četvrtak, 24.04.2008.

Proljetna simbioza svega i svačega

Sve je u nekoj simbiozi. Uključujući i sunce i oblake. Ovih dana se prebrzo izmjenjuju. I kad se pokaže sunce, odmah se kuhamo. Kad se skrije iza oblaka, hladno je. To već iritira. Ali zato mi je to skrenulo pažnju i na neke druge simbioze. Recimo ovu palme i masline koja na njoj raste.

Image Hosted by ImageShack.us

Lutam. Reći često bilo bi nekako glupo. Kad lutaš, to nema veze s vremenom. Valjda ima sa svim drugih. Ali nije to samo lutanje nekim ulicama ili predjelima ili dobima dana ili godine. To pripada nekom drugom lutanju. Valjda mi se slaže s krvnom grupom. Volim zato prenijeti u sebe ovaj mir mora kojeg ne zaboravim primjetiti.

Image Hosted by ImageShack.us

Kako je zagrijalo, sve je nekako živnilo. Makar to bio i privid, ali meni drag. Odavno zapravo nisam vidjela da netko krpi mriže. A onda u 2-3 dana na dva mjesta.

Image Hosted by ImageShack.us

Mul je definitivno poslužio svrsi. Palo mi je na pamet da nikada izbliza nisam gledala kako se krpi mriža. Volim nekako u sve zavirit. A sad kad mi je već palo na pamet, nije zgorega i to naučiti. Nikad se ne zna. Baš sam danas s Editom govorila kako bi bilo baš zgodno da imamo neku brodicu, lovimo ribu i probamo od toga živit. Umrle bi od gladi, ali ko ga šiša! Bar zvuči pjesnički.

Image Hosted by ImageShack.us

Živnili su i neki naši poduzetnici. Tonći Kurilj Jabuka je na rivi prezentirao svoje nove kamione koji će graditi nove dionice autoceste i tunel kroz Biokovo. «Volvo» je snimio i reklamu s njegovim kamionima. Koliko zapravo gvožđurije.

Image Hosted by ImageShack.us

Čudni su ti novi poduzetnici. Imaju potrebu svoj kapital pokazati. Moj pojam materijalnog bogatstva je zapravo skroz drukčiji. Gotovo (?!, jer bi trebalo barem probati, pa onda reći) da mogu kazati da bi volila biti trulo bagata samo iz jednog razloga. Nosila bi neke stare otrcane rabatinke (nešto slično onim mojim ljetnim koji su isparane na sve strane), i pojavljivala se u njima u kombinaciji s nekom običnom majicom i na nekim domjencima i okupljanjima elite, i gledala njihove reakcije. Nekako bolesno obožavam snobizam tih faca koji su robovi tog svog lažnog sjaja.

Image Hosted by ImageShack.us

Imala sam doduše i prilike za slične «izlete». I to bi bilo tako zabavno. Kad bi dovoljno privukla pažnju sprdala bi se s njima skroz otvoreno i svi bi znala da imam bod u gostima. A onda mi je i to postalo dosadno. Svi su zapravo dosadni. Ustvari je pokazivanje materijalnog bogatstva odraz onoga što mi znamo nazvati «seljaštvo» tj. neki oblik primitivizma u kojem se podcjenjuju ljudske vrijednosti i životi tzv. običnih ljudi. Zato nam je društvo i otišlo k vragu. Ne fasciniraju me ni skupe krpice ni skupi auti. Ali zato me fascinira kad kraj mene prođe Princeza ispod neona koja se ušlepala frendu na biciklu, i onako nasmijana mi dobaci neki pozdrav u prolazu.

Image Hosted by ImageShack.us

Svoja «prometala» prezentirali su i neki mladi Skandinavci koji u Makarsku dolaze već dvije-tri godine. Rade za neki skaterski časopis i dobiju puno opreme nekog poznatog proizvođača. I onda podijele pokoji skate po gradovima u koje dolaze zaljubljenicima u ovaj ulični sport.

Image Hosted by ImageShack.us

Ili mala Luce koja sa svojim tatom Goranom i mamom Tinom lovi ribu na Sv. Petru. U jednom trenutku je objavila svom tati «ljuta sam na tebe», ostavila udice i našla zanimaciju među stijenama. O njoj će biti riječi na jednom od mojih sljedećih postova.

