Jesen u meni
Neki dan prolazih tako istim putem do škole kao i uvijek. No taj dan se malo zagledah u drveće ispred sebe. U bojama jeseni. I to mi je bilo baš lijepo za vidjeti. Posvuda žuto i crveno lišće. Savršeno. To je prvi put da ja nešto u Sisku smatram lijepim. Tako da mi u taj čas pade napamet da zastanem i slikam tad za mene još ne viđeni lijepi prizor u Sisku. No onda pomislih kako će ljudi mislit da sam skrenula što idem slikat drveće. Neki ljudi ništa ne razumiju. Pa tako teškog srca prođoh a ne slikah.
Dan u školi ok je prošao, a vani je bilo lijepo i toplo vrijeme tako da me i to održavalo veselom. To, a i Božena me nije pitala njegu. Tako smo pod tjelesnim bili vani i bilo je baš lijepo. A onda smo idući dan Ivona, Iva, Čuča i ja imale slobodan sat jer su ovi ostali pisali test. A profa se nakon kratkog, no ipak dubokoumnog premišljanja odlučila da nas pusti van. Pa se tako zaputismo u trgovinu.
I putem, ofkors, prođosmo pored drveća, kojeg sam ja obavezno slikala bar desetak puta. (Ovaj put nisam bila sama pa ostali prolaznici nisu mogli samo mene smatrati ludom zbog tog čina =)) I tako bijah sretna jer me se to drveće stvarno dojmilo, a ono je imalo tu čast da bude jedina lijepa stvar u ovome Sisku.
No, kad se opet vratih u školu dobih 4 iz testa iz interne (zvane klinika) tako da je mene, a i ostatak razreda, zaista naljutio i naživcirao njen način ocjenjivanja. Svi učimo ko budale da nam ona bez razloga oduzme bodove. Tako da me zaista naljuti žena. Užas.
No onda se nakon škole razveselih. Tražeći slike od Acapulca (grad u Mexicu za one neznalice =)) I bijah sretna jer su zaista lijepe. No onda se rastužih jer su neke bile baš lijepe pa me uvat'la ona: daleko od očiju, daleko od srca. Ili tak nešt slično. Um mi zablokiraše. Pa et nešto se osjećam vrijednom pa odlučih stavit par slikica da vidite taj gradich =))
I eto tako... Ovo vam je kraj današnjeg (kratkog?!) posta. 
Bijeli oblak is on the way...
Srijeda. Veliki odmor. Ja i Čuča sjedimo na mjestu jer se meni nikud nije dalo ić. I ja pokušavam cijeli veliki odmor staviti oči u križ iako Čuča stalno govori: «Pa nemoj to radit, kasnije će te glava bolit!» Ali ja, naravno, ne slušam. 
. I bilo mi je dobro sve do kraja odmora kad mi se počelo vrtit u glavi. Onda sam pod idućim satom, farmakologijom, bila neizmjerno mirna i ležala na klupi i slušala ga dok on priča sebi i bradu. On priča a čuju ga dvije-tri osobe koje su u njegovoj blizini. Eh, tuks. Tako da čim ja dignem glavu počne mi se vrtit i onda moram nazad leć. Eh i ja sam tuka kad ne slušam svoju Čučicu. .
Onda.. Četvrtak, ja i Čuča dežurne na porti. I ja baš vesela jer ne moram bit na nastavi nego se mogu cijelo vrijeme zezat. . I tako ona i ja treći sat ogladnile i, nakon što smo sav sitniš iz džepova istresle, ja sam bila ta koja je trebala ić u trgovinu po čips. I još sam morala ić kući po još para. . I dok sam se ja vratila, već je bilo zvonilo a Čuča je naveliko prepričavala da joj je, dok mene nije bilo, došo neki pederko Filip i reko da bi se htio upoznat s njom. . Ona ga je naravno, odjebala, ipak je to moja Čučica. . I tako sam ja lijepo prema njenim natuknicama naučila oponašat i hod i govor tog pederka tako da smo se cijeli zadnji sat smijale na moje imitiranje . I onda, malo prije neg ćemo ić kući, ja i Čuča se dosađujemo na porti, ljuljamo se na stolicama (ja još i noge na stol stavim . ) i pjevamo pjesmu iz Letećih medvjedića . I kad uto odjednom banu profesorica iz kemije i naša razrednica. Joj. Raska je odma rekla: «Šta je ovo cure? Kakvo je to klatanje na stolicama?» Klatanje . . I nas dvije samo šutimo . I one na odlasku a ova iz kemije se nakašlje da joj otvorimo vrata a nas dvije ništa . . A meni je to bilo presmješno . i čim njih dvije izađoše ja odma noge na stol i sve po starom a tek onda skužim da se to sve vani vidi . . A luda sam .
