subota, 27.10.2007.

Hola, Tenerife!

Zove me prijateljica Vedrana V. Puharić jedno popodne i kaže: «Bobo (suprug, op.a.) i ja smo rezervirali sedam dana na Tenerifima, ali on ne može ići zbog posla. Hoćeš ti?». Odmah pristanem. Ona pita da oću razmislit 2-3 dana. Neću. Brzo na Internet u potragu za kartom. Ništa i ništa i opet ništa. Ali oni koji me znaju, znaju da ja rijetko želim, ali ono što želim to i dobijem. Vedrana sa sinovima Ivom i Vedranom ide preko Minhena do Tenerifa. Ista je ruta i ex makarskog gradonačelnika Siniše Srzića koji na isti datum putuje sa suprugom Marinom i sinom Josipom. Odsjedamo u istom hotelu. E, a ja ću drugim putem. Dubrovnik – Barcelona - Madrid – Tenerife. Sama. Pa dobro, ima i to svojih draži. U Dubrovniku sjedam u avion i pravac – Španjolska. Dva sata leta. U Barceloni imam par sati slobodno do leta za Madrid. Dok uzimam kufer razmišljam da li iskoristit to vrijeme za posjetu Barceloni. Čujem hrvatski iza leđa. Momak i djevojka iz HR idu isto na Canarske otoke, ali na Gran Canariu. Oni su me uputili oko prijevoza. Zaključujemo da se vraćamo isti dan i imamo isti let. Pozdravljamo se do ponovnog viđenja za osam dana. Kufer ostavljam u boxu na aerodromu (4,10 eura pa ga ostavi koliko ti drago). Ukrcajem se u bus i za 3,90 eura sam u centru.

Image Hosted by ImageShack.us

(Poznata ulica La Rambla u samom središtu Barcelone. Na sredini se prodaju razno-razne sitne životinje… kokoši, zečevi… najviše je papiga čija cijena doseže i do 1.200 eura).

Mi žene… Ugledam torbu na jednom štandu. Pa još nisam ni krenila..., a ova traži 30 eura. Odmah nađem «nešto» na torbi i spustim cijenu na 25. Prodano. Lunjam centrom bez cilja. Razmišljam kako povratna karta Dubrovnik – Barcelona «Clickairom» stoji svega 80 eura ako se uplaćuje mjesec-dva ranije (low-cost letovi) što je garancija da bi se Barcelona mogla vrlo skoro opet posjetiti. (A ostatak puta, dakle povratna karta iz Barcelone do Tenerifa došla me je 250 eura. Po posebnoj ponudi. Inače to vrtoglavo zna narasti).

Image Hosted by ImageShack.us

(Zanimljiv detalj u La Catalunya ulici - veliki termometar koji pokazuje 21 stupanj C u zraku).

Par sati je brzo prošlo. Vraćam se i iz busa ulovim zanimljivu građevinu. Ipak kasnim koju sekundicu i kut snimanja se brzo mijenja. Ali kažem… vjerujem da ću uskoro to na miru pogledat kao i brojne poznate i zanimljive građevine u ovom gradu.

Image Hosted by ImageShack.us


Ponovno let. Presjedanje u Madridu i via Tenerife. Iz Madrida do ovog otoka ima tri sata leta. U karti piše dva sata, točnije od 23.55 do 01.50 sati. Ali zbog vremenskih zona, na Tenerifima se sat miče za jedan unatrag. I tako eto mene na odredištu… bacim pogled na svoj sat koji nisam micala - 02.50 sati. Čim smo stigli na aerodrom, kupim prtljagu i prvo što mi pada u oči – plakat.

Image Hosted by ImageShack.us

(Ovo je plakat na kojem su pripadnici ozloglašene terorističke organizacije ETA).

Brzo slikam i šibam na taxi. Izbrojim 12 eura do hotela koji se nalazi u Chyofi, mjestašcu iznad poznatih ljetovališta Los Cristianosa i Los Amerikanosa. Dočekuje me Vedrana u apartmanu za četiri osobe. Brzi pogled, imamo sve što nam treba. Ivo i Vedran su već u dubokom snu. Nas dvi ćakulamo, ali put je ipak bio dug…. Ujutro odmah određujemo rutu. Vedrana je unajmila rent-a-car. Cijena je oko 160 eura za tjedan dana. E, da. Oko svega se možete cjenkat, tako da ova cijena može pasti i do 120 eura. Sjedamo odmah u auto i šibamo. Ali… ALI… kakvi su ovo kružni tokovi?!! Nevjerovatno. Svi zuje oko mene, šibaju 300 s mista. Trebao mi je dan-dva da se uštekam. Ispostavilo se da su ovi kružni tokovi, kojih u oba Los-a (Cristianosu i Amerikanosu) ima mali milijun, puno bolje rješenje od semafora. Odlučili smo «plutat»… kud nas put odnese.

Image Hosted by ImageShack.us

(Zanimljiv gradić u rozoj boji. Inače ima djelova otoka gdje su kuće u izrazito živopisnim bojama. Da se razbije sivilo otoka.)

Ono što odmah upada u oči su crne plaže, kao što je i ova u La Caleti. Na fotografijama čak izgledaju svjetlije. Ipak smo na vulkanskom otoku. I sve su plaže takve. Osim jedne na sjeveru otoka kraj administrativnog središta Santa Cruza. Naime, 10-ak minuta vožnje od grada je plaža El Teresitas na koju je dovučeno 4 milijuna vreća pijeska iz Sahare kako bi se postigao željeni efekt. Mi smo se ipak odlučili za crne plaže.

