subota, 27.10.2007.
Hola, Tenerife!
Zove me prijateljica Vedrana V. Puharić jedno popodne i kaže: «Bobo (suprug, op.a.) i ja smo rezervirali sedam dana na Tenerifima, ali on ne može ići zbog posla. Hoćeš ti?». Odmah pristanem. Ona pita da oću razmislit 2-3 dana. Neću. Brzo na Internet u potragu za kartom. Ništa i ništa i opet ništa. Ali oni koji me znaju, znaju da ja rijetko želim, ali ono što želim to i dobijem. Vedrana sa sinovima Ivom i Vedranom ide preko Minhena do Tenerifa. Ista je ruta i ex makarskog gradonačelnika Siniše Srzića koji na isti datum putuje sa suprugom Marinom i sinom Josipom. Odsjedamo u istom hotelu. E, a ja ću drugim putem. Dubrovnik – Barcelona - Madrid – Tenerife. Sama. Pa dobro, ima i to svojih draži. U Dubrovniku sjedam u avion i pravac – Španjolska. Dva sata leta. U Barceloni imam par sati slobodno do leta za Madrid. Dok uzimam kufer razmišljam da li iskoristit to vrijeme za posjetu Barceloni. Čujem hrvatski iza leđa. Momak i djevojka iz HR idu isto na Canarske otoke, ali na Gran Canariu. Oni su me uputili oko prijevoza. Zaključujemo da se vraćamo isti dan i imamo isti let. Pozdravljamo se do ponovnog viđenja za osam dana. Kufer ostavljam u boxu na aerodromu (4,10 eura pa ga ostavi koliko ti drago). Ukrcajem se u bus i za 3,90 eura sam u centru. (Poznata ulica La Rambla u samom središtu Barcelone. Na sredini se prodaju razno-razne sitne životinje… kokoši, zečevi… najviše je papiga čija cijena doseže i do 1.200 eura). Mi žene… Ugledam torbu na jednom štandu. Pa još nisam ni krenila..., a ova traži 30 eura. Odmah nađem «nešto» na torbi i spustim cijenu na 25. Prodano. Lunjam centrom bez cilja. Razmišljam kako povratna karta Dubrovnik – Barcelona «Clickairom» stoji svega 80 eura ako se uplaćuje mjesec-dva ranije (low-cost letovi) što je garancija da bi se Barcelona mogla vrlo skoro opet posjetiti. (A ostatak puta, dakle povratna karta iz Barcelone do Tenerifa došla me je 250 eura. Po posebnoj ponudi. Inače to vrtoglavo zna narasti).  (Zanimljiv detalj u La Catalunya ulici - veliki termometar koji pokazuje 21 stupanj C u zraku). Par sati je brzo prošlo. Vraćam se i iz busa ulovim zanimljivu građevinu. Ipak kasnim koju sekundicu i kut snimanja se brzo mijenja. Ali kažem… vjerujem da ću uskoro to na miru pogledat kao i brojne poznate i zanimljive građevine u ovom gradu.  Ponovno let. Presjedanje u Madridu i via Tenerife. Iz Madrida do ovog otoka ima tri sata leta. U karti piše dva sata, točnije od 23.55 do 01.50 sati. Ali zbog vremenskih zona, na Tenerifima se sat miče za jedan unatrag. I tako eto mene na odredištu… bacim pogled na svoj sat koji nisam micala - 02.50 sati. Čim smo stigli na aerodrom, kupim prtljagu i prvo što mi pada u oči – plakat.  (Ovo je plakat na kojem su pripadnici ozloglašene terorističke organizacije ETA). Brzo slikam i šibam na taxi. Izbrojim 12 eura do hotela koji se nalazi u Chyofi, mjestašcu iznad poznatih ljetovališta Los Cristianosa i Los Amerikanosa. Dočekuje me Vedrana u apartmanu za četiri osobe. Brzi pogled, imamo sve što nam treba. Ivo i Vedran su već u dubokom snu. Nas dvi ćakulamo, ali put je ipak bio dug…. Ujutro odmah određujemo rutu. Vedrana je unajmila rent-a-car. Cijena je oko 160 eura za tjedan dana. E, da. Oko svega se možete cjenkat, tako da ova cijena može pasti i do 120 eura. Sjedamo odmah u auto i šibamo. Ali… ALI… kakvi su ovo kružni tokovi?!! Nevjerovatno. Svi zuje oko mene, šibaju 300 s mista. Trebao mi je dan-dva da se uštekam. Ispostavilo se da su ovi kružni tokovi, kojih u oba Los-a (Cristianosu i Amerikanosu) ima mali milijun, puno bolje rješenje od semafora. Odlučili smo «plutat»… kud nas put odnese.  (Zanimljiv gradić u rozoj boji. Inače ima djelova otoka gdje su kuće u izrazito živopisnim bojama. Da se razbije sivilo otoka.) Ono što odmah upada u oči su crne plaže, kao što je i ova u La Caleti. Na fotografijama čak izgledaju svjetlije. Ipak smo na vulkanskom otoku. I sve su plaže takve. Osim jedne na sjeveru otoka kraj administrativnog središta Santa Cruza. Naime, 10-ak minuta vožnje od grada je plaža El Teresitas na koju je dovučeno 4 milijuna vreća pijeska iz Sahare kako bi se postigao željeni efekt. Mi smo se ipak odlučili za crne plaže.  (Prvog dana u razgledavanju i ispitivanju terena) Šibamo dalje. Vedrana ne može odolit. Ipak stalno prolazimo kraj plantaža njenog najdražeg voća.  (A kad sam već tu…. U biti smo se tu dobro zabavljale dok Vedran nije viknio da dolazi gazda. Bila je to laž) Vozimo se dalje. Moj prijatelj Ratko Gvozdenović, koji je na Canarima radio oko tri godine, a od toga godinu na Tenerifima, rekao mi je prije puta da moram vidit Los Gigantes. Kao impresivne stijene. Mislim se šta ću tu gledat. Čim sam ih ugledala iz auta znala sam zašto mi je to preporučio. Priroda stvarno čini čuda. Stijene koje su gotovo pa okomite, visoke preko 500 metara. Dodatna zanimljivost je da je upravo tu ruta kitova i dupina. (Na žalost propustila sam otići nekim od brodova koji svakodnevno voze turiste tom rutom u potrazi za ovim divnim stvorenjima. Posebna je čar naići na njih u prirodi. Kasnije smo ih gledali u parku, ali… ipak to nije to).  (A morala sam se instalirat na vidilicu i ovjekovječit susret s Gigantima. Vedrana je zaključila da im je sve gigantsko, počevši od kukuruza, čija su zrna pet puta veća od naših, do stabala benjamina kojeg mi držimo u pitarima). Los Gigantes su bili zadnja naša štacija toga dana. Krenuli smo polako natrag. Dan poslije naš cilj je bio vulkan El Teide, najviši vrh Tenerifa. I najviši vrh Španjolske (ovaj arhipelag je pod Španjolskom iako se nalazi u Atlantiku negdje u razini afričkog Marakeša). Najviši vrh je na 3.718 metara nadmorske visine. Zamislite dvije visine Biokova… i još 200-tinjak metara više. Ali El Teide ipak ne izgleda ni tako visoko, a bome ni tako surovo ko Biokovo (ovdje isključujem vrijeme kad je aktivan). Ono što oduševljava dok se vozimo prema vrhu je najprije raznolikost pejzaža, a onda boje. Npr. vidite borovu šumu, na kojoj je pola iglica zelene, a pola doslovno crvene boje… i puno crvenih otpalih iglica koje čine jedan neobičan crveni tepih kroz šumu. Onda slijede pusti, tamno-sivi i crni predjeli na kojima nema gotovo ništa, tu i tamo neko porazbacano sitno raslinje. Stižemo konačno na zadnju točku gdje se autom može doći, na 2.356 m nadmorske visine. Oko sat vremena čekamo na red za žičaru. Tu je i odmorište, trgovina sa suvenirima i bar sa sendvičima, pićem, kavom…. Naravno, biznis cvjeta (dok čekamo Vedrana i ja radimo copy-paste varijantu za Biokovo… šta bi bilo kad bi bilo… A morali smo se sjetiti ex gradonačelnika Ante Novaka i «žicare». Jer da se ovdje «užicat» - itekako.). Plaćamo kartu 24 eura po glavi, djeca 12, i krećemo.  (Konačno smo u kabini u koju se ukrcava 30-ak ljudi. Krećemo s 2.356 m na 3.555 m nadmorske visine. Osam minuta vožnje. Impresivno. Što drugo reći) Na «krovu sam svijeta». Oblaci (konačno) ispod mene. A ja ipak – na zemlji! Imam i trenutak vječnog sunca (kojeg na ovoj visini ne mogu zaklonit nikakvi oblaci). Iako mi se krv ledi od hladnoće. A lipo su upozoravali u podnožju da su ekstremno hladni uvjeti pri vrhu. Pokušaj da odemo pješice još jedan dio puta za mene je bio unaprijed osuđen na propast. Vedrani svaka čast. Ima volje i energije. Srećom su Ivo i Vedran bili na mojoj strani. Zbilja je prehladno. A to definitivno nije moje vrijeme. Ratko mi je također rekao da se s te visine kad nema oblaka ne vidi ravan već zakrivljeni horizont (dokaz prostim okom da je zemlja okrugla). A vidi se i svih sedam Canarskih otoka. Inače, na ovoj planini su snimani filmovi «Planeta majmuna», «10 zapovijedi» i «One Milion BC» (ne znam prijevod za ovaj potonji).  (Brojni posjetitelji uživaju u pogledu. S te pozicije se vidi i trag klizanja lave nizbrdo… i mjesto gdje se jedan dio nje zaustavio. Predivno. Hm, sad mi je palo na pamet… ni u jednom trenutku nisam pomislila kako bi se «baš sad» moglo dogodit da vulkan proradi. Hhahaaaa. A nisam uspjela doznati ni kada je zadnji put bio aktivan).  (I ja uživam, bez obzira na hladnoću praćenu vjetrom. Di je ono sunce s podnožja planine, aaaaaa) Vraćamo se polako natrag istim putem (iako ima i drugi). Vedrana je izlazila iz auta nekoliko puta. Crne stijene, pa onda zelene i roze. Vrlo čudno.  (Vedre u misiji po «obojenim» stijenama) Vraćamo se u hotel. Ivo i Vedran su planirali bazen preostali dio dana. Inače svako jutro osvane vedro i predivno. Popodne zapuše neki vjetar s oceana koji često zna navući oblake, a čim dođu, temperatura vrtoglavo pada do te mjere da ni džemper ne bi bio naodmet. Pred večer je uvijek vedro, kao i noću. Sve u svemu temperature su od 15 noćnih do 28 dnevnih stupnjeva C. Ove otoke inače zovu «Otoci vječnog proljeća». Pred večer smo krenuli u Santa Cruz i putem odlučili produžiti do univerzitetskog grada La Lagune. Upali u "rush hour" gdje se i na autocesti vozi 20 km/h. Santa Cruz uspjeli dobro "utvrdit" iz auta... i vratili se natrag neobavljena "posla".  (Dio ispred hotela. Iako je sve umjetno stvoreno, djeluje vrlo umirujuće i prirodno).  (Bacim se na ležaljku na bazenu i naručim bijelu kavu. Ona je u hotelu 2 eura, a po gradu se može naći i za 1,20 eura. Ono što čudi je da ama baš nigdje nema smeđeg šećera. Da, ni voda s kanele nije pitka. Čak je upitna na duže vrijeme za pranje kose i zubiju) Samo koji trenutak kasnije na bazenu je vrlo veselo, nakon popodnevne sieste. Inače je od 11 do 15 sati jako vruće. Nije preporučljivo sunčanje. A osjetila sam i zašto. Svega pola sata na suncu, usprkos zaštiti, i bit ćete crveni k'o rak. Iako su temperature zraka niže nego u nas ljeti, nema vlage. Gledam kupače, skaču, plivaju, djeca viču… a ničim me to ne smeta. I onda skužim. Na sve strane teče voda. Iz skulptura lavova uz bazen, na velikoj pravokutnoj fontani, iz figura malo dalje od bazena… Čisti feng shui… Žubor vode prigušuje druge zvukove, a svojim tokom smiruje. Kroz jutro je inače mirno. Sviće tek oko 8.30 sati. Razdani se tek u 10 kad zapravo trgovine počinju raditi, i rade do 10 navečer. Kao i većina drugih. Kao što radi i ovaj vrtlar kraj ulaza u naš apartman broj 706.  (Još jedan «gigant». U tijeku je polijevanje velikog benjamina koji je ovdje – stablo). Uz sam bazen svoj apartman imaju Siniša i Marina Srzić sa sinom Josipom.  (Nalazimo se svi na terasi i, naravno, pričamo gluposti. Već «čujem» komentare, hahahahaaa, ali – who cares?!!) Sve je to dobro. Ali ja još nisam išla u noćni život. Srećom tu je Josip koji je već bio u izvidnici. Dogovaramo izlazak. Ja vozim (čitaj: ne pijem). Via jedan Los, a kasnije i drugi. Krenuli smo najprije cijelom dužinom obale u istraživanje. Presreću nas po ulici oni koji za proviziju dovlače goste u barove, restorane i klubove. Malo razgledavamo, malo razgovaramo, ali uglavnom znamo što hoćemo. Konačno dolazimo u središte noćnog života. "Linekers", "Metropolis", "Noctua", "Las Veronikas" (kojeg je Josip nazvao «druga Marineta»)....  (Stalno nam prilaze ulični prodavači satova, narukvica, naočala…. Josip je već s nekima na «yo, man!». Odnosno oni s njim. Ne padamo na te fore. Naočale 10 eura. Već na drugo pitanje padaju na 5, pa na 3. Jedan kaže Josipu da uzme naočale besplatno, ali da mu da za pivu 2 eura. Koma) Mi se ipak odlučujemo za neku varijantu "Rockatanskog", bar "Downunder". Dvi pive 6,5 eura i još 2 eura za biljar. Ubacimo lovu, ali nema bijele kugle. Upućuju nas na šank gdje je treba uzeti i za nju ostaviti polog od 5 eura. Umrli smo od smija. Pa da nije tako možda bi je i mi «munili» za uspomenu, hahahaaaa…  (Nećemo otkrivati tko je pobijedio. Vratili kuglu, pokupili polog, još malo lutanja i lagano natrag) Vraćamo se uz poznatu plažu Playa de Las Americas. Pusta upozorenja na tabli. Nema radija (glasne muzike) na plaži, ni nudizma, ni igranja tenisa, ni kampiranja, ni …. A šta ima???? Crni pijesak koji vam uđe u sve pore. Treba ga po tri dana ispirati s tijela i kose. Nevjerojatno. Josip me gentlemanski otprati do auta i pozdravi. Njemu se još ostaje i doći će taxijem. Malo prije 3 ujutro meni se ipak počelo spavati.  Vraćam se istom rutom sutra. Po danu. Kraj najreklamiranijeg dijela ovog ljetovališta, prepunog prevelikih hotela i «milijun» trgovina. Sve je u znaku «daj lovu, daj lovu, daj lovu…».  (Hodala sam kilometrima po suncu. Inače dobro podnosim vrućinu. Ovdje je specifično da se ljudi manje znoje jer nema vlage). E, to su ti barovi od prethodne noći. Sve je to nagomilano, jedan do drugog. I sve radi. Ali nekako nije bučno. Dobre izolacije. A i cijeli je kvart u znaku toga, pa na kraju krajeva nitko nikome ne smeta.  Ali nije sve tako bajno. Pakistanci imaju nešto tipa naših baraka. Pa čak i gore. Sve nabacano i sumnjive kvalitete. Vrlo brzo ćete prepoznati «normalnu» trgovinu. Po cijenama. U parfumerijama se možete cjenkati. Na policama uz parfeme stoje i staklenke sa zrnima prave kave. Naime, kad pomirišete nekoliko parfema počnete gubit osjet i sve vam se pomiješa. A onda se pomiriše kava koja anulira sve ostale mirise, pa možete ponovo u mirisanje «bočica». I u drugim trgovinama se može spuštat cijena. Ali zato ne može u trgovinama tipa Mango, Zara, Benetton i drugih sl. Šetam dalje. Nailazim na bar «American dream(z)». Ne znam samo što će ono «z» na kraju reklame. Sve je u znaku Amerike, glumaca, poznatih lica koji su gotovo simboli SAD-a. Što se restorana tiče, ponuda, cijene, stilovi, kuhinje... ima ama baš svega. Ali, u prosjeku se može dobiti dobar obrok za 8 eura (porcije znaju biti i za dvoje). U krajnjoj liniji ostaje McDonalds i Carska salata (piletina i povrće) za 5,50 eura. Zato su u samoposlugama cijene manje-više kao i kod nas.  A kad smo već tu, nećemo preskočiti ni hotel «Bitacora» koji se nalazi u blizini šoping zone, ali i najpoznatijih plaža. Upravo u ovom hotelu je bio general Gotovina kad su ga uhitili.  (Nisam imala volje ići na sam ulaz hotela, usprkos tome što mene sigurno ne bi uhitili). Tako je završilo moje popodnevno solo lutanje. Zaključila sam da ja to jednostavno moram imati. Biti sama i ići kud me noge nose, ma di god se u svitu našla. Valjda navika. Ili pretjerana potreba za barem prividnim osjećajem slobode. Lutala sam satima, a onda sam se našla s Vedranom (ž), Vedranom (m) i Sinišom koji su bili u najpoznatijem dijelu šoping zone.  (U centru šoping zone je i Palacio de Congresos ispred kojeg sam slikala par dana kasnije u noćnim satima) Petak je bio dan koji smo odredili za odlazak u Loro park na sjevernoj strani otoka. Ali odlučili smo ići kompliciranijom rutom. Nakon pola sata vožnje stali smo u San Juanu. Vedrana je imala plan.  (Netko u razgledavanje…..)  (….a netko na kupanje u ocean i crni pijesak. Vedrana ispunjava svoj plan) Krećemo dalje. Skrećemo u planinu. Naglo se mijenja pejzaž. Penjemo se sve više. Vozimo se više od sat vremena i stižemo u blizinu sela Masca. Duge, uske i komplicirane ceste, bezbroj serpentina… teško se mimoilaziti s drugim vozilima. Mijenjaju se i vremenski uvjeti. Postaje sivo i hladno. Ko da smo tko zna koliko daleko od one plaže. U Masci se mogu iznajmiti deve za jahanje. (Dan-dva kasnije tu su bili Srzići i pokazali nam fotografije, zamotani kao beduini, izvrsno). Mi smo ipak produžili.  (Prilično surov dio otoka, i za život i za vožnju. Moglo bi se reći da je pogled u podnožje s ove točke dramatičan iako se to na slici ni približno ne bi reklo) Nakon tri sata vožnje stižemo u Puerto de la Cruz i poznati Loro park. Ovaj park se proteže na 135.000 m2. Gorile, pingvini, tuljani, delfini, tigrovi, papige, majmuni, iguane… A od 2006. godine Loro park je upotpunjen i kitovima orcama koji su dovedeni s Floride. Ulaznica za park je 30 eura. Ali na kraju smo zaključili da vrijedi toliko.  (Na samom ulazu dočekaju vas dvije velike papige. Sličica obvezna) Uz odličan izbor muzike, na velikom platnu se ispisuje tekst kojim vas uvode u show kitova. Iz njega saznajemo da nijedan show s ovim velikim sisavcima, usprkos treningu i «simbiozi» trenera i kitova, nije isti. Oni uvijek zadrže dio divljine iz koje su došli i to daju do znanja. Treneri, za razliku od drugih predstava u parku, ne ulaze u bazen. Jedna cura je na tribinama prodavala kabanice, ali nitko nije kupovao. Greška! Kitovi u pola predstave prođu uz rub i «pozdrave» gledatelje. Mašu toliko repovima da okupaju prvih 5-6 redova. Poslije su se pojedinci, okupani od glave do pete, sušili na suncu. Kitovi svoju zloću poprate glasnim kričanjem. I onako veliki izgledaju jako dobroćudno. Kao igračke su, ali jaaaako uvećane.  (Na kraju se svi «glavni glumci» popnu na pozornicu i repovima pozdrave)  (Bijeli tigar je «na svom teritoriju» iza stakla).  (Vedrana ispred «frižidera» s carskim pingvinima na koje se sa stropa stalno ispuštaju ledene pahuljice. Kod slikavanja je zabranjeno koristiti blic - da se životinje ne uznemiravaju)  (Show tuljana je za mene ipak bio najbolji)  (U staklenom tunelu, a svugdje okolo morski psi. Ivo, Vedran i ja. Slika je ispala malo čudno, ali mi se baš sviđa). Park zatvara u 18.00 sati. Zadržali smo se do samog kraja. Puni dojmova krećemo natrag, ali drugim putem, preko Santa Cruza. I tako autocestom do hotela stižemo za oko sat i po vremena. Mislim da cesta koja ide oko cijelog otoka nije duža od 250 km. A samo ja sam u 5 dana napravila autom 700 km, ne računajući Vedranin dio. Zbilja smo obišli otok uzduž i poprijeko. Ali ostalo je par «točaka» izvan našeg dometa. Nakon odmora u hotelu, opet se spuštamo u Los Cristianos i Los Americanos. Praktički su se spojili i ne postoji neka vidljiva ili prepoznatljiva granica između ovih mjesta. Inače, na svakom koraku se gradi. Stalno niču ogromni hoteli, a u centru Los Americanosa "strši" i hotel poznatog lanca "Iberostar" koji je imao u planu i makarski Biloševac, ali se ipak odustalo od gradnje na ovoj lokaciji).  (Vedrana parlafinta slikaje mene s velikim kruzerima u pozadini. A zapravo fotografiramo crnkinje koje na svakom koraku nude pletenje pletenica i umetanje umetaka u kosu, ali ne dozvoljavaju da ih se slika). Subota je bila neobavezna (ko da je nešto drugo bilo obvezno?!!?). Ali recimo da smo šopingirali, pili kavice, išli na bazen…. Trošili vrijeme. Dan kasnije isto laganini. Uvečer smo se spremili za izlazak. Vedrani su se javili prijatelji koji su također tu došli na odmor. Ja sam već postajala malo nervozna. Išlo mi se vani. Kažem Vedrani da ja idem pješice, a da ona dođe poslije. Krenem po mrklom mraku. I zaključim da nitko živ tu ne hoda pješice. Ali nema veze. Trebalo je prijeći i kružni tok s kojeg se ide na autoput. Auh. Nimalo zgodno. Malo više «teniskog» vrćenja glavom, ali ipak sam uspjela. Ne znam koliko sam kilometara prešla prije dolaska u civilizaciju, ali nekako mi je pasalo. Vedrana je javila da ipak ne izlazi. Zadnju večer sam ipak obašla priličan broj mjesta koje sam htjela zadržati u sjećanju. Na žalost nisam upoznala nikoga od domorodaca. Možda je prilika za to bila u selu Masca gdje ih se još može pronaći. Svi ostali koju tu žive i rade su došljaci. I većinom govore loš engleski. Kao i stjuardese u španjolskim avionima (što me prilično iznenadilo).  (U jednom trenutku sam vidjela okupljenu masu koja je očito prisustvovala nekom koncertu. Na kraju se ispostavilo da se radi samo o izvrsnom ozvučenju jednog trga na kojem je fontana s light-music-water showom. Voda je «plesala» u ritmu muzike u pratnji raznobojnih svjetala. Vrlo jednostavno rješenje za prilično jeftinu i vrlo efektnu točku). Ponedjeljak. Dan odlaska. Pozdravljam se sa svima (oni svi putuju tek u 18.00 sati popodne za Minhen). Krećem na aerodrom. I istim putem kojim sam došla, idem natrag. Vrijeme između letova u Madridu je brzo prošlo. Ono što me čeka je noć na aerodromu u Barceloni. Sjetim se filma «Zapravo ljubav». Na aerodromima se svi vole. Svi su puni emocija, pozdravljaju se, grle, ljube, prepoznaju, dočekuju, ispraćaju, iščekuju…  (I točno je to s aerodromima…..)  (…. I vrlo simpatičnih prizora ima. No ipak…)  (…. "Zapravo ljubav" mijenjam za "Zapravo"...– snivanje!!!). Na aerodromu u Dubrovniku stojim s kuferom i odgovaram na propuštene pozive (mobitel, kao što se zna, mora za vrijeme leta biti ugašen). Odjednom mi se obraća nepoznati mladić sa širokim osmijehom na licu. Zavrtim glavom u znak neprepoznavanja. I onda šok! Mladić i djevojka s kojima sam se upoznala u Barceloni na aerodromu. U prvi tren ga nisam prepoznala jer je totalno pocrnio. Umrli smo od smija. Uto mu dolazi i djevojka. Ne znam zapravo zašto se nismo konkretnije upoznali. Jedno je iz Splita, drugo s Korčule. Hej, vas dvoje! Ako slučajno naletite na ovaj blog, volila bih da se u komentarima javite! P.S: Makarani Ivica, Zoran, Ivan, Milan i Mladen na svom putu oko svijeta posjetili su Moldaviju. Što su tamo radili, kako su se proveli, kako su se «švercali», kako su ih primili, pročitajte na njihovom blogu. Ivica zvani Doktor mi je poslao mail da kreću prema Turskoj i jezeru Van. Tamo će se pozabaviti i jednom od teorija da Hrvati vuku porijeklo iz Turske. Blog imaju od 11. listopada, a već se o njemu priča…. Pa bacite pogled i komentirajte. |
