siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Studeni 2008 (1)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off


100 priča o ljubavi i sodi bikarboni


Delfina
Divan-skitnje
Dvizga
Erik
Foka
Hopey
Petar
Rahatli
Raymond
Spada
Srdelica
Virtuela
Wall
Xiola
Zona

blogdekameron3.jpg

28.01.2008., ponedjeljak
Priča (10) - Domar

Poslušajte (pročitajte) kako se naša Zona zapalila za naočitog domara iz firme i što je sve bila u stanju učiniti ne bi li je taj macan stisnuo u kotlovnici...

Image Hosted by ImageShack.us


Moja kolegica Vera ima grozan običaj kažnjavati muškarce koji su joj se što zamjerili ili je, jednostavno, zaključila da su niš' koristi. Zamisli ih kako vode ljubav. Kad god koji nešto zabrlja, krivo napravi, ona kaže: «E, da mi je vidjeti ovoga u krevetu!». A onda ga mislima, a bogami i verbalno, razodjene pa mu dodjeli ovu ili onu pozu i na kraju taj imaginarni seks začini katastrofom većih ili manjih razmjera, ovisno o vrsti počinjenog grijeha.

Najgore mi je kada počne skidati šefa. Ne daj Bože da se ovaj požali kako nismo dobro napravile mjesečni obračun ili smo naručile previše toalet papira jer sljedećih petnaest minuta moram slušati kako svlači odijelo s njegovog sićuravog tijela, skida mu naočale i gazi njegovu muškost do zadnjeg atoma.

Meni se sve smuti pa čvrsto stisnem oči i tako žmirim, dok ona ne završi.

- Oho-ho! Vidi ti njega! – kaže Vera - Misli mali da se to tako radi! E nećeš, siroto, ni obaviti posla ako po cijeli dan samo zoblješ te žitarice k'o vrabac! Rekla sam ti ja to, al' ne slušaš!

Nema koga ona nije isprobala. Samo nek' je muško i neka je kriv. A, ako je nju pitati, svi su vazda krivi jer su se i rodili s greškom.

Nije bilo jasno kako može zamišljati sva ta tijela, mršava ili salasta - svejedno, kako joj se da izvoditi silne vratolomije sa, takoreći, tuđim ljudima, sve dok jednog dana u našoj firmi nije zakazalo grijanje. Vani minus dvadeset, a radijatori hladni. Navukle Vera i ja na sebe kapute, skupile se nad šalicom čaja, a ona, kroz maglicu vlastitog daha, započe:

- Joj, da mi te se dočepati! Ne bi se ti meni tim bicepsima šepurio…. Smoždila bi tebe Vera, da se ne bi ni zbrojio. Znam ja dobro na šta si mislio ludonjo pa ti nafte u sred zime nije doteklo.

- Na što? – taman sam mislila upitati Veru, ali mi odjednom postalo jako toplo. Vruće mi, sve me obuzela neka milina. Bogami, vidim sebe kako pomažem Veri. Šta pomažem?! Odgurala je od sebe pa stala sama skidati čovjeka i bacati robu naokolo. Lete krpe na sve strane, a on preda mnom ostade gol. K'o od majke rođen. Naš domar Mirko, plavook i jedar k'o rumena jabuka. Sve što treba – čvrsto. Kako li se samo prije nisam toga sjetila?!

I te su me misli nastavile proganjati cijeli dan. Pa onda, iz dana u dan. I nikako da ludilo stane. Sve legnem u postelju, a ono Mirko pored mene pa sve bliže i bliže (osjetim mu muški miris) pa šapuće, a ja treperim i uzdišem. Obuzelo me cijelu, preplavilo moje godinama pusto tijelo, uzbibalo me naprosto i nije mi više dalo povratka. Ni na posao nisam mogla s mirom dolazit, a još manje o njemu misliti. Stala sam se uređivati i kititi, a obećala sam sebi da neću biti k'o sve druge – što pobudale kad ostanu bez muškarca, same. Rano obudovjela, tri sam godine svoju muku bez pogovora na plećima nosila, a sad me ščepalo pa ne pušta. Potrošila sam pola ušteđevine na kremice, kompletiće i cipele s visokom petom, samo ne bi li me domar primijetio i onako, baš po muški, primio u svoje ruke.

- Kuku-lele, Vera, Vera… - mučila sam se – Šta si to od poštene žene napravila!?

Znala sam da je domar razveden i to po drugi puta, da ne pije, ne puši, a nisam čula ni da kocka, pa mi je bilo čudno što je sam. A nije da ga žene nisu zagledavale. Gledale su ga, bogami, itekako. Smješkale se, zapitkivale koješta: te ovoj treba zakucati čavao u zid, te se onoj ne može otvoriti prozor, a on uvijek svakoj pripomogne i još šalom vrati.

Skupila sam hrabrosti i napokon se povjerila Veri. Njoj sve to prvo bilo jako smiješno. Pitala me je zašto baš njega, a ne nekoga drugog pa stala nabrajati moguće i nemoguće muškarce iz naše firma s kojima bih mogla razmijeniti malo nježnosti. A ja - jok! Mirko i ni jedan drugi. Na kraju je rekla da mi on nije pametan izbor, slegnula ramenima i dala nekoliko savjeta: kako se obući, zabaciti glavu i u kom trenutku ispustiti ključeve od auta. Poslije ga nikad više nije spominjala, što je meni bilo nekako sumnjivo, ali nisam imala vremena baviti se takvim stvarima. Kanila sam poduzeti sve kako bih osvojila muškarca svojih snova. Do proljeća, on je morao biti moj.

Toga jutra sam na posao došla pola sata ranije. Znala sam da je Mirko već tu, da treba upaliti grijanje i pobrinuti se da sve u kotlovnici štima. Poravnala sam suknjicu, zagladila frizuru i hrabro, nabadajući na visokim potpeticama svojih novih čizmica, krenula ravno do kotlovnice. Koljena su mi klecala, a srce poskakivalo prijeteći svakog časa da će izletjeti iz mojih nabreklih prsa. Teško sam disala i razmišljala kako ću pokucati na njegova vrata i baciti mu se ravno u naručje, a on će me zgrabiti i dugo, dugo ljubiti. Točno sam vidjela njegovu ruku kako klizi niz moj struk i bok, kako se zadržava na mojoj guzi, mjerka je i stišće, a potom se zavlači pod suknju i kreće put moje ustreptale sreće.

- Eh, ženo! Napokon i tuđi prsti u tvom carstvu! – sve je kliktalo u meni – Ma šta prsti? Bit će tu još svega!

Na korak od kotlovnice prenuli su me glasovi. Točnije, bilo je to stenjanje. Muško, teško stenjanje i sitno cviljenje kao odgovor na njega. Noge su mi se odrezale. Bili su tu, korak od mene, priljubljeni uz vrata čiju sam kvaku držala, i nemilo se prašili. Prokletnica! Vera i moj Mirko! Čovjek zbog kojeg sam već mjesecima ludovala.

- Raščupat ću joj tu žutu kosu, samo da je se dočepam! – pomislila sam.

Neka me je silna huja uhvatila. Stala sam tresti onu bravu i iz sve snage lupati po vratima, ne štedeći ni svojih novih čizama.

- Otvorite! Otvorite kad vam kažem! - urlala sam izbezumljena.

Na trenutak je sve utihnulo. Disali smo svako sa voje strane vrata, kao tri životinje. Oni – progonjeni i isprepadani, a ja – očajni progonitelj. Njih dvoje su se u prvi trenutak primirili, a potom sam čula kako nervozno skupljaju i navlače garderobu. Tako razjarena, imala sam osjećaj da me pecka i statički elektricitet njihovih sintetičkih džempera.

- Kuja! Nikada nije imala ukusa u odijevanju! – klela sam u sebi, a potom dreknula: - Otvoraaaaj!

