| < | veljača, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Studeni 2008 (1)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (10)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
100 priča o ljubavi i sodi bikarboni
Delfina
Divan-skitnje
Dvizga
Erik
Foka
Hopey
Petar
Rahatli
Raymond
Spada
Srdelica
Virtuela
Wall
Xiola
Zona
Priča (13): Svako dijete ima pravo na imaginarnog prijatelja
- 22:49 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
Hopey je kao svoju blog.dekameron gošću pozvala Raymondu. Ovo je Raymondina neobično lijepa i neobično neobična ljubavna priča... Minna Pyyhkala Književna večer i odnekud ja. U smeđim samtericama i sa poštapalicom "dinamo", u svakoj prilici. "Koji kurac uopće znači dinamo?", govorila je Ivana kad bih svršio. Nije mi bilo neugodno. Obično bih je zagrlio nakon toga. U ženskim magazinima moj čin bi bio protumačen kao da mi je stalo. Magazini lažu. Ali noć bi imala dah nečega što mogu opisati sa nastavljamo u revijalnom tonu. Književne večeri su nešto čime se volim hvaliti i uvijek mogu izmisliti da sam bio na jednoj jer usprkos sveopćem trivijaliziranom šminkeraju i kulturi narodne glazbe (svi ruke gore), opskurnih mjestašca sa takvim repertoarom ne nedostaje i nisu rezervirana za gradske periferije ili Novi Zagreb i prizemlje nekih tamošnjih zgrada sa šarmom socijalističkih vremena u kojima rade konobarice u borosanama i sluša se Radio Sljeme i svaku znaš ponaosob. Ova je književna večer bila u jednom od onih mjesta u centru gdje konobari imaju dugu kosu te povremeno možete čuti Clash i to je dovoljno da ga se proglasi alternativnim. Izlazim na ta mjesta iz istog razloga iz kojeg pričam da čitam "Vjesnik" i slušam Yo la tengo. A Kundera je car, kaže stih, iako nikad nisam pročitao ništa njegovo, ali volim se razbacivati naslovima kao takvim, dok se moje znanje u biti svodi na iščitavanje kataloga sa knjigama, a ne na stvaran čin čitanja. Ivana je znala te stvari i to je onaj razlog zašto želite biti s nekime. Zašto volite nekoga zvati "svojim", zašto se povremeno pretvarate u posesivnog idiota. To je razlog zašto želite naći osobu koju ćete voljeti. Imate potrebu da postoji čuvar vaših dilema. Hoću reći, mene nikad nije smetalo što me zvala fejkerom. Kad sam joj rekao da prestane pušiti jer će ju to sranje ubiti, govorila bi: "Zlato, cigarete i ja imamo savršeno fer odnos. Da si barem ti kad sam te prvi put vidjela imao tetovirano na čelu 'štetim vašem zdravlju i izazivam rak', onda bih odmah znala na čemu sam." Imala je dobre geste. Na suhoparno "Kako si?" odgovarala je sa "Visokokalorično." Naručio sam pelin jer je Ivana govorila da je to zdravo. Imala je neobične kriterije po tom pitanju. Dok sam pričao o kolesterolu i jogi, ona je rekla da pozdrav suncu zvuči kao poza u seksu. Pamtim detalje, čudno da su mi promakle njene prazne boce skrivene u veš-mašini. Giga je čitala priču "Anticiklona." Radilo se o nekakvom pismu samoj sebi, nešto sa jakom tendencijom da bude analitično i egzistencijalno, sa puno metafora i krajem koji miriše na pitanje što je pisac htio reći. Vidjelo se da ima talenta. Samo, u pravilu, pisac nikada ništa nije htio reći. Da je doista nešto htio reći, onda ne bi bio književnikom. Nema veze. Proradit će s vremenom na tome i shvatiti da velike metafore ne znače uvijek veliku priču. Bila je jedna dobra njena rečenica: "Za tebe postajem samo loša vijest, redak u crnoj kronici ili anticklona." Zgodno. U mislima ju zovem Giga Benigna. Zbog dobroćudnih tamnosmeđih očiju. Možda sam je između dva treptaja i vidio golu, zapravo siguran sam da jesam. Prišao sam joj petnaestak minuta nakon njezinog čitanja. -Dobra priča.