| < | ožujak, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Studeni 2008 (1)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (10)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
100 priča o ljubavi i sodi bikarboni
Delfina
Divan-skitnje
Dvizga
Erik
Foka
Hopey
Petar
Rahatli
Raymond
Spada
Srdelica
Virtuela
Wall
Xiola
Zona
Priča (20): Žive uspomene
- 20:02 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
O tome kad te život iznebuha ubaci u rulet-kolo; zavrti te, zafrljaci, odbaci, izbaci, nabaci i prebaci - kako tebe, tako i tisuće drugih; znanih i neznanih, dvonožnih i četveronožnih, zaljubljenih i mržnjom opijenih - ispričat će nam Šeherezada za Noćas, Zona Zamfirova: Andrew Wyeth Ponekad ljudi pomisle kako mogu vratiti prošlost ili barem na tren zaustaviti vrijeme. Ponekad netko suviše pamti pa još skupi hrabrosti zapamćeno podastrijeti onom drugom. Tako je i on, sretan i zbunjen što je ona opet tu, iskopao komad papira otrgnut davno iz neke bilježnice i bez riječi ga položio pored njezine šalice s kavom. Za njega nije bilo dileme. Njezina tvrdnja da se on samo sjeća ljubavi pa mu se čini da voli, za njega je bila smiješna. On je bio siguran da mu se ništa više ne čini, da je sve tako stvarno i ponovno živo. Ona ga je zbunjeno pogledala i dohvatila cedulju sa stola, radoznalo i hitro, onako kako čini većinu stvari u životu. Ne razmišljajući puno. Barem ne toga trena jer za takve stvari postoji i sutra. Promatrao ju je. Bila je tako lijepa. Iste oči i iste usne. Jedino pogled s malo više sjete. Smješkala se čitajući prvih nekoliko stihova, a onda se naglo uozbiljila i odložila papir na stol. Jedno vrijeme su šutjeli, gledajući u stranu, daleko. Moguće u istu točku horizonta. - Čuvao si moju pjesmu tolike godine?! – upitala ga je na napokon. - Da. - Koliko si je često pogledavao? - Vrlo, vrlo rijetko, zaista. Cijelo vrijeme sam, naravno, znao gdje je. Između 36. i 37. stranice jedne knjige. Rabindranat Tagore, «Gradinar». Nitko je ne otvara, osim mene. Smiješio se i on. Bila mu je simpatična, tako rumena i iskreno iznenađena. - Ja sam imao nešto drugo. Sjeti se što si mi jednom poklonila za rođendan... - Knjigu? - Da, i knjigu u kojoj sam čuvao pjesmu. – Znao je da je zaboravila. - Ne, nešto drugo! Ne možeš se sjetiti?! - Čuj! Skoro je dvadeset godina prošlo… Puno se toga sjećam, ali to je bilo već pred kraj naše veze… A poslije se dogodio sav taj užas… Žao mi je, ali zaista se ne sjećam. - Buco je živio deset godina i par mjeseci. Samo je od mene uzimao hranu. I sve ostalo. - gledao je kako širom otvara oči i u nevjerici skuplja njegove riječi. - Lipnja, '98. Nedjelja na Duhove... Budim se oko šest i znam da nešto ne valja, ali ne znam što. Sjedam k'o bez duše na bicikl i odlazim do staraca. Majka u suzama stoji na kapiji i kaže: «Tebe čeka». Prilazim, kleknem, pružim ruku. On spusti njušku u moj dlan i sklopi oči. Nema tih suza... Ne zadugo, ti mi se prvi puta javljaš, kao: «Tek da čujem kako ste». Slučajno? Onda sam saznao da si se toga lipnja udala. Ne znam što bih rekao… Ruka joj je podrhtavala. U zraku je osjetio njezinu nelagodu i njegova je zbog toga postala još veća. Osobito kad je trenutak poslije uhvatio sebe kako razmišljao o tome da je zaslužila malo osjećaja krivnje. Što je to naspram njegove muke! Stisnula ga je mučnina i graške znoja su se počele nizati čelom. K vragu! Nije htio pokvariti njihov susret, jer tako su rijetko mogli biti zajedno pa je skupio snage i namignuo joj, razbarušivši