Lupila sam iz sve snage po vratima, a onda su se ova i otvorila. Predamnom je stajao Mirko. Lice mu je bilo zajapureno, a kosa slijepljena od znoja. Držao je jednom rukom vrata, a drugom se čvrsto oslonio na dovratak. Baš kad sam se htjela provući ispod njegovih mišica i sasuti bujicu uvrjedljivih riječi svojoj tobožnjoj kolegici i prijateljici, u mene su se zagledala dva srneća oka našeg dostavljača Josipa. Stajao je iza Mirkovih leđa i drhtao od neugode i straha.

Dalje više ništa ne znam. Samo sam čula kako ženski dio firme šapuće da sam sretnica jer me Mirko pronašao onesviještenu na hodniku firme i onda, na svojim snažnim rukama, nosio do bolnice. Ali, čula sam i to kako sam glupa pa ne trzam. Propuštam tako dobru priliku.

Samo me je Vera nijemo pogledavala i nikada više nije pričala o tome kako bi ona „sredila“ Mirka, pa čak ni kada smo te zime, po tko zna koji puta, cvokotale pored hladnog radijatora.

- 00:02 - Komentari (43) - Isprintaj - #
25.01.2008., petak
Prča (9) - Bez naslova

Recite što 'oćete, ali mene ta mala Srdelica, raspjevana jadranska, uvijek dotuče kad počne da priča o dubinama podmorja...

Image Hosted by ImageShack.us


I admit, I was very weak. Relationships have ups and downs but since 2003 mine have had far more downs than ups. It was like a cold war going on and the only strategy I had was hope. He lied, spewed anger and venom, told me everything was my fault, she was better in bed, she knew The Secret... He has gotten so used to hiding, sneaking and
covering things up and I couldn´t tell what was fog and what just was.
He told me many times he wanted us to try again, but never made an effort to work on our real problems. I´ve kept living in the vicious cycle and it sucked life out of me. I was lost, felt sad and rejected. I was in such a mess and, even so, I couldn´t imagine being with another man. I had made so many excuses for his behavior and was happy to take any crumb thrown my way. My self-confidence got stuck deep into the toilet and fear of being alone crippled me. If I had been stronger at the time, I would have recognized the situation for what it was and left with dignity. But I was weak and had no self-respect at all.

I forgave him for everything except for one thing - he started cheating on me a month after my father died. In Iraq with a journalist from Turkey. She gave him a red T-shirt with a huge "GURU" sign on it. That´s how she moved the door. She definitely knew the secret, make no mistake about it!

But, no pain, no gain!

I've learned how to lean on my friends (they taught me to trust again). I've learned how to love Zagreb again. I've learned to smile beneath the glowing rainbow. I've learned the basic concept of any relationship. It's simple - self- respect, mutual respect, honesty and trust.

And the most valuable lesson I have learned - nice girls finish last.
- 23:23 - Komentari (6) - Isprintaj - #
24.01.2008., četvrtak
Priča (8) - Dilema, trilema

Elem, ovo je jedna zahebana priča o zahebanoj situaciji u jednoj mnogo finoj familiji, a priču će nam potanko ispričati Wall...

Image Hosted by ImageShack.us


Kad je ušla, držeći mojeg starijeg sina pod rukom i zbunjeno se smješkajući, noge su mi se odsjekle. Tu noć s njom nikad neću zaboraviti, iako sam bio poprilično pijan i sluđen mladenačkim mirisom napaljene tinejdžerke i riječima, kojima me svlačila, dok njezine ruke nisu nimalo zaostajale za usnama. Mama, tata- da vam konačno predstavim svoju curu, Dejanove riječi su dolazile kroz šum od buke u mojoj glavi, vreline na obrazima i ustitralog srca u grlu od srama, nelagode i užasa. Njegova prva cura, koja mu je već povalila oca! Ne zna se, tko je od nas dvojice ovog trenutka gluplji, smrznutiji u prostoru i vremenu, svatko iz svog kuta trgovine užasa, dok je ta djevojka, taj objekt jednokratne žudnje zračila samouvjerenoću mlade žene, koja vlada muškim srcima i međunožjima od pamtivijeka .Osjećao sam kako mi noge propadaju u pod, koji se talio brzinom svjetlosti, a samo sam ja u našem dnevnom boravku to primjećivao. Ukoliko uskoro ne počnem disati, možda se i izvučem i spasim iz ovog košmara, koji me dočekao potpuno nespremnog.

Kad smo ušli kod mojih, tek tad sam primijetio da su mi noge od gume, a dlanovi od smole, koja se lijepi na Violetinu ruku, a opet klizi i ispada. Bio sam u panici i užasu kako će je moji prihvatiti; kako će uvijek kritična majka (nijedna nije dovoljno dobra za njezinog prvijenca!) reagirati na njezin izgled, držanje, odjeću, govor, cipele. Cipele posebno, majka svima prvo pogleda u noge i odmah razvije teoriju kakav je tko, ovisno o kvaliteti, očuvanosti i čistoći cipela. Nedajbože da njezina krv izborom i izgledom cipela pokazuje nemar, slab karakter i neurednost, a žene su još gora priča. Za oca znam da mu je važno nešto drugo - načitanost, uljudno ponašanje, odmjerenost. Hoće li Violeta izdržati njihove ispitujuće poglede, pitanja o obitelji i porijeklu? Preslišao sam je prije izlaska iz auta, da uskladimo priče kada i kako smo se upoznali, što ovaj posjet znači i koliko je ozbiljna naša veza. Majka nam nije pošla u susret i to je bio loš znak, a otac – inače srdačan i ljubopitiv – samo je šutio zajapurenog lica i potezao čvor kravate, gledajući ustranu. Večer je, izgleda, obećavala oluju, koju smo oboje željeli izbjeći. Samo, natrag se više nije moglo.

Kad je ta mala fifica ušla sa svojim lažnosrdačnim osmijehom na pretjerano našminkanom licu, znala sam da je maloga smotala, jer ju je promatrao zaljubljenim pogledom teleta, kao što je gledao mene kao mali, dok sam ja bila jedina žena u njegovom životu, dok sam mu još trebala. A sad je viši od oboje, sav lijep i stasit u elegantnom odijelu koje sam mu ja birala za maturalno putovanje pretprošle godine. Gospode, zar on već ima dvadeset godina? To znači da sam ja u četrdesetpetoj, iako mi nitko ne bi dao ni tridesetsedam, ali najgore je što ja znam koliko imam i to je kamen oko vrata svako jutro kad se probudim. Ta droljica nema ni jedne bore na svom savršenom licu, iako izgleda starija od maloga, žene sazriju mnogo prije dječaka, hvalabogu da nemam kćer, sad bih drhtala s kim se potuca i hvata li kojeg oženjenog muškarca, dok njegova naivna žena ništa ne sluti. Odmah sam joj pogledala u cipele i nije tako loše, mala ima ukusa. Te salonke su uvijek elegatne uz svaku haljinu, iako ova na njoj izgleda malo droljasto i s prevelikim izrezom. Da je moja, pokazala bih joj kako se oblače cure u njezinim godinama. U njezinim godinama, ja sam izgledala ženstveno, a ova današnja mladež – i muško i žensko odreda –izgledaju isto, bez oblina, bez karaktera i držanja. Pogledaj je, kako se lascivno smješka i pruža ruku kao da je ona domaćin. Moram biti ljubazna, ne želim da me kasnije svi optuže da sam i ovu otjerala i prije nego su prohodali kako se spada.

