Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Kako podnositi tupu prazninu?
Kako se podnositi?
Cultiver le temps mort...
Neobičan je osjećaj probuditi se ujutro i shvatiti da si zapravo sve suprotno od onoga što si mislio dotad da odgovara tvom unutarnjem biću. Da zapravo krećeš ab ovo, da si tabula rasa i da je prokleto teško sve to prolaziti sam. I da se bojiš, užasno, najužasnije. Svaka sekunda provedena u samoći jedan je krik upomoć.
Tko bi rekao...za nekoga tko oduvijek bježi u stepske, osamljene prostore.
Volim svoje prijatelje.
24.10.2013. u 11:11 | 2 Komentara | Print | # | ^Every day one step forward to dark paradise.
Parafrazirajući Simone de Beauvoir, mogla bih reći da ništa nije strašno niti vrijedno patnje, osim ako se ne radi o gladi, fizičkoj boli ili neimaštini.
Voljela bih da zakučaste tarantule koje puštaju svoj gnjili otrov cijelim mojim unutarnjim bićem, čuju ovu rečenicu i rasprsnu se, isuše, nestanu, kao što nestaju loši uroci nakon izgovorene magične formule.
Osjećam tupu, nepodnošljivu bol u svojoj glavi koja mi muti vid. Jedva sam doteturala do kreveta. Ne znam gdje se izgubio onaj dio između buđenja i ponovnog padanja među plahte.
Onda sam očito podsvjesno zaključila da tu bol želim prelocirati pa sam se skoncentrirala na šopanje hranom. Eto, zadatak izvršen. Sad možemo uživati u pulsiranju želučanog organa.
Hoće li bol biti lakša ako gurnem prste u usta?
Hoće li nestati svo to očajno crnilo s puštanjem vode u wc školjci?
Hoću li se pročistiti, postati svijetla, lebdeća duša, rastjerati sve te demonske, opsesivne divove koji mi ne daju živjeti?
Ima li kraja mržnji i preziru koji proždire cijelo moje tijelo? Hoće li ikada ugasnuti?
Si seulement je sortais ce seul moment de courage, y aurait plus du noir.
Znaš...Pitam se kako uspijevaš. Kako?
Buditi se svakog dana iznova, ponavljati iste greške, hodati u krug stvarajući iluziju da postoji neka nadčovječna nada kojoj je potrebno podrediti očaj ove ništavne, besvjesne egzistencije.
Batrgaš se u svom okruglom malom akvariju, plivajući od jednog kraja stijenke do drugog, zaboravljajući kako je bilo na onom suprotnom kraju sve dok ne doplivaš opet do njega i tako u beskraj.
Reci mi, molim te, zašto ne vrište? Zašto ne vrište sva ta lica oko mene? Kako im uspijeva? Svi ti ljudi...mehanički se ubace u kretnje mnogotalasnog dana, uplivaju, urone u njega i lice im postaje bezizražajno poput isušene haringe u vakuumskom pakiranju.
A ja bih vrištala, vrištala dok me ne izda glas, zaledila trenutak i zauvijek se izgubila u ledenoj pomrčini svježe, mirisne zemlje.
Želim ti reći da padam. Tonem. Svakoga dana sam zaleknuta par centimetara dublje. Ako ispužem prema gore, to je samo da bih se idućeg dana smrvila u dvostruko sitniji prah.
Zapravo ti ne želim reći ništa. Kao da me možeš čuti. Dovoljan je samo jedan pogled ujutro u ogledalu, da se sretnemo, sumorno namignemo jedno drugome i prešutno nastavimo svoje razdvojene živote.
Nikada te neću zavoljeti. Valjda me zato svakoga dana kažnjavaš vječitim paklom ponovljenih promašaja.
Ne mogu se više buditi. Ne mogu uspijevati. Pusti mi ruku. Pusti me da padnem zauvijek.
Zvuci saksofona iz nečije studentske sobe.
Razlistana Gospođa Dalloway na namreškanom krevetu.
Gavrani u zraku.
To je, dakle, postojanje?