Da. Moja gumica miriši na ćevape.

Zadnjih dana se u meni događaju, ajmo reći, 'promjene'. Čudne? Moglo bi se reći. Odlučih odustati od svih foruma, pa čak i onih koji su mi bili najdraži. Mnogima neshvatljivo i prečudno, al meni je ok, jednostavno u glavi bude puk i sve se promijeni, pa tako i moje mišljenje o nečemu što mi je dosad bilo, ajmo reći, važno. Forum kao forum, ali i zbog svih ljudi tamo bio mi je mjesto na kojem ću se opustiti i zabaviti. Al u zadnje vrijeme postao je sve samo ne to. Stoga ih danas napustih. Mislila sam da će mi barem malo faliti ali ne fale, i sigurno ni neće. No, to sve me ne sprečava da s određenim ljudima visim satima na msn, lol.
Onda, škola ubrzo završava i proć ću s 5, i nemam više muka što se glupave škole tiče. Napokon.
I eto još jedne...gluposti? Not! U nedjelju je Božić a ja uopće nemam takav osjećaj. Uopće mi se ne čini da dolaze praznici, Božić, moj rođendan, Nova godina...Sve se to čini tako daleko, a ipak je jako blizu. Čak ni moje lampice (da, da, i dalje su tu obavezan detalj u mojoj sobi), ne odaju dojam bliženju praznika. Ili to samo meni, dok su ostalima naveliko uljepšale dan? Uglavnom, kompliciram. Dosta. Poanta je ta da ja nemam osjećaj dolaska praznika. And it feels terrible!
Al dobro. Danas je bar malo snijega zapadalo. A meni Ante dao 5, a crvenokosa iz bebe 3. *yupiii* Kak se to veli, konačno mi je zasnježilo!
Al što se tiče snijega... Nije meni to to. Vrijeme se čini ko da je jesen i pretoplo je. Osim nekih dana. Hrvatska se općenito potoplila i snijeg je ono što zadnje mogu očekivat za Božiće (množina). Ali dobro, umjesto da bacim krivnju na Hrvatsku (koja je uvijek kriva za sve), ovaj put krivim..globalno zatopljenje Image Hosted by ImageShack.us
Onda... Pred kraj posta (kako li je samo kratak) da pojasnim dilemu (?) iz naslova. Pod klinikom me profa traži gumicu i ja joj dam i kažem da miriši (pošto je prošli sat korektor mirišao na jabuku). I onda ona pomiriši i kaže da nije istina (grrr) i da ne miriši po tulipanima iako je na njoj nacrtan (wtf?!). Al pomirih se s time da je ona umišljeno čeljade, pa nastavih Čuči govorit kako bi ćevape. Al ona, zbunjena ko uvijek, to protumači da mi gumica miriši na ćevape Image Hosted by ImageShack.us Bilo bi lijepo al ipak ne miriši. Ili možda ipak da?

19.12.2006. u 21:57 | 64 Reci mi | Printaj | # | ^

Sve je kratkotrajno, i predmet sjećanja i onaj koji se sjeća

Zvanično je da ja više nemam inspiracije za post. Samo sjedim ko mutava i blejim ko tele u šarena vrata ne bi li nadošla koja riječica ali sve se čini da je to uzaludno.
Čudno za danas, ovako lijep dan. Oblačno, baš ono lijepo sivilo i puše vjetar. Od svih mogućih vremenskih prognoza meni je najdraža ova. Nema tih riječi kojima bi ja opisala koliko volim ovo vrijeme.
Pa smo tako mama i ja bile u gradu i ona mi je napokon pristala promijeniti paket adsl-a na 5GB što ja tražim već dobrih 6 mjeseci.. Ne znam šta joj bi, al svakako se promijenila na pozitivno...
Ovih dana me prešlo sve ono što mi je do prije nekoliko tjedana zadavalo glavobolje.. Više ne mislim onoliko o faksu, upast ću.. Barem ću se trudit da upadnem.
Ono što mi sada okupira misli jest Božić... Obožavam ovo vrijeme uoči njega i to sam već stoput ponovila. I dalje ću smijeh Pa sam onda već tjedan dana razmišljala kako bi lampica. I boli me briga, danas ću ih i stavit LOL. Pa nek si onda ljudi misle...
I jedva čekam taj 23.12. Dosta mi je škole, učenja, prakse, svega. Praksa u staračkom domu i nije toliko loša kao što sam mislila da će biti ili kao što su drugi govorili... Al opet, bolje je bez prakse nego s njom...
Mislim da mi ove godine taj Božić znači više nego ostali.. Nadam se da će biti bolji od ostalih... Prošli mi je nekako brzo proletio, nisam ni trepnula a sve je to prošlo... Valjda će ove godine proći sporije i u boljem okruženju, kao i zimski praznici. Nade za snijeg odavno su pale u vodu jer sumnjam da će padati.. Nažalost. Božić nije Božić ako nema snijega. Barem tih par dana da padne... Ali ipak je ovo Hrvatska rolleyes
Onda me nekako uhvatila nostalgija za stvarima koje su mi nekada bile jako važne a sada su malo manje. Pale u zaborav zbog nekih drugih stvari koje možda nisu super kao i te ali ipak su zauzele njihovo mjesto.
Pa sam se sjetila koliko sam voljela filmove Imaš poruku i Zelena milja. I ponovno sam pogledala Imaš poruku. I sjetila sam se koliko je savršen! I ponovno ga obožavam! Pa sam si skinula hrpetinu slika od tog filma.
Tako isto i za Zelenu milju. Ali sam skinula duplo više slika, jer taj film nemam na kazeti ni DVD-u...
Al nitko nije čuo za te filmove kog god da sam pitala... No meni su svejedno najbolji na svijetu makar bila jedina koja ih obožava (a zasigurno nisam). Jer meni nije važno koliko je nešto popularno u svijetu, najvažnije je da je meni popularnije od svega ostalog.
Eto, nemam više inspiracije za daljnje pisanje. Još idem postaviti lampica da ljudi bulje u njih. Image Hosted by ImageShack.us