I onda danas.. Pitala mene, Ivu i Čuču biologiju i sve tri smo dobile po dvije petice . Baš sam sretna, hehe Onda je pod vjeronaukom ostalo samo nas nekoliko u razredu a ostali svi otišli . .
I tako meni u ova tri dana... Pa šta će to bit, ja nešto češće pišem postove! 
Pa i bit će nešto od mene! .
Living in the box...
Neki dan, mislim da je bilo u ponedjeljak, tj. jučer, meni ujutro bilo dosadno i nije mi se više dala učit interna koju sam navodno naučila pod vikendom. Pa tako u nedjelju tobože, cijeli dan nisam trebala ić na net zbog toga. No, eto mene oko 16 sati na netu. Ne mogu ja izdržat. Al sve u svemu, test sam dosta dobro napisala. 
Al uglavnom, skrenuh s teme.
Pa tako dok mi je ujutro bilo dosadno, upalim tv i na rtl-u bio Exploziv. Inače ja ne gledam to al taj dan mi se baš gledalo. Kad ono oni pokažu Pariz i London. Jooj. I gledajući ja tako, shvatih koliko se ja zapravo nesretno osjećam u toj Hrvatskoj.
Gledam London: Hrpa ljudi juri svojim putem, neki možda s ciljem neki besciljno. Vrijeme je, naravno oblačno. Ali ne onako tamno, nego onako svijetlo sive boje. Najviše volim takvo vrijeme. Obožavam ga. A tamo je skoro stalno takvo. :( I vidim poslovne ljude koji sa kovčezima jure na posao. Kako je to meni lijepo za vidit! Savršeno! Što se nema prilike vidjet u hrvatskoj, ne ne. Možda rijetko kad. I još ti englezi imaju tako super jezik. I još i naglasak. Ajme ludilo.
Onda na red dođe Pariz. Sve poznate face se okupljaju tamo kako bi vidjele nove modne trendove. Nije da mene to baš tolko zanima, mislim, lijepo je vidit, ali je i skupo, a ja novce radije potrošim na nešt drugo. Al kad vidim sva ta uređena mjesta, ulice osvijetljene noću... Savršeno!
I Pariz i London mi šire nekakvu pozitivnu vibru. Mislim, ljudi koji tamo žive zaista mogu biti sretni.
Onda back to reality, ja bacim pogled na Hrvatsku. Tog ničeg nema. Jedino neke bijedne imitacije svega toga. Tobože, Hrvatska slijedi neke trendove.. bla bla Yeah right, ništa sami ne mogu smislit pa onda pokupe od ostalih. Super 
Onda opet pomislim: Zašto ja živim baš tu? Jbg. Kako se ja želim odseliti. Zaista. Bilo gdje, samo van Hrvatske i Balkana. I jednog dana i oću. Oću. Pa makar tek kad završim faks, ali znam da oću. To je ono čemu težim.
I onda navečer, ja i Ana na msn. A joj. I njoj isto tako. Zatim u priči kako bi obje željele otići, mene baš uhvati tuga. Šmrc. Al dobro, nisam se rasplakala. Al Ana je. No imala je i razlog. :(
I onda ja dođoh do zaključka: Ja se ovdje osjećam kao u kutiji. Bez izlaza. U državi u kojoj nema prilike za uspjeti u životu. Čak i da završim medicinski faks, gdje bih radila u Hrvatskoj? U onoj šugavoj Sisačkoj bolnici koja je sva u raspadu i sve je tako prljavo da to dođe muka čim ju pogledaš? E pa neću. Jbg. Al dobro. Već ću ja otić. Kad-tad.