Image Hosted by ImageShack.us

Nešto dalje na Sv. Petru se nalazi i ova klupa. Klupa prema nigdje. Ne znam zašto ona meni tako izgleda. Ali sasvim je dobra za leći. Pitam se često zašto je našim ljudima glupo leći na klupu. Ja volim sidit na naslonu. Nedavno me neki čovjek vidio i … drvlje i kamenje. A ja sam valjda toliko glupo u njega gledala, bez riječi… da se on počeo osijećat glupo. Pa to je samo glupa klupa!!!!

Image Hosted by ImageShack.us

Ali mi nemamo običaj ni sjedit na travi po parkovima kao što se svugdje po svijetu radi. Ne znam zašto mi čuvamo travu. Pa nemamo krava!
Neki dan me zove Joze Vujčić da stiže u Makarsku. Joze je budući režiser. Ustvari on je to već sada. Bila i Edita, pa stigao i Matko Bušelić, pa Antea, Vice, pa Mate Koma… i tako ja shvatim da sjedim ispred Skale jedno tri sata. Sve u svemu Joze i Matko su došli na proslavu 10 godina mature. I njih par me pozove na njihovu feštu. Zapravo mi se i nije dalo… Ali…

Image Hosted by ImageShack.us

Neke ćete sigurno odmah prepoznati. Mlađo i Beroš su dvojica od četvorice koji su krenuli na put oko svijeta (hallo, Zorane… ovo je da vidiš šta si propustio.. Zoran je na Novom Zelandu, on i Doktor su nastavili rutu). U sredini je Matko koji kaže da sliku trebam potpisati sa RATO (ajme, je li tako? Zaboravila ja!).

Image Hosted by ImageShack.us

A ovo je Joze. S njim sam se zapravo prvi put našla na kavi. Imamo neke zajedničke teme, ali o tome ćemo na jesen razgovarati. U svakom slučaju mi se sviđa njegov vrlo direktan i jasan način komuniciranja i funkcioniranja.

Image Hosted by ImageShack.us

Sve u svemu, vrlo brzo je postalo zabavno. Koliko sam uspjela doznati radi se o jednoj vrlo uspješnoj generaciji. A to mi je potvrdio i prof. Tomo Roso. U njegovom razredu je od 30 učenika njih 24 završilo fakultet.

Image Hosted by ImageShack.us

Imaju razlog slaviti. A mnoge od njih znam i privatno.

Image Hosted by ImageShack.us

Svi su bili raspoloženi…. I za komunikaciju i za fotografiranje.

Image Hosted by ImageShack.us

Any je bar na svom terenu. Eto šta vam znači biti u folkloru. Noge same rade.

Image Hosted by ImageShack.us

Ovo nije zdravica (ali ni fotomontaža). Sreća da je hotel «Biokovo» u centru grada pa se na proslavu došlo pješice. U suprotnom bi (da je policija zaustavljala) zlatna generacija pokazala šta je «korak za čovječanstvo»!

Image Hosted by ImageShack.us

A evo i slavnog prof. Rose. I meni je predavao fiziku. Kako mi je fizika bila jedan od dražih predmeta, i sam prof. mi je ostao u sasvim lijepom sjećanju. A čini se i mnogima iz slavljeničke generacije. Malo smo proćakulali. I došli do istog zaključka. Najveći problem današnjeg školstva je što se roditelji i djeca nalaze na «istoj strani». I tako djeca nemaju one zapreke koje bi morali sami preskakati i dokazivati se i sebi i roditeljima i profesorima. Mame i tate im zapravo blokiraju taj put. (Znam, znam… sad će svi… ti ćeš nama govorit, a di su ta dvoja dica?! .... Figurativno rečeno, ja uvik mislim da se Brač bolje vidi s Biokova nego iz same Makarske!)

Image Hosted by ImageShack.us

Ali velike priče nije bilo, a nije ni moglo biti. Najpoznatiji DJ na makarskoj rivijeri, a usuđujem se reći i šire, Zoran Spajić je držao dobar ritam. Moj kolega još iz radijskih dana.

Image Hosted by ImageShack.us

Još jedan Tomo je plijenio pažnju te večeri. Tomo Lendić je za svoju plesnu partnericu izabrao prof. Vanju Baučić. Samo što je ona vješto izbjegavala fotoaparat. Tomo je inače Fulbrightov stipendist. On i Matko su cimeri Zoranu i Doktoru u Zagrebu. Ne znam kako oni uopće funkcioniraju u toj kombinaciji, hahaha… Kako je večer odmicala bilo je sve veselije…

Image Hosted by ImageShack.us

… pa je i podij postao pretijesan. Ali bilo je i zidića na koje se moglo popeti za plesnu točku. Zašto ne?!?