09.12.2006. u 19:29 | 21 Reci mi | Printaj | # | ^

Biti il' ne biti? Još pitanja?

Već par dana razmišljam o novom postu.. No riječi kao da su zapele duboko u meni i ne izbijaju na površinu...
Jučer nisam bila u školi.. Bijah bolesna. Ali u četvrtak jesam, i dobih 5 iz zadaćnice. Budući da su teme bile poprilično glupe (što sam rekla već sto puta) bilo mi je drago zbog ocjene jer sam ipak dorasla toj temi budući da je raska nakon mog uzvika: 'Ajoj, dajte još jednu temu!' upitala: 'što je bilo, Martina? Nemoj mi reći da nisi dorasla ovim temama?'
Ma uopće rolleyes
Zatim smo na satu razrednika raspravljali o jednoj poprilično, ajmo reći, zanimljivoj temi.
Zašto smo tužni ali i veseli kad zazvoni školsko zvono?
Ja sam se uvijek prije veselila svakom završenom satu, svakom odlasku kući nakon napornog dana u školi, svakom odlasku na spavanje i buđenju ujutro. Novi dan. Novi cilj. Novi izazovi.
No svakim tim završenim satom, završenim danom, i naposljetku, završenom godinom, sve sam bliže završetku srednje škole, sve bliže upisu na faks, sve bliže završetku življenja (da budem pesimistična).
I onda razmišljam... Uskoro će završiti srednja škola... Iako ju sad baš i ne volim (učenje and shit), znam da će mi nedostajati. Nedostajati škola kao škola ali i zbog ljudi iz razreda. Ne družim se s polovicom njih ali ona druga polovica će mi nedostajati. Možda s nekima od njih i budem u kontaktu (kolegice na faksu smijeh smijeh ), ali s ostalima mislim da ne.
Onda one godišnjice mature... Nekako te da na mišljenje i razmišljanje sve to... Tek onda dobijem misao o prolaznosti života.. Kako sam prije nekoliko godina bila dijete koje se samo željelo igrati. Ali sad se to promijenilo a da nisam ni opazila.
Da skrenem s teme..
Ovih dana sam nekako zaokupljena Božićem. Već sad bi ja okitila svoju sobu lampicama. Al je još prerano pa bi ljudi mislili da sam frikić. A nisam Image Hosted by ImageShack.us
Eto tako.. To bi bilo sve za danas.

02.12.2006. u 19:27 | 48 Reci mi | Printaj | # | ^

Pokretenimo Hrvatsku!