Kad smo ušli kod njegovih roditelja, jedva sam se suzdržala da ne prasnem u smijeh, jer je njegov otac izgledao tako slatko i zbunjeno, sav crven u licu. Kao da se dobro sjeća te noći, kad sam ga ustopirala i potrošila na zadnjem sjedištu njegovog skupog auta, s kožnim presvlakama i sterilnom glazbom za starčeke. Pustio je neki jazz, a ja sam ga zajahala i obavila skoro sve sama, jer je izgledao pijaniji nego što bi se reklo po alatu, trijeznom i uspravnom kao svijeća. Istina, u početku se opirao, ali takve matorce obožavam smekšati, ovlažiti, pojebati i ispljunuti kao žvaku koja više nije slatka. U početku nisam znala da je Dejanov otac, a kad mi je moj slatkiš pokazao tatinu sliku, skoro sam se zagrcnula. Jebote, tip kojeg sam pokupila na cesti i povalila te noći na povratku iz diska. Pa kud baš njegov otac? Bila sam znatiželjna hoće li se stari sjetiti i kako će se ponašati. Bilo je to baš fora potrošiti dvije generacije iste krvi, usporediti ima li genetika ikakve veze. Njegova hladna vještica od žene, mamica koje se sinek toliko plaši i zbog koje sam morala obući ovu debilnu haljinu i baletanke koje ne nosim još od vrtića, kad sam actually i plesala balet, premjerava me od glave do pete, držeći tog jadnog, ulovljenog muškraca pod ruku, dok mužić odaje nelagodu kao da ga čeličnom šakom steže za jaja. To sigurno i radi, kad ne prima goste u salonu, kako i dolikuje madam.

Hm, mora se priznati, govori pametnije od mojeg vlastitog sina, kad maknem u stranu njezino vulgarno i divlje ponašanje te noći. Uostalom, bilo je to prije nego je prohodala s Dejanom, pa ne može je itko kriviti što se pohvatala s dobrodržećim, starijim muškarcem sa skupim autom, Rolexom i manirima. Njezini vršnjaci od svega toga su udaljeni svjetlosnim godinama, a većina ih nikad neće završiti niti fakultet, o lovi da ne govorimo. Naravno da to djevojkama imponira, a tu je i radoznalost da u praksi provjere je li istina da mogu zavesti baš svakog muškarca, bio on prosjak ili predsjednik države. Tada mi se učinilo da baš imam sreće, a vidi me sada - znojim se kao svinja, sve me steže i najradije bih propao u zemlju da se ne moram susresti sa sinovim pogledom. Samo da nikad ne sazna! Ako mala bude pametna, šutjet će do groba, a ako samo pisne, platit ću joj za šutnju. Ili još bolje, kupiti joj auto ili stan, da ostavi maloga i da je nikad naše oči ne vide. Za sada ne izgleda kao da bi nam željela nauditi, ponaša se sasvim opušteno. Možda me se ne sjeća? Ipak, povremeno me pogleda značajnim pogledom, da barem ovaj glupan u gaćama ne reagira na te poglede. Trebam samo misliti na užas koji bi nastao da Dejan sazna!

Stari je još uvijek drven i ponaša se čudno, ali on je bezopasan. Brine me mama, koja govori sve slađim glasom, što znači da će napad uskoro započeti. Ne znam što joj točno smeta, jer Violeta se ponaša baš kako smo dogovarali, obučena je kako mama voli. Znam to po pogledu odobravanja kojim gleda njezine skupe salonke, iste kakve je ona kupila u Madridu prošle godine. Frend mi je pretražio tri europske metropole, dok nije našao baš ono što mi je trebalo za ovaj prepad na mamu i tatu. Ako njihov prvi dojam bude povoljan, onda im mogu reći i da sam zaljubljen do ušiju i da bih se ženio. Nema veze što sam za njih premlad, da mogu - oni bi me držali na uzdi barem do moje tridesete. Sad, kad njih dvije sjede na trosjedu jedna do druge, tek sad vidim koliko su slične, kako se obje znaju smejškati usnama, ali oči su im prodorne, ispitivačke, dobiješ želju odmah priznati sve što si napravio naopako. Ipak, Violeta samo glumi iskustvo, znam da je još nevina kao i ja, ona o tome uvijek priča s pretjeranim šegačenjem i vulgarnim riječima. To je najbolji znak kako se plaši i same pomisli na potpunu intimnost s muškarcem. Ako budem imao sreće, taj prvi ću biti baš ja, možda još večeras, ako ova svečana večera dobro završi.

Mala je slatka i nevina, a ova je dva mamlaza obojica gutaju pogledima. Gade mi se, iako malog još i razumijem. On je još moj golobradi dečkić, ali već mu je vrijeme da svoje prljave rabote u kupaoni, u koju se zaključava triput na dan, prestane raditi u mojoj kući i konačno se nečemu nauči. Točnije, da jedno drugo nauče, nitko se nije naučen rodio. Kad sam to ja uradila prvi put, čvrsto stiskajući oči, iako je bio potpun mrak, tih nekoliko minuta trajalo je cijelu vječnost i jedino sam čekala da sve bude gotovo što prije. Da sam to barem uradila s nekim starijim tko ima pojma što i gdje gura, a ne s ovim blesanom, koji o tome zna koliko i onda, prije dvadeset godina. Ipak, nije sve bilo toliko loše, ipak smo Dejana napravili te noći, a sad je on muškarac i na pragu da s ovom zgodnom curicom radi djecu. Samo je premlad i moramo ga dobro uputiti kako se stavlja kondom, a ne završi neslavno kao njegov otac- prvi puta pa odmah trudnoća! Mala mi se definitivno sviđa, jedino ima cipele iste kao moje. Moram se sjetiti odmah već sutra svoje dati u Crveni križ!

Tip me se očito sjeća i to je baš neugodnjak. Samo da se ne izlane Dejanu, ili još gore, svojoj kuji od žene! Ipak, čini mi se da još uvijek malo slini za mnom, jer se ušeprtljao i ne zna kud će s rukama, a i izbočina na hlačama čini ga zbunjenim, samim tim - opasnijim za puknuti i izbrbljati. Ne bih htjela da mi pokvari ovo s Dejanom. Ako treba, povalit ću ga, dati mu još koji puta, samo da drži jezik za zubima. Malo su previše snobovi za moj ukus, ali jebiga, grcaju u lovi, a meni je već dosta plaćanja cuge dečkima, koji su tobože emancipirani, pa ih nije sram da ih cura uzdržava. Isto vrijedi i za manire, otvaranje vrata, držanje kaputa i te spike. Znam da me u razgovoru te teme nerviraju i da po tome pljujem kao i ostala škvadra, ali nasamo si priznajem kako to godi, kako mi je lijepo i kako bih radije izlazila s Dejanovim starim, a jebala Dejana. Tko zna, možda tako i napravim? O tome ću misliti sutra.

- 23:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #
21.01.2008., ponedjeljak
Priča (7) - Bez naslova

Spada nam u ovoj briljantnoj minijaturi pokazuje, dokazuje i prikazuje da ljubav doista ide kroz želudac...

Image Hosted by ImageShack.us


Nisam stigao ni da vrata otvorim. Odmah je počela.

-Gdje si ti do u ovo doba?
-Evo me.
-Evote, evote... Gdje si do sad bio?
-De, ljub...
-Nemoj ti meni de! Gdje si bio?
-Ma svratili na piće posle posla. Šta tako fino mir'še? Nisi valjda
pravila pitu?
-Jesam, al ti je nedam. Nek ti je naprave one tvoje glumice i
producentice koje vodiš na piće.
-Ljubavi, ma one ne znaju ni jaja ispeć, a kamoli pitu umijesit. Posebno ne ovako kao ti, s tvojim predivnim rukama punim ljubavi. S krompirom, jelde?
-Nije, od tikve.
-Uf, još bolje.
-Na kockice sam je rezala.
-Jao! U dušu me diraš.
-Jel stvarno imam ruke pune ljubavi?
-Imaš, kao bioenergija. Kad me takneš, baš osjetim. Da kojim slučajem imaš nekog normalnog muškarca ne bi mogao ni da primi svu tu ljubav. Trebalo bi ih bar tri-četir.
-Jel ja tebe imam?
-Imaš, samo ti me imaš.
-Jel ti imaš i neku drugu?
-Nikako, neću valjda silazit s konja na magarca.
-Ja sam konj?
-Jesi, i to rasni.
-Stvarno?
-Maajkemi.
-Hoćeš i jogurt s pitom?
-Samo ako mi prije daš i jednu pusu.
-Može, ali u obraz. Danas sam nešto ljuta.