joj nježno pramen na čelu, kao u vrijeme dok je još prštao od nade, dok su im osmjesi bili bez bora. U vrijeme kad su bili klinci koji ne slute što će se sve dogoditi s njima, njihovim domovima, narodima i ljudima s kojima su živjeli. Čitav jedan svijet se raspao. Osjećao je da ona nije svjesna koliko mu je trebala i koliko mu opet treba, barem ovako, ponekad... Uz kavu, u restoranu na pola puta, između dva nova života i svijeta. Makar i uz čašicu razgovora. - Ono što si mi učinio s pjesmom je sitnica… Želiš li me ubiti? – rekla je tiho, ne gledajući ga u oči. Uvijek je to radila. Kad bi se osjetila stjeranom u kut, zagrizla bi kao kakva životinjica. «Ako prva krene u napad, možda će odgoditi suze», mislio je. «A možda se neće uspjeti svladati pa ćemo plakati zajedno». - Ne, za Boga miloga! – ipak je rekao, postidjevši se vlastite patetike i želje da se, umjesto u smijehu, ovaj dan smoče u potoku suza. Uostalom, uvijek je mrzila tu njegovu patetičnu stranu. - Kako sam mogla zaboraviti Bucu? Kako sam mogla ne sjetiti se ni jednom živog stvorenja koje sam gurnula u tvoje ruke? – nabrajala je. Znao je da ne traži odgovor. Pitanja koja je nizala bila su tek mantra koja se ticala njezinog života, a on je u njemu bio samo maleni dio priče. Piece of cake, nažalost. Vratilo joj se puno drugih stvari, znao je to. - Kako sam mogla tako lako odšetati iz tvog života, ne shvaćajući što sam ti značila? Kakva sam ja to osoba? - Rat je bio! Nisi ti kriva… Morala si otići. - pravdao ju je. Činio je to kao roditelj čije se neposlušno dijete vratilo iz bijega: samo nek' je živo i zdravo. - Ne znam što bih rekla… - Reci da ćeš mi sljedeći puta pokloniti kornjaču. Ako odeš, da budem siguran… „Ipak su potekle“, pomislio je. Samo njezine. On je svoje progutao. Imao je osjećaj da ga je kroz te suze vidjela baš kao ljubimca kojeg mu je trebala podariti: kao staru i upornu kornjaču. Daleko gledajući, on će je na koncu i dočekati. U nekom staračkom domu, kad se ona od silnog trka i bježanja umori. Za njega – to je bila živa i neprikosnovena istina. Jedina laž u sve u tome bilo je ono izgovoreno «Ako»…»Ako odeš». Ono „Kad“ ipak nije imao snage izgovoriti. |
Priča (19): All the lonely people, where do they all come from?
- 21:09 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
Evo nam starog mačka i pripovjedača Wall-a s još jednom nezaboravnom pričom o ljubavi! Uživajte! Antoin Sevruguin Velečasnog su pronašli s rupom od metka na sljepoočnici, u položaju u kakvom se obično zateknu samoubojice. Jedna ruka uz tijelo, druga uz klonulu glavu na teškom stolu od mahagonija, sve uredno i skoro sterilno. U smrti, koja je izgledala planirano i dobrodošlo. Nisam se dvoumio, sudeći po malenoj ulaznoj i povelikoj izlaznoj rani na stražnjem dijelu lubanje, radilo se o pištolju većeg kalibra, kojeg je velečasni čvrsto držao u zgrčenoj šaci na stolu ispred sebe. Naizgled, iz prostorije ništa nije nedostajalo, ali to ćemo utvrditi tek nakon što forenzičari obave posao. Uzdahnuo sam i ustao iz klečećeg položaja, jedva se uspravljajući. Nije ovo za mene. Oduvijek sam osjećao odbojnost prema smrti i prema crkvi, a sad se oboje zadesilo u istom slučaju, na istom mjestu. Dugo je klečao uz svježe otkopanu raku i riječi su mu automatizmom klizile sa usana. Molitve za nekoga, tko ni za života nije uistinu postojao, ženu koja u smrti svjedoči kako je život prazan i uzaludan. Njih dvoje sami, ona u glinenom, blatnjavom grobu i on, u svijesti da je nije poznavao, iako