Već par dana razmišljam šta da pišem u novom postu pa ali ne ide pa ne ide.
Mora da je zato jer sam ovih dana baš nekako, ajmo reć traljava. Jedina svijetla točka bio je onaj blaženi štrajk kojega ja nisam znala iskoristiti. Knjigu niti taknula nisam ali ono najbitnije je da mi se cijelo vrijeme u mislim provlačila ona misao: moram učiti. I ja sam svaki dan govorila: a sutra ću, stignem ja to.
I tako dođe i subota pa sam također htjela odgoditi za nedjelju, jer: hej! Pa ni u ponedjeljak nema škole! No onda navečer čujem da idemo u školu. Da. Pozelenih. Muka mi dođe. I onda skužim: nema više sutra!! Pa ja specijalka u 17 sati popijem dva red bulla u nadi da će mi pomoći naučiti dosadnu bebu. No pogriješih. Od tog učenja nije bilo ništa. A bome ni od spavanja.
Tako da ja do dva sata navečer bijah na netu s Anom i Josipom. I još sam nam dovela Meksikanca kojeg su njih dvoje uspjeli zaplašit hrvatskim jezikom smijeh
Al evo... Ponedjeljak je prošao bez znatnih poteškoća. Pisali smo zadaćnicu. To je jedina stvar što volim raditi ako je već nešt za ocjenu. Pisati. Ja volim pisati, woho! Uvijek da neke fuš teme al ipak se snađem jer nadođe inspiracija. No danas nije bilo tako. Dala je teme da si pucam u bubreg i to me zaista smlavilo. Od tri teme ne zna se koja je gora, bar za mene. I tako dok je više od pola razreda odabralo temu: Budi svoj, ja sam odabrala onu zadnju- Žena-stup obitelji i društva. I prije početka imala sam brdo ideja i navirala je jedna iza druge. No desio se moj čuveni problem: čim krenem pisati sve ispari kao da ih je netko bacio u vjetar. Pa je tako moj sastavak bio, ajmo reć B kvalitete, ne znam kolko ću dobit jer sam sve sfušala al valjd će bit ok smijeh
Ali mislim da se štrajk trebao nastaviti. Iz par razloga: da bi se mi učenici još malo izodmarali, i da profesori povećaju plaću jer za taj posao trebaju imati konjske živce i zaista ih malo za to plate. Onda sam čitala mišljenje o štrajku jednoga profesora na medicinskom fakultetu. I zaista, zapanjilo me njegovo mišljenje i stav o svemu tome. Onaj naš/njihov moto: Pokrenimo Hrvatsku! Radije neka se preimenuje u Pokretenimo Hrvatsku! rolleyes
Onda ono što me ovih dana zaista začuđuje... Mislim, bilo je i prije prisutno al ovih dana više dolazi do izražaja...
Jako slabo pamtim. Tj. Ne sjećam se skoro ničega. Ni toga što sam jučer jela. Pogledam seriju i čim završi ne mogu ju ni iskomentirati jer odmah zaboravim šta se sve desilo. Pa ljudi misle da ja njih zezam. Image Hosted by ImageShack.us A to se stvarno događa. I jako sam zbunjena zadnjih dana... Ana me nešto pita na msn a ja ne znam odmah odgovorit nego prvo moram podpitanja postavit Image Hosted by ImageShack.us No analizirah tu zbunjenost i dođoh do zaključka da je za tu kriva zdr. Njega zdravog djeteta koju nisam naučila i samo na to mislim Image Hosted by ImageShack.us
Ali valjda će i to proć Image Hosted by ImageShack.us
No, prelazim na malo veseliju temu. One misli o faksu i ne upadanju na njega polako su popustile... Ne znam kako ali... Osjećam se uvjerenije da ću upasti... Da ćemo sve četiri upast... I super je! (biti optimističan, ofkors)
Jedva čekam završiti srednju i krenuti na faks. Al znam jednu stvar: nedostajat će mi srednja. Po tome se razlikuje od osnovne. Osnovnu mrzim smijeh
Evo... Mislim da je post dovoljno dugačak... Iako je zbrda zdola al takva sam i ja ovih dana pa nek vas to ne začuđuje.

Image Hosted by ImageShack.us

Savjet: nemojte piti Red Bull poslije podne smijeh Nema spavanja smijeh

27.11.2006. u 21:18 | 15 Reci mi | Printaj | # | ^

U gumbiću je bit svega...

Inspirirana gumbićem* odlučih napisati novi post.
Budući da ovih dana nema škole (Bogu hvala na štrajku) cijeli dan koristim za odmaranje od škole i učenja (?!). Tako da jučer provedoh cijeli dan u pidžami, no moj plan da pogledam Rekvijem i Imaš poruku nije uspio jer nisam mogla gledat tv. Tako da se gledanje odužilo na danas, pa će i na sutra.

Misli o faksu su donekle propustili, nisu iščezli, nego su još uvijek tu u mojoj glavi no ipak nisu 24 sata prisutne. I dalje je tu onaj strah, doduše ne toliko intenzivan, jer odlučih dati oduška mojim ionako već iživciranim živcima (pazi izraz, woho!)

Ono što me zaista zapanjilo (in a positive way) jest to da dobih 5 iz Ante. A nisam učila ni 5 minuta. Stvarno. Niti toliko. Ali specoši iz razreda mi ne vjeruju, nego misle da sam učila ko budala... NOT!!!

I da.. Moram se pohvaliti... Danas bijah u Konzumu. I kupila sam si plišanu Kitty!! Ajme kako je super! To je trenutno najvažnija stvar koju posjedujem. Ne mogu ju prestati gledati. Obožavam ju. Moja Kitty.

