| < | veljača, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Studeni 2008 (1)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (10)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
100 priča o ljubavi i sodi bikarboni
Delfina
Divan-skitnje
Dvizga
Erik
Foka
Hopey
Petar
Rahatli
Raymond
Spada
Srdelica
Virtuela
Wall
Xiola
Zona
Priča (12): Priča kratkog daha
- 22:23 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
O nekim ludim jutrima, onako pred zoru, divani Wall. Marlene Dumas: Passion Pred jutro zaboravim zašto se više ne volimo pa je volim ona uzvraća i grlimo se kao da nam je petnaest onako nespretno i grčevito čvrsto zatvorenih očiju jer drugačije je opasno možemo vidjeti stvari kakve jesu možemo se prepoznati a to nas smjesti na suprotne strane barikade desnu i lijevu stranu Amazone od obzira i prevelikih očekivanja kad ruke zabole od uzaludnog bacanja kamena prema drugoj obali tek da vidim hoću li dosegnuti iako smo pogledima u dometu u vidokrugu na horizontu zakrivljene kugle mi smo jedno pored drugog onda čekam praskozorja kad nam se pridrijema oprezu popusti njegov osobni oprez padne mu gard pa ispijem rijeku tiho da ne čuješ srkanje dok u polusnu brojiš vrhunce nekih davno prevaljenih planina prepješačenih pustinja stepa prekoračenih u sto koraka i manje hladnih tundri u kojima stavljaš ruke u rukave prekratkih mogućnosti dugačke prste nadanja čekam taj nemogući sat kad se vremenske zone utope u iskričave zore nekih nepoznatih hemisfera polukugle sjećanja slobodne ispuštene iz ruku kao baloni koju je neoprezna ruka pustila prema paperjastim oblacima iz kojih pada prstohvat nade i ogromni naramci nečega što ima samo mirise bezrazložne tuge i djetinjastu nadu Zvjezdanih staza The Next Generation negdje iza ponoći na prvom programu dok samome sebi čuvam strah i pridržavam čekanje do pred jutro kad zaboravim zašto se više ne volimo pa je volim ona mene voli i grlimo se kao da nam je trideset onako iskusno otvorenih ispitivačkih očiju je li ti dobro kao meni kaži nasmij se biserno i vidim stvari kakve jesu ali ne marim jer postoji samo to jutro pred jutro i ništa drugo ionako nije stvarno osim sljedeće noći pred jutro ostatak dana provodimo kao zombiji u kućnim poslovima društveno korisnim grobovima nekim roditeljdijete obavezama kojima vjerujemo na riječ pojam da baš tako treba jer tek nam je već četrdesetpeta iskustvo iz nas govori dubokim glasom a opet tinejdžerski buntovno jer pobogu nije nam ni pedeseta a mi čekamo tek pred jutro da pogledamo stvarima u oči da zaboravimo zašto se volimo u šezdesetoj pred jutro čekamo da se sjetimo zašto smo se nekad ljutili na godine koje su od nas skrivale sjećanje na jutra kad smo se voljeli bez razmišljanja onako s nogu odoka i strastveno prepuštajući povjesničarima umjetnosti da nas smjeste u pravi vremenski period grlimo se kao da nam je petnaest a ruke njih zaboravljamo ostaju hladne i nemoćne i kost u grlu koju iskašljavamo generacijama s majke na kćer s oca na sina dok duha svetoga pribijamo na križ propuštenih prilika bezobzirnih obzira jer drugačije ne ide atavizme kao svoje repove ne možemo odbaciti u jednoj generaciji pa se volimo u sjećanjima na jutra pred jutra kad smo bili mudri jer smo bili mladi i nije nam bilo važno što dani postaju neprepoznatljivi teško pamtljivi tek po jutarnjim izmaglicama i satima kad vrijeme ionako stoji dok se sjećamo kako smo se voljeli onako na prvu loptu drugi zagrljaj treću sreću neka druga generacija u zvjezdanim stazama izmaglici jednog jedinog ledenog daha pred jutro kad je zima na izmaku a led u prstima prsima kao psima koji nam kidaju meso pred jutro dok pokušavamo zaboraviti zašto se volimo. |