mu je bila domaćica zadnjih trideset godina. Pozdravljali su se, to da, i pitao je ponekad kako je, ali nije zastajao da čuje odgovor. A što bi mu i imala reći? Muža, dece, niti rodbine nije imala, a sad vidi, niti jednog jedinog prijatelja, koji bi je barem otpratio u vječni život. Ako ga uopće ima, ponovno mu je kroz glavu prostrujala bogohulna misao. Gorjet ćeš u paklu, gorjet ćeš! vikalo je nešto u njemu iznutra, ali on više nije imao snage obraćati pažnju. Tolike godine brinuo je o drugima. Ili možda nije? Nije se više mogao sjetiti je li ikada istinski brinuo za bilo koga? Dani su letjeli u grozdovima i tek ponekad bi shvatio da uskršnji blagdani pušu za vrat božićnima, a sve između bio je koloplet dužnosti, navika, automatiziranih radnji i refleksa nad kojima nije kontemplirao. Stvari su bile onakve kakve jesu, čak i u večernjoj molitvi kad bi se, klečeći u kapelici uz krevet ponekad zapitao zašto i čemu. Kad bi iza svatova čistila crkvu, sve teže odmičući teška klecala i klupe da dohvati papiriće od bombona i zgužvane papirne maramice, nikad se nije zapitala kad će ona jednog dana biti pod bijelim velom. Bilo je to pitanje, na koje je život već odavno dao odgovor i ona ga je prihvatila. Ili je barem tako vjerovala, jer nekima nije suđeno da se udaju i imaju djecu. Ona se ionako oduvijek brinula za druge, od trenutka kad su je pronašli na crkvenim vratima u košari, bez lista papira, bez imena i poruke zašto je ostavljaju. Tadašnji svećenik odnio je benediktinkama, a one su joj brzo našle udomitelje, muža i ženu koji su je uzeli da se umile Bogu, ne želeći istinski dijete, ali uzimajući je kao još jednu pokoru i način da osiguraju mjesto uz anđele. Dali su joj ime po sestri Eleonori, a ona je svoje dobila po engleskoj svetici i jako pobožnoj kraljici. U župi Svetog križa ona je bila sjena, koju se ne primijeti sve do rijetkog izostanka. Zbog bolesti, možda tek dvaput u tih trideset godina, nije svećeniku bila na usluzi. Čistila je crkvu triput na dan i župni dvor jutrom i navečer, kuhala i prala velečasnom, cijepala drva zimi. U svojim četrdesetima, Eleonora je ponekad, iz pokrajnje sakristije promatrala svatove, mladenku posebno, pred oltarom i nesvjesnim pokretima dlanova zatezala bore s lica i brisala ih iz očiju. Njezino lice nije upoznalo šminku osim one koju nanose godine, vjetar i odricanje. Pa ipak, nije se žalila. Čak i da je htjela, nije imala kome. Kad je jedne kasne večeri, nakon molitve u ckrvi i skromnog obroka u župnom dvoru ustao da protegne noge, začudio ga je trag napravljen od sitnih bijelih zrnaca, sličnih pijesku s dalekih morskih plaža. Prignuo se i zagrabio u šaku par zrna prosute riže u tankom mlazu kao putokaz do stana za služinčad, gdje nijednom u sve te godine službe nije kročio. Zainteresiralo ga je, čemu služi taj bijeli trag i kamo vodi? Završavao je pred njezinim vratima, a unutra, ona ga je čekala gola, sjedeći na krevetu, pogleda skrivenog u dugoj kosi preko lica. Nije on puno puta pokleknuo u životu, ali taj puta jest i zna da mu Bog nikad neće oprostiti. Kasnije je sjećanje na tu noć sasvim izbrisao iz svog pamćenja i sljedeći dan je mogao pogledati u lice. Ona njega nije i sklanjala mu se s puta, gdje god je mogla. Zadnjih joj godina nije pamtio ime. Zvao bi je Lizika, Jalža i raznim drugim izvedenicama iz krivog, tuđeg imena - Elizabeta. Nekako mu je to zamjerila najviše, kao da joj po drugi puta kradu identitet, nakon što su je bezimenu našli pred crkvenim vratima. One noći