- 22:14 - Komentari (20) - Isprintaj - #
20.01.2008., nedjelja
Priča (6) - Bajazitova priča o ljubavi, bez da je ovaj riječi rekao

U ovoj priči Zona Zamfirova pripovijeda o jednoj nepredviđenoj a velikoj ljubavi, trgovini, politici i višim interesima u nekim davnim vremenima na brdovitom Balkanu i okolici...

Image Hosted by ImageShack.us


1.

Stefan


- Jesi li ga vidio? – pitao sam nestrpljivo.

- Jesam – rekao je Grgur kratko. Njegova škrtost na riječima prilično me je uznemirila iako sam dobro znao kako nema iluzija da će moći do vijeka odgađati ono po što sam slugu poslao. Po njegovu priču. I ima je sad pred mene istresti!

Napokon, ja sam gospodar - Despot, a on, iako prvi od sile mojih oklopnika, ipak samo podanik. Onaj što se čini da je povlašten.

- Pa pričaj više! Jesu li ga strašno mučili?

- Da. Strašno – slaba je to riječ, brate moj. Onaj što za sobom prženu zemlju ostavlja i kule od lubanja gradi, drugačije i ne može.

I pričao je, a nije mu bilo lako. Znoj je ljuti kožu probijao, slijevao se i oči žegao, al' morao je Grgur reći sve što je u roblju kod Tatara, prije no što ga je moje zlato izbavilo, čuo i vidio.

Bajazita Prvog, osvajača i moćnika, mog ocoubojicu, al' i prijatelja mi i šogora - slomljenog i poniženog. Oliveru, sestru moju, ruglu izvrgnutu.

U nesreći sreće da je tatarsko srce blaga uvijek gladno, Grgura ti i Despinu Oliveru šaljem, majko. Nek' se junak oporavi, a sestra mi rodu svome vrati.

Naložit ću konjanicima grla za kas pripremiti, a ti učini da mi sestru, pri povratku međ' svoje, svi polako i s ljubavlju prime. U pravoslavlju joj tugu umirite. Ne štedite novca, ni vremena. Putujte! U Dubrovnik, među gospodu pođite, da se nagleda i nadiše. Ništa nije vrijedno imena Lazarevića.

2.

Grgur


Ja ti kažem, Gospodaru, kad je nahrupio divlji Tamerlan sa svojom hordom i ostavio nas žedne i opkoljene na nemilost tatarskoj ćudi, po prvi sam puta vidio Bajazita bez munje u oku. Slomljena Angora je požderala veličinu i svu silu što je bila u njemu i od njega. On, moćni Yildirim, što je tako po repu groma i dobio ime, posrnuo je s konja i pao u mongolske ruke… Sad ga vodaju, oprosti im Bože, kao kakvu zvijer. U kavezu. Ranjenog.

Vuku ga za sobom plašeći čopore djece bolesnim Turčinom. Djeca k'o djeca, ustrašena, al' radoznala, stišću nosiće pred smradom njegova izmeta i zalijeću se prema kavezu, 'ko povikom, 'ko kamenom, a onda bjež'… I iznova tako.

- Turčine! Turčine! Ost'o si bez kurčine! – draži ga i dokona muškadija, naslagana uz cestu niz koju ga vuče tatarska vojska.

A on, pola Bajazita, samo šuti i gleda negdje daleko.

Od kako je čuo da je Tamerlan poharao riznicu i cijeli grad Bursu, porobio što je stigao, a međ' svima i Sultaniju Oliveru, pa još naložio da pijane Tatare naga vinom napaja, Bajazita više živog nema.

Ne znam jel' mu takvom o njezinom otkupu stigla vijest.

3.

Olivera


Neka si mi i sto puta brat! Gdje si bio kada me je Milica u zlatu otpravila pod Bajazitov šator? Jeste li me pitali što ja o vašim ratovima, ugovorima i kneževini mislim?

Olivera gizdava, Olivera tankog struka… Najmlađa-najljepša. Sve sestre princeze u kršćanske dvore, a ti, Despino, u haremske odaje. Zna li Milica kako je bilo u prvoj noći i koliko je suza niz lice njezine kćeri kliznulo, dok je ukočena i pričama iz djetinjstva zastrašena, čekala da je prime crne Turčinove ruke?

A on je, umjesto da me silom uzme, samo sjedio uz moje uzglavlje i šutio. Tako sat – dva pa bi onda otišao. I sutra opet. Sultaniji ili kakvoj kurtizani, svejedno, al' moju je volju poštivao. Veliki Bajazit. Onaj što ga Munjom zovu. Što se nije libio radi prijestolja sabljom glavu rođenome bratu odrubiti, a pred ženom, eto, trepti milostiv. Mjesec. Dva. Sve dok mi nije ponestalo suza. Dok mi nije prva riječ potekla.

I sad, brat si mi, nije pravo i Bogu milo da ti tako pričam, al' nema u meni više Despine koju si poznavao pa ću ti u inat reći. Ne mogu i neću drugačije.

Jesam. Ljubila sam ga. Ljubila sam ga silinom kakvu tvoj rat ne poznaje. Kad me je prvi puta u naručje primio, rasula sam se njegovim tijelom i posteljom kao Raška o proljeća. Gdje god me je puna usna taknula, vir je tijelo zahvatio. Vrelo od života. Groznica me tresla, bedra se sama od sebe razdvajala, širila i izvijala bliže mu učkura. Ja se uzdižem i zibam, cvilim i uzdišem, a Bajazit pušta glas iz grla.

- Aaaaaa!

- Uzmi me, Bajazite! Uzmi me, tvoja sam! – jecala sam mu na uho.

Što se čudiš, brate mili? Pa dali ste me! Njegova sam.

U njegovom je vrtu sila cvijeća bila, a u prvoj lijehi sve same ruže, božuri, kadife i šafrani. I pupoljci njihovi. Samo je mene ljiljanom zvao.
- Moj si bijeli cvijet. Opojni. - rekao bi - Onaj pored kojeg se ni uz otvoreno okno usnuti ne može.

Kažu, kad jednom u ljiljanovo cvjetište nos zaroniš, još dugo sa žutim prahom na nosnicama hodaš. Bajazita sam, brate, svojim prahom zaprašila.

Tako i on mene. Pred počinak lice na vlastita bedra položim i dišem. Duboko dišem. Tu još uvijek Bajazita ćutim.

Zato ti i velim: Vodite me, al' Despine stare više nema.

4.

Milica


Uzdaj se ti, Stefane, u majku. Kneginju. Jednom sam rođeno dijete za vjeru i Kneževinu dala pa ću i po drugi puta presjeći i zube stisnuti.

U naroda je čudna volja da na prošlost krivo gleda, da je s godinama poravnava, gladi. Vrelim željezom zaravnava sve ono na što mu se sjećati ne mili. Ne živi se od loših uspomena.

Još koliko sutra, pričat će se da je krvnik Bajazit princezu Oliveru oteo, da je jadna u mukama bila, ali je nevjernik, opčinjen ljepotom nije ni taknuo, a kamoli, kako ona sluđena priča, ljubio. Pričat će se da je Olivera Osmanliju u pokori držala. Državničke planove prekrajala. Sve će to tako biti, sine moj hrabri i mili, vjeruj majci svojoj. Ništa se ti ne brini.

