srijeda, 10.10.2007.
Mr. TC Wolf
Prije otprilike pola godine odlučila sam reagirati na jedan komentar na internetu koji se odnosio baš na mene. Iako nije bio izrečen u negativnom kontekstu, nakon nekog vremena me iznervirao. Tko to ima pravo, a da me uopće ne poznaje, svrstati negdje?! Danas mi je drago da je bilo tako. Iz tog mog pomalo dišperanog poteza proizašlo je jedno lijepo poznanstvo. Gospodin o kojem govorim zove se Toni Čović Cico. Živi u Nizozemskoj sa svojom obitelji, suprugom Marinom i djecom. Upoznali smo se ovo ljeto kad su došli na odmor u Makarsku. A priča o njemu se na ovom blogu baš danas nalazi s povodom (kojeg i nije u ovom trenutku nužno navesti). Dakle, moja reakcija na Cicin privatni mail je rezultirala učestalim dopisivanjima. Kad sam ovo ljeto predložila priču za blog, iz njegove reakcije nisam mogla zaključiti ništa. Uvijek pomalo tajnovit, ali jasan u stavovima, Cico je tip osobe za koju znate da je iskrena, i odmah se vidi jako inteligentna i da ako ga poželite prevariti, vjerojatno će vam to uspjeti samo jedanput. Uz sav trud nisam uspjela saznati gdje je sve po svijetu bio i šta radio, ali dijelovi naše konverzacije možda će objasniti zašto je to sve tako interesantno. S obzirom na manjak informacija možda će sve dobiti drugačiju dimenziju od stvarne. Ali baš zato ću se služit rečenicama glavnog lika u priči. Možda će sve izgledati malo s brda s dola, ali drukčije za sada ne može.  (Cico Čović na svjetioniku na Sv. Petru. Fotografija poznatog fotografa, pok. Nike Antoninija) - Moje prvo putovanje je završilo posli 2-3 miseca (potrošio svih 100$), povratkom kući podvijena repa i sa dugom od par tisućica dinara za autobusnu kartu od Trsta do Makarske! Je, ali tribalo je doć nazad do Trsta kroz Francusku pa Alpe, u dvanaestom misecu …gladi, leda i neispavanosti nije falilo. Ovo da te ohrabrim, piše Cico. Kontinenti mu nisu bili zapreka. Nešto smo pričali o muzici i poslala sam mu jednu pjesmu koja mi je tih dana stalno na kompjuteru svirala u podlozi. Rekla sam da me podsjeća na Kubu koju nikad nisam vidila. - Kuba, divno, ali za mene je Brazil, Angra dos Reis isprid Makarske! Imao sam 21 godinu kad san kući posla telegram da se ženim i ostajem u Brazilu. Nisam se oženio, a osta sam 6-7 miseci, uzvraća Cico.  ("Kakva je ovo slika s naočalama, pošalji jednu bez njih", kažem. I stigne, bez naočala, ali ovaj put i – bez glave. - Nije Indonezija, nisam više siguran, Tajland ili Laos – odgovor je na pitanje je li ovo Indonezija.) Koliko god u trenucima priča izgledala idilično, u dijelovima su stizale informacije koje su pokazivale da je znalo biti i teško i ružno. - I dok stjuardesa donosi hranu i piće sjetim se kako su me na Božić izbacivali iz vlaka u Alpama (bez karte), četiri puta u dva sata! A onda poziv od pilota da su za vrime tankanja zaboravili zatvorit tank! Zaokret posli pola sata leta, slijetanje, ponovo tankiranje i čep na tank!! I let za Amsterdam! Evo vratio sam se sa Otoka (Scotland), dodaje on. Nije propustio reći da je pilot bila jedan dama (jer di će muško pogriješit?!?!) što je rezultiralo zahlađenjem odnosa na relaciji NL – HR. (Naknadno se ispostavilo da je to bila samo šala). Iako sam odmah ispalila na takvu primjedbu, ohladila sam se i nastavila u pomirljivom tonu. - Aj, neka, drago mi je da si se pripitomila! Sve šta dolazi sa Vrpoja (i poviše) triba vrimena da se navikne na civilizaciju, bila je jedna od primjedbi. Eeee, dugo