je, obuzeta sotonskom vrelinom među nogama, pokleknula i ostavila mu trag od ostataka riže, koju je godinama skupljala razbacanu pred ulaznim vratima crkve. Sutradan, on je bio isti kao prije, a ona nepovratno uprljana. Sanjala je kako je na samrti jednog dana prepoznaje i priznaje da ju je volio bar te noći. Da zna njezino ime, koje godinama ne izgovara. Možda su mrvice otrova za štakore, koje je oboma stavljala u hranu, bile u premalim dozama, nije znala, iako se već tjednima loše osjećala. Njemu je, čini se, stavljala premalo, jer nije pokazivao tegobe. Nije se žalio na bolove, osim što je sve teže ustajao iz klečećeg položaja pred oltarom. Pripisivala je to njegovom artritisu i godinama, nije joj padalo na pamet da ga truje bolje i pametnije od sebe. Čitala je, kako su nekad ljubavnike zaticali zajedno, mrtve i otrovane, jedno preko drugoga. Nije htjela da se to njima desi, da umru na isti dan, da se uspomena na crkvu ili njih dvoje ukalja. Za svaki slučaj, ako umre prije njega, ostavila je pismo i u njemu svežanj novaca onome, tko je jedini primjećuje i ljubazno gleda. Zvonara ionako nitko ne primijeti, osim kad zvono šuti na večernjicu ili na sprovodima. Njegovo je samo da određeni broj puta povlači konop i to je sve. Nema tu nekog plana, kojom će rukom koje uže povući i hoće li zvonjava započeti udarcem u malo ili veliko zvono. Otkad je velečasni uveo elektriku, njegovih dužnosti nema. Jedino, teško se odviknuti da ne pogleda svako malo na sat i da vrijeme mjeri dvjema zvonjavama sa zvonika. Neke su navike za zauvijek. Kad je Eleonora umrla, bilo je to kidanje zadnje niti za crkvu i župni dvor. Nije joj išao na sprovod. Čemu? Zvono je zvonilo na pritisak prekidača, a velečasnom bi bilo sumnjivo da se sad pojavi, kad već godinama ne odlazi baš nikom na sprovod. Bila je to njegova poruka Bogu, crkvi i svećeniku. Niste me trebali, pa ne trebam ni ja vas! Ali znao je, baš svaki puta, proviriti kroz prozor u pravcu crkve i oslušnuti radi li elektrika jednako dobro kao on. Nikad nije omanulo i to ga je tjeralo u još veću depresiju. Ostalo je tek da ispoštuje Eleonorinu zadnju želju, koju mu je jednom davno povjerila: ako ona ode prije njega, neka pogleda u vrhu zvonika, iza glavne grede i potraži kuvertu s porukom za njega. Zaklela ga je pokojnom majkom i svim svecima na nebu da kuvertu ne traži, niti otvara, prije njezine smrti. Nije se bojao Pakla, koliko ga je bilo strah da nju ne iznevjeri. Sad stoji s kuvertom u ruci i svežnjem novaca i riječima mržnje za velečasnog, koji je pljunuo na Boga i Eleonoru. Treba samo iz svećenikovog pisaćeg stola uzeti pištolj, kojeg mu je ona jednom pokazala i prisloniti velečasnom na sljepoočnicu. Kao i svaku večer, bit će omamljen misnim vinom i u dubokom snu, s glavom na stolu. Kad opali, pištolj mu treba staviti u desnicu i to je sve. Nisam se dvoumio, sudeći po pištolju i punoj ladici netaknutog novca. Velečasni si je sam presudio. Možda zbog samoće, ili pijanstva kojemu se, navodno, odao zadnjih godina? Tko će znati? Nema ni tjedan dana kako je pokopao svoju domaćicu, pa možda i njezina smrt ima veze sa samoubojstvom. Doduše, njoj su na autopsiji otkrili, da ju je netko sustavno trovao malenim dozama otrova za štakore, pa se možda radi o svećenikovoj grižnji savjesti? Tko zna iz kojih je razloga želio otrovati tu neuglednu i tihu ženu, bez igdje ikog svog osim Crkve? Možda je otkrila nešto gadno o velečasnom, tko će sad znati. Oduvijek sam osjećao odbojnost prema smrti i prema crkvi, a