Image Hosted by ImageShack.us

(Prvog dana u razgledavanju i ispitivanju terena)

Šibamo dalje. Vedrana ne može odolit. Ipak stalno prolazimo kraj plantaža njenog najdražeg voća.

Image Hosted by ImageShack.us

(A kad sam već tu…. U biti smo se tu dobro zabavljale dok Vedran nije viknio da dolazi gazda. Bila je to laž)

Vozimo se dalje. Moj prijatelj Ratko Gvozdenović, koji je na Canarima radio oko tri godine, a od toga godinu na Tenerifima, rekao mi je prije puta da moram vidit Los Gigantes. Kao impresivne stijene. Mislim se šta ću tu gledat. Čim sam ih ugledala iz auta znala sam zašto mi je to preporučio. Priroda stvarno čini čuda. Stijene koje su gotovo pa okomite, visoke preko 500 metara. Dodatna zanimljivost je da je upravo tu ruta kitova i dupina. (Na žalost propustila sam otići nekim od brodova koji svakodnevno voze turiste tom rutom u potrazi za ovim divnim stvorenjima. Posebna je čar naići na njih u prirodi. Kasnije smo ih gledali u parku, ali… ipak to nije to).

Image Hosted by ImageShack.us

(A morala sam se instalirat na vidilicu i ovjekovječit susret s Gigantima. Vedrana je zaključila da im je sve gigantsko, počevši od kukuruza, čija su zrna pet puta veća od naših, do stabala benjamina kojeg mi držimo u pitarima).

Los Gigantes su bili zadnja naša štacija toga dana. Krenuli smo polako natrag. Dan poslije naš cilj je bio vulkan El Teide, najviši vrh Tenerifa. I najviši vrh Španjolske (ovaj arhipelag je pod Španjolskom iako se nalazi u Atlantiku negdje u razini afričkog Marakeša). Najviši vrh je na 3.718 metara nadmorske visine. Zamislite dvije visine Biokova… i još 200-tinjak metara više. Ali El Teide ipak ne izgleda ni tako visoko, a bome ni tako surovo ko Biokovo (ovdje isključujem vrijeme kad je aktivan). Ono što oduševljava dok se vozimo prema vrhu je najprije raznolikost pejzaža, a onda boje. Npr. vidite borovu šumu, na kojoj je pola iglica zelene, a pola doslovno crvene boje… i puno crvenih otpalih iglica koje čine jedan neobičan crveni tepih kroz šumu. Onda slijede pusti, tamno-sivi i crni predjeli na kojima nema gotovo ništa, tu i tamo neko porazbacano sitno raslinje. Stižemo konačno na zadnju točku gdje se autom može doći, na 2.356 m nadmorske visine. Oko sat vremena čekamo na red za žičaru. Tu je i odmorište, trgovina sa suvenirima i bar sa sendvičima, pićem, kavom…. Naravno, biznis cvjeta (dok čekamo Vedrana i ja radimo copy-paste varijantu za Biokovo… šta bi bilo kad bi bilo… A morali smo se sjetiti ex gradonačelnika Ante Novaka i «žicare». Jer da se ovdje «užicat» - itekako.). Plaćamo kartu 24 eura po glavi, djeca 12, i krećemo.

Image Hosted by ImageShack.us

(Konačno smo u kabini u koju se ukrcava 30-ak ljudi. Krećemo s 2.356 m na 3.555 m nadmorske visine. Osam minuta vožnje. Impresivno. Što drugo reći)

Na «krovu sam svijeta». Oblaci (konačno) ispod mene. A ja ipak – na zemlji! Imam i trenutak vječnog sunca (kojeg na ovoj visini ne mogu zaklonit nikakvi oblaci). Iako mi se krv ledi od hladnoće. A lipo su upozoravali u podnožju da su ekstremno hladni uvjeti pri vrhu. Pokušaj da odemo pješice još jedan dio puta za mene je bio unaprijed osuđen na propast. Vedrani svaka čast. Ima volje i energije. Srećom su Ivo i Vedran bili na mojoj strani. Zbilja je prehladno. A to definitivno nije moje vrijeme. Ratko mi je također rekao da se s te visine kad nema oblaka ne vidi ravan već zakrivljeni horizont (dokaz prostim okom da je zemlja okrugla). A vidi se i svih sedam Canarskih otoka. Inače, na ovoj planini su snimani filmovi «Planeta majmuna», «10 zapovijedi» i «One Milion BC» (ne znam prijevod za ovaj potonji).

Image Hosted by ImageShack.us

(Brojni posjetitelji uživaju u pogledu. S te pozicije se vidi i trag klizanja lave nizbrdo… i mjesto gdje se jedan dio nje zaustavio. Predivno. Hm, sad mi je palo na pamet… ni u jednom trenutku nisam pomislila kako bi se «baš sad» moglo dogodit da vulkan proradi. Hhahaaaa. A nisam uspjela doznati ni kada je zadnji put bio aktivan).

Image Hosted by ImageShack.us

(I ja uživam, bez obzira na hladnoću praćenu vjetrom. Di je ono sunce s podnožja planine, aaaaaa)

Vraćamo se polako natrag istim putem (iako ima i drugi). Vedrana je izlazila iz auta nekoliko puta. Crne stijene, pa onda zelene i roze. Vrlo čudno.