Evo ovaj post je bio onako, vanredan. Inače ja pišem postove vikendom. Šta ja znam, valjda neka navika.
Uglavnom tako vam je kod mene.
I btw. Onaj dizajn ipak nije izdržao cijeli tjedan. Sad stavih bijeli. Malo bjeline. I ovaj mi se baš sviđa tak da će on ostat malo duže. Nadam se.
Evo to vam je sve za danas.
Everything's so weird...
New design. Opet. Ali onaj je i trajao dugo. Najduže od svih. Pa zato stavih ovaj. Not my style, ali može ostati bar ovaj idući tjedan.
Ovih dana mi je baš sve čudno. I Ana kaže da sam joj čudna. Da smo nekako čudne. A tako se i osjećam. Ne znam. Je li stvar u meni ili ljudima oko mene? Ovaj tjedan su mi svi počeli ići na živce. Npr. Lucija i Mia stalno pjevaju onu debilnu pjesmu iz reklame za Danonino: Nino, nino. Danonino. Fuj. A u duetu sa Čučinim glasom to je katastrofa. I pogotovo kad mi to na uho pišti. Izluđuje me i to mi baš ide na živce. A Čuča mi je uvijek bila ok unatoč nekim svojim biserima. Dobro, zna me nervirat pred testove ali ok. Onda stalno vrti priču o ormaru. Dosadno. Već smo stoput o tom raspravljale. I to me umara. I to mi je čudno.
Onda neki ljudi stalno lupaju po istome. Šta god pričamo, uvijek o istome, vrtimo se u krug. I to mi je isto čudno. Baš me nerviraju te neke sitnice. Tako sam jučer pričala s Anom. Pa mi je rekla da sam čudna, a i ona je sebi sama takva. Baš neki čudan tjedan, my God. Al Ana je jedina osoba s kojom mogu naći neku zanimljivu temu za razgovor. Istina, nekad baš šutimo, al nekad se znamo raspričat. Ona jedina razmišlja drukčije od drugih. Nekak nije kao ostali i ne brine se samo o jednoj stvari. Ah, šta da kažem, valjda će i ta čudnost proći. I da bar Lucija i Mia prekinu s tim Danoninom pa da ja ne moram vikat na luciju da zašuti. Al možda nisam ja uzrok te čudnosti, možda su to ljudi oko mene... Ali ne. Možda je ipak kriv ovaj tjedan koji je sav na lijevu nogu.
U utorak na praksi sam se baš naživcirala. Mene prvu prozove da vadim krv. I ja još uvijek bila pospana i sve i slučajno krenula da uzmem sivu epruvetu umjesto plavu i on kaže da mu već dižem tlak i zapiše mi da ne znam epruvete i da mi 3. I baš sam bila ljuta. Baš sam ga htjela puknut šakom. Il ga gađat onom iglom. Ili nešto treće. Ne znam. Ma kreten. Nabim ga na Mars.
Onda jučer nismo imali zadnji sat, zbog neke glupe utakmice u kojoj je igrala Hrvatska. Al uglavnom, mene je to baš razveselilo jer sam i bila gladna i nije mi se dalo bit u školi. Pedagogiju me nije pitala, fala Bogu. A nije ni farmakologiju neg je pitao troje drugih učenika. I dok je on pitao Ivu, glupi Matija udari Vedrana laktom ispod oka tako da ga je profesor morao vozit na hitnu na šivanje. I onda dođe naša raska. I kao i uvijek, složi svoju glupu facu i kad vidi da se nitko ne ustaje izdere se: na noge!! I onda da opet sjednemo. Tuks. Onda je nastavila propovijedati o tome kako joj, otkad je počela škola, stižu pritužbe na naš razred. Da cijela škola o nama priča. Big deal.