sad se oboje zadesilo u istom slučaju, na istom mjestu. Ne znam jesam li mrtvija sada nego za života, ali grob mi je uz samu crkvu i ta me misao tješi. Ne bi me držali daleko od rajskih vrata, u Limbu, kad ležim na ovom posvećenom mjestu. Muči me samo spoznaja da sam naudila jedinom muškarcu koji mi se ikad približio, makar i zaveden, namamljen u stupicu od svatovske riže i slabog tijela. Velečasni nikad neće biti pokopan na svetome tlu, Crkva samoubojicama ne prašta! A opet, ako sam u Limbu, onda je i on, pa ćemo se jednog dana i susresti. Znam da ću mu konačno reći, da se zovem Eleonora. Kako vam se čini, profesore?- upitao me student. Od sadržaja ovog diplomskog rada zaboljela me glava. Jedino što sam želio, tražio i očekivao bilo je par jednostavnih odgovora na jedno jedino pitanje: Kako tumačite lajtmotiv samoće u pjesmi Beatlesa Eleanor Rigby’. |
Priča (18): Bez naslova
- 15:52 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
Uf! Ova je teška! Delfina nam je u goste opet pozvala Divan skitnje da nam pored pucketave vatrice ispripovijedi priču o teškom životnom izboru glavnog junaka Martina... Svitalo je. Svjetlost se šuljala kroz prljave zavjese razbijajući tamu koja se još skrivala po nevelikoj sobi. Martin je ležao na leđima, tupo zureći u stropne grede pokušavajući razaznati pukotine između pljesnivih greda koje je vlaga godinama nagrizala. Malter je poodavno otpao i grede su se poput ogromnih, oglodanih kostiju neke pretpotopne životinje nadvijale nad njim. - Dobro je da su hrastove, inače bi već strunule od vlage. Morat ću popraviti krov – mislio je Martin svjestan da to već govori godinama. Povraćalo mu se. Ljutito se prevrne i rukom počne pipkati po zemljanom podu tražeći bocu s rakijom. - Zar si već budan?- pospano promrmlja žena pored njega. Martin iznenađeno zastane u potrazi za rakijom, lagano se okrene na bok i ugleda Martu, guzatu šlajfericu koju je sinoć pokupio u Gradu „Kod Oroza“ i nagovorio da krene s njim. Nakon trećeg pića nije ju trebao puno nagovarati. Prije polaska popili su još nekoliko "putnih“. Kroz Grad su hodali skoro normalno, no kada su se počeli penjati uz brdo Marta je počela dahtati poput danferice. Malo, malo je zastajkivala, brisala znoj s lica, psovala i nerazumljivo plela polupijanim jezikom. Martin zastane, skine kapu, rukavom obrisa znoj s čela i okrene se kako bi vidio gdje je Marta. Bila je desetak metara iza njega, glave nagnute naprijed, hvatajući se za mlade izbojke šljiva kako bi si olakšala penjanje. Stenjala je, a stražnjica joj nije slijedila tijelo već ju je vukla nazad niz padinu. Gledajući ju onako pognutu, nemoćnu, znojnu, Martinu bljesnu u očima. Zabaci šljepu na potiljak, spusti se do Marte koja, vidjeviši ga, razvuče usta u osmijeh otkrivajući žućkaste zube i rupe među njima. - Dobro za pušenje. Ne može ugrist' - pomisli Martin. Došavši do nje, obiđe je i, onako presavijenoj, podiže suknju. Marta ga prvo iznenađeno pogleda, a potom se krotko spusti na koljena prepuštajući se njegovim rukama. Na nebu je žutio pun mjesec. Posrebrene krošnje rascvjetanih trešanja i ranih šljiva sličile su golemim, bijelim prsima zrele žene dok je veliki žuti pauk nebom pleo svoju mrežu u kojoj su iskrile prve zvijezde. Martin je dahtao nosa uronjenih u goleme Martine dojke, slineći po grudima dok se ona tiho hihotala. Odjednom zastane, podiže glavu i oslušnu. Još je netko dahtao nedaleko njih. Martin napregne oči, dok je Marta ležala na travi, razodjevena, blesavo se