I da razjasnim misteriju s famoznim gumbićem... Budući da vidjeh jedan super intro za seriju koji je napravila moja frendica s neta, ostadoh zapanjena te ga odlučih pokazati Ani. No njen dial-up je prespor da bi ga reproducirao. Zato joj ja savjetovah da stisne prvi gumbić. No ona mrzi umanjenice, te je stoga naš razgovor idućih 5 minuta ovako izgledao:
Ona: gumbić???
Ja: da, gumbić
Ona: gumbić???
Ja: gumbić
Ona: gumbić???
Ja: gumbić!!!
Ona: gumbić???
I tako unedogled. LOL Stoga mi je novi nadimak na msn gumbić. Opravdan razlog.
A sada... Oprostit ćete mi na manjku inspiracije te je stoga ovaj post tako kratak smijeh
I ta kraj, ostavljam vam sliku svoje danas kupljene Kitty:

Image and video hosting by TinyPic

23.11.2006. u 23:37 | 20 Reci mi | Printaj | # | ^

Ništa nije tako loše da ne može biti gore

Zadnji post izbrisah. Nešt sam stisnula. Tuks. Al ovi blogovi ne da se*u ne SE*UUUUUUU.

Izgleda da su se toliko uživili u uvođenje izmjena i nadogradnju servera da više i sami ne znaju da rade te na kraju rezultat ispada katastrofa. Više ni dizajn ne moš promijenit a da ti ne obrišu komentare prethodnog posta. Kao da su mojoj baki dali da im uređuje te stvari.

Kao što ste vidjeli (a možda i niste) promijenila sam naziv bloga iz 1989 u Kad ima i volje, ima i načina. Iz nekoliko razloga: 1. Onaj prvi naziv nije imao svrhe, 2. Zadnjih dana sam poludjela za mudrim izrekama, 3. Sadašnji naziv točno opisuje moj slučaj, tj. Da želim postati doktorica te da sa svojom voljom mogu naći i način da to napravim.

I dalje me drži ludilo za faksom. Definitivno. I dalje samo na to mislim. I nije mi baš lijepo. Stalno mislim da neću upast u Zagreb na faks jer neću položit prijemni. A one riječi: Ma daj, ti sve znaš!! 100% ćeš upast!! Ako nećeš ti, tko će drugi!!! i dalje slušam. Da. I dalje to govore. To mi jako puno pomaže. rolleyes Ubi Bože.

I eto jedne ironične stvari: Ne znam ni šta sam jučer jela a stvari s faksom su sve unaprijed isplanirane. No, moje sjećanje je i dalje u krizi. Al ozbiljno. Sve odmah zaboravljam, ko da imam 80 godina, a ne 16. Đizs.
U subotu smo Tea, Mihaela i ja išle Karolini na rođendan. I bilo je super, al je mene boljela glava. Ironična stvar da me i na Teinom rođendanu boljela. Mora da je uzrok Teino (Picušino) neprekidno pjevanje Colonijine pjesme Do kraja s napola krivo izgovorenih riječi. Tako riječ borim prerasta u bojim. Tipično za picušu kojoj to nije jedini primjer takve blesave pogreške. No nabrajanje bi dovelo ovaj post do beskonačnosti.

Tako da me cijelu nedjelju boljela glava i jako sam se čudno osjećala i ponašala. Bila sam nervozna i cijelo vrijeme sam mislila na to da moram učit kemiju, a ne da mi se. I nisam cijeli dan učila ni kemiju ni Antu. Jer sam došla do zaključka da ću antu učit u ponedjeljak ujutro a kemiju ni neću učit. I navečer sam dva sata kukala mami kako ću dobit jedan iz kemije. I bila sam tak tužna. To uopće nije prilično meni. Ali eto. Onda me mama poslala u krevet u pol deset, al ja sam svejedno mislila na moju buduću jedinicu iz kemije. I nisam se ni naspavala.
Al ujutro sam tri sata učila kemiju (Antu uopće nisam) i dobila 5. Ne sjećam se kad sam dobila 5 iz kemije. Mislim da ni nisam. Al to sad nije važno. Važno je to da ću dobit jedan iz Ante sutra.

Imam osjećaj da još toliko toga imam za reći. Ali riječi jednostavno ne izlaze na površinu. Tako da to ostavljamo za idući post. mah

Image Hosted by ImageShack.us

Moj budući auto. Ja sam kul!! smijeh smijeh smijeh

20.11.2006. u 21:18 | 20 Reci mi | Printaj | # | ^

Pogled u budućnost...