Image Hosted by ImageShack.us

(Vedre u misiji po «obojenim» stijenama)

Vraćamo se u hotel. Ivo i Vedran su planirali bazen preostali dio dana. Inače svako jutro osvane vedro i predivno. Popodne zapuše neki vjetar s oceana koji često zna navući oblake, a čim dođu, temperatura vrtoglavo pada do te mjere da ni džemper ne bi bio naodmet. Pred večer je uvijek vedro, kao i noću. Sve u svemu temperature su od 15 noćnih do 28 dnevnih stupnjeva C. Ove otoke inače zovu «Otoci vječnog proljeća». Pred večer smo krenuli u Santa Cruz i putem odlučili produžiti do univerzitetskog grada La Lagune. Upali u "rush hour" gdje se i na autocesti vozi 20 km/h. Santa Cruz uspjeli dobro "utvrdit" iz auta... i vratili se natrag neobavljena "posla".

Image Hosted by ImageShack.us

(Dio ispred hotela. Iako je sve umjetno stvoreno, djeluje vrlo umirujuće i prirodno).

Image Hosted by ImageShack.us

(Bacim se na ležaljku na bazenu i naručim bijelu kavu. Ona je u hotelu 2 eura, a po gradu se može naći i za 1,20 eura. Ono što čudi je da ama baš nigdje nema smeđeg šećera. Da, ni voda s kanele nije pitka. Čak je upitna na duže vrijeme za pranje kose i zubiju)

Samo koji trenutak kasnije na bazenu je vrlo veselo, nakon popodnevne sieste. Inače je od 11 do 15 sati jako vruće. Nije preporučljivo sunčanje. A osjetila sam i zašto. Svega pola sata na suncu, usprkos zaštiti, i bit ćete crveni k'o rak. Iako su temperature zraka niže nego u nas ljeti, nema vlage. Gledam kupače, skaču, plivaju, djeca viču… a ničim me to ne smeta. I onda skužim. Na sve strane teče voda. Iz skulptura lavova uz bazen, na velikoj pravokutnoj fontani, iz figura malo dalje od bazena… Čisti feng shui… Žubor vode prigušuje druge zvukove, a svojim tokom smiruje. Kroz jutro je inače mirno. Sviće tek oko 8.30 sati. Razdani se tek u 10 kad zapravo trgovine počinju raditi, i rade do 10 navečer. Kao i većina drugih. Kao što radi i ovaj vrtlar kraj ulaza u naš apartman broj 706.

Image Hosted by ImageShack.us

(Još jedan «gigant». U tijeku je polijevanje velikog benjamina koji je ovdje – stablo).

Uz sam bazen svoj apartman imaju Siniša i Marina Srzić sa sinom Josipom.

Image Hosted by ImageShack.us

(Nalazimo se svi na terasi i, naravno, pričamo gluposti. Već «čujem» komentare, hahahahaaa, ali – who cares?!!)

Sve je to dobro. Ali ja još nisam išla u noćni život. Srećom tu je Josip koji je već bio u izvidnici. Dogovaramo izlazak. Ja vozim (čitaj: ne pijem). Via jedan Los, a kasnije i drugi. Krenuli smo najprije cijelom dužinom obale u istraživanje. Presreću nas po ulici oni koji za proviziju dovlače goste u barove, restorane i klubove. Malo razgledavamo, malo razgovaramo, ali uglavnom znamo što hoćemo. Konačno dolazimo u središte noćnog života. "Linekers", "Metropolis", "Noctua", "Las Veronikas" (kojeg je Josip nazvao «druga Marineta»)....

Image Hosted by ImageShack.us

(Stalno nam prilaze ulični prodavači satova, narukvica, naočala…. Josip je već s nekima na «yo, man!». Odnosno oni s njim. Ne padamo na te fore. Naočale 10 eura. Već na drugo pitanje padaju na 5, pa na 3. Jedan kaže Josipu da uzme naočale besplatno, ali da mu da za pivu 2 eura. Koma)

Mi se ipak odlučujemo za neku varijantu "Rockatanskog", bar "Downunder". Dvi pive 6,5 eura i još 2 eura za biljar. Ubacimo lovu, ali nema bijele kugle. Upućuju nas na šank gdje je treba uzeti i za nju ostaviti polog od 5 eura. Umrli smo od smija. Pa da nije tako možda bi je i mi «munili» za uspomenu, hahahaaaa…

Image Hosted by ImageShack.us

(Nećemo otkrivati tko je pobijedio. Vratili kuglu, pokupili polog, još malo lutanja i lagano natrag)

Vraćamo se uz poznatu plažu Playa de Las Americas. Pusta upozorenja na tabli. Nema radija (glasne muzike) na plaži, ni nudizma, ni igranja tenisa, ni kampiranja, ni …. A šta ima???? Crni pijesak koji vam uđe u sve pore. Treba ga po tri dana ispirati s tijela i kose. Nevjerojatno. Josip me gentlemanski otprati do auta i pozdravi. Njemu se još ostaje i doći će taxijem. Malo prije 3 ujutro meni se ipak počelo spavati.

Image Hosted by ImageShack.us


Vraćam se istom rutom sutra. Po danu. Kraj najreklamiranijeg dijela ovog ljetovališta, prepunog prevelikih hotela i «milijun» trgovina. Sve je u znaku «daj lovu, daj lovu, daj lovu…».

Image Hosted by ImageShack.us

(Hodala sam kilometrima po suncu. Inače dobro podnosim vrućinu. Ovdje je specifično da se ljudi manje znoje jer nema vlage).

E, to su ti barovi od prethodne noći. Sve je to nagomilano, jedan do drugog. I sve radi. Ali nekako nije bučno. Dobre izolacije. A i cijeli je kvart u znaku toga, pa na kraju krajeva nitko nikome ne smeta.