smijuljeći, nudeći bjelinu svoga tijela mjesecu i zvijezdama. Lagano ustade, te krenu prema mjestu odakle je dopiralo dahtanje. U mraku ugleda siluetu psa kako glođe tko zna čiju kost. Martin odahnu, potraži neku granu i baci ju na psa koji uplašeno pobježe. - Jebo te gazda – huknu ljutito za psom i vrati se Marti koja je još uvijek ležala na travi. - Hajde, ustaj! – nervozno reče, popravljajući hlače. - E, jebiga Martine. Vučeš me uz ovo brdo, jebeš al' nedojebeš i sad hoćeš da još trčim za tobom. Hajdemo nastaviti – mazno će Marta. - Nemam volje. Kad dođemo kući, onda ćemo. Noć je pred nama. Marta se nevoljko ustade, zakopča bluzu, popravi suknju i šutke krenu za Martinom koji je krupnim koracima grabio uz brijeg. Uskoro se pred njima ukaza šuma uz koju je stajala omalena kuća, stan njegove bake i djeda. Nekada je tu provodio ljetne mjesece. Dok su baka i djed bili živi bila je to u bijelo oličena kuća, s ogradom koju je njegov djed svake godine obnavljao, popravljao, bojao. Baš kao i kuću. Bio je to pravi raj za malog Martina. Šuma, ptice, a po golemim orasima trčkarale su vjeverice vješto se prebacujući s grane na granu, s drveta na drvo. Bilo je tu peradi, svinja i nezaobilazni pas čuvar koji je dojavljivao dolazak znanih i neznanih. Sada, nakon smrti bake i djeda, kuća je na očigled propadala. Tu više nikoga nije bilo. Pas je uginuo, perad je nestala, a i vjeverice kao su se klonile tog mjesta koje je sve više obuhvaćala šikara i mlado raslinje. Martin je vrijeme provodio u nadničarenju i pijenju. Kod gazda je jeo, pio po birtijama, a kući dolazio na konak i triježnjenje. * Promatrao je Martu koja je sanjivo pokušavala razvući usta u osmijeh. U polumraku mu se učinilo da mu se podrugljivo kesi jer mu te noći ništa nije polazilo za rukom. Ma koliko god je nastojao – nije išlo, makar mu ga je ona halapljivo gurala u svoje vlažno međunožje dok se njegov mali neposlušno klatio nemoćan za uspravljanje. Penjao se Martin po Marti nastojeći svoje mršavo tijelo održati na njenoj pogolemoj površini koja se ljuljala tako žestoko da je u jednom trenutku pomislio kako bi mu dobro došla električarska oprema. Ona s kojom se vežu kada se penju na drvene stupove. Kako je Marta postaja sve žešća, Martin je postao sve slabiji, nemoćniji, kopnio je iz minute u minutu. U jednom trenutku Marta zastade s ljuljanjem. - Pa dobro gdje si? Martin rukom potraži spolovilo, ali osim neke sićušne, smotane, zamrle stvarčice ništa drugo nije mogao napipati. Huknu ljutito, prevrnu se na drugu stranu, nategnu iz boce i okrene joj leđa - Što je, gotovo? - Jebi se! - Bi, al' očito da nemam s kim! – nezadovoljno promrmlja Marta okrećući se na drugu stranu. Zavlada tišina. Buljio je u strop. Kroz mrak ništa nije vidio. Mislima se vrati u to gradsko prijepodne. U općinskom Katastru susreo je Aniku. Bila je njegova do prije godinu dana. - Godinu dana? Bože, kao da prošla vječnost! – iznenadi se. Još pamti to šugavo jutro kada se probudio na ovom istom krevetu. Uzalud se pokušavao pridići. Cijela soba se vrtjela, a u glavi bubnjalo. Zaudaralo je po rakiji. - Anika, daj bocu! Pojavila se tiho. Doslovce, uplovila je u sobu.Onako mršava, iscijeđena radom i životom s njim sličila je sjeni. U jednoj ruci držala je dopola ispijenu bocu rakije, dok joj se za suknju držala njihova dvogodišnja kćer Liza. Širom razrogačenih očiju u kojima se zrcalio strah, promatrala je oca. Anika lagano spusti bocu na zemljani pod, odmaknu se dva koraka i jedva čujnim, ali odlučnim glasom