Odmah ćemo, čim pristigne, do mošti Sv. Petke. Pomoliti se da nam da snage i mudrosti, pa u Primorje, disat' mora i vjeru svoju poticati. Vratit će se nama stara Despina. Pravovjerna. Zaboravit će Turčina, ma kako jak i silan u njezinim očima bio. A ako ne zaboravi ona, hoće narod. Sutra. Sve jednom u zaborav ode, vjeruj mi. Zar si smetnuo s uma krvavih božura i prošlih megdana; i kako malo treba da od izgubljene bitke slavna pobjeda nastane, a od junaka izdajnik postane? Tako biva i obrnuto. I od tvrdoglave, zaljubljene žene, još svetice i junakinje može biti. Samo treba vjera i nešto mudrosti. A u mene ni jednog ne nedostaje.

Zato se ne brini, već sedlaj konje i šalji je kući. Svom dvoru, narodu i svojoj majci.

5.

Tamerlan


Znaš da nisam poznat k'o milostiv. Kažem vojsci neka zemlju pali i glave reže, a onda od njih kule gradim za primjer svakom da mi na put ni u mislima ne staje; jer, ako danas ne sasiječem ja, mekanog će sutra mene. Za toliko što nudiš, pustit ću je. Pustit ću nju i Grgura ti Brankovića, al' za Turčina mi nikakvih milosti ne traži. Opila ga slava. Ludi se. Sili. Nije kako treba mislio, a čini mi se neće ni oni što ih je sa sultanijama izrodio. Lijepo je bilo dok se vino točilo i u haremu uzdisalo. Od odaje do odaje – od cvijeta do cvijeta. I na kraju Despininog vlažnog blaga.

Pitao sam je što je u njemu divljem i prgavom od ljepote vidjela, a da je nemam ja, moćni Tamerlan? U što se osmanlijsko zagledala dvorska kći, a da u tatarskome Samarkandu nema? Samo šuti i u oči me ravno gleda. Krv uzavrela u njoj se zaledila. Čežnju s Bajazitovom muškošću zakovala. Nema od nje one Olivere Despine o čijim je minderlucima Otomansko carstvo šaputalo, pa mi ne dođe teško za šaku blaga rodbini je dati. Takvih, što za svojim pokojnicima žive u raku skaču, imam kol'ko mi je volja.

Al' Bajazita zaboravi! Njega mi ne spominji.

Pitao bih ga, ogrezlog u vonju vlastitoga tijela, jel' mu još ruka na nju miriše? Na jeziku, jel' mljacka i na nepce stišće njezin sok? Jel' mu na njedrima spava, u muškosti kljuca il' mu ova mlohava klonula? Sanja li o tome kako prima njezin bijeli struk i okreće je licem o postelju, dok joj se kosa rasipa po ramenu, a on je uzima toplu i željnu? Jaše li još njezinim tijelom k'o što stepom vitla rod moj - u divljem kasu, s mirisom grive u nosnicama?

Pitao bih ga sve to, ali znam da mi neće reći. Pljunut će, kao i obično.
Zato, neka trune.
- 18:55 - Komentari (24) - Isprintaj - #
17.01.2008., četvrtak
Priča (5) - Vukodlak

Tuten Wall pripovijeda o strašnom vukodlaku i teškoj žrtvi jednog pobožnog bračnog para...

Image Hosted by ImageShack.us


Dolazim joj pod prozore već devetu noć zaredom. Prvo tiho pokucam na vrata, a zatim na latinskom mrmljam molitve za oprost grijeha, koji tek trebam počiniti. Zagrebem noktima po neravnoj drvenoj površini, lagano dotaknem zvekir na vratima i odlazim u noć.

Znam da su budni. Ustreptalih srca, svatko od njih dvoje iz vlastitih, oprečnih razloga, stoje tik uz vrata i čvrsto su zagrljeni, kao par utopljenika pred mrakom dubina. On je zaogrnut u svoje praznovjerje, strahove i strogi katolički odgoj, ona u svoju žudnju i želju da provalim unutra i otmem je iz naručja hladnoga muža i građanskog braka bez strasti. Čekam.

On ne zna, da njezino i moje srce drhte i otkucavaju u istom ritmu već danima. Da se prepoznaju, slute i iščekuju dan kada će se vrata otvoriti. Kad ću je dograbiti očnjacima. On vidi samo moju vanjštinu, dlakave ruke i grleno režanje. Vidi slike nekih davnih priča, koje su bake i djedovi pričali uz vatru kamina duboko u noć, misleći kako dijete spava, kako ne čuje priče o vukodlaku i djevojci u vodenici.

Mogao bih biti obična divlja mačka, koja grebe pred vratima i traži utočište od hladne zimske noći, ili duh bez spokoja, što traži prolaz do poznatih prostora, zidova natopljenih starim uspomenama. Mogao bih čak biti preljubnik iz Emilijinih priča o deset dana i deset noći, ili 'le revenant’ Pierrea Anfonsa. Za nju sam izgubljena duša koju traži godinama, ne znajući, ne prepoznavajući kako otkucaji njezinog vlastitog srca ne odjekuju na svim pravim mjestima uzbibanog tijela, njezinih bokova i grudi koje se noću ohlade i stisnu, uvuku u neprepoznatljive forme i sanjaju spajanje izgubljenih polovica.

Ja sam onaj kojeg čeka, vukodlak kojeg se njezin muž užasava danima, sluteći ga ispod njezinih spuštenih trepavica, ispod nemirnih prstiju koji uvijek nešto traže, dok on samo želi mir, spokoj, razum i poredak stvari.

Deseta je noć, a moji su koraci laki povjetarac koji šuška lišćem na verandi, prije nego pokuca na vratima. Čujem njegovo teško disanje iza vrata i grozničavi šapat molitve.

-Vade retro,Satana! Nunquam suade mihi vana! Sun malaque libas, ipse venena bibas!
Režim i smijem se grlenim smijehom, od kojeg i mene samog prolaze trnci.Ustrašeni muž se nastavlja moliti.

- Odlazi, Sotono, ne vabi nas svojim taštinama, što nudiš je čisto zlo, sam ispij otrov koji nam nuđaš.

Zagrebem noktima po vratima i šapćem.

- Pusti je u noć, pusti!

Iza vrata se čuje sve jače mrmljanje i molitve, koje se povremeno pretvaraju u pravi crescendo.

-Vade retro, Satana!

Nastavljam šaptati kroz vrata, tražeći ljudsku žrtvu, njegovu krv i udove, koje ću prinijeti kao žrtvu na crnom oltaru. Iznenada, ispod vrata izviri krunica i medaljon svetog Benedikta, s urezanim inicijalima molitve na latinskom.

- Pusti je do jutra i bit ćeš pošteđen!

Vrata su zaškripala i njezino se golo rame pojavilo u dovratku. Zgrabio sam je i povukao u noć. Mirisala je na davnu žudnju, prvu jabuku i cimet, a njezino se uzbuđenje miješalo sa strahom što će biti sutra. Nijedno od nas dvoje nije progovorilo, dok smo hodali prema sjeniku. Spustila se na leđa i sama razderala spavaćicu na sebi. Noge su joj besramno pratile visoko uzdignuti luk bedara, pokušavajući dostići nebo, kad sam u nju zarinuo očnjake.
..............
Pred jutro, dok prvi pijetlovi najavljuju krvavocrvenu zoru na horizontu, skupljamo naše dijelove kao razderanu odjeću i polako hodamo rame uz rame. Dva nevjernika, dva antikrista, dva vukodlaka bez smirenja. Njezina glatka šaka utapa se u mojoj kosmatoj ruci kao bijeli ljiljan. Dok grebem po vratima, da joj muž otvori i pusti je unutra, njezine su oči i usne potpuno stopljene s mojima. Prstima dodiruje ožiljke na vratu, pokušavajući dlanom obrisati ranjenu, izgrebanu kožu.

-Može li slijepac voditi slijepoga? Neće li oboje pasti u provaliju? Biblijske tlapnje nude vodstvo u zamjenu za pokornost i gušenje vlastitog tijela. Nas dvoje nepogrešivo vodi ista žudnja, koja pronalazi put. Njega, njezina pokornog muža koji je ne prepoznaje, vodi strah i vjera, stare priče i vjerovanja da netko izvan nas samih posjeduje božansku moć i spasenje duše.