Otkako sam bila na obdukciji, želja da postanem doktorica u meni se sve više povećava. Nisam uopće mislila da će mi se toliko svidjeti to što sam vidjela, ali ipak je. Imam neopisivu želju da završim ovu medicinsku školu sa 5 te da uspješno položim prijamni i upišem medicinski faks.
Međutim, u mojoj ludoj glavi stalno se javljaju pitanja poput onih: Hoću li ja to moći završiti? Što će se desiti ako mi bude preteško pa ne uspijem? Što će biti ako padnem par godina pa se studiranje jako oduži?
Medicinski faks nije mačji kašalj i znam da će mi biti teško, ali kome god da ja to spomenem u školi,uvijek je odgovor: Ma ti si pametna, ti ćeš sve to moći naučiti i sve će biti ok. Tako i obitelj i svi govore. Sve će biti ok ako ti to stvarno želiš.
I želim.
I ja znam koliko ja mogu. Ali nekako me muče ta pitanja i strah od neuspjeha. Ali ipak ću pokušat jer mislim da ću se moći nositi s tim budem li uložila dovoljno truda i muke.
Možda je nekima rano da razmišljaju o tome i još uvijek ne znaju što će studirati ili hoće li uopće studirati, ja želim na medicinu još od petog razreda osnovne škole. I kroz sve te godine izmijenih mnogo želja u vezi koje vrste doktora želim biti: stomatolog, ginekolog, patolog (to me najduže držalo), a sad mi se najbolje čini biti kirurg. I još tad, od petog osnovne imala sam cilj koji me vodio do toga da upišem medicinsku i da prva dva razreda prođem s 5.
Bilo je onih koji su našli govorit da sam štreberica, ali to je ono zadnje što jesam. U osnovnoj su mi ocjene uvijek bile 3-4, a sada su mi većinom petice zato jer mislim da mi tek ovo gradivo treba u životu.
I mrzim kad mi netko kaže da sam ambiciozna. Nisam. Po meni je ambicija najgora mana koju osoba može imati. Biti ambiciozan definitivno ti ne pomaže u pozitivnom smislu. Ambiciozni ljudi obično imaju neku želju koju žele ostvariti pošto-poto ne birajući sredstva. Katkada se u svemu tome zanesu pa učine ono za što će se kajati. Ja radije idem opušteno, bez trunke ambicioznosti u sebi, jer to mrzim.
I onda negdje čujem pametnu rečenicu: Ambicija je posljednje utočište nesposobnih. Kako odlično! Točno tako!
I to je ono što se kod mene u glavi zbiva ovih dana... Uglavnom razmišljam o budućnosti i o tome kako će izgledati moj život kad napunim 18 i postanem svoja osoba, neovisna o roditeljima i koja treba biti sposobna sama se brinuti za sebe i svoj život. Nekako mi se to čini prevelikom obavezom, a to dalje moram sama donositi važne odluke i prekretnice u životu me pomalo plaše.
Ali sve u svemu, ja previše filozofiram. Katkad na neku temu tolko razmišljam pa tolko izfilozofiram da zna glava zabolit i mene i ljude oko mene. A štaš kad sam takva.
Evo to je sve za danas, jest da je post sav nekak sklepan bezze, al takav je dan. On je kriv za sve smijeh