prozbori. - Martine, biraj: Rakija ili nas dvije! Tupo je zurio u Aniku i Lizu. U glavi mu je bubnjalo, a mozak se raspadao. Danje svjetlo probadalo ga je poput igala. - Navuci zavjese! – reče i dohvatio bocu. Anika i Liza nepomično su stajale. Vani zalaja pas. Žena postaja još nekoliko trenutaka, a onda odlučno uze za ruku Lizu i krenu ka vratima. Na pragu zastane trenutak kao da razmišlja. Ili se oprašta. Okrenu se, pogleda ga još jednom i tiho reče: - Zbogom, Martine. Buljio je u okvir vratiju koja su poput goleme slike uokvirivala odlazak žene i kćeri. Anika, odjevena u svoju najuščuvaniju haljinu, u onu ljetno, nebesko plavu haljinu u kojoj ju je upoznao. U desnoj ruci držala je kofer, a lijevom na grudima pridržava malu Lizu. - Pa, pa, Žućko! – mahala je psu koji je žalosno cvilio. Martin je osjećao kako se alkohol širi njegovim krvotokom. Punio je svaku poru, svaku stanicu njegova organizma. Glava mu je još više onemoćala, ali mučnina je nestala. Nije imao snage vratiti bocu na pod. Lagano je raširio prste i prazna boca mu se sa prsa skotrlja pod pazuh. Zaspao je čvrsto ju zagrlivši. |
Priča (17): O brkovima sve najbolje
- 22:23 -
Komentari (28) -
Isprintaj -
#
Jašta, o brkovima sve najbolje! - pridružujem se Xioli i njenoj brkatoj poruci u ovoj nježnoj i sasvim posebnoj priči koja je sramotno dugo čekala u Inboxu lijene administratorice! Silvuple, brkovi - samo za vas! Zvono je zazvonilo. Beba je poravnala pregaču, pročačkala ispod noktiju i zalizala obrve. Arkada ljepše izgleda kad se zaližu obrve. Branko je čovjek koji ne bi mogao zapaziti takvo nešto. Svejedno. Zbog Branka je ravnala pregače. Zbog Branka je lizala obrve. Ponekad je znala na cičoj zimi iscijepat pola metra drva. Na taj način bila je u vidokrugu Brankove radionice. U toj radionici Branko bi znao zavarivati staro reciklirano željezo. I brijati brkove. Branko je imao velike i široke brkove sa kojeg bi se slijevao znoj. Pokatkad bi vršak dlakave usnice obrisao rukavom. Nekoliko puta Beba je zbog toga skoro odsjekla vlastitu ruku. Od puste ljubavi. Toliko puno ljubavi, tako malo vremena. A u ovim ljutim vremenima trebalo je ostvariti ljubav. Osmisliti je. Oblikovati je. Otvorila je vrata. Branku su se caklile brčine. Jer Branko je dasa. Beba zatitrala kao žarulja na rubu redukcije struje. Ovog puta je odlučila: reći će mu kako mu tajno promatra brkove dok cijepa drva. Ali prvo će mu ponuditi malo žestokog. Pa kavu. Ili možda prvo kavu, pa onda žestoko? Ima li u ljubavi pravila? Smije li mu se uvući pod brk i uštipnuti ga za obraz, pa povući za onaj rijetki snop proćelave kose (koju farba, uzgred budi rečeno) i mazno im izjaviti da je brkata ljubav to što joj treba? To, i biti šeficom septičko-jamskog poduzeća sa ograničenom odgovornošću. Glasom nespretne kućne gospodarice vodila ga je kroz hodnik do kuhinje te posjela na stolicu. Branko je čitavo to vrijeme mljeo, zvrndao, žvakao riječi, razvlačio rečenice. Nije prestajao. Pri tome su mu se brkovi talasali kao čitavo klupko gusjenica. Tako je barem Beba vidjela stvar. To neobrijano klupko gusjenica, taj zoološki fenomen gornje usne muškarca koji je za Bebu personificirao ljubav imalo je neobjašnjivo objašnjenje. Ljubav je ionako slijepa, ali i lijepa. Branko zarađuje novac pumpanjem septičkih jama po okolnim selima, raznoraznim selendrama, a ponekad i po kojem gradu. Na posao nosi odijelo, košulju i kravatu. Mogli bi ga zamijeniti za direktora tvornice. Ili kakve peradarnice, pošto je ovo ipak selo