Dok iscrpljena, s mrljama od novopronađene sumnje i vječno zapretenog kajanja ulazi u svoju staru ljušturu bogobojazne i podložne žene, njegov glas iznutra mrmlja zahvalnice bogu i svecima.

U ime Isusa Krista, našeg Boga i Gospodina, uz snagu blažene Djevice Marije, mati Isusove, blaženog arkanđela i svih apostola i svetaca, u vjeri i ufanju odbijamo napade i prijetvornost Sotone.

Jednolični glas nastavlja monotono s nabrajanjem, a ja, s druge strane vrata, zahvaljujem šumskim božanstvima i majci Gei, što ona ima dovoljno hrabrosti za oboje da predloži ovu malu šaradu, predstavu za njezina religioznog muža.

Znao sam da muž neće pitati za oguljenu bradu, niti izgrebani vrat. Uostalom, on nju nikada nije niti gledao očima zvijeri koja je pronašla svog ravnopravnog partnera. On nije čuo njezine krike kroz bijelu, mramornu kožu. Njegova usmjerenost na skromnost i odricanje u vjeri negirali su život kao takav. Od nje će dovoljno ostati i za njegove potrebe. Njezina sjena će unutar četiri zida hodati, govoriti, povinovati se redoslijedu i poretku stvari. A za dušu? On ionako misli, kako to nije u našim rukama.

Dok svatko od nas troje bezglasno mrmlja zahvalu svojem božanstvu i stavlja u kalež od krvi srce, za koje misli da pripada njemu, naše se putanje razdvajaju do nekog novog Desetog dana.

Možda će, u međuvremenu, nečije janjeće runo spasti kao maska, a onaj drugi spoznati svoju pravu, životinjsku prirodu? Možda će doživjeti prosvjetljenje što nas to drži živim, zbog čega nam krv kola tijelom? Možda će privid vukodlaka postati stvarnost, a tobožnja realnost iznjedriti san? Hoće li se itko od nas troje umoriti i predati?

Treba samo dočekati Deseti dan, pa čekam i osluškujem pred vratima.


- 00:44 - Komentari (11) - Isprintaj - #
16.01.2008., srijeda
Priča (4) - Good Job

U kojoj Srdelica, za potrebe prijateljice-strankinje, na engleskom divani o Dori, Nini, Jani i bludu u kindergartenu.

Image Hosted by ImageShack.us


dora wanted to tell me something tonight. i had some other things to do with my time than spend it with a little girl but it was important - that´s what she said - and the next thing i knew - i met her in the park. she lives nearby and i was simply curious.

she gave me a huge smile and told me straight away - "it´s not a secret anymore! i have a boyfriend!"

three of them, dora, nina and jana told everyone in their kindergarten class (teachers as well) that - filip is dora´s boyfriend, nina has a sympathy for luka and that jana wants to do something nice for both of the little fellas.
i can see her having a crush on both of them but dora doesn´t mind too much.

the two most desired in the kindergarten at petrova street were exploring the playground when they have been told first hand of that wonderful news. by three future femme fatales themselves.

"you told filip he is now your boyfriend?"
"yes," she said proudly.
"good job! and what did he say?"
"nothing, they both were stunned but then smiled at us."
"what is the difference between having a boyfriend and having a sympathy for somebody?"
"sympathy is one sided, having a boyfriend is two sided," dora explained to me.
"did he tell you anything, like he wants to be your boyfriend?"

of course he didn´t say a word. he is too shy and too timid to come out with his feelings. but she knows he wants to be more than just friends.

"how?"
"he always makes stupid faces when he sees me," she laughed.

he wants her attention and that´s what she likes most about him.

"i am in love from the head to the feet," she announced and i almost fell on my ass.

we went to the bakery and bought some breed to feed swans and ducks in the park.
she was beaming, she was completely beaming with pride. i envy her.
- 00:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #
14.01.2008., ponedjeljak
Priča (3) - Čarobni vrt

Iz kojega, vrta čarobnoga ofkors, dimnjačarka Foka pripovijeda o odbrojavanju, odljubljivanju, gljivama, miševima i jednom mnogo bre komplikovanom muškarcu...

Image Hosted by ImageShack.us


ovo je zadnji put. nakon ovoga će sve biti bolje.
ovo je zadnji, zadnji put. i ne kažeš to samo ti, to je narodna mudrost - nakon kiše dolazi sunce, pred zoru je uvijek najmračnije; ima ih još, ali ne sjećaš se. tresla se brda, rodio se miš, ta ti je uvijek bila draga, ali ne paše. zamišljaš miša iz nekog crtića, baš simpatično trepće očima i onda se obrušava na stupove koji su, kao, potpornji planine i grize ih dok se ne zanjiše i padne, ogromna, a sve se dogodi užasno brzo. i ne možeš vjerovati da je miš srušio planinu. jer niste u crtiću. to paše. to ste vi.

sjećaš se kako te obavijestio da bi bilo dobro da prestaneš paliti turbine i uzlijetati. ''ja ću biti tvoj jedini uzgon''. onda ti je smiješno kako se skrivaš u metafore, kad je u stvari rekao:
''bilo bi dobro da prestaneš masturbirati''. kad te to 'turb' neodoljivo vuče na avione, aerodinamiku, iako nema straha da će se negdje zaplesti ptice. ubrzo kršiš smjernice, ali osjećaš se čudno dječji, kao da mrtvi deda, baka i bog opet gledaju. uvijek si se nadala da njih dvoje u to vrijeme rade nešto drugo; igraju rajski mini golf, piju sorbete, ne žele te baš sad nadgledati, a bog je stalno ovdje pa to pregrizeš. više nema ni boga ni dede ni bake, ali svejedno želiš da traje što kraće, nelagodno je, kao da iz zida probijaju njegove oči i riječi (''izdajničke zračne struje, fuj'').

a sad sve ovisi o čarobnom vrtu. pour in the magic liquid and watch crystals grow on the paper landscape, piše. 9-10 hours. posložili ste papire, polili tekućinom i čekate kristale. za devet-deset sati on će odlučiti, rekao je, što će biti s vama. budi predivna, budi ona sa početka, pobrini se da vrt bude savršen. on će kratko odspavati, još samo sedam sati, kristali izrastaju.
i ne postoji mnogo toga o čemu možeš razmišljati. malo si nabrajaš otrovne gljive (jamičasta mliječnica, lisnata grlašica, krta krasnica) i znaš točno kako se osjeća luk kad ga napnu do kraja.

pa se sjetiš njegovog kreveta. davno ti je rekao ''moramo si obećati da ćemo se upozoriti, znaš, kad se počnemo odljubljivati, moramo si to reći da se stignemo popraviti'', jer ne možemo propasti, mi ne možemo propasti, poduzeli smo sve mjere, zračne jastuke.
onda ti jedne večeri kaže ''dobro, imaš još dva tjedna''. molim što? imaš još dva tjedna jer on se odljubljuje, tik-tak, govori ti to i gleda te i znaš taj pogled još iz priče o njegovom djetinjstvu.
ide ovako: na plaži na moru ubijao sam mrave, bio sam samo dijete, ubijao sam mrave koji su odnekud dolazili. onda se pojavio on, moj otac kojeg uvijek zovem imenom, i lupio me, jako ošamario, nije rekao ni riječi. nikad ih poslije nisam ubijao i tako treba raditi stvari, tako se uči.
da imaš vremena divila bi se tom pogledu jer je pogled djeteta koje ubija i pogled muškarca koji to dijete udara. tvoj dečko, hoda na obje strane ulice, neuhvatljiv je. pritišće taj kamen pa ga podiže, trzaš jednom crnom nožicom, on očima šapuće ''napravi nešto, oživi, umri, ajde''. zamahuje tom rukom pa je povlači, zažariš se, ''nauči nešto, odmah nauči''.
''još dva tjedna, počni sad, gledam te'', budi zanimljiva, fasciniraj me, podsjeti me zašto da te volim. (i bljuvare i runjavke i loptaste uvijače)

ironično, bile su gljive u pitanju, par dana kasnije, kad si vas vozila doma kao u videoigrici. puno si se smijala i govorila ''kako mi sad možemo umrijeti! kako lako bi mogli biti mrtvi!'', a on se bojao. iako drogiran i veseo, bojao te se i još će dugo poslije vjerovati da si ti ta koja je zapravo luda. makar je kao dijete stajao na prozoru i čekao samo pravu misao da skoči, on u tebi vidi neku antičku prazninu, nešto što držiš sniježno u ruci, da je to riječ u kojoj bi se mogla sklupčati kao u školjci; umrijeti. sutra ti javlja da te opet voli.