-rekao sam nadajući se da me neće odjebati na prvu loptu. -Hvala.-odgovorila je izrazom lica kao da se beskrajno dosađuje. Tek tada sam uočio da ima možda kojih osamnaest. -Imaš lijepe crte lica.-sjeo sam se do nje i otpio gorki okus. Da sam pjesnik, možda bi rekao "gorak okus života." Srećom nisam. -I ti isto.-rekla je i počela se jako smijati. Onako zarazno, lijepo, poput operne pjevačice. Mogao bih se zaljubiti u nju. -Ja sam Zoran.-pružam ruku osjećajući se nedoraslo situaciji. -Zoki, drago mi je, Giga. -Nemoj me zvati Zoki-rekoh nadajući se da nije zazvučalo preoštro.-Giga. Zanimljivo ime.-dodao sam. -Moja majka, Begović i "Bez trećega". Trenutak inspiracije, a ja sam ostala obilježena.–nije izgledala uvrijeđenom. Smješkala se i desnom rukom zataknula pramen iza uha. Imala je lijepe nokte. Ivana je uvijek svoje grizla do krvi, poput malog zamorca ili drugog dlakavog glodavca. Upozoravao bih ju da će dobiti hepatitis, a oni bi mi govorila da sam prokleti hipohondar i da ljudi poput mene umiru od karcionoma. I Giga je pušila izgledajući pritom nekako smiješno nespretno, ali se vidjelo da želi ostaviti dojam. Možda duboko u sebi svaki muškarac želi spasiti neku ženu, to je neki kompleks supermena, ne znam to drugačije nazvati, ali dok je tako usiljeno glumila nonšalanciju, samo sam je htio zagrliti i reći da je u redu, da svi ovi opušteni pripiti studenti oko nas također glume, da je ono šekspirijansko sa pozornicom i životom nešto na što smo neizbježno osuđeni svi, dakle uključuje i manijake s Filozofskog kojima je trava i one ostatke mozga rasipala u nepovezane komadiće. -Zašto pušiš?-rekoh nakon što me pitala čim se bavim u životu. Uspjela je kurtoaznim pitanjem zagrebati i malo dublje. Hm. Zagrebati. Da…sad mogu točno zamisliti kako ležimo polugoli, a ona me grebe po leđima. Pucketaju gramofonske ploče umjesto kamina, a Rade Šerbedžija recitira "Ne daj se Ines". Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, jedini stih koji je Ivana zapamtila uz refrenski "ne daj se Ines" i uvijek bi čitavu pjesmu čekala tren kad može ga izgovoriti glasno i s ponosom. -S cigaretom nikad nisi sam.-otpila je gutljaj čaja koji je stajao pred njom. Imala je aristokratski način držanja i nešto pozivajuće u stavu. -Da, ti, cigareta, rak pluća i dvjesto inih pizdarija.-izvadila je grožđanu mast i počela ju stavljati na usta razvučena u nešto što bi se moglo nazvati osmijehom, a ja sam razmišljao o česticama katrana, nikotina i čega sve ima u tim cigaretama, o tome kako su se sada ugodno smjestile na one sitne, milimetarske, oku nevidljive brazdice na njezinim usnama i kako bi bilo čudno da se sad poljubimo jer sam nekad taj okus duhana vezao samo uz Ivanu. Onda je zasvirala Azra, netko je poželio za 2 kn da mu Johnny pjevuši iz džuboksa dodir usana, oznojena tijela, daleko od ljubavi, kao ti i ja, a Giga je počela razglabati o tome što, kako i zašto piše. Gledao sam ju kao neku prokletu sliku bez tona i sjetio se da je Ivana slušala Azru i htjela da "naša pjesma" bude neka njihova. Objasnio sam joj da to ne ide tako, ne možemo se samo sjetiti i odabrati pjesmu koju želimo. Takve stvari dolaze spontano. Kad smo se prvi put poljubili, možda je nešto sviralo, ne sjećam se, jer bio je to intenzivan trenutak. Romantičari bi rekli da je svijet stao, vatromet, leptirići i tako; ja bih rekao da sam prije osjetio veliko olakšanje. "Ma jebeš to! Naša će pjesma biti 'Čudne navike', ionako mi stalno prigovaraš zbog svega što radim…može?", bila je pripita kad je to rekla, objesila mi se oko vrata i poljubila me onako zvučno u obraz. -Jel ti pišeš možda?