoj kurac gurao u neku drugu ženu i uživao, živio, disao, ja se osjećam življom nego posljednjih godina s njim, možda i življom nego ikada.

i dopuštam mu da me ljubi, dopuštam mu da mi gurne jezik u usta i ispitujem cijelo vrijeme, je li ti to radila, je li to ovako izgledalo, dopuštam mu da me uzbudi onako kako to poznata ruka može i zna, da me izludi na način koji moje tijelo posljednjih godina prepoznaje kao jedini moguć, ali ovaj put mi to nije dosadno, predvidljivo i suho, ovaj put je novo jer smo novi mi, slomljeni, razbijeni, uništeni mi, ali novi on i ja, i pristajem na sve ovaj put jer znam da je zadnji.

----

svitalo je nad gradom kada sam konačno izašla na ulicu, iskrala se iz našeg uskoro bivšeg stana i krenula... kamo? grad se presijavao pod ledom i nekako to ima smisla, taj led i ta hladnoća i moji promrzli prsti koje uzaludno pokušavam ugrijati u džepovima hlača... koja bi pjesma tu bila prikladna, pitam se i u tom trenutku pored mene skrene tramvaj uz onu užasnu škripu, uz ono jezivo struganje metala koje ti i najbolji od najboljih dana razbije na pola, presiječe, prepolovi i da, to je ta pjesma, baš prikladna pjesma za ovo jutro, ovu hladnoću i za onog čovjeka i za ovu ženu.
- 22:21 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se