Image Hosted by ImageShack.us


Ali nije sve tako bajno. Pakistanci imaju nešto tipa naših baraka. Pa čak i gore. Sve nabacano i sumnjive kvalitete. Vrlo brzo ćete prepoznati «normalnu» trgovinu. Po cijenama. U parfumerijama se možete cjenkati. Na policama uz parfeme stoje i staklenke sa zrnima prave kave. Naime, kad pomirišete nekoliko parfema počnete gubit osjet i sve vam se pomiješa. A onda se pomiriše kava koja anulira sve ostale mirise, pa možete ponovo u mirisanje «bočica».
I u drugim trgovinama se može spuštat cijena. Ali zato ne može u trgovinama tipa Mango, Zara, Benetton i drugih sl. Šetam dalje. Nailazim na bar «American dream(z)». Ne znam samo što će ono «z» na kraju reklame. Sve je u znaku Amerike, glumaca, poznatih lica koji su gotovo simboli SAD-a. Što se restorana tiče, ponuda, cijene, stilovi, kuhinje... ima ama baš svega. Ali, u prosjeku se može dobiti dobar obrok za 8 eura (porcije znaju biti i za dvoje). U krajnjoj liniji ostaje McDonalds i Carska salata (piletina i povrće) za 5,50 eura. Zato su u samoposlugama cijene manje-više kao i kod nas.

Image Hosted by ImageShack.us


A kad smo već tu, nećemo preskočiti ni hotel «Bitacora» koji se nalazi u blizini šoping zone, ali i najpoznatijih plaža. Upravo u ovom hotelu je bio general Gotovina kad su ga uhitili.

Image Hosted by ImageShack.us

(Nisam imala volje ići na sam ulaz hotela, usprkos tome što mene sigurno ne bi uhitili).

Tako je završilo moje popodnevno solo lutanje. Zaključila sam da ja to jednostavno moram imati. Biti sama i ići kud me noge nose, ma di god se u svitu našla. Valjda navika. Ili pretjerana potreba za barem prividnim osjećajem slobode. Lutala sam satima, a onda sam se našla s Vedranom (ž), Vedranom (m) i Sinišom koji su bili u najpoznatijem dijelu šoping zone.

Image Hosted by ImageShack.us

(U centru šoping zone je i Palacio de Congresos ispred kojeg sam slikala par dana kasnije u noćnim satima)

Petak je bio dan koji smo odredili za odlazak u Loro park na sjevernoj strani otoka. Ali odlučili smo ići kompliciranijom rutom. Nakon pola sata vožnje stali smo u San Juanu. Vedrana je imala plan.

Image Hosted by ImageShack.us

(Netko u razgledavanje…..)

Image Hosted by ImageShack.us

(….a netko na kupanje u ocean i crni pijesak. Vedrana ispunjava svoj plan)

Krećemo dalje. Skrećemo u planinu. Naglo se mijenja pejzaž. Penjemo se sve više. Vozimo se više od sat vremena i stižemo u blizinu sela Masca. Duge, uske i komplicirane ceste, bezbroj serpentina… teško se mimoilaziti s drugim vozilima. Mijenjaju se i vremenski uvjeti. Postaje sivo i hladno. Ko da smo tko zna koliko daleko od one plaže. U Masci se mogu iznajmiti deve za jahanje. (Dan-dva kasnije tu su bili Srzići i pokazali nam fotografije, zamotani kao beduini, izvrsno). Mi smo ipak produžili.

Image Hosted by ImageShack.us

(Prilično surov dio otoka, i za život i za vožnju. Moglo bi se reći da je pogled u podnožje s ove točke dramatičan iako se to na slici ni približno ne bi reklo)

Nakon tri sata vožnje stižemo u Puerto de la Cruz i poznati Loro park. Ovaj park se proteže na 135.000 m2. Gorile, pingvini, tuljani, delfini, tigrovi, papige, majmuni, iguane… A od 2006. godine Loro park je upotpunjen i kitovima orcama koji su dovedeni s Floride. Ulaznica za park je 30 eura. Ali na kraju smo zaključili da vrijedi toliko.

Image Hosted by ImageShack.us

(Na samom ulazu dočekaju vas dvije velike papige. Sličica obvezna)

Uz odličan izbor muzike, na velikom platnu se ispisuje tekst kojim vas uvode u show kitova. Iz njega saznajemo da nijedan show s ovim velikim sisavcima, usprkos treningu i «simbiozi» trenera i kitova, nije isti. Oni uvijek zadrže dio divljine iz koje su došli i to daju do znanja. Treneri, za razliku od drugih predstava u parku, ne ulaze u bazen. Jedna cura je na tribinama prodavala kabanice, ali nitko nije kupovao. Greška! Kitovi u pola predstave prođu uz rub i «pozdrave» gledatelje. Mašu toliko repovima da okupaju prvih 5-6 redova. Poslije su se pojedinci, okupani od glave do pete, sušili na suncu. Kitovi svoju zloću poprate glasnim kričanjem. I onako veliki izgledaju jako dobroćudno. Kao igračke su, ali jaaaako uvećane.

Image Hosted by ImageShack.us

(Na kraju se svi «glavni glumci» popnu na pozornicu i repovima pozdrave)

Image Hosted by ImageShack.us

(Bijeli tigar je «na svom teritoriju» iza stakla).

Image Hosted by ImageShack.us

(Vedrana ispred «frižidera» s carskim pingvinima na koje se sa stropa stalno ispuštaju ledene pahuljice. Kod slikavanja je zabranjeno koristiti blic - da se životinje ne uznemiravaju)

Image Hosted by ImageShack.us

(Show tuljana je za mene ipak bio najbolji)

Image Hosted by ImageShack.us

(U staklenom tunelu, a svugdje okolo morski psi. Ivo, Vedran i ja. Slika je ispala malo čudno, ali mi se baš sviđa).