i razmišljaš kako te prvi put skoro ostavio, na sretnom početku. u tvom krevetu odjednom ''više ne možemo biti zajedno'', a ti ispadaš van i trčiš u kupaonicu. ponovit ćeš taj pokret još tisuću puta, životinjo, svaki put ideš izbaciti sve iz sebe, kao da će njegove riječi i tvoj užas otići, ali ništa od toga nikada ne odlazi. kad dođe, stajat ćeš u kadi i ne znati kako mu reći koliko u tebi strave i panike i užurbanosti da ga uvjeriš ''ne možeš, bez tebe ću ispariti''.
i onda on čudno počinje plakati, zavlači se u tvoj krevet kukuljasto i ne pušta te blizu, i ne znaš što i kako mu. klečiš na podu i ponavljaš ''bit će sve u redu'', ali on nije tu, tužni morski lav, on u nekim morima pjeva. nikad poslije niste pričali o tome, a ti ćeš uvijek maštati da je u tom trenu znao
koliko će vas morati slomiti. i pitaš se: je li ostanak tada bio ljubav.

budi se, a ti sjediš uz čarobni vrt, gledaš u njega kao u stroj iz kojeg skaču loto kuglice. samo jedan krivi broj; ludare pupavke. a onda se smiješi i grli te, i znaš kako se osjećaju ljudi u brodovima za spašavanje. valjda. ovo je bio zadnji put, sad će sve krenuti na bolje.

a kraj vas, papirnata stabla teška od otrovnih kristala
ruše se, ljubavno.
- 22:58 - Komentari (22) - Isprintaj - #
13.01.2008., nedjelja
Priča (2) - Promplamsaji ljuveni pod svietlom od reflektori

Gdje Erik zbori o dvoje dragih ljudi i njihovoj ljubavi uz fusion cuisine i elitni turizam...

Image Hosted by ImageShack.us


v. je i prije braka bila prisutna u medijima.
i d. je prije braka bio prisutan u medijima, ali u manjoj mjeri od v. koja je i prije braka bila prekomjerno prisutna u medijima. njena je medijska prisutnost, možemo slobodno reći, ponekad bila čak i neprijatno prekomjerna.
mediji su i prije braka bilježili naoko nevažne detalje iz naoko ispraznog života v., glavnog (i jedinog) ženskog lika ove pripoviesti. Ali, ni v. ni d. ni slutili u ovoj fazi svog osobnog razvoja nisu koliki će upliv ti isti mediji imati na njih u jednoj kasnijoj fazi njihovog osobnog razvoja.
mediji su tako sastavili prilično detaljan i fotografijama dokumentiran raspored dnevnih aktivnosti medijski prisutne v., a koji je ona tek neznatno mijenjala, odvisno o poslovnim obvezama koje su prije njenog braka sa d. bile sporadične i fragmentizirane.
jedan običan dan u životu v. tako je ponajčešće uključivao:

• ustajanje
• ispijanje rukom istisnuta soka od crvenog grejpa
• tuširanje naizmjenično toplom, hladnom, mlakom i onda opet toplom evian mineralnom vodom
• vježbe yoge dijamantnog puta
• ispijanje rukom istisnuta soka od bambusovih mladica
• odmor
• ispijanje napitka pripravljena od rukom brana bijela čaja s južnih, osunčanih padina himalaja
• fotografsko snimanje za potrebe izrade book-a
• odmor
• posjeta muzeju suvremene umjetnosti
• odabir styling outfit-a za potrebe izrade book-a
• odabir make up styling outfit-a za potrebe izrade book-a
• ispijanje rukom istisnuta soka od svježe promrzlih brusnica
• quality time sa mishom, kućnim ljubimcem i prijateljem, pažljivo dresiranim patuljastim vijetnamskim praščićem
• odmor
• posjet make up umjetniku, manicure umjetniku, hair stylist umjetniku
• odmor
• vrijeme za press clipping
• tonska proba za snimanje glazbenog broja za novi cd
• obrok u krugu poslovnih prijatelja
• izlazak u krugu poslovnih i privatnih prijatelja
• večernje vježbe yoge dijamantnog puta
• počinak

i onda se sve promijenilo – v. je upoznala d.-a i već nakon prve, a izuzetno romantične večere u trenutačno ultimativno trendsetterskom fusion restaurantu shvatila da je d. sve ono što metroseksualni mužjak zapravo i je – i niježan i poduzetan, i plah i elokventan, i ranjiv i borac, i tajnovit i ekspanzivan, i zaštitnik i pjesnik....

poslije uobičajeno pristojna tromjesečna perioda upoznavanja uslijedilo je uobičajeno pristojno polugodišnje razdoblje zaruka tijekom kojeg su v. i d. posjetili otočja fiji, elafite, vanuatu i brijune ter otvorili odjel za doživotnu njegu vojnih i civilnih žrtava cjelokupne poviesti domovinskog ratovanja, sa sjedištem na centralnom otoku grupe vanjskih otoka kornatskog arhipelaga.

ceremonija vjenčanja uslijedila je ubrzo poslije razdoblja zaruka i obavljena je diskretno, u najužem krugu pomno probranih prijatelja, obiteljskih i vanjskih suradnika, na najudaljenijem otoku pod-mikronezijske skupine otoka, a pod francuskom upravom, izvan zone provedbe ZERP-a. Fotografije ceremonije vjenčanja, iako zaštićene najrigoroznijim međunarodnim pravnim aktima, bezobzirno su se i divljački pojavile na naslovnicama svih, riječju svih, petparačkih (tzv. žutih) tiskovina u tu- i inozemstvu.

doslovce shrvani takvim brutalnim upadom medija u zonu vlastite privatnosti v. i d. odlučili su provesti neko vrijeme odvojeno, tek toliko da shvate zašto je sviet medija tako okrutan prema onima koji ga gledaju naivnim, treptavim, dječijim očima.

Što bi i bila poenta ove ljubavne priče, ispričane Vam nadušak – „ubij to diete u sebi, prodaj te fotografije, učini to što ti srce nalaže i kreni naprijed!“. Ili još kraće – „moja jahtica, moja slobodica!“.
- 01:34 - Komentari (21) - Isprintaj - #
12.01.2008., subota
Priča (1) - Deset deka iz deset dana sreće

U kojoj Wall pripovijeda o janjetu, mesarevoj kćeri, sisanju sisa te deset deka, koga ili čega, već ćete vidjeti...

Image Hosted by ImageShack.us


Kad ja pođem na Bembašu na vodu, ja povedem bijelo janje sa sobom.

Vodim ga sa sobom, jer Ona voli to bijelo klupko vune, njegovu vlažnu njušku i oči koje ne slute belaj niti mesarski nož pod vratom jednog dana. Da nema janjeta, ne znam kako bih skupio hrabrost i stao pred mesnicom njezinog oca. Kad se približim na deset koraka, obuzme me sreća i strah istovremeno da će naići druge mušterije, da neće sa mnom imati vremena porazgovoriti, janje podragati, a mene onako ispod oka milo gledati.