-povratak u sadašnjost, otpijam pelin da razbistrim um i pitam se nisam li time postao alkoholičar, sekundu kasnije molim se da mi mozgom ne prostruji izdajnički prestajem s pićem koje sam i previše puta čuo od Ivane i primjećujem da Giga ima križić oko vrata. "Kurva i svetica!", znam da bi Ivana to rekla. -Da, pišem, pišem kontemplacije o smislu života. Kao vječni student, kojemu je studiranje prvenstveno način života, (Radim psihološku pauzu za njezin smijeh. Hvala Bogu, ona se doista i smije) imam dovoljno vremena za samoanalizu i sveopću kritiku.-nasmiješio sam se i ustanovio da tu radnju više ne osjećam kao nešto prirodno, sad je to samo grč na mom licu zbog kojeg se osjećam neugodno. Nosim crni kaput i ne smijem se. Klišej. -I za odlazak u menzu na pileći file i pomfrit. Ta divna studentska prava… Iako, nakon dva tjedna svakodnevne prehrane tamo, shvatiš da sva hrana ima jednak okus.-nasmijali smo se istovremeno ovoj njezinoj primjedbi. Baš tada u birtiju je ušao moj razrednik iz gimnazije koji je bio sklon pustiti nas zadnji sat utorkom da može ručati svoj tradicionalni radnički sendvič. Kimnuo sam mu u znak pozdrava i prešutno zahvalio što nije poželio doći do mene i upustiti se u nostalgičan razgovor. "Ni nostalgija nije više ono što je bila…" glasi grafit na zgradi u kojoj je Ivana živjela. Detalji i uspomene vezane uz nju postale su i fizički naporne i nije izjava u afektu kad poželim izbrisati proteklih pet godina zauvijek, jer nekad se čini da je to jedini način da nastavim sa životom, da me tramvajske stanice, filmovi, muzika, posteljina, boje, hrana ne podsjeća na ljubav. "Volim te…jel ti voliš mene?", obično bi mi šapnula smijuljeći se. Sad bih joj rekao da je mrzim. Čujem kako samozadovoljno odgovora "Hvala." Mislim da joj trenutno jako laska ova situacija iako je mrtva već šest mjeseci. Da ga jebeš, uvijek ispadne po njenom. Ne znam kako skrećemo na temu tečaja crno-bijele fotografije. Giga priča o svojem ciklusu slika tematski vezanog za gradske tramvaje, dim lebdi stvarajući izmaglicu pred mojim očima, a glavom mi odzvanja Ivanin smijeh i njezino čuđenje na konstataciju da je Ray Charles mrtav. "Ne, neću se s tobom kladiti u dvjesto kuna da nije pokojan. Ray Charles je mrtav, Ivana. I bez oklada da ćeš se ošišati na ćelavo. Odapeo je i ništa to neće promijeniti!" Ona mi se baca u zagrljaj dok ležim pred upaljenim televizorom, točnije gnijezdi se u mojem krilu i gledamo se licem u lice. Čekam da se zadere 'facijalni grč' ili nešto tome slično i da to pojasni onime 'samo volim čuti kako riječi zvuče', ali ovaj put samo se naginje prema meni, ljubi me po vratu i ne znam sa sigurnošću što mi govori. Tisuću puta se vraćam mislima u tu večer, repriziram pokrete njenog krhkog tijela, čujem i zujanje televizora, čujem glas Marle Singer u pozadini i čini mi se da Ivana govori nešto poput "Tko će na kraju patiti, dragi?" Znam da Giga primjećuje da sam odsutan pa se pokušavam uključiti u njezin monolog o