Park zatvara u 18.00 sati. Zadržali smo se do samog kraja. Puni dojmova krećemo natrag, ali drugim putem, preko Santa Cruza. I tako autocestom do hotela stižemo za oko sat i po vremena. Mislim da cesta koja ide oko cijelog otoka nije duža od 250 km. A samo ja sam u 5 dana napravila autom 700 km, ne računajući Vedranin dio. Zbilja smo obišli otok uzduž i poprijeko. Ali ostalo je par «točaka» izvan našeg dometa. Nakon odmora u hotelu, opet se spuštamo u Los Cristianos i Los Americanos. Praktički su se spojili i ne postoji neka vidljiva ili prepoznatljiva granica između ovih mjesta. Inače, na svakom koraku se gradi. Stalno niču ogromni hoteli, a u centru Los Americanosa "strši" i hotel poznatog lanca "Iberostar" koji je imao u planu i makarski Biloševac, ali se ipak odustalo od gradnje na ovoj lokaciji).

Image Hosted by ImageShack.us

(Vedrana parlafinta slikaje mene s velikim kruzerima u pozadini. A zapravo fotografiramo crnkinje koje na svakom koraku nude pletenje pletenica i umetanje umetaka u kosu, ali ne dozvoljavaju da ih se slika).

Subota je bila neobavezna (ko da je nešto drugo bilo obvezno?!!?). Ali recimo da smo šopingirali, pili kavice, išli na bazen…. Trošili vrijeme. Dan kasnije isto laganini. Uvečer smo se spremili za izlazak. Vedrani su se javili prijatelji koji su također tu došli na odmor. Ja sam već postajala malo nervozna. Išlo mi se vani. Kažem Vedrani da ja idem pješice, a da ona dođe poslije. Krenem po mrklom mraku. I zaključim da nitko živ tu ne hoda pješice. Ali nema veze. Trebalo je prijeći i kružni tok s kojeg se ide na autoput. Auh. Nimalo zgodno. Malo više «teniskog» vrćenja glavom, ali ipak sam uspjela. Ne znam koliko sam kilometara prešla prije dolaska u civilizaciju, ali nekako mi je pasalo. Vedrana je javila da ipak ne izlazi. Zadnju večer sam ipak obašla priličan broj mjesta koje sam htjela zadržati u sjećanju. Na žalost nisam upoznala nikoga od domorodaca. Možda je prilika za to bila u selu Masca gdje ih se još može pronaći. Svi ostali koju tu žive i rade su došljaci. I većinom govore loš engleski. Kao i stjuardese u španjolskim avionima (što me prilično iznenadilo).

Image Hosted by ImageShack.us

(U jednom trenutku sam vidjela okupljenu masu koja je očito prisustvovala nekom koncertu. Na kraju se ispostavilo da se radi samo o izvrsnom ozvučenju jednog trga na kojem je fontana s light-music-water showom. Voda je «plesala» u ritmu muzike u pratnji raznobojnih svjetala. Vrlo jednostavno rješenje za prilično jeftinu i vrlo efektnu točku).

Ponedjeljak. Dan odlaska. Pozdravljam se sa svima (oni svi putuju tek u 18.00 sati popodne za Minhen). Krećem na aerodrom. I istim putem kojim sam došla, idem natrag. Vrijeme između letova u Madridu je brzo prošlo. Ono što me čeka je noć na aerodromu u Barceloni. Sjetim se filma «Zapravo ljubav». Na aerodromima se svi vole. Svi su puni emocija, pozdravljaju se, grle, ljube, prepoznaju, dočekuju, ispraćaju, iščekuju…

Image Hosted by ImageShack.us

(I točno je to s aerodromima…..)

Image Hosted by ImageShack.us

(…. I vrlo simpatičnih prizora ima. No ipak…)

Image Hosted by ImageShack.us

(…. "Zapravo ljubav" mijenjam za "Zapravo"...– snivanje!!!).

Na aerodromu u Dubrovniku stojim s kuferom i odgovaram na propuštene pozive (mobitel, kao što se zna, mora za vrijeme leta biti ugašen). Odjednom mi se obraća nepoznati mladić sa širokim osmijehom na licu. Zavrtim glavom u znak neprepoznavanja. I onda šok! Mladić i djevojka s kojima sam se upoznala u Barceloni na aerodromu. U prvi tren ga nisam prepoznala jer je totalno pocrnio. Umrli smo od smija. Uto mu dolazi i djevojka. Ne znam zapravo zašto se nismo konkretnije upoznali. Jedno je iz Splita, drugo s Korčule. Hej, vas dvoje! Ako slučajno naletite na ovaj blog, volila bih da se u komentarima javite!

P.S: Makarani Ivica, Zoran, Ivan, Milan i Mladen na svom putu oko svijeta posjetili su Moldaviju. Što su tamo radili, kako su se proveli, kako su se «švercali», kako su ih primili, pročitajte na njihovom blogu. Ivica zvani Doktor mi je poslao mail da kreću prema Turskoj i jezeru Van. Tamo će se pozabaviti i jednom od teorija da Hrvati vuku porijeklo iz Turske. Blog imaju od 11. listopada, a već se o njemu priča…. Pa bacite pogled i komentirajte.

- 01:26 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 10.10.2007.