ti je primirje trajalo. Ali bila je samo provokacija. Cico je u svojoj «makarskoj priči» živio na Bidolu. Dakle, odmah uz Vrpolje. Valjda je zbog toga tako dobro poznavao «situaciju». Nakon kratkog «ratnog» zatišja, opet se otvorio front na relaciji žene-muškarci. - Ona slika sa (DD, je li se tako kaže) je imala poruku o Mood Swing’s, tio sam provjerit reakciju! Ima nešto šta se zove PSY Ops. Tamo sam naučio kako idit jude, lipo mi je obrazložio svoju potrebu da provocira i iz nekog razloga testira. I dodao kako je i Marinu iznervirao kad se vratio s puta na isti način. Onda mi je postalo jasno da on tako jednostavno funkcionira. A kroz cilo vrime mi je ukazivao na neka nova znanja i saznanja. Ustvari me natirao da koristim mozak. Malo me to ljutilo, ali na kraju sam priznala da ima pravo. Ali sam isto uzvratila (vrag neda mira) pa još i nadodala podsjećajući i na neke druge «negativnosti», okruženje, obitelj i neke druge čimbenike odgoja u Makarskoj. - A ko se to u Makarskoj nije odgajao u komunističko-katoličko-shizofrenoj obitelji? Drskost je (jedna od) obrambenih metoda! Ljubaznost je snaga! To nas ne uče u Makarskoj! Triba postat Budist za to naučit. Kako da ne, pa neist meso, ribu i prstace! Može bit i nepit vino, komentira on stanje u “svetoj” Dalmaciji. A kad se zna kako su ga ocjenjivali po Makarskoj - .ebivjetar po nekima, po nekima genije, svojeglav, prgav, opasan, avanturist, itd... nije ni čudo da se tako zabavlja. Šta ga briga...zaradio je toliko «epiteta» svih vrsta i kategorija da više nema čime iznenadit, možda ni druge ni sebe. Inače on je konzultant jednoj velikoj naftnoj kompaniji. Radi kao freelancer, tj. ima svoju tvrtku (bez uposlenika). Po struci; savjetnik za tehnička pitanja / projekt management i sigurnost; specifično pod vodom, još specifičnije u sektoru bušenja i proizvodnje nafte i plina! Ukratko troubleshooter - u kaosu pronalazi najbolja riješenja, kao Harvey Keitel, tj. TC Wolf (a i inicijali pašu) u filmu “Pulp Fiction”. Takav bi Makarskoj trebao gradonačelnik (ne budi lud !!!), jer ako negdje ima kaosa ima ga ovdje. Neki detalji iz priče pokazuju koliko je njegova uloga u toj multinacionalnoj tvrtci velika.  (Nakon poduže vremena, prije nego smo se i formalno upoznali, stigla je još jedna slika. "Pa znam te ja. Metoda promatranja života na makarskim ulicama dugi niz godina!") Priča je zanimljivija samim tim što je završio srednju elektrotehničku školu u Splitu. Već poslije toga su počela njegova lutanja po svijetu. Koliko sam shvatila, bio je i u Domovinskom ratu. A i tu ima zanimljivih detalja, koje će možda ipak bolji poznavatelji jednom prepričati. A on za sebe kaže - "Postao; dobar otac (3x), dobar partner, izavnredan u svom poslu (slobodan prijevod engleske rijeci excelent po zadnjoj evaluaciji)".  (Na odmoru u Makarskoj sa sinovima i njemu najdražoj zanimaciji) I koliko god bio u poslu, on prati situaciju u Makarskoj i Hrvatskoj. Pita ovo ljeto šta je to bilo s avionom koji je pao na Braču s dvojicom Makarana. A to ga je podsjetilo i na neke stvari na njegovom poslu. - Sutra ponovo težak dan, vaja se borit sa vlastima (poslovno), istekle dozvole za slijetanje helikoptera, a mi bez njih ne možemo, piše Cico. On na posao putuje najčešće helikopterom. A takav mu je posao. Našao se jednom čak i na jednoj top listi najbogatijih Hrvata iako je na tu konstataciju samo mahnuo rukom.  