ponedjeljak, 30.07.2007.
Bez nogu (ali i glave)
|
Kad ukucam na Google «lubenica» otvori se puno stranica nagrađivanog filma «Put lubenica» kojeg nisam gledala. Ali zato kad jedem lubenicu svaki put mislim kako je ona sama po sebi vrlo zanimljiva. Svrstavaju je i u voće i povrće. Po sastavu je zapravo povrće iz porodice tikvica, kukumara i sl. A zbog slatkog okusa je i voće. A za mene je zapravo jako asocijativna. Ona zelena kora sama po sebi je ništa. S hranidbenog stajališta nepotrebna. Onda ide onaj dio uz koru. Malo je manje ukusan, ali zato nema pinki. Super. Lako za rezat i ne moraš se puno mučit. Ko i neke stvari u životu, lako do njih dođeš, ali nisu nešto «bajnog okusa». I najviše ih ima. E, a onda dođe onaj slađi dio. On je već u startu i manji. (Ili prevedeno na jezik života - sve što je dobro kratko traje). Ali to nije kraj. Kad si već došao do tog slatkog dijela, počele su prepreke. MILIJUN glupih pinki koje ti zapinju po ustima i smetaju i moraš ih pljucat. Baš ko i u životu. Slatko, ali – kratko. I uglavnom s milijun prepreka. Ima dana kad baš razmišljam o "nepotrebnim" stvarima. Ne znam ustvari zašto bih trebala mislit o nekim drugim. Valjda zato što ti okolina nametne osjećaj obveze prema ne znam čemu. Ali nekako misliš da to u stvari, iz nekih razloga, ne bi trebalo. Ovih dana sam srela neke zanimljive ljude. I nekako se potrefilo da se oni međusobno znaju. I tako spajam u glavi neke «prekooceanske» priče, a svima je Makarska zajednički nazivnik. Nadam se da će svi završit kod «blogamimoga» na virtualnoj kavi. Jedan već je. Goran Glučina (50).  Goran provodi godišnji u Makarskoj, a inače je jedan od rijetkih u svijetu, pogotovo kao bijelac, koji je u karateu zaslužio 7. dan. Živi na Novom Zelandu i u Japanu gdje usavršava ovu, kako kaže, filozofiju života na kojoj temelji sve ono što u životu radi. Neobično je to što mu je hobi nešto sasvim drugo, a ujedno mu je i životni poziv. Naime, on prodaje antikno oružje, uglavnom starije od 100 godina i to po cijelom svijetu. - Proučavam japansku kulturu i zainteresirao sam se za samurajske mačeve, katane. I tako je zapravo počelo. Onda se proširilo i s ostalim oružjem. Koliko je vrijedna moja zbirka govori i podatak da postoji unikatni par pištolja od kojih je jedan u kolekciji britanske kraljevske obitelji, a drugi kod mene. Najvrjedniji primjerak koji imam je nož star 730 godina i vrijedi 700.000 dolara. Imam praktički muzej u kući na Novom Zelandu koja je izvrsno osigurana i povezana s policijom koja u slučaju krađe dolazi za pet minuta, kaže Glučina, inače arhitekt po zanimanju, pokazujući na svom laptopu primjerke oružja ručno rađene i prevodeći natpise na njima na japanskom jeziku kojeg tečno govori. Krajem ove godine namjerava dio svoje kolekcije ponuditi britanskoj aukcijskog kući Christies. - Moji kupci su jako bogati. Na primjerke starije od 100 godina ne plaća se porez, a budući da ih je zapravo malo i više se ne rade, njihova cijena godišnje raste preko 10-15 posto što samo pokazuje da je to dobro ulaganje, tumači on osnovu svog posla. Izrazito vitalan, živa pogleda i smirenog govora, Glučina kaže kako se razočarao u zapadnjački, materijalistički način života i da je praktički vrlo kasno, sa 17 godina u potrazi za duhovnošću, počeo živjeti karate. Svoje učenike, kako kaže, uči prije svega poštivanju svih ljudi, zatim da je fizička snaga bez pameti opasna te da je svaki čovjek sam sebi najveći neprijatelj. - Proputovao sam cijeli svijet. Ne moram se s nečim ili s nekim slagati, ali poštujem svačiji izbor. Kad shvatiš da nisi najbolji i da je život mrava jednako vrijedan kao i tvoj, dostigao si vrhunac. Najvažnije je postići harmoniju sa sobom i svojom okolinom, kaže Glučina koji za vrijeme svog