Mr. TC Wolf

Prije otprilike pola godine odlučila sam reagirati na jedan komentar na internetu koji se odnosio baš na mene. Iako nije bio izrečen u negativnom kontekstu, nakon nekog vremena me iznervirao. Tko to ima pravo, a da me uopće ne poznaje, svrstati negdje?! Danas mi je drago da je bilo tako. Iz tog mog pomalo dišperanog poteza proizašlo je jedno lijepo poznanstvo. Gospodin o kojem govorim zove se Toni Čović Cico. Živi u Nizozemskoj sa svojom obitelji, suprugom Marinom i djecom. Upoznali smo se ovo ljeto kad su došli na odmor u Makarsku. A priča o njemu se na ovom blogu baš danas nalazi s povodom (kojeg i nije u ovom trenutku nužno navesti). Dakle, moja reakcija na Cicin privatni mail je rezultirala učestalim dopisivanjima. Kad sam ovo ljeto predložila priču za blog, iz njegove reakcije nisam mogla zaključiti ništa. Uvijek pomalo tajnovit, ali jasan u stavovima, Cico je tip osobe za koju znate da je iskrena, i odmah se vidi jako inteligentna i da ako ga poželite prevariti, vjerojatno će vam to uspjeti samo jedanput. Uz sav trud nisam uspjela saznati gdje je sve po svijetu bio i šta radio, ali dijelovi naše konverzacije možda će objasniti zašto je to sve tako interesantno. S obzirom na manjak informacija možda će sve dobiti drugačiju dimenziju od stvarne. Ali baš zato ću se služit rečenicama glavnog lika u priči. Možda će sve izgledati malo s brda s dola, ali drukčije za sada ne može.

Image Hosted by ImageShack.us
(Cico Čović na svjetioniku na Sv. Petru. Fotografija poznatog fotografa, pok. Nike Antoninija)

- Moje prvo putovanje je završilo posli 2-3 miseca (potrošio svih 100$), povratkom kući podvijena repa i sa dugom od par tisućica dinara za autobusnu kartu od Trsta do Makarske! Je, ali tribalo je doć nazad do Trsta kroz Francusku pa Alpe, u dvanaestom misecu …gladi, leda i neispavanosti nije falilo. Ovo da te ohrabrim, piše Cico.
Kontinenti mu nisu bili zapreka. Nešto smo pričali o muzici i poslala sam mu jednu pjesmu koja mi je tih dana stalno na kompjuteru svirala u podlozi. Rekla sam da me podsjeća na Kubu koju nikad nisam vidila.
- Kuba, divno, ali za mene je Brazil, Angra dos Reis isprid Makarske! Imao sam 21 godinu kad san kući posla telegram da se ženim i ostajem u Brazilu. Nisam se oženio, a osta sam 6-7 miseci, uzvraća Cico.

Image Hosted by ImageShack.us

("Kakva je ovo slika s naočalama, pošalji jednu bez njih", kažem. I stigne, bez naočala, ali ovaj put i – bez glave.
- Nije Indonezija, nisam više siguran, Tajland ili Laos – odgovor je na pitanje je li ovo Indonezija.)

Koliko god u trenucima priča izgledala idilično, u dijelovima su stizale informacije koje su pokazivale da je znalo biti i teško i ružno.
- I dok stjuardesa donosi hranu i piće sjetim se kako su me na Božić izbacivali iz vlaka u Alpama (bez karte), četiri puta u dva sata! A onda poziv od pilota da su za vrime tankanja zaboravili zatvorit tank! Zaokret posli pola sata leta, slijetanje, ponovo tankiranje i čep na tank!! I let za Amsterdam! Evo vratio sam se sa Otoka (Scotland), dodaje on. Nije propustio reći da je pilot bila jedan dama (jer di će muško pogriješit?!?!) što je rezultiralo zahlađenjem odnosa na relaciji NL – HR. (Naknadno se ispostavilo da je to bila samo šala).
Iako sam odmah ispalila na takvu primjedbu, ohladila sam se i nastavila u pomirljivom tonu.
- Aj, neka, drago mi je da si se pripitomila! Sve šta dolazi sa Vrpoja (i poviše) triba vrimena da se navikne na civilizaciju, bila je jedna od primjedbi. Eeee, dugo ti je primirje trajalo. Ali bila je samo provokacija. Cico je u svojoj «makarskoj priči» živio na Bidolu. Dakle, odmah uz Vrpolje. Valjda je zbog toga tako dobro poznavao «situaciju».
Nakon kratkog «ratnog» zatišja, opet se otvorio front na relaciji žene-muškarci.
- Ona slika sa (DD, je li se tako kaže) je imala poruku o Mood Swing’s, tio sam provjerit reakciju! Ima nešto šta se zove PSY Ops. Tamo sam naučio kako idit jude, lipo mi je obrazložio svoju potrebu da provocira i iz nekog razloga testira. I dodao kako je i Marinu iznervirao kad se vratio s puta na isti način. Onda mi je postalo jasno da on tako jednostavno funkcionira. A kroz cilo vrime mi je ukazivao na neka nova znanja i saznanja. Ustvari me natirao da koristim mozak. Malo me to ljutilo, ali na kraju sam priznala da ima pravo. Ali sam isto uzvratila (vrag neda mira) pa još i nadodala podsjećajući i na neke druge «negativnosti», okruženje, obitelj i neke druge čimbenike odgoja u Makarskoj.
- A ko se to u Makarskoj nije odgajao u komunističko-katoličko-shizofrenoj obitelji? Drskost je (jedna od) obrambenih metoda! Ljubaznost je snaga! To nas ne uče u Makarskoj! Triba postat Budist za to naučit. Kako da ne, pa neist meso, ribu i prstace! Može bit i nepit vino, komentira on stanje u “svetoj” Dalmaciji.
A kad se zna kako su ga ocjenjivali po Makarskoj - .ebivjetar po nekima, po nekima genije, svojeglav, prgav, opasan, avanturist, itd... nije ni čudo da se tako zabavlja. Šta ga briga...zaradio je toliko «epiteta» svih vrsta i kategorija da više nema čime iznenadit, možda ni druge ni sebe.
Inače on je konzultant jednoj velikoj naftnoj kompaniji. Radi kao freelancer, tj. ima svoju tvrtku (bez uposlenika). Po struci; savjetnik za tehnička pitanja / projekt management i sigurnost; specifično pod vodom, još specifičnije u sektoru bušenja i proizvodnje nafte i plina! Ukratko troubleshooter - u kaosu pronalazi najbolja riješenja, kao Harvey Keitel, tj. TC Wolf (a i inicijali pašu) u filmu “Pulp Fiction”. Takav bi Makarskoj trebao gradonačelnik (ne budi lud !!!), jer ako negdje ima kaosa ima ga ovdje. Neki detalji iz priče pokazuju koliko je njegova uloga u toj multinacionalnoj tvrtci velika.