E, sve to je, ali neki njegovi prijatelji znali su reći da se svojevremeno, u nekim mlađim danima, dok je živio u Makarskoj, znao potući samo zato «jer ga je netko krivo pogledao». Ovako je Cico to meni obrazložio : «Kad si nezadovoljan uvik ima dovoljno razloga, osim toga lavovi moraju pokazati svim ostalim beštijama ko je kralj džungle!» Hahaaaa… I šta bi ja sad na to mogla reći?! Ali ono što su se svi složili, a pogotovo naš zajednički prijatelj koji živi u Americi Andrej Puharić, je da je uvijek bio ispred vremena. Priča se nastavila. Napišem kako sam bila na masaži i umirala od smija. Ne znam zašto. Malo je i onaj maser bio iznenađen, ali... nisam se mogla suzdržat. Na to će Cico : “Masaža i smijeh! Odmah san se sjetio kako me je masirao jedan stari na jednom otoku na Tajlandu (1988/9)”....Ajde, dobro mislim se, reci više di si sve bio. Ali, ne može to tako… kako ja hoću… Na neka moja pitanja o mogućnostima življenja preko granice, on kaže : "Amerika daje više mogućnosti od Australije (moje iskustvo). Živio sam osam miseci u Australiji (i lipo i ružno). Shvatio sam koju san glupost učinio pri povratku kad je avion sletio u Frankfurt. Ja u japankama i kratkim gaćama, a vanka -7 st. C". Stigne mi jedan dan mail s pitanjem di sam se zagubila. Kažem da me danima mučio želudac. Čir. Priča se nadovezuje... - Kako sam spasio svog prijatelja od čira? Prije nekih 10-12 godina sam mu protiv svih uvjeravanja naših medicinskih stručnjaka ispričao ono sto sam skupio s puta po Americi, tj. da se želučani čir može liječit antibioticima. Ja san svoj čir izličio na Kubi. Mislio san da mi je sveti Petar već otvorio vrata, ali sam se uspio dovuć do u “Havana Libre” hotel. Jedini koji tad (1978.) primao strance (samo sa Istoka) i mislio san nek bar probam pravi rum. Svirao je Ibrahim Ferer. Posli 36 koktela san se diga i oša spavat. Sutradan i više nikad posli toga me nije napao onaj bol koji bi me zna bacit i na kolina, prisjeća se Cico. Mislim kako bi i ja volila da sam tako izliječila svoj želudac... Ili umrla na Kubi. Bar bi mi umisto limene glazbe svira Ibrahim Ferer.  (Marina, ljepša polovica para. Trebao je prolutati cili svit i pronaći Marinu u - Makarskoj. Još kad su ispričali da su se ko dica igrali... Ma od nekih stvari se ne može pobjeći) Pišem jednu večer ovo lito mail kako je bio koncert Tonija Cetinskog i dodam kako TV ionako radi sam za sebe, neki film s Clintom Eastwoodom… Kad vraća se mail. - Clint Eastwood, bio sam u Carmelu kad je on bio gradonačelnik, ne znam je li još. Strašno me podsjećalo na Dječje selo, nizbrdica, male plažice sa borovima! Tonija Cetinskog sam upozna 94. u Zagrebu u moje Marine u stanu, piše... Družio se s Tomom Bebićem i još tamo nekim znanim facama. Odbio je, koliko se sijećam, gostovati u emisiji Siniše Svilana. U nekoj priči o muzici dođemo na neka imena i pjesme. - Corrido de Boxeo (Ray Cooder) je nešto šta me veže s Kubom, Mexicom a i Makarskom! Pričala si nešto o U2! Evo nešto, sitio sam se njihovog bubnjara rođak od mog prijatelja, mr. Mullen, a i nekako ide uz ljepljivost litnjih vrućina, doda on uz pjesmu koju je slušao. Ja inače vežem život za muziku (i obrnuto). Danas hodam ulicom i koracima pratim ritam neke svoje melodije negdje “inside of me”… Zovne me jedna žena nasred rive. Radi u banci. Nemalo me iznenadila kad je rekla da očekuje novi post. Nekako mi je popravila dan. Jer nikad ne bih rekla da ona ovo čita. Ne znam zašto. Možda sam malo previše bila „u ritmu“. A u takvim situacijama