godišnjeg odmora planira početi renoviranje kuće njegovih predaka u Drašnicama. O njegovoj filozofiji života može se sve naći na web stanici njegova kluba www.skif.co.nz. Još je zanimljivih događaja i ljudi ovih dana u gradu. Jedan od njih je i Joze Vujčić kojeg smo zatekli s Marijom ex Bušelić na kavi. Joze je s Jadranom Puharićem i njegovom sestrom Viki snimio polusatni film «Veza» u kojem su neke scene rađene i u Makarskoj. Viki je glasnogovornica, ali ovih dana je u nekom društvu pa nisam tila ulijetat s pitanjima. Bit će prilike, a vjerojatno su to već i drugi otkrili pa će se svakako znati.  Još jedan zanimljiv lik će ovih dana biti tu negdje. Jadran Lazić, Makaranin, paparazzo koji živi i radi u Hoolywoodu, imat će 6. 8. u Splitu svoju izložbu na koju sam pozvana. Ako bude ekipe idem…. Njega osobno ne znam. Ali znam da ima američku priču, a meni je to uvik cool. On je nekad vukao ono magare po plaži za slikavanje. Pa da to nije savršeno. Ta nepredvidivost života. (Za koju se nadam da će u pozitivnom smislu strefit i mene. A pa šta?! Imam pravo sanjat. Iako oni koji kažu da je to besplatno nisu ni svjesni koju su glupost provalili. Snovi su ITEKAKO skupi). Ja ne vučem magare po plaži. Ali zato nosim aparat. Zanimljiva priča je i Iviša Medić iz Brela. Ide u Afganistan kao profesionalni vojnik. Neda da ga slikam. Neće ni reć koji ga vrag tira tamo. Ali ima tko će se slikat. Tri naša «galeba» na plaži. Toni Brkulj, Ivan Erceg i Saša Vujčić. Svaki na svoj način poseban. Pitaju da šta ću napist ispod slike. Kažem napisat ću «Gay is OK-ej», hahahaaaa. Srećom da sam već bila obučena i prilično daleko.  Nekako sam i u Makar ovih dana zalutala. Kad bacim pogled na groblje i umrem od smija. I na groblju se mogu smijat. Digod se pitam ko je ovde lud?! A ko ga šiša dok je zabavno.  Možda je baš i dobro lutat tako po nekim «bespućima hrvatske zbiljnosti» kako bi rekao moj prijatelj Mate (zvani) Koma. Jer čim se spustiš u centar nađeš milijun i jedan razlog za ne bit dobro. Evo primjera. Dođem do kampa na Biloševcu. Kažem Editi da mi je nešto čudno s parkingom. Nema auta sa strane di se ne naplaćuje. Ona pita tipa na parkingu. On kaže da su bili ovi s paukom i rekli da se nikome ne govori da oni dižu auta. Ma, vidi molim te. «Ne govorite nikome ništa da mi možemo naplatit 850 kuna» koliko pauk uzima. Nisam znala bi li bila ljuta ili tužna. Ma di mi to živimo?! Kako su ljudi jadni. Kako ih lova čini malima. Mogu li oni to uopće shvatit?! Već sam mislila otići, ali nisam bila sama pa sam ipak promijenila odluku. Lito je i ne treba praviti nerede. A ja sam nekad toliko puna bijesa da bi vrlo rado pročeprkala po nekim stvarima. Čujem o još nekim aferama u gradu. I ne mogu virovat koliko to zapravo daleko ide. I koliko je netko spreman «zarotirat stvar» da bi na kraju riješio neki privatni interes koji opet prikazuje kao opći. Samo jer mu pozicija dozvoljava. Ma ne znam. Pišem ovako jer se tako praznim. Nisam čak ni odslušala detalje priče. Jer želim da se ona složi polako, sama, bez nečijih subjektivnih viđenja. A prije ili kasnije će sve sjest na svoje, a onda ćemo pričat… U skladu s tim se događa i jedna cijela pozadinska ili površinska stvar, kako god hoćete, u našem gradu. Posljedica toga je i ovakav turizam. Neki parkirani auto, s nekim vrećama naslonjenim na njega, gostom koji leži na podu, a iz auta trešti neki narodnjak. Taman slikajem, a iza mene se stvorilo dvoje mladih ljudi. Da zašto slikajem. A zašto ne, postavim uvik jednostavno pitanje koje njima da mislit, a meni vrimena da na miru odem.  