Image Hosted by ImageShack.us
(Nakon poduže vremena, prije nego smo se i formalno upoznali, stigla je još jedna slika. "Pa znam te ja. Metoda promatranja života na makarskim ulicama dugi niz godina!")

Priča je zanimljivija samim tim što je završio srednju elektrotehničku školu u Splitu. Već poslije toga su počela njegova lutanja po svijetu. Koliko sam shvatila, bio je i u Domovinskom ratu. A i tu ima zanimljivih detalja, koje će možda ipak bolji poznavatelji jednom prepričati. A on za sebe kaže - "Postao; dobar otac (3x), dobar partner, izavnredan u svom poslu (slobodan prijevod engleske rijeci excelent po zadnjoj evaluaciji)".

Image Hosted by ImageShack.us

(Na odmoru u Makarskoj sa sinovima i njemu najdražoj zanimaciji)

I koliko god bio u poslu, on prati situaciju u Makarskoj i Hrvatskoj. Pita ovo ljeto šta je to bilo s avionom koji je pao na Braču s dvojicom Makarana. A to ga je podsjetilo i na neke stvari na njegovom poslu.
- Sutra ponovo težak dan, vaja se borit sa vlastima (poslovno), istekle dozvole za slijetanje helikoptera, a mi bez njih ne možemo, piše Cico. On na posao putuje najčešće helikopterom. A takav mu je posao. Našao se jednom čak i na jednoj top listi najbogatijih Hrvata iako je na tu konstataciju samo mahnuo rukom.

Image Hosted by ImageShack.us


E, sve to je, ali neki njegovi prijatelji znali su reći da se svojevremeno, u nekim mlađim danima, dok je živio u Makarskoj, znao potući samo zato «jer ga je netko krivo pogledao». Ovako je Cico to meni obrazložio : «Kad si nezadovoljan uvik ima dovoljno razloga, osim toga lavovi moraju pokazati svim ostalim beštijama ko je kralj džungle!» Hahaaaa… I šta bi ja sad na to mogla reći?! Ali ono što su se svi složili, a pogotovo naš zajednički prijatelj koji živi u Americi Andrej Puharić, je da je uvijek bio ispred vremena. Priča se nastavila.
Napišem kako sam bila na masaži i umirala od smija. Ne znam zašto. Malo je i onaj maser bio iznenađen, ali... nisam se mogla suzdržat. Na to će Cico :
“Masaža i smijeh! Odmah san se sjetio kako me je masirao jedan stari na jednom otoku na Tajlandu (1988/9)”....Ajde, dobro mislim se, reci više di si sve bio. Ali, ne može to tako… kako ja hoću… Na neka moja pitanja o mogućnostima življenja preko granice, on kaže : "Amerika daje više mogućnosti od Australije (moje iskustvo). Živio sam osam miseci u Australiji (i lipo i ružno). Shvatio sam koju san glupost učinio pri povratku kad je avion sletio u Frankfurt. Ja u japankama i kratkim gaćama, a vanka -7 st. C". Stigne mi jedan dan mail s pitanjem di sam se zagubila. Kažem da me danima mučio želudac. Čir. Priča se nadovezuje...
- Kako sam spasio svog prijatelja od čira? Prije nekih 10-12 godina sam mu protiv svih uvjeravanja naših medicinskih stručnjaka ispričao ono sto sam skupio s puta po Americi, tj. da se želučani čir može liječit antibioticima. Ja san svoj čir izličio na Kubi. Mislio san da mi je sveti Petar već otvorio vrata, ali sam se uspio dovuć do u “Havana Libre” hotel. Jedini koji tad (1978.) primao strance (samo sa Istoka) i mislio san nek bar probam pravi rum. Svirao je Ibrahim Ferer. Posli 36 koktela san se diga i oša spavat. Sutradan i više nikad posli toga me nije napao onaj bol koji bi me zna bacit i na kolina, prisjeća se Cico. Mislim kako bi i ja volila da sam tako izliječila svoj želudac... Ili umrla na Kubi. Bar bi mi umisto limene glazbe svira Ibrahim Ferer.