11.11.2006. u 16:07 | 19 Reci mi | Printaj | # | ^

Obdukcija - događaj koji se ne propušta

Danas sam bila na obdukciji. Ovako važan događaj za mene nije mogao proći neobilježen postom.
Dakle, dok smo išli u laboratorij na praksi, Picava (Tea) pita doktora da li smijemo otići na obdukciju i na naše sveopće iznenađenje on dopusti. Tako da smo Picuša, Ivona, Ana i ja praktički trčale natrag do interne kako bi Antu tražili dopuštenje. I on nam dozvoli. Ja sam bila tako sretna jer sam na obdukciju željela otići još od drugog razreda. I napokon je došao i taj dan kad mi se želja ispunila. Ipak sam ja prije htjela postati patolog, promijenih svoju želju te na kraju ostade da želim biti kirurg.
I tako smo nas 4 i Zubak došle tamo gdje se održava obdukcija. Mala je to kućica, unutra je užasan ambijent, mračno je i prevruće jer je grijalica stalno uključena. Zidovi i nisu bili u nekom dobrom stanju a u tom malom hodničiću nalazila su se dvoja vrata u neke dvije prostorijice u ne baš tako dobrom stanju.
Na kraju hodnika (koji je btw. jako kratak) nalazila se prostorija za obdukciju u kojoj se vidjelo truplo. Baka neka je bila.
I, nakon što se patolog spremio napokon smo počeli. Prvo nam je pokazivao sigurne znakove smrti, mrtvačke pjege, mrtvačko bljedilo, mrtvačka ukočenost... I kad je završio počne pričati kak će sad zarezat od vrata do pubične kosti, tj. po cijelom trupu. I onda on taman zareže (samo površinski, masno tkivo) kad oni zovu da je došla familija da otkažu obdukciju. Al već je bilo kasno pa je ovaj nastavio.
Bilo je legendarno, ja sam mislila da će biti strašnije, al mi je bilo baš ludo vidjeti sve organe. Prvo, žena je imala čir na želudcu koji se izlio u trbušnu šupljinu. Onda je vadio crijeva, pluća, srce, slezenu, bubrege, ma zakon!! A nije ni čudo kad kažu bubreg u loju, hehe. I to kakvom!! I onda sve organe koje pregleda (i usput nam sve pokazuje i priča) stavi pred Anu, Ivonu i mene koje ne odvajamo pogleda od trupla pa čak ni ne trepćemo.
Onda je neka cura iz drugog razreda štucnula (bilo nas je desetero, 5 nas i 5 ovih iz drugog razreda) pa smo se počele drapat od smijeha, a pogotovo Picuša kojoj je stalno nešto smiješno. Onda kad je završio s svim tim organima, ostao je još mozak. Trebala se prerezat lubanja i otvoriti ju kako bi se došlo do njega. Onda je taj dečko koji je bio zadužen za to malo podigao glavu te bakice, što Picuša NIJE vidjela, te je tuka pomislila da je bakica oživjela. Lol I onda ona specijalka poskočila od straha jer se mrtvac ustao. LOL Tek kad je skužila da ju je to ovaj podigao, počela se kidat od smijeha skupa s nama, hehe
Onda je izvadio i taj mozak. Meni je bilo genijalno dok ga je bio vadio i to rezao, ludo!! I onda kad smo i s mozgom završili bilo je gotovo te su sve te organe pobacali u trbušnu šupljinu i zašili.
Mi smo svi bili pod velikim utiskom jer nam je svima bilo odlično. A kad smo došli natrag na odjel ostali su prigovarali da smo trebali i njima reć. A jbg, kad su rekli da možemo doći samo mi.
Ja sam inače mislila da će to biti nekak gore... Da će smrdjeti i to, ali uopće nije smrdjelo. Jedino jetra jer je ona bila puna krvi, ali inače ništa. I bilo mi je baš odlično. I'm still under impression.
Tak da sada još više želim postati doktorica, to me zanimanje baš fascinira.
Eto tako, to vam je sve o današnjem main događaju – the obdukciji.

08.11.2006. u 22:58 | 4 Reci mi | Printaj | # | ^

Life is pink. It really is!

