subota, 21.03.2009.

Što se dogodilo u svega 6 mjeseci?!

Toliko otprilike ne pišem blog. Počela sam shvaćat. Valjda. Konačno znam da živim na Balkanu koji je onakav kakav je uvijek bio. Samo što sam ja romantično mislila da će se na njemu dogodit neke promjene. A neće. valjda mi je trebalo ovako dugo jer nikad nisam volila povijest. A ona je majka znanja. Da sam je bolje proučavala znala bih. Ovako me lupilo posred glave.
Šta mi je prelilo čašu? Možda će zvučati glupo kad kažem - voda. Neki dan krenem na trening, ulijem u bocu vodu s kanele i da ću se napit... kako je to smrdilo. Voda je doslovno smrdila. Sad je kupujem. Prije ne znam koliko vremena u mom stanu je došlo do nekog kvara. Iz Stambenog došli uredno pogledati i rekli da će doći majstor s kojim valjda imaju ugovor. I zove me čovjek, s neugodom u glasu, i kaže da mu se majstor jednostavno ne javlja. I tako to stoji. Plaćam svaki mjesec Stambenom za eventualni kvar... ali ništa. Pa dobro, nećemo zato gubiti živce, je li tako?! Presitno je. Uz svoj honorarni posao radila sam još jedan, privremeno. Vlast se pobrinula da ga nemam više. Ali to me neće pokolebati u mojem mirnom i jednostavnom životu. Ono čega nema, bez toga se može. Pa i bez vlasti. Ionako mi nijedna do sada nije dala razloga da je poštujem. Nećemo zato gubit živce,je li tako? Ljudi misle da sam anarhična... možda u nekim svojim razmišljanjima i bahata kad su ovakve stvari u pitanju. Ali nisam. Samo se osjećam slobodna izraziti svoje mišljenje. I onda vidim koliko ljudi zapravo nema petlju za to. Možda je moje najveće razočarenje upravo tu. Sjećam se jedne rečenice jednog mog kolege koji je, prisustvujući tako jednom mom "slobodnom istupu" rekao: "Meni je bilo neugodno šta si sve rekla". Poslje toga sam odlučila da neću više. Samo jednom u životu, još vrlo mlada, imala sam problem s autoritetima (na način da nisam reagirala) i odlučila da se to više neće ponoviti. Ali nisam računala na drugu stranu, na one koji imaju taj problem, ali neće ni meni odobriti moj istup, čak iako je to i za njihovo dobro. I tako svakim danom ostaješ sve više sam. I moram reći da to uopće nije loše. Otkriješ tako puno divnih stvari. A i ono što ti preostane znaš da je pravo, da nema licemjerja, da se ne moraš bojat.
Promatram život, inače je to jednostavna znanstvena metoda za koju sam mislila da je svatko koristi, čak i zlorabi. Ali čini se da nije tako. U tom svom promatranju dolazim do tako deprimirajućih zaključaka. Prvi je - neće biti bolje. Nekima da, ali njima je ionako uvijek bilo dobro, makar se radilo samo o postotku, ali s drugim akterima. Svejedno. Ista je to "pašta". Gledajući stvari na nacionalnoj razini, dobila sam i potvrdu prije neki dan. Jedan moj dragi prijatelj, koji me održao "u životu" prije godinu dana samo svojim rečenicama, šalje mi neke podatke. I tu stoji "U Bruxellesu nitko nema volje upustiti se u detaljno razmatranje pitanja
tko je u pravu u graničnom sporu na Jadranu. Jedan od nizozemskih diplomata to je objasnio na sljedeći način: Za članice EU, opterećene ekonomskom i financijskom krizom, rasprava o granici na moru je zamorna, nitko od nas ne odobrava zadrtost obiju strana. Zar nije besmisleno svađati se zbog granice koja ionako neće funkcionirati
kada Hrvatska uđe u EU? U EU smo se naprosto odvikli raspravljati o nekom problemu s toliko netolerantnosti. Među članicama EU puno je neriješenih graničnih problema, primjerice između Nizozemske i Belgije, ali nitko ne želi gubiti vrijeme natežući se oko granica kojih više nema.
Ne znam jesu li Hrvati u pravu i koliko su u krivu Slovenci. No, jednoj i
drugoj strani predlažemo da prestanu ustrajati na maksimalističkim
zahtjevima; željeli bismo da vodeći ljudi u vašim državama prestanu biti
isključivo političari koji se populistički dodvoravaju glasačima te da
izrastu u državnike koji će imati snage donijeti teške, možda u prvom
trenutku i nepopularne, ali dugoročno korisne odluke za svoje građane. Ako se u tomu ne uspije, svi ćemo žaliti Hrvatsku, ali ostat ćete izvan EU. I, što je najgore, ne baš kratko vrijeme."
I još doda: "Za par dana ili tjedana vidit ces kako ce se politika i odnos prema granicnom pitanju sa Slovenijom promijeniti!" Pa ako hoćemo gledati i sami ćemo vidjeti da je Slovenija uvijek "problem" prije izbora.
Trenutno živim na nekom oblaku. Jer je tako lakše. Svaki put kad negdje bacim pogled, vidim da stvari ne funkcioniraju. Ili me jednostavno život prisili da shvatim da je to u nas tako. Neću ni nabrajati sve primjere jer je dosadno kao što je i ovaj cili tekst dosadan. Služi mi samo da sve ovo izbacim iz sebe. Ali moram... moram jedan primjer. Evo racimo problem narkomana. Sve sam nešto razmišljala, ako kriza potraje, morat ću se i ja bacit na neko drogiranje. Jer je veća vjerojatnost da će te gradska vlast zaposliti (dobro ajde, mene baš i neće). Gledam neke slučajeve koje su uzeli "pod svoje". U programu socijalizacije, nakon odvikavanja, Grad je neke zaposlio. U međuvremenu se pokazalo da se baš i nisu odvikli. A i neke stvari u poslu nisu štimale. Opet dokazano. I nikome ništa. I dalje rade. A svi oni pametni, sposobni i moralni mladi ljudi mogu lajati na mjesec. Do posla neće tako lako. Poruka je jasna. Drogirajte se. To vam je šansa. A i lakše ćete preživjeti sve ove probleme i krizu. Ali ne moja poruka, ja se od ovoga ograđujem. Ograđujem se od svega. Ajme, ljudi, prestala sam vjerovat. Prestala sam vjerovat da će biti bolje. Ima li išta gore?


- 21:40 - Komentari (56) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se