Onda jučer na msn čujem da je Hrvatska pobijedila Englesku. God, I hate them. Mrzim Hrvatsku. Mrzim Sisak. Mrzim svoj uobičajeni put do škole. Uobičajene ljude oko mene. Nikad ništ novo u tom Sisku. I najveća mi je želja odseliti se iz Hrvatske. I jednog dana i oću. Jer ja sam isto ko da se nisam rodila u Hrvatskoj. Uopće ju ne volim. Ne smatram ju domovinom. Jednako mi je draga kao i Zimbabwe. Čudno, jako čudno. Možda bi mi bilo lakše da ne mislim tako. Da volim Hrvatsku. Da navijam za nju. Ali ne mogu. Jednostavno ne mogu. To je protiv mene, protiv moje volje. Koliko god ja htjela, nikako ne mogu. Na blogu imam hrpu meksičkih zastava. Nijednu Hrvatsku. Mislim da je neće ni biti. Jednostavno bi mi bola oči. God, zašto je to tako?
Nema šta, ovo je jako čudan tjedan. Ali brijem da će idući biti bolji. Ma hoće. Bar će se maknuti ta čudnost. Sigurna sam. To je ono što ljudi zovu optimizam
Al evo, moram priznati da je današnji dan, za razliku od svih ovotjednih bio manje čudan i više veseo. Mora da je to zbog informatike pa osim što sam dobila 5, mogli smo ić i na Internet I tako..
Evo sada završavam ovotjedni, poduži post, u koji nisam stavljala onoliko smajlića koji se valjaju od smijeha. Kažem ja, to je ta čudnost ovoga tjedna. You can feel it in the air Ali idući post bude ih imao, don't worry, my people!
Ovo bi trebao biti naslov
Danas ni jučer uopće nemam inspiracije za pisat post. Ne znam, uopće ne znam o čem da pišem, a kamoli da se ja sjetim šta sam sve radila ovaj tjedan. Jedino što znam jest da mi dani jako brzo prolaze. Ali tako je i bolje. Neka prolaze, brže će doći Božić i praznici. Škola me umara i uopće nemam volje ni za šta. A približava se moj omiljeni dio godine-zima. Tad mi je i rođendan i praznici su i blagdani. Baš mi je super biti kod kuće tih dana jer je nekako veselo okruženje. Al sam se ja požurila, pa tek je deseti mjesec!!
Nego, ovaj tjedan smo imali lektiru. A ja nisam ni knjigu podigla, a kamoli da ju pročitam. A ova nam još rekla da ćemo pisat i test iz lektire. Joj. A nitko nije ni pročito knjigu osim par osoba. I ova to skužila, nekima dala jedinice a mene i Luciju prozvala među ostalima. Dobro da je Čuča to pročitala pa smo oboje dobile 5. Dobro sam prošla, ipak sam nešt znala sa sata pa je ova čak i povjerovala da sam ja to pročitala.
Pod psihologijom smo pričali o dešnjacima i ljevacima. O tome kako su ljevaci bolji od dešnjaka. Dobro, možda ne baš tako ali ja sam to tako protumačila Al sigurno su pametniji Dobro, trebali bi biti. Npr. Trebali bi biti nadareniji za matematiku i te gluposti. Ta se baš i ne odnosi na mene, ljevakinju, ali mislim da dobro znam matematiku. Solidno. A to što sam imala 4 stvar je u profesorici Ali u svakom slučaju: I'm proud of beeing ljevakinja!
Eh, na iznenađenje nekih, prošla me ovisnost za Deenom. Ako bi se to moglo i nazvati ovisnosti. Samo mi je lik zakon. I dalje je. Gay je. Pa neka je. Nego, sad imam novu ovisnost. Al to je prava ovisnost. Jbg. Čak imam i novi nadimak na msn: Ovisnica. Da. Takav mi je i avatar. Ana se počinje brinuti za moje zdravlje Al meni baš super Nadam se da će me to popustiti. I neću govorit o čem sam ovisna, glupo je, tak da to znaju samo Ana i Melita. I Dora i Leo al oni se ne računaju jer su i oni ovisni Ok, Dora i nije tolko jer se ne da, al Leo je
As I said, valjda će prestati uskoro.
Evo, ovime završavam ovovikendski post
I btw. Piggy prelazi iz onog posta u ovaj
Evo ga:
| adopt your own virtual pet! |
08.10.2006. u 17:09 | 25 Reci mi | Printaj | # | ^