davim sve oko sebe. Tako pošaljem i Cici jednu stvar koju je i komentirao. - Ispočetka je podsjećalo na Karachi (odatle mi valjda i asocijacija sa zmijama, zapiši i tu priču ti dugujem). Karachi je bio posal! O zmijama i plesu, radilo se o tome da sam zviznio kofu sa zmijama nogom i da su se zmije razletile po zraku (u pozadini je bila neka slična muzika), piše on. Kanije mi je objasnio i zašto. Kofu je namjerno udario jer ga je tip pokušao prevarit svirajući toliko kratko za novac koji mu je dao da bi zmija jedva provirila iz košare. Hahaaaa.... Kaže da fakin nije znao bi li ga prije udario ili trčao kupit zmije okolo. A mogu zamislit scenu. Umrem i sad od smija. Cico, sorry, jesi gospodin, ali onaj divljaluk s Bidola nećeš nikad usput pobijedit. Kažem mu da postoji šansa da odem na Tenerife, a on će: “Zanima me što ćeš reći o posjeti Tenerifu. Ne znam zašto meni padne na pamet Podgora kad se sitim Las Palmasa». Aj, dobro, neću jedno vrime ništa pitat. Je da je to meni teško, ali nekad je tako bolje. Jednom je komentirao moju znatiželju: «Vidin ja da se istraga nastavja, a šta ćemo pričat ako se ikad sritnemo??» I sreli se i pričali i ostalo još dugova ko u priči. Na spomen Las Vegasa je jednom rekao kako će mi ispričat o kartanju u ovom gradu i s čim se sve sreo tamo. Nevjerovatno. Šteta što tada nije bilo blogova.  (Are you talking to me? Ovo ljeto na kavi u «Romani») Danas ozbiljan čovjek u punom smislu te riječi, koji zna što i kako hoće... Svojevremeno “ludi” avanturista... Ovo mi je ljeto ispričao još neke stvari. Pa mogu reći... da sam bila i iznenađena (iako to nije lako kod mene postići).. Hmmm, u to vrijeme proći te neke stvari..... Ali recimo, nije nužno da se sve reče. Njegova partnerica Marina kaže kako je on u biti veliki romantičar. A to donekle može objasniti i takav nemiran i nezasitan duh, avnaturističnu mladost, pa i neke malo ozbiljnije godine.... Ali nemojte da vas to zavara. Rekla sam mu da će ipak završit na mom blogu. - Ne bojim se da bi mi mogla “spakirat” bilo šta. Ja sam sve svoje stvarčice odavno raspakirao. Ne virujem da je to ikom zanimljivo, a politikom se ne namjeravam bavit (za sada)! A za ono lošeg ili dobrog šta bi mogla napisat uvik se može naći netko ko će povjerovat, a možda i potvrdit priču, stigao je odgovor. I šta da ja tu dodam ili oduzmem? Možda je ova priča meni zanimljiva, a možda bi trebala biti i nekim drugima, upravo zato što ona pokazuje jedan sasvim logičan put. Cico danas zna reći da se smirio. Da ga je obitelj promijenila. Znam samo da je njegova priča onakva kakvu bi mnogi od nas poželili. Da ti svijet u trenutku bude na dlanu, da vidiš i doživiš sve što možeš, putuješ, luduješ, učiš, snalaziš se, budeš apsolutno slobodan, ma koja cijena toga bila.... I jednog dana kad odlučiš podvući crtu, kad više nisi sam, da znaš da si za to spreman. Zato je meni ostalo još puno pitanja. Zato u trenucima pomislim kako moj duh još uvijek luta. Da mi je barem malo copy-paste varijante ove priče... Kad je uopće kasno? I je li ikada kasno?!! Ne znam, a dok to ne otkrijem, divit ću se pričama nekih drugih ljudi, koji ih zaista imaju. P.S: Na kraju priče, snimim ovo ljeto jednu Cicinu tetovažu na pomalo neobičnom mjestu. Tri slova. Pitam što to znači. Rečenica izgovorena pomalo usputno i kroz zafrkanciju donekle preusmjeri moje misli o cijeloj priči u potpuno, potpuno drugom pravcu. Hmmm…. Rekao bi Cico. But…. who cares! «Ludi» avanturist! |
