< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Studeni 2008 (1)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off


100 priča o ljubavi i sodi bikarboni


Delfina
Divan-skitnje
Dvizga
Erik
Foka
Hopey
Petar
Rahatli
Raymond
Spada
Srdelica
Virtuela
Wall
Xiola
Zona

blogdekameron3.jpg

30.03.2008., nedjelja
Priča (20): Žive uspomene

O tome kad te život iznebuha ubaci u rulet-kolo; zavrti te, zafrljaci, odbaci, izbaci, nabaci i prebaci - kako tebe, tako i tisuće drugih; znanih i neznanih, dvonožnih i četveronožnih, zaljubljenih i mržnjom opijenih - ispričat će nam Šeherezada za Noćas, Zona Zamfirova:

Image Hosted by ImageShack.us

Andrew Wyeth

Ponekad ljudi pomisle kako mogu vratiti prošlost ili barem na tren zaustaviti vrijeme. Ponekad netko suviše pamti pa još skupi hrabrosti zapamćeno podastrijeti onom drugom.

Tako je i on, sretan i zbunjen što je ona opet tu, iskopao komad papira otrgnut davno iz neke bilježnice i bez riječi ga položio pored njezine šalice s kavom. Za njega nije bilo dileme. Njezina tvrdnja da se on samo sjeća ljubavi pa mu se čini da voli, za njega je bila smiješna. On je bio siguran da mu se ništa više ne čini, da je sve tako stvarno i ponovno živo.

Ona ga je zbunjeno pogledala i dohvatila cedulju sa stola, radoznalo i hitro, onako kako čini većinu stvari u životu. Ne razmišljajući puno. Barem ne toga trena jer za takve stvari postoji i sutra.

Promatrao ju je. Bila je tako lijepa. Iste oči i iste usne. Jedino pogled s malo više sjete.

Smješkala se čitajući prvih nekoliko stihova, a onda se naglo uozbiljila i odložila papir na stol. Jedno vrijeme su šutjeli, gledajući u stranu, daleko. Moguće u istu točku horizonta.

- Čuvao si moju pjesmu tolike godine?! – upitala ga je na napokon.

- Da.

- Koliko si je često pogledavao?

- Vrlo, vrlo rijetko, zaista. Cijelo vrijeme sam, naravno, znao gdje je. Između 36. i 37. stranice jedne knjige. Rabindranat Tagore, «Gradinar». Nitko je ne otvara, osim mene.

Smiješio se i on. Bila mu je simpatična, tako rumena i iskreno iznenađena.

- Ja sam imao nešto drugo. Sjeti se što si mi jednom poklonila za rođendan...

- Knjigu?

- Da, i knjigu u kojoj sam čuvao pjesmu. – Znao je da je zaboravila. - Ne, nešto drugo! Ne možeš se sjetiti?!

- Čuj! Skoro je dvadeset godina prošlo… Puno se toga sjećam, ali to je bilo već pred kraj naše veze… A poslije se dogodio sav taj užas… Žao mi je, ali zaista se ne sjećam.

- Buco je živio deset godina i par mjeseci. Samo je od mene uzimao hranu. I sve ostalo. - gledao je kako širom otvara oči i u nevjerici skuplja njegove riječi.

- Lipnja, '98. Nedjelja na Duhove... Budim se oko šest i znam da nešto ne valja, ali ne znam što. Sjedam k'o bez duše na bicikl i odlazim do staraca. Majka u suzama stoji na kapiji i kaže: «Tebe čeka». Prilazim, kleknem, pružim ruku. On spusti njušku u moj dlan i sklopi oči. Nema tih suza... Ne zadugo, ti mi se prvi puta javljaš, kao: «Tek da čujem kako ste». Slučajno? Onda sam saznao da si se toga lipnja udala. Ne znam što bih rekao…

Ruka joj je podrhtavala. U zraku je osjetio njezinu nelagodu i njegova je zbog toga postala još veća. Osobito kad je trenutak poslije uhvatio sebe kako razmišljao o tome da je zaslužila malo osjećaja krivnje. Što je to naspram njegove muke! Stisnula ga je mučnina i graške znoja su se počele nizati čelom. K vragu! Nije htio pokvariti njihov susret, jer tako su rijetko mogli biti zajedno pa je skupio snage i namignuo joj, razbarušivši joj nježno pramen na čelu, kao u vrijeme dok je još prštao od nade, dok su im osmjesi bili bez bora. U vrijeme kad su bili klinci koji ne slute što će se sve dogoditi s njima, njihovim domovima, narodima i ljudima s kojima su živjeli. Čitav jedan svijet se raspao.

Osjećao je da ona nije svjesna koliko mu je trebala i koliko mu opet treba, barem ovako, ponekad... Uz kavu, u restoranu na pola puta, između dva nova života i svijeta. Makar i uz čašicu razgovora.

- Ono što si mi učinio s pjesmom je sitnica… Želiš li me ubiti? – rekla je tiho, ne gledajući ga u oči.

Uvijek je to radila. Kad bi se osjetila stjeranom u kut, zagrizla bi kao kakva životinjica.

«Ako prva krene u napad, možda će odgoditi suze», mislio je. «A možda se neće uspjeti svladati pa ćemo plakati zajedno».

- Ne, za Boga miloga! – ipak je rekao, postidjevši se vlastite patetike i želje da se, umjesto u smijehu, ovaj dan smoče u potoku suza. Uostalom, uvijek je mrzila tu njegovu patetičnu stranu.

- Kako sam mogla zaboraviti Bucu? Kako sam mogla ne sjetiti se ni jednom živog stvorenja koje sam gurnula u tvoje ruke? – nabrajala je.

Znao je da ne traži odgovor. Pitanja koja je nizala bila su tek mantra koja se ticala njezinog života, a on je u njemu bio samo maleni dio priče. Piece of cake, nažalost. Vratilo joj se puno drugih stvari, znao je to.

- Kako sam mogla tako lako odšetati iz tvog života, ne shvaćajući što sam ti značila? Kakva sam ja to osoba?

- Rat je bio! Nisi ti kriva… Morala si otići. - pravdao ju je.

Činio je to kao roditelj čije se neposlušno dijete vratilo iz bijega: samo nek' je živo i zdravo.

- Ne znam što bih rekla…

- Reci da ćeš mi sljedeći puta pokloniti kornjaču. Ako odeš, da budem siguran…

„Ipak su potekle“, pomislio je. Samo njezine. On je svoje progutao. Imao je osjećaj da ga je kroz te suze vidjela baš kao ljubimca kojeg mu je trebala podariti: kao staru i upornu kornjaču. Daleko gledajući, on će je na koncu i dočekati. U nekom staračkom domu, kad se ona od silnog trka i bježanja umori. Za njega – to je bila živa i neprikosnovena istina. Jedina laž u sve u tome bilo je ono izgovoreno «Ako»…»Ako odeš». Ono „Kad“ ipak nije imao snage izgovoriti.

- 20:02 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se