Image Hosted by ImageShack.us

Nije bilo problema uklopiti se. Dapače. Ali ipak je to njihova večer. Fotografiram na kraju dvije ekipe koje su imale puno toga za reći jedni drugima.

Image Hosted by ImageShack.us

I još jedna fotografija… I odlazak u noć punog mjeseca. Ali mi se nekako ne ide kući. Naravno da se nastavilo. Kako se to potrefi ja stvarno ne znam. Važno da je bilo dobro. Na trenutak bi čovjek pomislio kako je sve bajkovito. A zapravo je daleko od toga. Ja samo spadam u one koji znaju primijetiti dobro, lijepo i zabavno. A ima dana kad je daleko od toga.

Image Hosted by ImageShack.us

Poziv na mobitel. Neki stranac je na svom izletu podbiokovskim putevima skončao. Kilometrima, gotovo, u divljini. Bio je sa skupinom izletnika, ali bez obzira na pozive, nije mu bilo spasa. Srce. E, srce… nikad ne znamo. Ponekad pomislim da mi se prebrzo izmjenjuju te neke životne suprotnosti pred očima. Još je gora navika na njih. Tolika da se opasno približila onoj zamišljenoj crti koja označava prosjek između krajnosti. Kao na grafikonu. Bilo gore, bilo dolje, sve završi ravno… Što u principu nije dobro. Zato postoji nešto što se zove – ventil. A meni je ventil uvijek kad Eni mora napraviti neki zadatak za svoju umjetničku školu. Evo jednog proizvoda te simbioze, nje kao autorice i mene kao «mase za oblikovanje» (inače to nikome ne dozvoljavam, ali Eni je privilegirana… ipak sam ja njena kuma!)

Image Hosted by ImageShack.us

Naravno, da se valjala od smija dok je radila… Zato je ona kasnije došla na red. Ali njenu sliku ne smijem objavljivati bez dozvole (ubila bi me! ;-)))).

Image Hosted by ImageShack.us

Inače, Eni već sada na DeviantArtu (where ART meets application) ima vrlo posebno mjesto. Neki dan su joj odbili jedan rad, jer je bio jezivo vjeran stvarnosti. I onda je reagirao njihov «sud časti», i sad ona mora dokazati da je u pitanju umjetnost i fotomontaža. A Eni je zanimljiv upravo taj dio priče.
Eto… tako to u cijeloj priči ide… Najvažnije je da izlaza uvijek ima… Samo ga treba vidjeti. A meni se ovaj baš sviđa…

Image Hosted by ImageShack.us

- 13:27 - Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 08.04.2008.

Imamo ime!

Razmišljamo zadnjih dana kako bi trebalo nazvati našu udrugu (ako ne znate o čemu se radi, prethodni post objašnjava). Bilo je tu masu prijedloga. I sve je nešto ili već znano ili se iskoristilo ili asocira na nešto ili nas se neopravdano može svrstati negdje ili.... bla, bla.... Sve je još u igri i zajedno ćemo o tome odlučiti, naravno. I baš se nešto večeras mislim kako su najbolja rješenja uvijek najjednostavnija. I pitam se cijelo vrijeme koje bi to rješenje moglo biti... ono... koje bode oči. Pa, koje?!?!?... Pa NARAVNO - Dom kulture!!!!! Eto, to bi trebalo biti ime. Udruga Dom kulture. Zašto? Pa zato što bi Makarska, nakon 30-40 godina koliko se govori o tome, sasvim sigurno i konačno imala - Dom kulture! Riješili bi dva problema. Grad bi s ponosom, nakon generacija i generacija koje su se za to borile, mogao reći da ima Dom kulture (bez "ispaljene" cigle), mi bi imali ime, a građani bi bili sretni. Kulturu ionako čine ljudi, a ne objekti (Petre, ti si stijena i na tebi ću sagraditi crkvu!) Amen!

Šta mislite o prijedlogu?

P.S.: Postaje zabavno! Zamislite kad netko dođe u Makarsku i pita: "Imate li Dom kulture?" Aj, nek netko reče da nema!

- 01:05 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se