i industrijalizacija baš i nije toliko prodrla u ovije krajeve. Svejedno. Uglavnom… To je za Bebu bila ljubav. To odijelo. Gusjenice. Brkovi. Dok je sjedio na drvenoj stolici Branko je pričao o cijevima. O traktorima. Cjevovodima. Ma mogao je pričati o koječemu: reproduktivnom ciklusu anakondi u Venezueli, samo neka su se brkovi gibali. Branko je okrenuo priču na pumpe koje se mogu pokretati generatorom koji se može pokretati na dizel. S čime se pokreće dizel? Što pokreće dizel, čudila se Beba. Sve ima svoj prirodni nastavak, ništa nije konačno. Možda čak ni ljubav. Ta ljubav koja je kipjela u Bebi. Zapljuskivala je kao plima stijenu u nekom od svjetskih mora. Pa i oceana. Pregača je poravnana, kava skuhana, žestica u čašici kako i priliči. Branko i dalje melje. Ljubav i dalje širi područje silnog djelovanja kao neka teška sila na magnetskom polju. Ovo je fizikalno nemoguće, misli Beba, ali da li se znanost ikada propitkivala o zemaljskom utjecaju ljubavne sile teže na čovjekovu masu? Brankova brkovna masa pobrkala je Bebino središte sile teže. Bebu fasciniraju Brankovi brkovi koji se sad već pokreću svom silom zemaljskom. Plešu prvo valcer, pa onda polku. Ni ne stignu se odmarati. Ne samo da plešu nego održavaju svjetske samite, dogovaraju se radiovezom desni sa lijevim krajem. Rukuju. Potpisuju deklaracije nezavisnosti i ekonomske suradnje. Čitaju udarne vijesti. Peru rublje i vješaju ga. Beba se morala uhvatiti za kuhinjski element da ne izdahne od uzbuđenja. Ljubav ju je obavila kao anakonda plijen. Kao plijesan zid. Više ni ne vidi Branka kao mušku jedinku nego kao ogroman brk koji pulsira, miče se, potkiva konje, vozi kombije i često odlazi u gostionu zvanu imenom “Ljubav”. Shvaća da joj Branko ne treba. Branko je samo vodič, katalizator do puta prave sreće i ljubavi, do brkova. Mogao bi nestati kao svemirska prašina, ispariti kao žestica u njegovoj čašici, Beba ne bi ni mrdnula, a kamoli namignula. Beba je željela Brankove brkove, ali ne i Branka. Dok je on srkao žesticu i dalje mljeo poput produktivne tvorničke mašine Beba je uposlila vlastiti mozak. Smišljala je kako bi se dočepala brkova bez Branka. Dok je smišljala, i dalje je ravnala pregaču. Za svaki slučaj. Možda da ga opali u glavu sa svom snagom žene koja nosi pregaču? Za to bi upotrijebila bat. Bat je oduvijek bio njezin omiljeni alat. Voljela ga je više od sjekire. Bat, to jest. A jedino što je voljela vise od sjekire i bata su bili brkovi. Oni Brankovi. S nekoliko udaraca batom Branko bi bio onesposobljen. Dočepala bi se njegove gornje usne i jednim pokretom ih pokušala odlijepit, odvojit, razvest ih od Branka. Kao lovac jelenje rogove. Kao vodik od kisika. Brkovi ne mogu mljeti kao Branko. Brkovi se mogu uokviriti. Ali ne i Branko. Dok je tako snatrila izmedju nemilog mljevenja riječi i rečenica koje su se spuštale ispod Brankovih brkova, Branko je majstorski isteturao iz stolice i započeo put do ulaznih (u ovom slučaju izlaznih) vrata. Brkovi su ga poslušno slijedili. Kao žena? Ovisi koji se kut razmišljanja uzme. Ako je Branko odlazio, odlazili su i brkovi. A Bebin plan krađe Brankovih brkova užurbano se topio. No, ljubav je i dalje plamtjela. To je bilo ono što je najvažnije. Bit će još septičkih jama, još tamnih mrlja iznad muškaračkih Brankovih usana, još naraslih brkova sačinjenih od tisuću sitnih čekinja-bodlji iako će Branko i dalje brijati brkove. A Beba i idalje sanjariti u izmaglici dok cijepa drva i ravna pregaču. O brkovima sve najbolje. |