- Dobro jutro, komšija! Jel’ opet deset deka? – pita me, zavodljivo pući usne, crvene kao višnja, a meni se zavrti u glavi od jakog mirisa krvi i ustajalog mesa. Mesnica njezinog oca, u kojoj ona stoji za pultom i reže mi deset deka sudžuka da imam za pregristi dok sam na ispaši s ovcama, zasja njezinim osmijehom. Za mene, samo za mene, osjećam. Znam to.

Ona ima najveće vrline ovog šehera- mudrost i pravednost, skromnost i hrabrost i još trista čuda skriva se u tim bujnim njedrima, od kojih mi sline cure kad joj kradom zavirim u jelek. Obuzme me pohota, a opet je doživljavam kao sveticu iz koje sija vjera, blagost i nada. Milosrdna je i blaga, svaki put prosjacima udijeli, a meni se milo smješka otkad tu svraćam. Odreže i više od deset deka za koliko imam novaca, pa dadne i okrajak ako je viška.

Kad me svojim crnim okom pogleda iskosa, pa obori pogled, trojedna moja duša od razuma, svetog duha u meni i žudnje jurne kao golubica što se uhvatila u prostrto platno, zapetlja se sve u meni i odleti. Um i razum i sva svetost ispari iz mene kao rukom odneseno, pa ostane žudnja koja me razdire.

Kad sam pričao jaranima kako mi je lijepa, kako mi se milo smiješi i da mora biti moja, nisu mi vjerovali.

- Krupnija je od tebe, a bokova širokih k'o lađa. Ta je svikla u sebe stavljati obilno, pa kako ćeš ti, goljo i žgoljo nijedan, takvu rasnu ljepoticu zadovoljiti? – najčešće su bile riječi, kojima su tjerali moju žudnju iz mene. Ali, što su je više hladili pošalicama i razumom (da kako bi je dali meni, kad jedva za sebe imam, a tih nekoliko ovaca ne može prehraniti punu kuću), to sam više žudio za mladom ljepoticom.

Znao sam da su joj prijateljice pričale o meni. Prvi sam dan za nju bio onaj ludi pastir, što kroz cijeli grad vodi svojih pet-šest ovaca na ispašu, pa mu nije dosta, već i kad ide na vodu stavi oko vrata najmilije janje i cijelim putem pjeva. Kad mi je prvi puta rezala deset deka sudžuka, porezala se na prst, a ja brzo priskočio, pa uzeo sisati da može biti od sječiva zatrovanu krv isišem. Gledali smo se, oboje stisnutog grla, bez riječi. Ja uhvatio njezinu šaku u svoju i ne puštam - sišem i sišem kao da mi život ovisi o tome. Ona se, izgleda, od toga uznemirila, pa joj se svo rumenilo iz crvenih obraza povuklo.

- Dušu ćeš mi isisati, ne treba više – konačno se nasmijala u neprilici. Oboje smo znali da je među nama sijevnula iskra od koje je oboma milo, a opet neka mučnina. Pobjegoh iz mesnice, ni pozdravio je nisam na odlasku.

Svako sam joj sljedeće jutro dolazio, pazeći izdaleka da su vrata širom otvorena i da za pultom nema njezina namrgođenog oca. Nazvao bih joj dobro jutro, zatražio svojih deset deka, a onda joj uzeo lijevu ruku da tobože vidim kako zarasta posjekotina na prstu. Bila je to naša mala igra - pogladio bih prste, pa malo-pomalo cijelu ruku do ramena, a ona bi, pazeći na vrata, uzdisala teško i naslanjala se cijelim tijelom na mene.

Sedmoga dana više se nismo mogli suzdržati. Kad sam joj uzeo prste u svoju šaku, zabila mi ih je u usta.

- Siši! – disala je teško i jednom me rukom raskopčavala, a zatim povukla na sebe ispod pulta. Majko moja! Kad su joj se sise prelile u moje šake, moje lice, osjetih k'o da mi je cijeli sudžuk od metra u grlu. Gušio sam se od uzbuđenja, ali je ona znala kako dalje. Objahala me i pritisnula o tlo, a zatim se vješto nasadila na mene onim svojim guzovima. Jedno pola sata nismo znali za sebe od mahnitanja, a onda je ustala, popravila odjeću i smješkajući se opet nevino i umiljato, krenula da mi odreže deset deka.

Sutradan, osmog dana, ništa više nije bilo isto. Toga sam jutra ostavio janje i zarekao se - nikad ga više neću stavljati u janjca, sad kad sam upoznao slasti najslađe djevojke na svijetu. Prošao sam pored mesnice, ali moje Dulčineje nije bilo. Vrata su bila zaključana, a iznutra su zjapili prazan pult i police. Slutio sam da se nešto desilo, pa odlučih svratiti i uvečer. Žarko sam je želio vidjeti, mirisati i prst sisati, a ako mi dadne, i ostalo učiniti.

Sve djevojke Bembašanke stajale su na kapijama, samo moja mila draga na demirli-pendžeru.

Imala je zamišljen pogled, prepun sumnje i strasti, ljubavi i kajanja, vidjeh da se nešto lomi u njezinoj duši.

Ja joj nazvah dobro veče: - Dobro veče, djevojče! Ona meni:- Doj’ doveče, doj’ doveče, dilberče! Ja ne odoh ono veče, nego odoh drugi dan, ali moja mila draga za drugog se udala.

Ne znam što mi je bilo. Nisam te večeri imao mira, pomišljao sam kako me mami, vabi da dođem kasno uvečer, kad joj se otac vrati sa stočnog sajma, gdje je kupovao goveda za klanje. Možda mu je ispričala kako smo ljubovali, ili je, nedajbože, uhvatio strah od oca, pa smišlja da krivicu svali na mene? Da rekne kako sam je obeščastio, ukaljao joj obraz. Onda su mi potpuno drugačije misli jurile kroz glavu – što ako me želi upoznati sa svojima, tražiti da je ženim? Kako ću bez zemlje, bez stoke, samo s tih nekoliko ovaca? Jutro je pametnije od večeri, pa tako legoh na počinak. O tome ću misliti sutra!

Deveti dan našeg poznanstva i ljubavi bio je crn i zavijen u nebo bez sunca, dan bez boja, jutro bez pjesme. Mesnica je stajala pusta i prazna, a miris ustajalog mesa parao je nosnice već izdaleka. Kasaba je brujala - ona se udala, a njezini otišli kod novog zeta živjeti usred Baščaršije. Neka meso sad kasapi netko drugi! Nisu pomišljali da nekom i deset deka sudžuka predstavlja život. Imati pa nemati, najstrašnija mi se kletva obistinila, a ja više nisam imao kuda. Da skočim u Miljacku - ne pomaže. Znam plivati, od toga pomoći nema.

Onda mi je sinulo. U Dekalogu nema najvažnije od božjih zapovjedi – ne izdaj ljubav! Ljubav bilo kojeg imena, koja cvjeta, gori malenim plamenom; koja je vjerna, ili ona koja stvara osjećaj rivalstva; mudra i oblačna, ili uzvišena, koja se zaklinje Bogu.

Gurnuo sam vrata ramenom i ušao u mesnicu. Roj muha na mesarskom panju zujao je nesnosno. Ili mi je taj roj u glavi?Ne znam. Raskopčao sam se, izvadio ono što mi je nekad bilo tek igračka za zabavu, a s njom postalo božanski ključ za Raj. Kad je nož pao, nisam baš ništa osjetio. Podigao sam visoko iznad glave taj neugledni komad krvavog mesa, ne teži od deset deka, pa ga polako, bez glasa, spustio na panj.

Ostavljam joj zalog od mene, Filostrata i kastrata, kojeg je pobijedila Ljubav.

za Virtuelu
- 17:12 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se