Ovako.. Hard to believe, čitajući Ivonin blog, uvatla me inspiracija da i ja napišem novi post.
Budući da većina mojih frendica gleda na svijet drukčije od mene, često se osjećam nekako drukčije, te nekako nemoćno da im objasnim kako nije sve tako kako se njima čini. Ja gledam na svijet «ružičastim naočalama», tj. Ja sam uvijek sretna ma koliko problema bilo oko mene i imam dovoljno samopouzdanja da me neke stvari uopće ne diraju. Ali osobe s kojim se ja družim nekako nemaju samopouzdanja te ih povrijedi kad im netko nešto loše kaže i opterećuju se razmišljanjima u čemu su pogriješile.
U životu sam doživjela mnogo loših situacija, nisam voljela razred iz osnovne jer sam jednom mijenjala školu. Prijašnji razred sam obožavala, učiteljica je bila odlična, a razred je bio fenomenalan. Više nisam mogla ni poželjeti. A onda sam se preselila u drugu školu. Učiteljica je bila grozna, od prvog dana me nije voljela, a razred je bio nula naspram mog starog. I to me totalno rastužilo premda sam bila malena. No onda sam stekla prave prijatelje, prijatelje na koje se mogu uvijek osloniti i koji će uvijek biti uz mene što god da se desilo. I sretna sam što ih imam. Zaista jesam.
I tako sam se kroz cijelu osnovnu provlačila s tim mutavim razredom kojeg sam mrzila (čast iznimkama) i jedva čekala da dođe dan kada ću napokon moći izići iz te škole i nikada se više ne vratiti u nju. Među svim tim ljudima bilo ih je onih zaista super i fer (svaka im dala) s kojima sam i dalje u kontaktu i s kojima ću i ostati.
No, unatoč svemu tome, razredu kojeg sam mrzila, cijeloj toj školi, ostatku ljudi, nisam se dala predati i nikad nisam dopustila da me to dotuče te dovede u to neko depresivno stanje. Ali bilo je osoba koje su mi u to vrijeme pomagale i bile uz mene :)
Onda je došla srednja škola, i ja reko: napokon!! Razred mi je odmah bio super, profesori također, odmah sam se uklopila i sve je bilo fenomenalno. Nađoh si dobre prijatelje i ništa mi ne fali. Nikad se nisam osjećala nesretno zbog nečeg ili nešto slično, Naš razred možda i je u grupicama, al bar sam ja dio jedne i slažem se s tim ljudima. No ponekad su baš oni ti koji me dadu na razmišljanje. Npr. Žao mi je vidit Karolinu kako je tužna jer ne želi vidjeti da ima ljudi koji je vole i koji je ne žele vidjeti takvu. No ona je tako nekako nesretna u svom svijetu samo zato što nema dečka i to je meni vrlo glupo. I mene to na neki način rastužuje jer je ne želim vidjeti takvu. Žao mi je što nisu svi sretni ko ja.
Čak, osim u životu od mnogih ljudi, razočarenja doživjeh i na internetu. I to me jako rastužilo. Ne razočarenje, već to što sam vidjela dokle su ti ljudi spremni ići. Spremni čak i da svugdje po internetu pišu laži i vrijeđaju me okolo, dopuštajući da ostali misle da sam ja takva kakvom me oni prikazuju. A s tim osobama sam bila vrlo dobra, no znala sam da će se jednoga dana to desit. Da ćemo se gadno posvadit, i jesmo. No oni nisu na tome stali već su pisali daljnjih gluposti. I bilo je trenutaka kad zaista nisam znala što da napravim i to me toliko dotuklo da sam čak bila plakala. Ali ne zbog njih, već zbog toga što nisam mogla dokazati da stvari nisu onakve kakvima su ih oni pokazali. No, u tome nisam bila sama. Uvijek je uz mene bila Dora koja je isto to doživjela. Koja je bila uz mene u tim trenutcima, a i ja uz nju. I ne mogu vam opisati koliko sam sretna što osobu poput nje imam za frendicu. Zatim sam upoznala još jednu osobu-Braneta, koji me također znao razumjeti i davati mi podršku. I oni su osobe koje me stvarno poznaju najviše od svih. Čak me poznaju bolje od nekih prijatelja iz moje svakodnevice. U nikoga nemam toliko povjerenja koliko u njih. I to me čini sretnom.
Ne dopuštam da me više netko ili nešto unazadi te svojim ponašanjem naruši moju sreću.
Ali, looking back to all that, sve mi je to tako smiješno. Tako smiješno a ujedno i glupo. Ne znam zašto. Bezze. No glavno je da sam ja sretna osoba. I to veoma.
Evo završit ću ovaj post jer je pomalo podugačak, neće se svima dat čitat. Ali opet, osjećam da nisam sve rekla. Ni nisam. Ima nekih stvari koje sam još željela reći a sad su isparile. Ja i moj mozak. Ubojita kombinacija.

05.11.2006. u 23:15 | 2 Reci mi | Printaj | # | ^

Svi sveti na sisački (čitaj: moj) način

Ovih par dana bila sam kod bake u Tuzli. Pa nisam išla u školu ova dva dana. Dobro mi došlo malo odmora od učenja i svih školskih sranja, a kod bake se zabavih.
Nego, danas je dan mrtvih. Ne znam za vas ali meni je krenuo nekako glupo. Budući da ja živim nekih stotinjak metara od groblja lijepo mi je blizu no zato se ostatak «otmjenih» građana još «otmjenijeg» grada Siska parkira na livadu preko ceste. Jadna trava, ionako sva jadna a te guzonje se moraju parkirati tik pred groblje, kako ne bi, ne daj Bože, malo propješačili da dođu do odredišta rolleyes Pa tako ja i mama autom jedva izađosmo iz parkirališta kako bi išli u Kaufland, a još i cesta zatvorena. Nakon tog mukotrpnog probijanja kroz tu začepljenu malu sporednu cesticu stigosmo mi i do Kauflanda. No, na povratku opet istim putem. Tako da smo nekih 5 minuta stajali i čekali da se gospoda makne sa ulaza na parking vozeći se pločnikom rolleyes Kad eto neke tuke koja otvori prozor i reče mojoj mami da se pomakne kako bi debeloguza mogla proći lijepo ne penjući se na pločnik. To je naravno, mojoj ionako iživciranoj mami još više diglo živac pa se izderala na tu glupaču koja je uzvratila istom mjerom, no na kraju se ipak morala popeti na pločnik a moja mama je psovala cijelo vrijeme i nakon što smo ušli u stan govoreći kako jedna seljančura neće njoj govoriti da ide u rikverc kako bi ona mogla proći.
Onda sam kasnije išla s frendicom šetat po groblju, po tradiciji, tako mi svake godine smijeh I baš volim šetati po groblju i razgledavati grobove koji su u to vrijeme ukrašeni raznim cvijećem i lampionima. Divota. Ali ipak mi je najbolje ići šetati noću. Onda je tek super. I još kad sve to svijetli u mraku... lool Ali budući da je moja frendica sad dobila neki novi mob sa zakon fotićem ja sam cijelo vrijeme slikala okolinu dok joj nisam ispraznila bateriju, hehe lol
No, ofkors, navečer padne kiša pa sve pokvari. Inače volim kišu ali ne kad mi nešto pokvari. Jbg. Ali dobro, preživjet ću ja. Uvijek preživim, hehe.
I ovih dana imam problema s inspiracijom. Ima toliko toga što bih željela reći, toliko se toga vrti po glavi a kad dođe red da to sve prenesem na papir totalno se zablokiram. Tipično.
Evo, to vam je sve za danas.