Image Hosted by ImageShack.us
(Marina, ljepša polovica para. Trebao je prolutati cili svit i pronaći Marinu u - Makarskoj. Još kad su ispričali da su se ko dica igrali... Ma od nekih stvari se ne može pobjeći)

Pišem jednu večer ovo lito mail kako je bio koncert Tonija Cetinskog i dodam kako TV ionako radi sam za sebe, neki film s Clintom Eastwoodom… Kad vraća se mail.
- Clint Eastwood, bio sam u Carmelu kad je on bio gradonačelnik, ne znam je li još. Strašno me podsjećalo na Dječje selo, nizbrdica, male plažice sa borovima! Tonija Cetinskog sam upozna 94. u Zagrebu u moje Marine u stanu, piše... Družio se s Tomom Bebićem i još tamo nekim znanim facama. Odbio je, koliko se sijećam, gostovati u emisiji Siniše Svilana.
U nekoj priči o muzici dođemo na neka imena i pjesme.
- Corrido de Boxeo (Ray Cooder) je nešto šta me veže s Kubom, Mexicom a i Makarskom! Pričala si nešto o U2! Evo nešto, sitio sam se njihovog bubnjara rođak od mog prijatelja, mr. Mullen, a i nekako ide uz ljepljivost litnjih vrućina, doda on uz pjesmu koju je slušao. Ja inače vežem život za muziku (i obrnuto). Danas hodam ulicom i koracima pratim ritam neke svoje melodije negdje “inside of me”… Zovne me jedna žena nasred rive. Radi u banci. Nemalo me iznenadila kad je rekla da očekuje novi post. Nekako mi je popravila dan. Jer nikad ne bih rekla da ona ovo čita. Ne znam zašto. Možda sam malo previše bila „u ritmu“. A u takvim situacijama davim sve oko sebe. Tako pošaljem i Cici jednu stvar koju je i komentirao.
- Ispočetka je podsjećalo na Karachi (odatle mi valjda i asocijacija sa zmijama, zapiši i tu priču ti dugujem). Karachi je bio posal! O zmijama i plesu, radilo se o tome da sam zviznio kofu sa zmijama nogom i da su se zmije razletile po zraku (u pozadini je bila neka slična muzika), piše on. Kanije mi je objasnio i zašto. Kofu je namjerno udario jer ga je tip pokušao prevarit svirajući toliko kratko za novac koji mu je dao da bi zmija jedva provirila iz košare. Hahaaaa.... Kaže da fakin nije znao bi li ga prije udario ili trčao kupit zmije okolo. A mogu zamislit scenu. Umrem i sad od smija. Cico, sorry, jesi gospodin, ali onaj divljaluk s Bidola nećeš nikad usput pobijedit.
Kažem mu da postoji šansa da odem na Tenerife, a on će: “Zanima me što ćeš reći o posjeti Tenerifu. Ne znam zašto meni padne na pamet Podgora kad se sitim Las Palmasa». Aj, dobro, neću jedno vrime ništa pitat. Je da je to meni teško, ali nekad je tako bolje. Jednom je komentirao moju znatiželju: «Vidin ja da se istraga nastavja, a šta ćemo pričat ako se ikad sritnemo??» I sreli se i pričali i ostalo još dugova ko u priči. Na spomen Las Vegasa je jednom rekao kako će mi ispričat o kartanju u ovom gradu i s čim se sve sreo tamo. Nevjerovatno. Šteta što tada nije bilo blogova.

Image Hosted by ImageShack.us

(Are you talking to me? Ovo ljeto na kavi u «Romani»)

Danas ozbiljan čovjek u punom smislu te riječi, koji zna što i kako hoće... Svojevremeno “ludi” avanturista... Ovo mi je ljeto ispričao još neke stvari. Pa mogu reći... da sam bila i iznenađena (iako to nije lako kod mene postići).. Hmmm, u to vrijeme proći te neke stvari..... Ali recimo, nije nužno da se sve reče. Njegova partnerica Marina kaže kako je on u biti veliki romantičar. A to donekle može objasniti i takav nemiran i nezasitan duh, avnaturističnu mladost, pa i neke malo ozbiljnije godine.... Ali nemojte da vas to zavara. Rekla sam mu da će ipak završit na mom blogu.
- Ne bojim se da bi mi mogla “spakirat” bilo šta. Ja sam sve svoje stvarčice odavno raspakirao. Ne virujem da je to ikom zanimljivo, a politikom se ne namjeravam bavit (za sada)! A za ono lošeg ili dobrog šta bi mogla napisat uvik se može naći netko ko će povjerovat, a možda i potvrdit priču, stigao je odgovor. I šta da ja tu dodam ili oduzmem?
Možda je ova priča meni zanimljiva, a možda bi trebala biti i nekim drugima, upravo zato što ona pokazuje jedan sasvim logičan put. Cico danas zna reći da se smirio. Da ga je obitelj promijenila. Znam samo da je njegova priča onakva kakvu bi mnogi od nas poželili. Da ti svijet u trenutku bude na dlanu, da vidiš i doživiš sve što možeš, putuješ, luduješ, učiš, snalaziš se, budeš apsolutno slobodan, ma koja cijena toga bila.... I jednog dana kad odlučiš podvući crtu, kad više nisi sam, da znaš da si za to spreman. Zato je meni ostalo još puno pitanja. Zato u trenucima pomislim kako moj duh još uvijek luta. Da mi je barem malo copy-paste varijante ove priče... Kad je uopće kasno? I je li ikada kasno?!! Ne znam, a dok to ne otkrijem, divit ću se pričama nekih drugih ljudi, koji ih zaista imaju.

P.S:
Na kraju priče, snimim ovo ljeto jednu Cicinu tetovažu na pomalo neobičnom mjestu. Tri slova. Pitam što to znači. Rečenica izgovorena pomalo usputno i kroz zafrkanciju donekle preusmjeri moje misli o cijeloj priči u potpuno, potpuno drugom pravcu. Hmmm…. Rekao bi Cico. But…. who cares! «Ludi» avanturist!

- 20:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se