egzistencijalizmu. Dok ona oduševljeno priča o Camusu, ja joj odgovaram:-Zamrzio sam ga nakon njegove rečenice da je život sklon onima koji ga vole i ne obmanjuju. To su najobičnije pizdarije. Neka to kaže svoj djeci koja su danas, recimo, umrla od gladi. Prokleti buržuj." I opet sam tu. Na mjestu nesreće, točno tjedan dana kasnije. Pamtim da je nedjelja, pitam se tko u ovim trenucima gleda "Plodove zemlje" i zašto mi se čini da će svaki tren ona doći sa crnom perikom kao u Kleopatre i reći nešto glupo i neprikladno, nešto kao "Na ljestvici od jedan do deset…koliko sličim Umi u 'Paklenom šundu'?", prsti su joj pred očima, giba se sve brže i brže, tiho pjevuši poznatu melodiju…ona pleše, jebote, a ja imam odjednom rupicu na bradi i svi me zovu Vincent. Une mort imbecile. Camus je rekao da je smrt u prometnoj nesreći imbecilna smrt. Umrla je na veliki način. Umrla je kao i Albert, veliki nobelovac. Umrla je kao imbecilka-pijana za upravljačem mojeg novog Golfa. Sprovod je jedna od onih stvari na koje se nikada neću naviknuti, bez obzira na koliko ih bio. Osjećam neprirodnu sigurnost jer znam da će sve biti kako je ona htjela. Samo nećemo bacati bombice votke umjesto ruža. "Ivana, trebala bi smanjiti piće. Ozbiljno ti govorim…", gledam ju dok toči bezbojnu tekućinu i tren kasnije baca se na kauč tik do mene i govori: "Kad umrem, bit ću tvoj pijani anđeo…a do tada-pusti me da živim život punim jetrima!" Mirjana izgleda lijepo dok pjeva Ain't no sunshine when she's gone. Nekolicina plače. Težina i tromost u nogama, ali ovo je njena predstava i zato i čitam njene riječi. Kažu da život pamti svaku riječ koju izgovoriš i čeka trenutak da zamrzne dah koji ti pripada i zauvijek nestane iz tvojih misli koje su smrt, baš smrt potajno prizivale. Uspomena je trag u životima drugih dovoljno beznačajan da nestane sa prvom sekundom tvojeg odlaska. Možda nitko neće ni plakati, a možda čak misliš da će tebi sve biti nevažno jer odlaziš gdje i tišina ima svoje zvukove, a vjetar mirise. Jer dragi, nitko nije prestao živjeti jer si nestao, sat je opet otkucao ponoć, putnici su i dalje putovali, ljubavnici su se i dalje voljeli. Cesta je nestajala u magli, dok si napuštao svijet. Smrt se činila tako slatkom, opijajući te i nije bilo boli, samo tuga, tvoja suputnica, jer znaš da nitko nije plakao kad si posljednji put zaklopio oči. U Giginom smo stanu. Dok otključava vrata u polumraku stubišta, držim joj ruke oko struka. Ne palimo svjetla u hodniku. Ljubimo se. Ne mogu si pomoći, otvaram oči, a na njezinim zatvorenim kapcima ocrtava se odsjaj debelog mjeseca koji proviruje kroz prozore. Vidim vitrinu na dnu dnevne sobe koja se nastavlja na kratki hodnik, primjećujem skupocjeno porculansko posuđe i slike na zidovima koje mi se ne sviđaju. Osjećam u stanu pržene bademe i vaniliju. Prima me za ruku i vodi u spavaću sobu, koža joj miriše na orhideje i grožđe i u tom trenutku čini se da ne radim ništa pogrešno… Ujutro se budim prije nje. Čekam da osjetim Ivanin prst koji mi dodiruje najprije nos i ide prema očima dok ona leži pored mene okrenuta mi leđima. "Ivana…kog vraga izvodiš?" Čujem njen smijeh i sneno govori: "Provjeravam jel imaš zatvorene oči…" Grizem ju za kažiprst, a on se naglo trza, okreće prema meni i ljubi me dugo zadržavajući dah. Ali pored mene ovaj put leži samo Tijelo. Giga se budi i gleda me sa željom. Sve ispočetka. Ali kad sam zaspao, sanjao sam Ivanu. |