01.11.2006. u 23:06 | 13 Reci mi | Printaj | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2006  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Prosinac 2006 (3)
Studeni 2006 (7)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (6)
Kolovoz 2006 (4)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Uh, sve i svašta...

Btw. ono što bi bilo lijepo za napomenuti... Ako ste prvi put na blogu (ili nema veze, može biti i ko zna koji put) ne morate ostaviti brdo komentara, dovoljno je sve smjestiti u jedan =)) Lijepo pročitajte post, prokomentirajte i ja ću to isto napraviti i vama. Čak ću vam i nabacat komentare ako želite =))








Click here to get awesome songs for FREE!

Ljudeki koje chitam:

Blog.hr
Forum.hr
Moj drugi blog
Dora :)
Melitača
Karolina
Lucija
Ivona
Stvarčice za blog
Virtual Friends Location




Posjeta:

Free Counter
Free Counter


Moja mail i MSN adresa: martina.laurafan@hotmail.com


Create your own message at BlingyBlob.com


Malo o meni:

Zovem se Martina i idem u treći razred srednje medicinske škole. Imam mnogo hobija (valjda zato jer imam previše slobodnog vremena) a neki od njih su surfanje netom, gledanje telenovela, skupljane gumica (malo spooky al ajd) i da više ne nabrajam... Obožavam strane jezike a govorim engleski, španjolski i naravno rvacki, a ako Bog da, trebala bi počet učit i francuski.
Zahvaljujući telenovelama, na jednom forumu o telenovelama stekla sam zaista dobre i drage ljude koji su mi i super prijatelji! Naravno, bilo je tu i loših iskustava sa foruma o telenovelama, ali to radije neću ni spominjat da se naljutim odmah.
Država koju najviše volim i obožavam je Mexico (fuck all the rest, osim Švedske, jer ju moja frendica obožavasmijeh ) i nadam se da ću jednog lijepog dana otići iz Hrvatske i doseliti se u C.D.Mexico, moj grad iz snova. Hrvatsku ne volim i smatram da je to rupa, da budem iskrena.
Životni san mi je da završim studij medicine i postanem estetski kirurg, ali ak mi to ne uspije, tu je uvijek studij stranih jezika, hehe. Dakako, koji god od ta dva studija da završim, radit ću izvan Hrvatske jer tu je plaća mala šta god ti po zanimanju bio.
Omiljene su mi životinje psi, ali ja ga nemamrolleyes Imala sam ja i pse i ptičice, ali su svi umrli nekim nesretnim i tajnovitim slučajevima. Btw. I to je nekak spooky. Al nema veze.
Obožavam svoj mobić Samsung SGH E-720 i čuvam ga da se ne izgrebe. Sve svoje stvari jako čuvam pa tako i bilježnice. Prijatelji iz razreda mi svi govore da nisam normalna kad se derem da mi ne zgužvaju bilježnicu ili kad jednoj curi govorim da ne ide prstima po grafitu...
Eto sad više ne znam šta da napišem. Ak se još nečeg sjetim, ja ću to nadopisat.

Image Hosted by ImageShack.us


















Create your own message at BlingyBlob.com




Create your own message at BlingyBlob.com



I am going to die at 76. When are you? Click here to find out!


Umrijet ću sa 76 godina!! Dosta!


I am nerdier than 8% of all people. Are you nerdier? Click here to find out!

What does this mean? Your nerdiness is:

Definitely not nerdy, you are probably cool.


I'm proud of myself!!smijeh


Click here to get avatars like this!

Click here to get avatars like this!

Click here to get avatars like this!

Click here to get avatars like this!

Click here to get avatars like this!

Click here to get avatars like this!

Click here to get avatars like this!

Click here to get avatars like this!

Click here to get avatars like this!

Click here to get avatars like this!

Click here to get avatars like this!

Click here to get avatars like this!




Cursors

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se



blog layouts

blog layouts



blog layouts

blog layouts



blog Layouts

blog Layouts



blog

blog



Uf, gle ovog buce kak je sretan :)

blog

blog



Bush se uživio...







Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se