ponedjeljak, 26.03.2007.
Makarska obitelj kralja Tomislava
Vidim u komentarima prethodnog posta prijedlog da se ispita kako su to svi gradonačelnici Makarske, osim Ivande, iz istog kvarta. Možda se odgovor može naći u Haralambusovoj teoriji sociologije (iako mi ta teorija iz osobnih razloga nikad nije legla). Možda bi moj bivši kolega Doogish to mogao objasniti. Doogish, daj se oglasi! A dok on to obavi, ja ću opet po sistemu «skitam i pitam». Pitam Brankicu Ćondu je li istina da je operirala nos. Posli mi govore da kako ja to tako izravno pitam. A ja opet ne znam kako bi drukčije trebala pitat. Branka kaže da je. Bila je tri tjedna u Dubaiju. Na zarukama neke prijateljice. Pitam šta nije našla nekog šeika. Pa šta bi falilo da jedan makarski zet bude neki ultra bogati?! Nagovorila bi njega Branka da nam napravi dvoranu. A i čovik kad bi vidio ovako lipo misto, mora bi štogod. Pa vi sad napadajte Branku koliko hoćete. Ali kažem vam ja da to uopće ne bi bilo loše. Ustvari, svima dobro (možda zvuči interesno, ali budimo realni!). Šeika za gradonačelnika! Čujem da će predstojeća politička kampanja bit vrlo nezgodna. A kako i ne bi kad su jedni drugima davali materijala za igru ispod pojasa. To je u politici, izgleda, dozvoljeno. I tako čuješ malo tamo, malo vamo, zbrojiš dva i dva… A boje mi je ništa ne govorit. Već je počelo. I čut će se…. (Brankica Ćonda, otvorena i pristupačna za intervju. Tako treba.) S Brankicom je bilo zabavno, za razliku od predavanja povodom svjetskog Dana voda. Došao neki barba. Vrlo uvažena faca. Dr.sc.mr. (Bože, zašto su oni uvik tako dosadni?!) i održao predavanje u vatrogasnom domu. I misleći kako smo mi malobrojni koji smo se pojavili vjerojatno debili prvog stupnja, ispričao priču za prvi osnovne. Ništa što svi prisutni nisu već znali. Bila sam pristojna uru vrimena, a onda ko fol slikala i samo produžila kroz (iz)ulazna vrata. Tip je trebao šokirat ljude na temu vode do te mjere da mi danima svima okolo pričamo kako nismo svjesni koliko smo sretni što imamo pitku vodu s kanele i bla, bla, bla. Ovako otišla nervozna kući, stala pod tuš i dok nije došla ladna voda nisam se mrdnila.  (Predavanje u vatrogasnom domu na temu vode) U šetnjici gradom Edita i ja snimili kamere. Taman se naštelile da nas usnime, kad ovi sve pogasili. Pitamo u čemu je baza. Izraelska TV. Snimaju put zbjega Židova iz Sarajeva. Makarska je bila jedno od mjesta na tom putu. Nisu rekli kad će se emitirat. Nadam se da će Borut i Vesna to gledat i dat nam informaciju kako su nas predstavili.  Otišle u neku uru na plažu. Nigdi nikoga. Odmah odlučile iskoristit trenutak i vratit se «koju godinu» unazad. A to je nama zakon. Ali brzo sam otkrila da to ne ide tako. Kad sam sila počeli smo tražit dvi kune za «vožnjicu». Ali di ćeš ih ubacit kad je sistem uništen?! Otić ćemo mi u Disneyland kad-tad. Tamo sve radi. Jer Ameri znaju kako uzet lovu. Mi ni to.   (Džabe ti što imaš dvi kune, kad ih nemaš di potrošit. Ko u socijalizmu.) Ali dica sebi nađu zabavu, kad već ne mogu tamo di tribaju. Sili mi isprid Skale i gledamo «novi sport» jedne grupice njih. Najprije su, parlafinta, išli pritrčat cestu ispred vozila hitne pomoći. Ovaj stane, i još im rukom čini da priđu cestu. Oni mrtvi-ladni. Da neće. Niti su mislili. Mi ne možemo virovat. Ajde, dobro. Dolazi drugi, treći… Kad naleti Rančić (bivši direktor Elektrodalmacije). Stane. Oni opet da neće prilazit cestu. I još se s njim prepiru. Čovik ispalio. Ali, šta će?! Oni su brži. Ma ne mo'š se s dicom svađat. Oni uvijek pobijede. Mi se sprijateljili (šta ti drugo ostaje). Jedan se preziva Šiljeg. Rekao i ime, ali sam zaboravila. Pravi vražićak. Vođa ekipe, nema sumnje. Ali onda smo snimili i šta rade. Traže u kafiću kesicu meda, stave ga na cestu i čekaju da ga auto pregazi. Bilo je uspješno jer su kasnije jedni drugima mazali kosu medom skupljenim s ceste.  U Skalu su kasnije svratili i Suri i Mate. U trlišu. Da se vidi da judi nešto rade. Nisu baš bili spremni za poziranje (a nisam ni ja dobila odobrenje za objavu fotografije. Ovo je na vrlo velik rizik, vjerujte). Nešto su počeli kako ih ne smin slikavat i tralalala.  (I zato su naši manekeni u ovako neobičnoj pozi koja treba ilustrirat umni rad naših vrijednih mladića. Poneki srednji prst kojim potiču moždane vijuge na brži rad nema nikakve veze s vrijeđanjem vaših cijenjenih očiju). A šta oni zapravo rade? Renoviraju Matinu urarsku radnju. Stari Mrkušić, kako bi rekao naš prof. Miro Družijanić, u ropotarnicu povijesti. Suri i Mate u kombinaciji, rušilačka su snaga. Ništa iza tih ne ostaje.  Ali dolazak Andrijice znači neki kreativni pomak. Još nije poznato kako će radnja izgledat. (Projekt nije predstavljen javnosti. Mate, ako je to Sulić napravio za Ibero star na Biloševcu, moga si i ti za radnju. Ipak se radi o objektima jednake važnosti) Ostavimo se mi muških pozera. Iliti manekena. U gradu je jedna manekenka koja ovde već godinama dolazi. Mislim baš od malih nogu. Zove se Silke. Njemica. U Njemačkoj je baš bila poznata i čekala je blistava karijera. Onda je doživila prometnu nezgodu u kojoj je bilo pitanje hoće li prohodat. Nosila je dugo one puste šipke i šarafe na nozi. Onda se oporavila i nastavila karijeru u Parizu. Imala sam njen kalendar (ne znam di je završio, fotke su bile neobične, pomalo umjetničke). Onda se udala, koliko znam, za jednog svog fotografa s kojim sad često dolazi u Makarsku.  (Šta je model?! Slikam izdaleka, ali senzori za objektiv su proradili i moj paparazzo uradak nije prošao nezapaženo kako je planirano.) Dugo nisam pisala post (hm, dugo, relativno). Svašta se u međuvremenu ispodogađalo. Zovu me u neku sitnu uru da je provaljeno u samoposlugu na Macelu. Da je i policija tu. Ali večer prije je bio kućni party. A samoposluga je mala. I neće mi objavit priču. I hvala na informaciji, ali ipak se za eventualnu fotografiju ne mogu dignit u tu uru (izbacit ću kućne partye s dnevnog reda i nereda). Pa ni za blog. U nas su pljačke ili presitne pa nisu interesantne ili su toliko velike da je to izvan dometa nas malih ljudi. I rješava se (a i događa) na puno višim razinama. Ponedijak je (ponoć davno otkucala). Sutra (tj. danas) moram u "bijelu kuću". A to me uvik baci u bed. Papirologija. Prošli tjedan mi kaže jedan kako su u Općini dobili pošiljku adresiranu, umjesto Obala kralja Tomislava, na Obitelj kralja Tomislava. E, kako se kralj prevrće u grobu. Ne zato što neki ne znaju adrese. Nego zato što mu svakoga trpaju pod obitelj. |