Još jedan dio zapravo iste priče. U zgradi bivše Stolarije, di je samoposluga «Tommy», samo s gornje strane, neki su vlasnici stanova (koji ovdje dolaze samo ljeti) dali od svojih garaža napraviti – apartmane. Ej…. Možete li vi to vjerovat? Ako rečete «neš' ti stvari» to samo znači da su vas pokorili. Jer svatko normalan bi trebao na ovo reagirat. Čak se između tih dvaju apartmana-garaža nalazi neka trafostanica.  Samo 100-200 metara dalje, nova priča. Na plaži više nisu samo donekle tipizirani štandovi nego i nekakva kola koja služe u istu svrhu (k'o štandovi). Pravi primjerak Divljeg zapada. Jedina je prednost što su na točkovima pa se mogu brzo odgurat negdi, ne znam ni ja di. Ma možda ja griješim. Stvarno se pitam je li ovaj «organizirani kaos» na sve strane zapravo nova slika Makarske.  Lokacija – sredina rive. Ispred «Kostele». Dođe tip s Brabusom i parkira se na – šetnicu. Ustanem odmah s kave i uslikam ga. Dok je još tu. Da me vidi. I papak (šta se zgražate, a šta je on to drugo kad se ovako ponaša) ne reagira. A baš bi volila da je. Udalji se malo s curom (vide se na slici, s leđa). Ja «okinila» još par slika. Kad evo ga nazad, pomalo ljutog. Sidne u auto i odveze ga.  Rekao bi moj prijatelj Buco «koga zanimaju odgovori, neka mi netko kaže šta je zapravo pitanje». Baš tako. Šta se to više uopće trebamo upitat. Naši turistički radnici su zadovoljni. Čime? Je logično, ali nije pravo pitanje. Logika je na ovim prostorima odavno izgubila na svojoj težini i vrijednosti. Ovih dana su rijeke ljudi po gradu. Ako potrefite pravu uru i odete na plažu vidit ćete šta je krkljanac. Kome to triba. Sezona se računa u ŠOLDIMA, a ne u broju noćenja. Šta me briga koliko je noćenja. Broj noćenja, broj gostiju, broj cipela, broj budala…. Kad ćemo pitat KOLIKO LOVE od glupe sezone? Biće da živite od statistike, kako glupo postavljate stvari (možda ipak pretjerujem, ali činjenica je da nije dobro pa mi to daje za pravo). Broj noćenja. Oćemo ih pomnožit s cijenom koju daju oni šta presreću turiste uz cestu i obaraju sve moguće kriterije (ako neki kriteriji uopće ovde više i postoje).  Neki dan uđem u jedan naš fast food. U frižideru limenke coca-cole na kojima je preporučena maloprodajna cijena 4,99 kn. Cijena je prekrižena flomasterom. Pitam koliko je. 12 kuna! MOLIM? Prodavačica «umrla» od smija. Onda "umrla" i ja. Kažem… a kupim ti je, kako da ne?!  Prominila plažu. Bila u Podgori. Iz čisto nekih prozaičnih razloga. Odvikla sam se zapravo takvih mista. Nekad ih treba posjetit čisto da znaš kako ti je na tvojoj plaži lipo.  Na povratku u portu vidim kako se grupa njih naštelila za slikanje. Uzmem aparat pa slikam i ja. Ne znam zapravo zašto. Valjda zato što su se sjetili da postoje i druge poze za slikavanje.  Povratak na makarsku rivu. Njima četvorici se dušek popeo na vrh glave, što se vidi i iz priloženoga. Krenem slikat, a jedan vikne «5 kuna!» Odmah okrenem u vlastitu korist «puta vas četvorica i meni dosta!». Bar smo se svi nasmijali.  Moj prijatelj Vedran ovih dana luta po Jadranu (Lopud, Kornati....). Šalje mi poruke kako je mislio da je svugdje ista prica s turizmom, ali da sada vidi da je samo Ma - ba rivijera. Još jedna od poruka je bila kako je nakon Zadra shvatio da Makarska ima "zatucani turizam". I na kraju da se "bilježi za kavu kad se vrne, a da me do tada ostavlja turističkim ostacima". Nemam mu što reći. Pogotovo što smo neki dan zajedno prošetali prema lanterni kad je iz restorana "Plaža" (ili u što se već taj objekt svrstava) treštao turbo narodnjak, a klijentela dooooslovno plesala kolo. Di je početak, di je kraj? Nije bitno. Bitno je da ti bar jutro počne lipo. Pogled iz moje sobe. Bacim pogled na Biokovo, a onda iz tinela uvatim komadić mora. Moj svijet ima svoje savršene satelite. Sreća je zapravo kad si ih svjestan. Onda uslijedi spremanje i pravac prva jutarnja kava negdi u gradu. A tu se već prepustim «džungli na asfaltu».  |
